back to the main page

Raj - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

o

o

o

o

o

o

o

o

o

Otkako su napustili hotel, putovanje je postalo sve veće opterećenje. Oslobodili su se čežnje da naiđu na još kakvu nastambu jer je velika vjerojatnost da će i tamo naići na kakvog luđaka koji za razliku od njihova prijatelja, Čitača, ne pokazuje nimalo esetetskog osjećaja za svjetove riječi. Mogli su ići pravocrtno ili ukrug, na kvadratasto i točkasto, sasvim svejedno, sve što su znali je da su im ruke postajale slične nogama, jednako teške, dehidrirane, kao da će zakržljati, pod suncem će se u ovoj nedođiji pretvoriti u fosil.  Odgovor na pitanje hoće li ih netko nakon milijun godina pronaći i dičiti se pra-ljudima, bio je nedvojben. Naime, naravno da neće. Sivo-bijeli pijesak plivao je oko njih mrtvo kao truplo nasukane ribe. Tu i tamo naletjeli bi na pokoji žbun, oko čije bi se sjene navlačili taman toliko da kad se dogovore čija je noga, ruka ili glava u gorem stanju, sjene nestane baš kao da je nikada nije ni bilo. Odjeća na njima sve se više pretvarala u krpe. Srećom su iz hotela ponijeli dovoljne količine nekakve tekućine, koja je doduše tekla iz pipa kao voda, ali je bila puna raznih mrvica i bizarnog mirisa na sol, no izbora nisu imali. Tj. imali su. Čovjek bez lica vjerojatno ne bi imao ništa protiv društva, ali su se oni pokazali izbirljivima. Možda je zbog toga cijeli taj  dan hoda bila nemirna, kao da joj se unutrašnjost pretvorila u napeto tijelo trske ili nekog koncentriranog konjica pri parenju, drhtavo, lelujajuće na vjetru, ali stabilno, kao da se hoće osloboditi nekog unutarnjeg tekućeg tereta, ali ne ide, umjesto vode još su uvijek kristali…

On izvadi bocu iz torbe i ispije. Potraži je pogledom da je ponudi. Nisu pili cijelo jutro i još ova dva sata nakon što je sunce doseglo vrhunac neba pa je time bio zadovoljan i procijenio da bi si sada mogli priuštiti užitak, nagradu, malo vode na dlanu. Dodavajući joj bocu, protrese je pokušavajući  tako skrenuti njezinu pažnju. Nije ga vidjela. Sjede tu, pod nekom zaštitnički raspoloženom dinom, u dnu pustinjskog svemira, sami, prisutni samo zbog onog drugog, on zbog nje, ona zbog njega, a ona ga ne registrira. Da može, lupnuo bi staklom o kamen, da kamenje postoji, viknuo bi da mu glas odzvanja kroz kanjone da ih ima negdje.

- Hej!

Ona se trgne kao iz sna, naglo zgrabi bocu, ali kao da su joj mišići popustili od neke mračne hipnoze, ispusti glatki kalup kroz prste i voda se počne daviti u pijesku. Malo vode isteče… jer je on ipak uspije začepiti - suhim dlanom kao branom.

- Nije valjda sve otišlo? - nadvije se nad njega koji je stiskao staklenku poput oca koji čuva slinavo dijete od napada neuroze vlastite majke. Zabrine se nad tom slikom.

- Ma ne, samo malo - pogleda je onako iz žablje perspektive, hvatajući joj pogledom samo drhtavu bradu i vireći nos.

- Ne znam. To je nešto sasvim novo, neki blokirajući osjećaj. Znaš, kao da putuješ, a opet misliš da na to nemaš pravo jer si neku važnu stvar ostavio kod kuće. Kartu, sat, novac… svejedno… ali ne mogu se osloboditi osjećaja obaveze prema nečemu što ne znam što je. Ne mogu se koncentrirati na sebe - brada se micala, a glasove kao da su ispuštale nosnice, a onda je on povuče k sebi, da legne, i tako mu promijeni perspektivu - jer kao da nisam sva, kao da sam negdje, na nekom važnom mjestu ostavila  neki trag…

- Ali se ne možeš sjetiti gdje…

Ona ga pogleda rastuženo. Opet je nije shvatio ozbiljno.

