back to the main page

Raj - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

o

o

o

o

o

o

o

o

o

- Vidi ono - Klara rukom pokaže nekamo nagore, prema sjeverozapadu, ali on to nije mogao registrirati.

Božo se upravo koncentrirao na činjenicu da škoda ispred njega ide presporo da bi i dalje bila ispred njega, a audi iza njega dolazi prilično brzo, ali ostalo je još dovoljno vremena da se dvoumi između kočnice i gasa…

- Nebo je puklo - nastavi ona, pa svrne pogled prema njemu da vidi sluša li je uopće.

A on se sad već budio iz panike i zvijerao nesigurno oko sebe:

- Ha?!

- Vidi, vidi tamo - pa upre prstom u kratki bijeli trak koji je stajao okomito na oblake u plavetnilu neba - nebo je puklo i jedno oko nas gleda kroz tu pukotinu.

On konačno odvoji pogled od ceste i krajičkom oka preleti preko onoga što mu je pokazivala.

- En-el-o! - nasmije se - Vraća se po popa.

Ona se također zagrcne od smijeha, a zatim brzo i uozbilji, pa opet pogleda u njega i pogledi im se susretnu:

- Ma, neee, to je samo mlažnjak! - slože se u glas i počnu se nekontrolirano smijati, i smijali su se tako par minuta, sa pokojom stankom za zrak i novi zalet.

On prvi prestane, još jednom virne pa počne:

- Je, mlažnjak je, samo što ide jako naglo jako prema gore pa je trag tako kratak i pun, vidio sam jednom…

A ona se i dalje smijala.    

 

***

  

- …

Već mu je bilo na vrh jezika jedno “Što?!”, ali se savladao, vjerojatno iz čistog inata, iako je morao priznati da se više ne sjeća tko je prvi zašutio, odnosno čija je bila posljednja. I ne bi se mogao kladiti da posljednje nije bilo jedno od njegovih neodređenih pitanja tipa “O čemu razmišljaš?” ili “Zašto se ljutiš na mene?” kojima je obično prikrivao nelagodu izricanja stvarnog problema ili onoga što mu je stvarno bilo na pameti.

Znaš, rekao joj je ne jednom, često se dogodi da ne znam o čemu razmišljam prije nego što to izgovorim, ono, osjećam to, tu mi je, za potiljkom, prekriveno nekom slikom koja mi upravo promiče pred očima ili bojom tvog glasa, često se koncentriram na tvoj glas, ali ne mogu razaznati o čemu se radi, ne prije nego što to izleti iz mene. Otprilike na način na koji se kronični alkoholičar može sjetiti svog posljednjeg obroka tek kada si ga izbaci na cipele. Ha, siguran sam da bi joj se ova usporedba dopala!

- …

Više nije mogao izdržati:

- Što si rekla?

Ona ga pogleda, kao da ne zna tko je on, kao da je posljednih stotinjak kilometara putovala na letećem tepihu, a ne u usijanom crvenom automobilu. Sada kada su se popeli još bliže suncu nije bilo tog klima uređaja koji bi uspio prikriti činjenicu da vani plamti još jedno ljetno podne. I u stvari nije rekla ništa, ali bi rekla da su razgovarali, i sada kada je on konačno prekinuo šutnju, sada su valjda ponovo razgovarali, pa više nije bilo razloga da mu ne kaže:

- Vruće mi je!

- Znam, i meni - pomirljivo se složio.

Ona je osjetila kako bira riječi. Zapravo ne da ih bira, nego ih nekako sporije izgovara, kao da je i tako pokušava uvjeriti da nije raspoložen za još jednu raspravu. I to joj se svidjelo.

- I treba ti biti, ti si kriv! - ali na način iz kojeg je bilo jasno da to zapravo ne misli. Ono što je mislila bilo je da je red da i ona pokaže da se više ne ljuti.

- Kriv? - a na usnama mu zatitra osmjeh - Kriv?! Oprostite, mlada damo, o, tisuću puta oprostite, kraljevno na zrnu graška! Krenuti rano, nismo li se tako nešto dogovorili sinoć, krenuti rano! I netko je čak šakama mahao kroz zrak i prijetio se bokalima hladne vode ako u šest i pol već svi ne budemo na nogama i spremni za smotru u stroju pred autom. Ali netko je isto tako nekoliko puta previše probao tatino vino, pretpostavljam - podigao je ruku s upravljača u obranu - Stani! Samo pretpostavljam da je netko upravo zato onako mahao ručicama i bio odlučan da prije ručka stignemo u Zagreb. A ujutro nije bilo te budilice ni tog pijetla koji bi je probudio.

