back to the main page

Raj - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

o

o

o

o

o

o

o

o

o

Vjetar se stišao i mogla je disati lakše, slobodnije. Ispljune mrvice koje su joj se skupile pod zubima i pokuša ustati. Koljena joj zaškripe kao da su joj se u ovoj oluji sve školjkice, mahovine i sitne bube uvukle u kosti i u njima izdubile zaštitne nastambe, pa se sad tresu, rastrčale se i da ne boli, škakljalo bi, uh, jako, kao sol na rani, uh, uh. Zavrti joj se u glavi, ali napravi širi raskorak i uspije se zadržati u zraku. Tijelo ju je previše zaokupljalo da bi o ičemu razmišljala. Ići će. To je najvažnije. Korak po korak. Zrno po zrno do još jednog žulja na tabanu. Izgubila je i torbu, pa je odluči potražiti, ako je vjetar nije predaleko otpuhao, mogla bi je pronaći.

A onda ga ugleda na dijelu pijeska koji se razgrnuo tvoreći tako stazu. Usta su mu bila raširena kao da se upravo spremao zagristi u veliki odrezak, ili, nešto manje slano, a tijelo mu se zgrčilo kao od strujnog udara. Kada ga dodirne, on se protrese i jaukne od zadovoljstva. Grlili su se dugo, a onda nastavili put, kojega bi sasvim pristojno bilo završiti čim prije. No nisu sad mislili o tome i nisu mislili na slijedeću oluju. Ima vremena. Staza se bila sasvim lijepo oblikovala, kao da je olujom mela moćna vještica koja je svojom velikom slamnatom metlom spremila stvari - svaku na svoje mjesto. Išli su - činilo se da ne mogu pogriješiti.

 

***

 

- Eeeeeej!

Ne, neće si to dozvoliti, a nikako, još je rano za fatamorgane. Još ne.

- Eeeeej, djeco, stanite!

Netko ih je zvao. Da sasvim sigurno. Opet kakav dječak-kockar ili jednooki gušter. A ne fala, važno je ne okrenuti se. Jer najbolje što ti se može dogoditi je da se strovališ u jamu zajedno sa čarobnim sviračem ili se pretvoriš u stup šećera, bibera, karija ili čega već, ovisi o prilikama klimatskim.

Ali bilo je prekasno. Neko im se već objesio za ramena. Njezino lijevo i njegovo desno, poput velikog trbušastog pauka.

- Konačno, ko-na-čččč-no-o-oo - dahtao je Čitač baš kao da je kroz svo ovog pustinjskog putovanje  nosio veliku početnicu za čitanje slogova.

- Čitaču! Otkud ti ovdje - gledala ga je, oduševljena zapravo. Vidjela je njegov zavežljaj, možda ima vode.

- Kako si se izvukao iz oluje?

- Kakve oluje?

- Pa, došao si iza nas, morao si je proći. Bilo je gusto!

- Ja nisam ništa vidio. Nego imate li što za piti?

Nakon što su razmijenili praznu bocu za suhe kore naranče, Čitač se baci na posao. Raširi plahtu, umrljanu, smeđu kao dao su na njoj usitnjavali zrnca kave, a zatim je svi zajedno učvrste kamenom - tako su si na brzinu stvorili smještaj. Dok se ne pojave crna bića na devama, dat će šansu svojim umornim tjelesima.

- Djeco, užasno izgledate! - Čitač ih je promatrao  naslonivši se na laktove, onako malen i zdepast sličio je na kakvog kućnog ljubimca koji se podsmjehuje vlasnicima koji su se upravo vratili s napornog puta, dok je on cijelu kuću i rezerve hrane imao samo za sebe.

Morali su priznati da se Čitaču prijeđeni kilometri ne vide ni u trbuhu ni drugdje, možda tek malo u kolutovima pod očima.

A i Čitač je morao priznati da iako umorna, njihova su tijela bila jača i razvijenija nego ikad, kao da su cijelo vrijeme dizali utege i spremali se za izbor mistera i misice - par godine.