- Otvoreni prozori, hladni propuh, žena bez lica na zgužvanoj posteljini, gola… - usnice su mu se osušile, naglo, kao da uopće nije popio ono malo vode, za užitak, za nagradu. Osušila ga je grižnja savjesti. Ta slika, pojavila mu se jutros, pred zoru, u polusnu, zato se probudio mokar, ona to nije mogla znati pa se samo lascivno smijala i onda ga uzela u sve svoje otvore i istina da ju je želio svjesno, jako, više nego ikada do tada. No, nije joj ispričao tu sliku, zbunjivala ga je i mislio je da zapravo i nije važna, ni poslije, nije znao što bi s njom.

- O kome ti to govoriš? - uvrijedio ju je zvuk, intonacija kako je izgovorio to “žena”, bilo je…strano, to nije bila ona, nije mogla biti… tako…tuđa. Uplaši je misao da  u svakom od njih postoji neko zrnce jednako nepoznato kao ova pustinja, možda i ne samo zrnce, nego nanosi…

- Znam o čemu govoriš kad kažeš  da te nešto uznemiruje, to jest, ne znam zapravo budući da ti ne znaš, ali naslućujem. Ta gola žena je slika koje se sjećam iz sna, ne mogu je se otarasiti, jer znam da nije izmišljena, da se stvarno dogodila.

Ona sklopi oči. Bilo joj je mučno. Pomisli kako su se voljeli jutros, predano jedno drugom, a opet je bila ta glupa slika… Ali šta, da je i znala za nju, ne bi je mogla izrezati kao iz novina, rastopiti je u vodi i baciti u školjku.

On se glasno nasmije.

Ona se uplaši, a onda osjeti mržnju. Gledala ga je kao nepoznatog, krpala je dijelove njegova tijela, spajala ih s glasom, registrirala dlačice, sve nanovo, kao da oblikuje neko frankenštajnsko čudovište. Čitač bi sada smatrao oportunim na kraju dana ispričati priču o ljubomori. Ali bila bi to neka vesela, renesansna priča, bokačovski optimistična, u kojoj su ionako sve žene i svi muževni nevjerni pa je ljubomora, plitki, ali zapravo strašno smiješni osjećaj. Čitač bi, kao i uvijek, promašio bit.

Ona zgrabi pijeska, stegne ga čvrsto u šaku i - pogodi ga u lice, nogom ga udari pod koljeno iiiii…. htjela je još nešto jače, s posljedicama, nešto što će mu pokazati kako joj je strašna pomisao da ga zapravo ne poznaje… uzme bocu i prolije je.

- Ne, ne, šta radiš! - kleknuo je od boli koju mu je nanio njezin udarac, ali se nije mogao pomaknuti. Voda je skroz iscurila i ona je počela lupati nogama, razbacivati se pijeskom, kao ljetnom haljinom, snažno. Bila je ljuta.

On prasne u smijeh.

- Moja mama.

Nije znala o čemu govori. Znala je da za sve mora postojati objašnjenje, pravo, racionalno, jedino. Ali ono što ju je iznevjerilo, razočaralo, je zapravo sama mogućnost za pomisao, za misao koja bi ih mogla razdvajati.

Zatim joj je ispričao:

- Škiljio sam kroz ključanicu, gledao svoju mamu, kao mali, dok je ležala popodne u svojoj sobi. Sjećam se propuha koji mi je ježio dlačice na tijelu i sjećam se srama, da činim nešto što ne bi smio.

Čitač će u svom dnevniku zabilježiti kako se konačno dogodilo ono, po čemu su ova dva čudna stvorenja bez prošlosti postala sličnija njemu i svim ostalima. Počeli su se sjećati. Čitač je taj događaj popratio posebnom vrstom samozabave. Napravio je križaljku mogućeg redoslijeda sjećanja koja je otprilike izgledala ovako:

1. krv… posvuda crveno… osjećaj mučnine (proživljavaju oboje): razlog - prvi mliječni zubi ispadaju

2. ubojstvo mačke (proživljava on), osjećaj boli, jer ga je baka prebila zbog te mačke koja je u kućanstvu s miševima ipak obavljala svoj vrlo važni dio posla

3. miris cvjetova: mamima priča o pčelama i ljubavi

4. benzin, eksplozija, naftno nalazište na obiteljskoj fotografiji s licem rano preminulog djeda, koji je ipak živio taman toliko dovoljno da za nekoliko generacija opskrbi sretniju budućnost itd.