Tko je nije poznavao pomislio bi da se zaista naljutila, ali, u stvari, da se nisu nalazili u automobilu sada bi slijedilo jedno psihotično škakljikanje. Zapravo njemu su se u očekivanju tog škakljikanja već naježile dlačice na vratu, a ona ruka koju je podigao u protest sada se pripila uz osjetljiva rebra da ih zaštiti.

- Ne boj se! - razuvjerila ga je, a onda, tek reda radi samo jednom bocnula tamo.

- Hej, heeej! Vozim - nasmijao se, ali tren kasnije i smrtno uozbiljio. Uvijek je bilo tako kada je vozio, zapravo ne samo kada je vozio, nego i kada su ga vozili, trenutak bezbrižnosti uvijek bi zamijenila cijela vječnost krute ozbiljnosti, trenutak bezbrižnosti uvijek bi ga podsjetio koliko se u stvari boji  voziti.

- Opusti se. Iza nas nema nikoga  - tješila ga je ona pozivajući se na njegove proteste od desetak kilometara ranije, kada se iza njih stvorila cijela kolona nervoznih vozača, bila je puna crta i nitko ih nije mogao preteći, ali su svi htjeli da on vozi brže nego je propisano - a, uostalom, u servisu su nam rekli da će hladnjak vjerojatno izdržati put. Samo treba paziti da se motor ne pregrije i doliti vode ako treba.

- Upravo to - jedva je dočekao - rekli su nam da će vjerojatno izdržati, što kod njih znači da možda hoće, možda neće. Što njih briga, oni taj dio i tako nemaju, rekli smo im da nećemo čekati tjedan dana, mogli su nam iz čistog prkosa reći da će izdržati, a u stvari neće. To bi oni i htjeli, da zapnemo u nekoj vukojebini bez trgovine i telefona. A iza nas, kako si lijepo primijetila, nema nikoga, što znači da bi ovdje ostali zauvijek, ili barem dok se Česi ne počnu vraćati nazad.

U trenutku dok je još izgovarao ove riječi, u retrovizoru se pojavio srebrna točka koja, dok je trepnuo okom, narasla u sportski mercedes koji ih pretekne uz početne taktove Mosta na rijeci Kwai i ponovo nestane iz vidokruga.

Smatrao je da je grubo prekinut, ali odluči to upotrijebiti u svoju korist:

- Uostalom, tko bi nam drugi ovdje stao? Ovakvi možda?

I tada odluči riskirati i dodati na snazi svoje tvrdnje pa skine pogled s ceste i okrene glavu prema njoj.

A ona je još uvijek vidjela onaj mercedes i njih dvoje u njemu, čak je dala njemu da vozi, i oni se smiju i sretni su, a vjetar im mrsi kose, na radiju je neka dobra glazba, hitovi šezdesetih i sedamdesetih, kasne šezdesete i rane sedamdesete, i oni jure toliko brzo da ih sunce ne stigne opaliti, i brži su od sunca, i brži od vjetra…

- Hej, ‘ti mene uopće slušaš?!

- Ha?

- Ma, daaaj, kako možeš, pa ti mene uopće ne slušaš. Stalo ti je do ovoga što govorim ko’ do… ko’ do lanjskog snijega - a kapljice znoja samo žurnije krenu niz njegovo lice pa za vrat.

A ona se prene, ali nekako polako, kao da si ostavlja dovoljno vremena da onaj mercedes stane uz rub ceste i da ona otvori vrata, pa lijeno izgura, prvo jednu pa drugu nogu… pogleda ga, reklo bi se ljutita:

- Šuti! Ti, šuti! Zašto uvijek moraš sve pokvariti, ha? Uostalom što se buniš, dala sam ti da voziš! A što se lanjskog snijega tiče, sad dobro bi mi došlo malo!

Njega iznenadi takva reakcija, pa se još više zgrči nad volanom, ono, mislio je, ako pokaže da je koristan, možda ga ne izbaci van. Bojažljivo je ipak pogleda.