- I, kako je bilo na putu? - upita s cinizmom na kvadrat plus umiješane ironije neodređene količine. Nije gledao žuljeve na tabanima, samo ih je osjećao kao velike zmajske krvave oči, koje bljuju vatru čim se malo pomakne i tako napne žile.

- Vidjeli smo neke ljude iz tvojih priča, znaš, čovjeka bez lica, dječaka s kockom, guštera bez oka… - htjela je ublažiti onu tanku zloćudnu nit u njegovom glasu i uspjela u istom trenu.

- Daaaa? Pojma nisam imao da … -  postoje, pa ovo mu je, uostalom, prvi put da je izašao s plantaže, kao i njima, ali oni su mladi, pa je to i opravdano, a on ovakav, šta ovakav? nikada nije ni bio drukčiji, otkad zna za sebe samo pripovijeda priče, pošteno čim više može i eto sada… - hoću reći da ste ih vidjeli.

- Da, da, nisu baš bili u kontekstima u kojima si ih ti stavljao, ali podjednako iznenađujući - rekao je to razmišljajući kako se cijelo ovo njihovo lutanje zapravo potkralo Čitaču iz njegove bilježnice, neke koju još nije uspio na glas pročitati.

- A ti, Čitaču? - sad kad su ga malo odobrovoljili, mogli bi mu dati priliku da ih optuži, po pravdi i zakonu, kako komu ide.

- Vi, vi-ii -  klima prijeteći kažiprst velik ko prometni znak što se ljulja na vjetru. Riječi nisu za svađu i nemire, nikad nisu one prave kad ih trebaš grčevito kao batinu ili bejzbol palicu, da udaraš i dokazuješ. Više kao lijepi, ali beskorisni cvjetovi. Čitač to dobro zna i zato uzme veliku količinu zraka i proguta je polagano, smirujući se - meni zapravo nije jasno zašto ste otišli. Dobro da sam potrošio toliko vremena na putu… u osnovi dosadnom, ne znam, vi spominjete tu neke likove iz moje priče, ali hvala na pitanju, osim umora i kokošje sljepoće od uvijek iste, bezizgledno iste pješčane perspektive, meni se ništa nije dogodilo, uostalom, što znači dogoditi se, to su stvari za priče, jer nemojmo zaboraviti, priče ipak spadaju u bilježnicu, tamo im je ipak mjesto, nego što sam zapravo htio reći, da, da, to je bilo pa u najmanju ruku neodgovorno, mislim otići tako, kao lopovi ili kao da vas je netko prognao. Kentaur se jako ljutio, sam je morao raditi na plantaži. A Stari, on me zapravo poslao iz brige, pretpostavljam, da, na kraju krajeva i brinuli smo se za vas. U pustinji doduše nema ničeg zanimljivog, ali vode, vode i hrane i tako sam krenuo na put. Ali, zašto, mislim, meni jasno ne može biti, sve je bilo normalno dok, da, no?

Pogledali su se. O toj stvari ni sami zapravo nisu govorili. Šta da mu kažu? To da tavan Starog izgleda kao skrovište kakvog ubojice koji se tu igra sa svojim žrtvama? Da mu objasne kako se zapravo nisu bojali, i kako na kraju krajeva, to nije bio pravi razlog zašto su otišli? Da mu priznaju kako ih više nisu zanimale njegove priče, kako su im se njihove večeri učinile nepotrebnima, kako ga je bilo sram priznati dok ga je onako nevino povlačila za rukav da pojma nema što je iza plantaže i da se  to nikada nije ni pitao sve dok…sve dok…pa da, dok ga ona nije povukla za rukav, kako je htjela saznati gdje je ta posljednja stanica autobusa s crvenim kožnim sjedalima tako hladnim na dodir…

- Jesi ikad bio na tavanu?

- Aaaaa! Tavan! To je, dakle…. Zato ste vi… - e pa ako je ikome, ali Čitaču danas s riječima nije išlo. - Tavan? Kako mislite tavan? Što tavan? - Čitač je računao da će predvidjeti  odgovor. Mislim, mogao je biti banalan. Zaželjelo im se pustinja. Iako doduše to nije mogao shvatiti i opravdati i rastumačiti si ni po kojem logičkom zakonu, ali mogao je razumijeti. Htjeli su se malo prošetati, ali, dobro, ali, zašto tavan.