 

***

 

Bila je soba, bračni krevet, neprozirne zavjese koje se lelujaju na vjetru, propuh je; baka se ustala, čuje se kako škripi drveni pod  dok stara žena traži noćnu posudu. Ravnomjerni koraci sada se zaustavljaju. Drveni je pod obojen u čudnu ljubičastu varijantu, onu koju obično katolički popovi izaberu za sprovodne svečanosti, ljubičasta od koje se guše ljubičice, a u nju umotano tijelo nekog nekad voljenog leša, suho i staro, izgleda kao kraljevskim plaštem utopljeno za neku drugu vječnost. I limena glazba ispušta debele, zvukove zarobljene u ljubičaste akorde i fuge, spore, trome, stenjuće. Ssssssšššš! škripeći i stružući po tišini baka centrira noćnu posudu. Djevojčica koja osluškuje zvukove iz svog kreveta koncentrira se na jednu snažnu želju: da se baka ne posklizne, da se njene ogromne sirolike butine prokrvljene modričastim žilama ne poskliznu na hladnu bačvastu posudu punu zaudarajuće mokraće. Jer jutros su tu još bili mama i tata. I ako baka profula, razlit će se po podu tekućina snažna kao kiselina iz želuca kakvog ogromnog guštera, mokraća pokapana maminom menstruacijskom krvlju i očevim kremastim točkicama.

- Aaaahaaaa! - stenje žena i u grozi žučljivo izgovara ime djevojčice koja si predbacuje da se nije dovoljno koncentrirala - na želju. Sluzava tekućina razliva se po drvenariji i upija u pore. Djevojčica je upravo ustala iz svog krevetića i sada snažno osjeća miris kojemu ne pomaže ni propuh, uzaludan, neizlječiv miris koji izjeda njezine dlanove dok vlažnom krpom sakriva tragove bakina nesretna ugnježđivanja. Onda osjeti snažan svrabež po licu, kao da je grizu stjenice i najradije bi prešla prstima preko crvenkaste kože, ali se suzdržava, obrazi vibriraju od neugodnog grča.

- Šta je, šta praviš face?! Teško ti je, a, a meni nije bilo teško odgojiti te - stara žena uplivava u krevet rastežući se po njemu poput neoblikovane mase tijesta - trpiti tvoje plačeve, teško disanje po noći bez kraja, ospice, ružno krastavo dječje lice, i danas imaš ožiljke, vidiš, a možda smo te onda trebali mazati mokraćom, da, prati te u pišalini, da, da, šta se čudiš, ona ima ljekovite moći, poput octa - naneseš je na ranu, pa znam kad je tvoj jadni otac uhvatio meduzu, znaš to, aaa?

- Meduzu na lice? - djevojčica je navikla na ovu priču.

- Da, s ribama se na brod uhvatila i velika meduza i dok su razvrstavali srdele, neporezno, na brzinu, ko’ što već to muški… velika mu se sluzava stvar zalijepila na lice. Htio ju je skinuti rukama, ali je onda zajaukao od bola, oh, zašto nisam bila tamo da mu pomognem, i onda su ga ostali muškarci uhvatili snažno, udarajući ga, jer se ritao od očaja i glavom zaronili u vodu. Onesvijestio se po drugom uranjanju. Dok je brod jurio među valovima. Beštija je nekažnjeno otplovila. A kažem ti, da su ga mokraćom prolili danas mu lice ne bi izgledalo kao da ga je prešao žaračem.

- A zašto ti to radiš, a, malena?! - s leđa je djevojčici zaposlenoj oko brisanja poda prišla mlada žena.