A ona je gledala ponovo u smjeru u kojem je nestao onaj mercedes i pokušavala ga je uhvatiti. Možda i ne tako ljuta, pa je zato ipak rekao:

- Znaš… snijeg… prošle godine nije padao.

 

***

 

Na ulazu u grad Božini su živci već popustili. Zapravo popustili su mu davno ranije, Klara je znala po tome što se počeo derati iz svega glasa pjevajući uz radio-program, ali je tek sad odlučila da se to više ne može tolerirati. I zato je prvo ugasila radio, a onda, kada on ni tada nije prestao zavijati, pri brzini od stotinjak kilometara na sat do kraja je tvorila prozor sa svoje strane. Buka je uletila unutra poput topovske kugle, zajedno sa nepodnošljivom vrućinom, tako da joj je desno uho odmah postalo gluho, a obraz, imala je osjećaj da se guli kao ofureni paradajz. S druge strane Božo je ustrajao u imitaciji Johnnyja Casha:

- D vrd iz aaaaaauuuuuuut, ol ouvr taaaaaaaaaaaauuuun, det juv bin siiiiiiiiiiiiin, aut ranig rauuuuuuuuund… - a žile na vratu su mu se izbacile od napora, pa je izgledao kao penis u erekciji.

To mu je i rekla.

On odmah umukne, kao da mu je udarila pljusku, a lice namjesti u nepokolebljivu masku koja je mogla značiti samo e-vidjet-ćeš-ti-kad-ću-ti-ja-opet-pjevati.

Svega par trenutaka Klara je razmišljala da li da stvari ostavi na tome. Tih par trenutaka obično bi bilo dovoljno da se Božo ozbiljno napuše, njegova dječačka naivnost tada bi se uvijek spojila sa (s)lijepim povjerenjem koje je gajio prema Klari, što je njoj onemogućavalo da napravi bilo kakvu šalu na njegov račun, i zato bi joj on, kada bi ona ipak pokušala, uvijek ostavljao onih par trenutaka prije nego bi se uvrijedio.

- Smrtno! - Klara se predomislila i sada ga je nastojala čim prije odobrovoljiti, a istovremeno joj je palo na pamet otkuda mu uopće energija da se duri - Sada ćeš se smrtno uvrijediti i nećeš mi dati da ti pomognem s tvojom prtljagom.

A Boži je na usnama već titrao osmijeh (kao žica na drombulji), što je nastojao prikriti neprirodno namrštenim obrvama (kao kamene volte na kičastim mediteranskim kućama).

- Nećeš mi čak dati ni da ti vrata otvorim - malo je zastala da vidi njegovu reakciju - Zapravo, nećeš uopće htjeti sa mnom u isti lift, a drugi će biti pokvaren, pa ćeš iz protesta vući sam, SAM ćeš vući SVE svoje kofere na PETNAESTI KAT do našeg malog stana.

A Božo se sada već smijao naglas, toliko da je fiesta krivudala po prilazu u njihovo naselje i kada mu je Klara rekla da slobodno može nastaviti pjevati samo ju je poljubio u obraz i rekao:

- Sutra. 

    

***

 

Uz veselo Ja iii-dem prrr-va! Klara je otskakutala pod tuš, a Božo se polako razodjevao napredujući iz predsoblja u dnevni boravak. Košulja, hlače, gaće padali su za njim. Natopljeni znojem padali su barem dvostruko brže nego obično, mislio je Božo, ali mu nije ni na kraj pameti bilo da ih pokupi. Umjesto toga dohvatio je njihovu zajedničku putnu torbu i otvorio je, bez nekog naročitog plana, možda samo u nejasnoj nadi da je tamo ostao koji komad čistog rublja.

No pogled mu zapne za malu plastičnu omotnicu koja je stajala povrh na brzinu nabacanih stvari. Bile su to fotografije s njihovog ljetovanja koje je završilo evo točno prije minutu i pol.

Božo ih dohvati budući da su bile najbliža stvar pod rukom, a njemu se tak-i-tako nije dalo ništa raditi, pa se uvali u fotelju i stane ih pregledavati. Kao da se gleda u muzeju. Još prije dvije minute bio je živa životinja, a sad su ga već uhvatili, preparirali i operirali mu usta u umjetan osmijeh kako se klinci pri besplatnim posjetama ponedjeljkom ne bi preplašili, nego dinosaura trebaju zamisliti barem kao blažu verziju tate dok gleda nogometnu utakmicu.

-  Stari ti je smršavio.