- Bio si nekad na tavanu, Čitaču?

- Da, naravno, često odem gore, imam neke stare bilježnice tamo.

- Često, koliko često?

- Pa ponekad i par puta tjedno, nekad i dva puta na dan. Ovisi kako mu uhvati inspiracija?

- A nisi tamo vidio?

- Šta?

- Pa kr… - ona ga zaustavi naglim smijehom, gotovo histeričnim i ispriča priču o tome:

- kako smo se penjali gore, i uplašili se, sjene, opsjene, prebujna mašta, tvoje priče, Čitaču, znaju zanijeti.

Čitač se uhvatio za ovaj kompliment, a oni su se pogledali i znali da su dobro učinili. Uostalom, i da mu kažu, Čitač toliko poznaje Starog da bi našao neko objašnjenje. Oni ga poznaju toliko da ga nisu našli.

- Uhvatila vas je znatiželja, sad ste je zadovoljili, a sad svi lijepo nazad - Čitač je govorio sada uobičajeno sigurnim glasom.

Oni su mu se nasmijali, što ga iznervira. Promijenili su se oni, poprilično, usprkosili se, da, da, neće, pa gdje će, izgledaju kao iscijeđene naranče.

Naranče, spominjao im je naranče, poslove po kući, govorio je o sutra koje je imalo karakteristike beskrajnog dana. I opet je vrtio prstom kao prometnim znakom za jednosmjernu ulicu. Ali oni su pješaci ostali još na početnim kilometrima i za njih nikakva pravila nisu vrijedila.

Čitač je još govorio, bilo jednom davno, kad je primijetio da mu ne odgovaraju, da ona više ne trese svojom dugom kosom, grčevito kao da je guši i da on ne čisti glasnice, shvatio je … da su zaspali.

U jutro, jer i pustinje imaju jutra, ona započinju, kad se otvori oči, oba oka (jedno oko znači polumrak) Čitača više nije bilo. Nisu pitali. Samo su smotali plahtu koju im je ostavio i krenuli dalje. Možda ih je Stari i čekao tamo, na plantaži, ali to nisu mogli znati.

 

***

 

U prostoriji je bio potpuni mrak, osim tankih krakova svjetla što su izbijala odozdo, kroz rasušena drvena vrata u podu. Prašina se igrala na toplini tih krakova i kovitlala ničim potaknuta, sama od sebe, uzdizala se visoko, a zatim padala posvuda, po podu i ormarima, i nizu stolova koji su bili poredani u krug, ladice izvučene poput prosjačkih ruku s udijeljenim ostacima. Tama je polegla po predmetima tavana potpunije i prisnije no prašina i svi oni dijelovi kao iznikli iz noćnih mora samo su izgledali još sablasnije i bizarnije. I nikakvog pravog alata nije bilo u toj čudnovatoj zbirci, samo otpaci i dronjci, iskidani i otpali komadi koji su još samo izdaleka podsjećali na ono što svako ljudsko biće nosi kao funkcionalan sklop udova. Blijedi i sivi, kao da nikada nisu ni bili korišteni, kao da nikada nisu bili živi, ležali su naokolo razbacani s tek nagovještajem reda koji bi mogao protumačiti sam majstor, njihov sadašnji vlasnik, kao cjepanice složene rano, mnogo prije zime, bez krvi…

A krv se čuvala u velikom balonu od prozirnog bijelog stakla koji je bio čvrsto usađen u postolje od drvenih blokova omotanih u stare krpe i ostatke radnog mantila, i bio je on do vrha pun i začepljen ogromnim plutenim čepom za kojeg  se vidjelo da paze da je nov.