- Mama! - djevojčica se proba odmaknuti dodirima majke po kosi. Osjećala se nečisto i smetao joj je bilo kakav dodir - baka je prolila pa sam…

- Baka neka pazi - mlada žena obučena u običnu bijelu spavačicu pogleda u kut sobe, bijesno. Zatim natjera djevojčicu da se opere i izlije vodu - kroz prozor. Neprozirne zavjese zapetljaju se mladoj ženi oko tijela i zarone u još uvijek mokru posudu. Žena opsuje.

- Neka, neka, osušit će se!  - baba podrugljivo dobaci iz kreveta.

Neprozirne zavjese vise  kao bijela umorna krila kakvog anđela - u nelagodi.

Mlada žena traži djevojčicu. Ona se sakriva po sobi, koja raste. Jer je djevojčici mali dječji krevetić, a mama želi da po cijele dane u njemu leži. Vezuje joj vunene cipelice sa svilenim mašnicama koje su joj male, i haljina u kojoj spava joj više ne pristaje, ali žena inzistira da djevojčica leži u njima stalno, kad govori mora tepati, trudi se da ne zakašlje jer svaki njezin trzaj ludo uzbuđuje ženu koja se onda nadvija nad djevojčicu, pipka je, ispituje kako joj je, daje joj piti razne kašaste lijekove i neprestano joj govori: Moja beba, moja beba…

Djevojčica osjeća, najviše preko noći, kada je u sobi mir, kako joj se tijelo mijenja, ispupčava poput loze, uvijek na novom mjestu, osjeća kako joj rastu kosti i kako se krevetić sve više pretvara u zatvor. Jer, ona ne smije spavati u velikom krevetu, to je krevet za odrasle.

Žena joj kaže da nikada neće odrasti jer za to nema razloga. Ona je njezina mama i tako će uvijek biti. Ne smije je ostaviti samu, beba ne smije biti sama. Mama radi smiješne izraze lice kada je kupa u kadi. Glumi veliku patku. Zgrči se i hoda dupetom i ispušta nekakve zvukove i stalno govori: Vidiš, kako si vesela, vidiš, kako se smiješ. I onda se pretvori u pticu, pa u kornjaču, pa mijauče, djevojčica više nije vesela, dosadno joj je i hladno joj je sjediti onako gola u ledenoj vodi, mama glumi mačku, viče: šta je, šta je, više nije smiješno, više ti nisam zabavna, i zaleti se na djevojčicu kao da će je izgrepsti kao da će je pojesti…

Baka i mama si prigovaraju neprestano. Nastane tišina tek na večer, kad dolazi muškarac. Dugo vremena, kad je još bila mala, stvarno mala, mislila je da se svaku noć dovlači neki nepoznati čovjek, ali je tada shvatila da je riječ o uvijek istom muškarcu. Najprije je imao bradu i dugo je virio u njezin krevetac, onako bez riječi, mislio je da spava, a onda mu je lice postalo glatko i jednom ju je čak dodirnuo po nozi, nježno. Sjeća se tog dodira kao blage jeze koja ju je obuzela. Muškarac se debljao, trbuh mu je ispadao iz majica, pa onda opet mršavio, ruke su mu zimi pucale od suhoće, a ljeti bi bile neugodno vlažne. Nikad joj nije rekao ni riječi. Mama je govorila za to vrijeme. Lagala mu je kako je djevojčica bolesna, i slaba, a ona se osjećala snažnom, mogla je u tim trenucima počupati mladu ženu za njezinu dugu crnu kosu, zašto laže tom nenametljivom, dobrom čovjeku, koji se mijenjao negdje izvan sobe. Uznemiruje je taj predosjećaj nepoznatog prostora. Zašto ne bi otišla s njim? S tim čovjekom, zajedno bi se vratili i donijeli novac mami i baki. Ali mama neće, nju bi to razbjesnilo:

- Beba ne smije biti sama. Ni mama ne smije biti sama.

Djevojčica čuje kako se muškarac i žena došaptavaju, na velikom bračnom krevetu koji u jednom trenutku počne stenjati, baka tada vikne, tamo negdje iz kuta sobe:

- Životinje!