- Aaaa? - Klara je ispuštala zvukove kao iz reklame za kreme za kupanje.

Tata je smršavio, mama se udebljala. Laka i teška kategorija. Vječni boks na svjetskom bračnom prvenstvu. Izazivači i pobjednici izmjenjuju se proporcionalno, paralelno i uobičajeno.

Nova fotografija mijenja slajdove misli.

Tko je snimio plastičnu loptu na napuhavanje? Kanticu i lopaticu? Tko je snimio kanticu i lopaticu? I ovu hrpu oblutaka?

Pa se sjeti da je Klara govorila nešto za onaj zeleni, kako je lijep, i kako bi ga uzela sa sobom. Pa uzmi ga, rekao joj je, ali ona nije htjela, rekla je, ne mogu uzeti cijelu ovu plažu i ovaj dan sa sobom. Pa je uzela fotografiju.

Samo što oblutak na njoj nije izgledao tako zelen.

U stvari ga on uopće nije mogao prepoznati među ostalim oblucima.

A što je ovo?

Na slijedećoj fotografiji bili su njih dvoje.

Tko je to uopće snimio?

Klara je tiho došljapkala do fotelje i sjela nasuprot njemu. Zatvorila je oči, raširila noge, a bijeli turban od ručnika prekrio joj je kosu kao kakvom ženskom monahu u trenucima opuštanja (iako je teško zamisliti kako to i čime monasi uopće mogu biti napeti, he-he). U stanu je bila tišina.

- Malo neobično, a?

- Šta to? - drmne se iz pospanosti i pokuša se ispraviti u fotelji, ali joj se koža slijepila za pravu kožu kožnatu pa se sad koprcala pokušavajući se ugnijezditi.

- Pa tišina, mislim. Da, ništa ne moramo. Ne moramo jesti, ne moramo plivati, ne moramo biti na ferijama. Jooj, to je prava stvar.

- I?

- Šta i?

- I šta ćemo sada raditi?

- Raditi, pretpostavljam - Božo baci žalujući pogled na stol potopljen papirima - malo se voljeti, pa onda raditi, i voljeti, i tako. Možemo gledati i televiziju.

- Vrlo si nadahnut. I to je sve?

- Pa, ne znam, valjda.

- Pred nama je uzbudljivija zima od one mojih staraca.

- Možemo svako toliko ići u kino.

- Možemo steći nove prijatelje, učiti jezik, ići u teretanu, posjećivati predavanja o umijeću življenja, da, da - ona spoji usnice u grč, a zatim počne zviždati nešto između odjavne špice tv-dnevnika i posmrtnog marša.

- No, no, nije sve tako crno.

- Ma neee, uvijek možemo igrati loto ili rađati djecu - ona se nasmije cinično.

Božo je pogleda. Bio je tako ozbiljan da se ona odmah odluči ispričati.

- Djecu?

- Nisam mislila ozbiljno, znaš to.

- A zašto nisi? - Božo se ustane i sjedne do njenih nogu. Osjećao je na sebi svaki mišić i zabavljala ga je ta nova misao. Ona bi unijela promjenu.

Klara se nasmije prozrijevši njegove namjere pa mu da znak rukom neka se ode otuširati.

Dok je Božo pjevušio pod tušem, Klara uzme fotografije. Gledala se u njima, sebe i Božu, kako su sada već dio prošlosti. Mogli su na ferije otići i stoljeće i minutu prije, fotke bi djelovale uvijek jednako zamrznute, uvijek jednako zastrašujuće mrtve. Pa prstom prevuče po površini fotografije, kao da popravlja nekakav dojam, pojačava utisak - pritisak na određeno mjesto na slici, oblak, hrid, ručnik za plažu, pokreće poplavu, a slana voda natopi tepih dnevnog boravka.

Tko je to uopće snimio?      

 

***

 

Ona i on. Njih dvoje. Na obali mora mirnog kao da je ulje. Maslinovo, zeleno ulje. A i sunce je tu negdje. Njih dvoje sjede na samoj obali koja uranja u more i njihove su noge do koljena uronjene u more, a dlanovi zariveni u pijesak. Ona gleda u njega. On gleda u nju. Njegovo lice zaklanja njezino. Govore nešto. Jedno drugome. Razgovaraju. A sunce nikada ne zalazi.

 

- Kraj -

 
<<< natrag

- 10 -