- A-aaa-ha-ha-ha…

U jednom trenu krv u boci stane vibrirati, u pravilnim razmacima, samo tren prije no što su se na drvenom stubištu ispod začuli teški koraci. Par koraka kasnije već se moglo razabrati i stenjanje samih stepenica, par koraka prije nego što netko začeprka oko glomaznog lokota koji je vrata pouzdano držao zaključanima s vanjske strane. A onda se vrata rastvore, kao trap na sceni i progutaju mrak, glavnog glumca u iznenadnom blijesku izvanjskog sunca. Iz rupe se prvo pojavi starčev šešir, pa njegove lice, pa vrat i ramena sve dok se cijeli nije ispilio iz svog svjetlećeg jajeta.

Pažljivo se okrenuo mijenjajući ruke na krilima vrata, da ih ne bi ispustio da tresnu na pod, a onda ih jednako pažljivo zatvori za sobom, sve ponovo prekrije tama, a on odnekud, iz kuta izvuče napola punu bačvu i nasadi je na vrata tako da nitko ne može ući.

- A-aaa-ha-ha… - stenjao je stari pipajući u mraku za kutijom šibica koje je za svaki slučaj držao ovdje, a kad ih nađe on kresnu jednu koja se učini sjajna kao zvijezda prije nego se plamen uhvati fitilja kao ruka debele voštanice.

- A-ha-ha… - još jednom, prije nego što nogom povuče onisku stolicu pod sebe pa sjedne za svoj posao.

Njegove ruke su radile brzo dok je sa svih mogućih mjesta pred sebe povlačio razne dijelove tjelesa. I kako veliki i stvarni oni bili dok su samo onako ležali, u njegovim su dlanovima postajali manji i više ih je bilo. Sve dok ih se pred njim ne nađe čitava gomila, a starac ne prekine što je počeo. Za trenutak njegovo se lice zgrči u napetoj koncentraciji, a onda sine kao jutro i on se ponovo baci na djelo.

I nije se više moglo čuti ni glasa od njega, njegove su usnice ostale stisnute, a oči širom otvorene, samo su ruke munjevito preplitale nakupljeno meso i sklapale ga na najčudesnije i najčudovišnije načine.

Tu, naizgled, nije bilo bitno ima li biće jedan ili dva para ruku, oči su u pregrštima usađivane u predimenzionirane glave, poneki torzo bi se spojio s udovima, pa bi ga bezglavog bacio sa strane i prihvatio se novog tijela, utrobe su punjene sadržajem i zatvarane brzopleto kao što nestašno dijete zatvara ladicu s majčinim čarapama, tjelesni otvori nastajali jednako brzo kao da je riječ o glini.

Iz sve te gužve kao da je polako izranjalo jedno tijelo, po mnogočemu savršeno usporedi li se s ostalima, i kako se pomalo objedinjavalo, s njim se rađala i neka, isprva blijeda i nejasna svjetlost. Tijelo je imalo dvije ruke i dvije noge i od svega po dva što je po dva trebalo imati, i samo po jedan od stvari koje ne dolaze u paru. Kada se dalo nazrijeti da je riječ o muškom, ljudskom tijelu, svjetlost ga je već cijelom dužinom kupala, obasjavajući istovremeno starčevo lice i šake.

Starac je sada potpuno zanemario ostale kreature i neke je u slijepom zanosu srušio na pod radionice. One bi se tamo malo koprcale u grču, a onda zauvijek smirivale. Ali neke ipak poživješe toliko da se združe s dijelovima koji su im nedostajali, ali i s dijelovima kojih su imale viška, pa se starom oko nogu uskoro plela cijela horda malih čudovišta i nakaza.

No, on to nije ni primjećivao, već je teško disao, a sva pažnja bila mu je prikovana na projekt koji je sad držao visoko u rukama. Ono tijelo polako se budilo, a kako se budilo, svjetlost oblije cijelu prostoriju. Starac ponesen svojim djelom, lica ozarenog smijehom, ustane držeći ga i dalje visoko nad svojom glavom i pri tome prevrne stolicu na pod. Ona pade i presudi pokojem stvorenju što se motalo onuda, ali tup udarac nadjača grlen povik što ga stari ispusti.