Djevojčica voli tog čovjeka. Jer kad je on tu, mama je ne obasipa svojim pretjeranim dodirima, ne mora kihati od dodira njezine kose koja joj se poput kakvih mušica uvlači u nosnice i uši. Mama se smije, glasno. Znaju sjediti na krevetu i iz velike smeđe kutije koja je ispod postelje onda izvade novčanice, šuškave, blijede, i govore, mama neprestano nabraja, pokazuje pstima kako nečeg ima puno i kako će ga biti još više. Muškarac je ozbiljan, on bično ubrzo zaspe dok ona dahće od nabrajanja.

Soba je sve uža, ne može više podnijeti težinu tih glupih malih rešetki koje bi samo malo jačim zamahom ruku mogla slomiti, pretvoriti u prah. I jednog popodneva, mama je negdje izvan sobe, nema je dugo, baka hrče, jutros nije prolila posudu, pa se djevojčica iskobelja na veliki bračni krevet. On zastenje pod njezinom težinom. Osjeti svrabež i kako joj se po koži lijepe razne dlačice, mrvice, i sićušne kruhaste tvari. Krevet je velik, udovi joj leže slobodni. Diše duboko. Uzbuđena. Iz ovog položaja njezin krevetić izgleda poput jadne oljuštene ljuske iz kojeg je upravo izišao leptir. Zatvori oči i učini joj se da se okreće, najprije lagano, a onda sve brže, sve mahnitije.

Probudila se naglo. Čula je baku kako se pokušava ustati iz kreveta, i bila sretna što mama još nije došla…

Nije razmišljala kako će joj sada biti teško ući u mali krevet na rešetke, u želucu joj je vibrirala neka neobična radost, kao slutnja spoznaje koja je još uvijek sva u  jezgri, kolutu, nejasnoći, ali tu je, ima vremena, rasplest će ona to klupko i pomoću niti izići iza šipki, izvan labirinta, leći na krevet kao na veliku lađu koja će je odvesti u prostor, negdje drugdje, možda tamo gdje je … onaj čovjek?

Te večeri, koja u sobu ulazi naglo baš kao i sve druge, budući da je jedino propuh klimatska oznaka za smjenu dana i noći, proljeća i jeseni, sreće i nezadovoljstva u ova četiri zida bez početka i kraja, jedina četiri zida na svijetu, propuh od kojega su oči djevojčice vlažne i snene kao da neprestano boluje od kakve čudne sjete i koji samo više uzgibava smrad upijen u namještaj i drvenariju, te večeri u kojoj se zavjese na prozorima miču kao tijela onostranih bića, muškarac i žena glasno stenju.

Djevojčica po prvi put osjeća neugodu i plaši je zvuk škripećeg kreveta koji zavija poput neke divlje životinje, osjetljive na neobjašnjive biološke promjene u vlastitom tijelu.

Tokom te noći, majka se nadvija nad njezin krevet, vlažna i drhtava glasa.

- Bila si tamo, je li tako?

Djevojčica bi lagala, jer bebe nikad ne lažu, ali djevojčice to mogu i smiju.

- Bila si tamo, ti glupa djevojčuro! - žena pazi da ne probudi muškarca pa zato govori kao da stenje, jer muškarac je zaspao, nakon rada i teškog vođenja ljubavi koje ga je danas ponijelo više nego obično. Osjetio je miris na vlastitoj ženi, među plahtama, u njezinoj svilenkastoj kosi, miris po kojem ju je toliko godina unazad izabrao, prepoznao je za svoju ženu. Bio se izgubio taj snažni vonj pun iščekivanja i sada ga je našao, prepoznao kao dio sebe, neki mračni ženski dio svojih drhtavih bedara, koje sada leže, još uvijek tople, još uvijek u trzaju. Danas je sretan jer će konačno moći naći posebnu kuću, izaći će iz ove tijesne sobe, napustiti baku, moći će platiti djevojku da se brine za nju, a oni će konačno dobiti svoju sobu za spavanje, sobu za djevojčicu, pravi pravcati dnevni boravak s puškom na zidu i jelenskom prepariranom glavom. Pravu sretnu kuću kao svi normalni ljudi.

 Djevojčica je gledala u ženu, smirena, sigurna, a zatim naglim potezom strgnula svoju haljinu i papuče, i onako gola, odgurnula majku, i iskoračala iz sobe. Pod je zaškripio od težine. Zavjese se pomaknu prema nebu, kao da će se strgnuti s karniša.

Vani je stajala mlada žena okrećući se u točno određenom smjeru. Pustinja joj zamiriše u nosnicama i ona potrči prema njoj, tražeći zrnca prašine u koja bi po prvi puta odjenula svoje golo, tek oblikovano tijelo.

 

***

 

- Kako si zapravo došla na farmu?

Budući da su cijeli dan hodali, sada su našli prenoćište.  Mogli su ga izabrati bilo gdje, pijesak simo, pijesak tamo. Ležali su osjećajući kako im umor omamljuje udove. Glave su im gorjele od sunčeve kure toplinom koja je na površinu izvukla slike kojih do sada i nisu bili svjesni. Nisu vikali kao da su u fatamorgani, ali na mahove im se činilo da probuđena sjećanja kontroliraju njihove pokrete.

- Ne sjećam se. Znam samo da je negdje stao bus, ne sjećam se lica suputnika, zapravo mislim da ih uopće nije ni bilo, samo glatka sjedala uvezena u crvenu sjajnu kožu, hladna i ugodna za spavanje, autobus je stao, i odjednom sam se našla u vrućini pustinje. Ne znam, zapravo jesam li mahnula vozaču da se vrati po mene jer se ni njegovog lica ne mogu sjetiti. Je li bio dobrohotan i pretpostavljao kamo bih to mogla otići ili mu nije bilo stalo do toga da se brine što će djevojka u pustinji, kao što se nije brinuo vozi li potencijalne kriminalce ili vjerske fanatike u utrobi svojeg superbusa. I to je to, vjerojatno sam oduvijek samo putovala da bih stigla do tvoje doline. Sklopljenih očiju, želuca koji se leluja od  ustajalog zraka i nevidljivih zavoja i nečujnih kočenja, sve dok nisam stigla.

- Stari je znao da ćeš doći, uostalom on zna  sve.

- Kako to misliš?

- Pa svi smo mi bili pomalo iznenađeni. Neko više neko manje, osim Starog.

- Sjećam se dobro kako je dojahao Kentaur. Bila sam polumrtva od umora i žeđi, a on me pokupio na svoja glatka leđa koja su se usijecala u moje butine pri svakom koraku. Slutila sam da sam na nekom opasnom terenu, kao ptica na žici, i trudila sam se da se ne prospem po zemlji. Iako mi se čini, da u onakvom stanju ništa ne bih bila ni osjetila.

- Da, Kentaur je namirisao da od tebe ne može doći nikakva opasnost, ali se svom životinjskom instinktu prepustio tek kad mu je ljudsko oko sokol-konjsko procijenilo tvoje osušene ruke i komarcima izbodene noge. Kasnije si je od tog ulaza želio napraviti takvu prednost kao da mu nešto duguješ, kao da smo mu zapravo svi nekakvi dužnici.

- Da, najviše me nerviralo kad bi na večer, dok smo svi sjedili na verandi čekajući Čitača da izađe iz sobe s nekom novom pričom, glasno žvakao onu igraću kocku kao da je bombon, samo što se taj nikad neće istopiti. Ujednačenim ritmom, kao da se prijeti. Ej, kockice, sad ću ja tebe pregristi, svaki čas, a onda, ipak neću, kao grabljivica s pticom. Najela se i ne može više ni vodu strovaliti niz jednjak, ali joj je do zabave, site zabave.