I tada ono svjetlo učini da dan koji je bio vani postane noći u odnosu na dan koji ispuni tavansku radionicu. A tijelo u starčevim rukama zažari se i u jedinstvenom bljesku umnoži se u mnogo tisuća. Cijela prostorija ispuni se mirisom svježe zgažene trave i magle polegle po njoj, a nad prizorom se ustoboči sam starac, pa razgrne sva ona tijela u dvije ravnopravne skupine. Odnekud se pojaviše i konji, stotine konja izađe iz gornje lijeve ladice njegovog radnog stola, a ratnici opasaše oružje i prije nego što se moglo očekivati zametnu ljuti boj, tamo, nasred onog istog radnog stola.

Njiska i samrtni hropci ljudi, s ponekim pozivom Naprijed! ispune sobu, a nad bojnim poljem, nasmijano kao nebo, bilo je starčevo lice. I ne potraja dugo, a na bojištu preostane tek jedan junak, a i on teško ranjen. Starčevo se lice prvo malo smrači, a onda ponovo razvedri, on usput i nešto zabrunda. A onda ispravi stolicu, sjedne, lupi dlanom o dlan, pa se ponovo dohvati posla.

Glavu preostale figurice vješto je razbio na pola, kao najobičnije kokošje jaje, iz nje se podigne nekakva crna prašina ali je starčev dah rasprši naokolo. On se zatim sagne i negledajući zahvati dlanom ispod stolice. Tu se sakrivao ostatak onih kreatura i on sada pokupi pregršt njih i saspe ih u onu razbijenu glavu. I samo što još nije pljunuo na njih da je bolje zalijepi, on spoji dvije polovice i glava ponovo postade cijela kao da nikada nije bila razbijena.

- Eeee-e! - zaključi stari zadovoljan učinjenim i tijelo odbaci u stranu, pa prikupi dah i koncentraciju za novi pothvat.

Odbačeno tijelo, na hrpi nepovezanih udova stade se epileptično grčiti i poskakivati, a usta na tom licu zijevnu u bolan krik koji se ipak nije čuo, uredno namotane na zlatan kalem u najdoljnoj ladici stola neupotrebljene su ležale glasne žice.

- Mmmmmhha - mrmljao je stari, odvajajući iz gomile sada zaobljenije i vitkije udove, a onda se predomisli pa uzme i od onih dlakavijih i grubljih.

No, prije nego će početi prođe nadlanicom preko čela da otare dvije, tri kapi znoja koje su se tamo skupile. Još jednom promrmlja nešto i malo se zakašlje da pročisti grlo, pa sklopi šake oko onog mesa i zatvori oči - sobu ponovo ispuni svjetlost daleko jače od one koju je bacala jedna svijeća. Dok je prstima oblikovao, baš poput djeteta u pješčaniku, osjeti kako mu ruke postaju sve lakše, poletnije, mehaničkije, kao da se same od sebe pokreću. Učini mu se da mu vlastita kreacija sve više bježi iz ruku, dok mu se tamo, negdje, iza zjenica vrte slike raznih stvorenja koja su naglo izašla s ovog tavana da bi se nesposobna da nose zadah života vraćala sparušena u prašinu, kao da je zadah bio živa vatra koja nagriza iznutra. Dok mu ruke kreiraju budućnost, starac možda misli kako je ovo zadnje što će napraviti. I onda se sam sebi počne smijati. Kao da on to može, odlučiti kada prestati, kada početi. Pa odavno više sebi ne postavlja pitanje o tome kako je otkrio tavan, i stvar “prvog puta” odavno je postala stvar slabog pamćenja. Tim više što masa koja se u tijelo počinje oblikovati pod njegovim rukama izgleda tako poznato, ponovljeno, kao da ju je radio nebrojeno puta i svaki je put prisiljen učiniti to nanovo. Iz jednog glinenog tijela, sada izvuče dvoje. Nju i njega. Stari ih promatra kratko, gotovo kao da ga ne zanimaju ta dva stvorenja koja sobu počinju ispunjavati nekom nejasnom radošću.