- Da, tu kocku je našao jednom, u rasadniku. Često se znalo dogoditi da iskopamo nekakve predmete, ispod površine zemlje, ispod biljaka, sve upakirane u miris naranče i ukrasni omot od svježeg lišća. Otvarali smo te prirodne pakete-iznenađenja uvijek s puno poštovanja i pomalo straha. Bile su krive, naravno, Čitačeve priče o nepoznatim bićima i civilizacijama. Kentaur je našao tu igraću kocku, s kojom nije znao što bi pa ju je drobio u ustima kao da će iz nje iscijediti kakav okus nečeg nepoznatog. Sjećam se da sam ja našao neku kamenu posudu, koju smo oprali pa je služila za voće dok se Kentaur jednom u nekom od njegovih unutrašnjih bijesova-nemira nije nespretno zavrtio po kući pa je pala i razbila se. Čitač je bio razočaran skoro do ruba plača. Njega je to skupljanje stvari uzbuđivalo do mjere da je za svaki od pronađenih predmeta izmišljao priče. I moram priznati da su mi te bile najdraže. Nekako najuvjerljivije, najopipljivije. Mislim, nikad nisam smatrao da se Čitač bavi besmislenim poslom, uostalom, da nije bilo njega bilo bi nam poprilično tužno dočekati noć, ali, glupo je pomisliti da ga nije bilo. Bio je tamo oduvijek, kao i Kentaur, ja i Stari. A Stari? On je sve te otkrivene kocke, komade drva, ukrašeno kamenje samo stiskao u rukama kao da će ih polomiti, ali ne od bijesa, već od nekog nejasnog žaljenja, kao da je dirao stvari iz vlastite kuće koju je velika poplava sravnila u ništavilo.

- Kad tako govorimo čini mi se da je sve bilo tako davno - ona zijevne i rastegne se u sumrak koji se počeo dovlačiti dok su ležali, glavom okrenuti prema mladom mjesecu, a nogama zaklanjajući si vidik umornom, crvenom suncu. Između dva kruga kao opruge kojima se dan podupire o noć, a noć u dan i potrebno je da budu dovoljno mirini i sabrani da se ta dva univerzuma ne spoje, jer mogli bi ih utopiti svaki i svojoj sjeni, svaki u svojoj svjetlosti.

- Da. To je jedino davno koje poznajem - rekao je bez žaljenja.

I bude mu ugodno od te pomisli, osjeti se poput porculanskog kipa koji se počinje puniti nekom unutrašnjom tvari, neodređenom, ljepljivom, na rubu neugode, i više ne zveči prazno dok mu se obline guše postupno, od nogu prema rukama do vrata, i još dalje.

- Kao čokoladno jaje s poklonom iznenađenja - pročita ona njegove misli, i zajedno se nasmiju od te slike, za koju prije samo nekog vremena nisu znali da postoji.

- Kao karamela punjena voćem!

- Kasica-prasica!

- Stisni!

- Šta je? - pogleda je uplašeno.

- Jače!

Shvati i upre jače.

Sunce je pokušavalo posljednjom snagom poremetiti ravnotežu. Dozvolili su još ponekoj zraci da im se prospe po bedrima, sklizne po licu i zavuče u kosti, da ne promrznu kroz noć. A onda su se poljubili pod zvijezdama, pa još jednom, pa još, pa…

 

***

 

Kad će doći kraj? Kada će odlučiti da to bude? Kad Čitač zna da treba završiti priču - onda kad se njima četvoro, na večer, nakon rada na plantaži počne spavati pa on osjeti da slušalačka pažnja popušta i prepušta mjesta tvrdomekokuhanim snovima ili onda kad mu ponestane inspiracije, kad je gladan i želi najesti glasan želudac i zaliti osušena usta, ili će završiti baš onda kad svi budu htjeli doznati što je bilo dalje i ostaviti to za drugu, možda nikad priliku čisto da im dozvoli da svaki od njih kreira vlastiti kraj. U kojem će dijelu pustinje stati i odrediti ga krajem ili možda početkom.

Kuda to oni zapravo idu je pitanje koje ne postavljaju glasno, ali kojega su svjesni. Tko zna možda će ići dok ne istroše sve rezerve hrane, i sjećanja, dok budu imali dovoljno snage za kretanje, a onda će samo sjesti i pustiti da ih prekrije pijesak.

- Šta je ovo? - traljala je oči rukama trudeći se beskorisno već neko vrijeme izvući na trepavice nešto vlage, suze, bilo kakvu sluz da istisne prašinu koja joj je pritiskala  očne kapke.