- Štedite živost za plantažu! - Starac se ustaje. Otvorit će prozor da uđe malo zraka. Joooj, kosti ga već pomalo bole. A, da. Sutra će oni malo raditi, nadoknaditi izgubljeno. Skoro će berba, ali do tada naranče treba zbrinuti više nego ikad u godini. A čini se da će biti plodna, rodnija nego obično. Ove godine ćemo konkurenciju baciti na koljena. I uporan je pogled starca, kao da izaziva nepoznate suparnike, precizan i pun prkosa. Na obzoru je samo pustinja, koja uokviruje plantažu kao neku vrijednu staru sliku nepoznata majstora iz nepoznata vremena.

                             

***

 

Sunce se podiglo visoko u podne iznad njihovih glava u koje je pod svaku cijenu nastojalo ući i, naravno, to mu je uspijevalo i više nego što se ono moglo nadati, svakako više nego što su oni željeli, previše. A nemirne misli previjale su se unutar tih njihovih glava kao slijepe zmije na žeravici i svaka je bila usmjerena prema bijegu od paklene žege. A posvuda naokolo usijani horizont se lijepio za spaljenu zemlju kao znojem promočene košulje na njihova leđa i nigdje se nije dala nazrijeti razlika između neba i zemlje.

- … - ali je zapravo žeđ bila ono što je izašlo iz njegovih usta i ona ga pogleda pomalo prijekorno jer, kako su uopće usudio pokušati govoriti dok njezino grlo gori bez vode, izranjeno zrncima pijeska.

Zato mu samo stisne ruku i nastavi koračati prema…

Ista pitanja bila su urezana u obje njihove usijane glave, ali nitko od njih dvoje nije imao dovoljno snage da ih naglas postavi i zauvijek ih zakopa u pijesak očaja koji im je sada već dopirao do koljena i svaki korak pretvarao u izniman pothvat.

Uostalom, nije bilo potrebno znati kamo se ide dokle god se još uvijek moglo ići, niti su morali znati koliko dugo, mislili su, znat će već, kad stignu tamo, jednom…

Ona je sada već bila desetak koraka ispred njega, ali se njemu činilo da je ta udaljenost nedostižna, i iz trena u tren sve veća. No, najviše pažnje iziskivalo mu je kontroliranje vlastitog upaljenog jezika koji je natekao i odrvenjen smetao u ustima, a ponekad bi prešao i preko bolnih raspuklih usnica što bi ga natjeralo da glasno jekne.

Ona je obnevidjela, od prašine i sunca i umora, i takva posrće preko svakog najmanjeg zrna pustinje kao da je oštra stijena, sve dok se konačno ne spotkne o vlastita stopala i padne, ne bez olakšanja, jer gotovo je, ona je napravila sve što je mogla, sada je na njemu da nastavi…

- Ja ne mogu dalje - čula je odjek svojih misli uz uho, a ubrzo osjeti i njegovo tijelo uz svoje, suho, kao u skakavca, lagano.

Ona podigne lice samo da ga prekori, ali je prizor bio i previše za ono malo smijeha što si ga je mogla priuštiti - ono raščupano, crvenoliko stvorenje nikako nije mogao biti on, prije bi se moglo reći da se napola oguljeni mladi krumpir spustio uz nju da je ponudi…

- Pommes frites - prošapće on kao da je prenut iz dubokog sna, a ovo mu je prva budna misao, pa zakloni oči pokretom ruke tako slabašnim da je, više od smijeha, izazivao sažaljenje.

- Što? - promrmlja ona, iako ga je dobro čula i prvi put.

- Pommes frites - ponovi on nakon što je bezuspješno pokušao povući malo sline iz kutova usta - nas dvoje, mi smo dva mala štapića krumpira zaboravljena na dnu kartonske čašice.

Ona ga više nije slušala. Bila je zaokupljena smijanjem na najbezbolniji način. Što ujedno nije podrazumijevalo i najljupkiji način. U stvari je krkljala kao prazna vodovodna cijev, samo nešto tiše, a ramena su joj se blago, ali uporno tresla u grčevitim sinkopama.

- Pommes frites - nastavi on ne obraćajući pažnju - štapići kumpira zaboravljeni u vrelom ulju, zlatni, prezlatni sa zabrinjavajućom tendencijom da postanemo crni komadići ugljena.

Sablasni zvuk njezinog smijeha na tren mu poremeti tok misli. On je pogleda, a zatim i ispitivičaki sažalno, baš poput zabrinuta liječnika koji ne vjeruje u pozitivan ishod, pomiluje po izgorjelim obrazima:

- Pitam se koliko bi vremena trebalo proći da se od pougljenog komadića krumpira dobije dijamant. I u kakvu bi ga planinu trebalo zatrpati… - pa onda konačno zatvori oči.

Čudno je to, ona se još uvijek smijala, kako je malo potrebno da cijeli svijet nestane, zapravo, dovoljno je samo zatvoriti oči i sve slike pojavnoga postaju tek crnilo unutrašnje strane očnih kapaka. Poput ogromne preplašene lignje svijest pušta to crnilo da se pretvara u najneobičnije i najstrašnije oblike, ali nikada ne predstavlja pravu konkurenciju stvarnosti, a ne, stvarnost je daleko najviše zagrijana za jadne duše panirane u jajima i krušnim mrvicama. Stvarnost… Samo su u stvarnosti sve slavine suhe, kao ona koju je mogao čuti pokraj sebe. Slavina!

I ona i on se u isti tren prenuše:

- Ima još vode?! - ali je ona bila brža, torbu je dograbila s dovoljno energije da ubije, ili barem da učini doživotnog invalida od onoga tko bi joj stao na put. Poput životinje izvadi bocu, torbu dbaci u prašinu, i gotovo sve nokte polomi u nastojanju da je otvori, ali je uzaludnost truda pogodi skoro istovremeno u obliku posljednje kaplje koja joj kroz prste pobjegne u pijesak.

- Aaaaaahhh… - povik bijesa probije iz nje, ali ga žeđ zadrža na mišjem cviljenju  koje pred vrelinom sunca pobjegne u rupu iz koje je izašlo prije nego se proširi ravnicom.

On ju je gledao nerazumijevanjem djeteta koje je na dar dobilo dva para toplih vunenih čarapa umjesto crvenog vatrogasnog vozila, a kada se uvjerio da od boce nema nikakve koristi, bacio se na torbu i stao je prevrtati kao da je na njoj najmanje stotinu skrivenih džepova.

U trenutku kada je on pod vršcima prstiju osjetio vlažnu utrobu torbe ona je već sjedila u lokvi koja se sve više širila i on joj je već htio predbaciti da ne pazi gdje mokri, ali se vodom natope i njegova koljena pa je samo stigao preplašeno kriknuti i otskočiti u stranu.

- Ju-huuu! - ona je već plivala u malom jezercu koje je naočigled raslo iz njihove torbe s namirnicama. Razdragano je pljeskala rukama po njegovoj površini, a kada bi zaronila lice njezina bi ga kosa zastirala poput morske trave. Nebo se počelo približavati toj vodi, navilo se na nju, kao da i ono želi vidjeti o čemu se radi, a daleko gore, u njegovom najdaljem kutu sijevnuo je blijedi trag nalik na nekakav stari ožiljak.  

- Hej, dođi ovamo - on je stajao na samom rubu mora i cupkao s noge na nogu, a rastuća voda odražavala je njegovu sve veću nelagodu - Hej, dolazi odmah ovamo!

Bilo mu je drago što je njezina glava je u tom trenutku bila pod vodom, ali kada je izronila odmah ju je privuklo njegovo zabrinuto lice.

- Što je? Zašto ne dođeš u vodu - a njezine noge još uvijek su veslale po plićaku.

- Voda, ona raste.

- Znam, ali, o ovome smo pričali, ovo je more, zar ne?

- Je, more je - on oslobodi nervozu da prikrije drhtaj straha u glasu - ali otkuda je došlo?!

Pa nogom stane sred njega kao da može zgaziti ili potjerati:

- Otkuda dolazi?!

Ona ga pogleda pomalo iznenađeno i ne bez prijekora, ali joj lice odmah zatim sine pa njega za nogavicu povuče da sjedne, ravno u vodu. A zatim se privuče k njemu i skoro zavjerenički šapne na uho:

- Pa što onda, otkuda smo uoće mi došli?

<<< natrag

- 8 -

dalje >>>