- Vjetar jača, možda bi se trebali nekako skloniti - bio je zabrinut, rezerve ponijete iz hotela bile su pri kraju. Kakva oaza ne bi im bila naodmet, možda bi uplatili i večernji šou loših viceva čovjeka bez lica. Samo da je nađu.

- Skloniti se? Kamo? Da se pokrijemo dinom, a žbunove sa zmijama i gušterima stavimo pod glavu - bilo ju je strah. Najradije bi da si daju nekakva obećanja koja bi ih držala, makar i površna, tipa: prvu nastambu koju vidimo, ostajemo zauvijek u njoj…

- Ili… ako preživimo pustinju, svečano obećajemo da ćemo se vratiti na farmu i pomagati saditi naranče!

- Jooooj! Oči su mi se osušile toliko da će mi ispasti! - on joj se približi i jezikom joj napravi krug od sljepoočnica do srebrnih podočnjaka preko trepavica, naslanjajući joj usne na oči, kao na reklami za salon očne masaže.

- A šta ako nas ovo putovanje promijeni - on je iscijedio sve svoje zalihe pljuvačke i sad su ga usne pekle od suhoće. Još je na njima osjećao pokrete njezinih zjenica, živih, pokretnih, kao dva srca nabrekla od krvi. Proškilji prema njoj (pijesak se sve više dizao s tla i da su si bili nešto udaljeniji vjerojatno se ni ne bi uspjeli vidjeti):

- Kako misliš, ako nas promijeni? Naravo da će nas promijeniti. Već je.

- Ne, ne mislim tako. Nego, čisto fizički, zbog pijeska, i pomanjkanja vode.

- Misliš da li ćemo se pretvoriti u stupove soli?

- Ili sjene. Sunce će nam ispiti svu unutrašnjost, a pijesak će se pobrinuti da nam ispuni žile i krvotok, da nas preparira. Ispast ćemo kao pustinjaci, dakle, ljudi od pustinje u pustinji.

- A šta ćemo ako padne kiša?

- Rastopit ćemo se, naravno. Ali u pustinji nikad ne pada kiša. Zar ne?

- A? - nije ga čula. Kovitlac je postajao sve očitiji prekrivajući nebo oblacima koji su mogli donijeti doslovno sve. - Šta si rekao?

- Zima je, osjećaš? - svakako bi trebali napraviti nekakvo sklonište, pokriti se torbama… nije dugo razmišljao i mahne iza sebe pružajući joj ruku i očekujući da će je povući.

- Uhvati me za ruku! Moramo se skloniti! - vikao je u vjetar, jedva je sebe čuo. No iz pozadine nije dolazio nikakav stisak. Razljuti se sav vibrirajući od nemira. Vrijeme se zamračilo. Činilo se da je noć. Odjednom su sa vjetrom počeli pristizati glasovi kojih do sada nije bio svjestan. Životinje, ptice, ljudi, učini mu se u trenutku da osjeća miris naranči. Tko zna, možda su napravili puni krug i sad, kad se nevrijeme stiša, ugledat će Kentaura kako im dolazi u susret, još uvijek bijesan zbog njihova odlaska, ali i iznenađen, ugodno.

- Čuješ me, daj mi ruku! - kako je tako neoprezna, ipak je ovo pustinja, moraju se držati zajedno, ne kakav dnevni boravak, opasnost vreba na svakom koraku. Pokuša se okrenuti, a onda shvati kako mu je to teško. Vjetar ga je prolazio kao da ga želi razodjenuti. On se baci na pod i počne se okretati u krug, prema nazad.

- Valjda me nećeš zagaziti! - ali kad se okrenuo, nije je mogao nazrijeti. Samo prašinu. I jezu, koja ga je počela obuzimati svuda po tijelu, stapajući se s pobješnjelom pustinjom u suludi samotni vihor.

 

***

 

Vidjela je njegovo lice kako ga prekriva prašina, otvorena usta u kojima su se nagomilala zrnca poput kakvog nektaramborzijskog koktela, zlatna zrnca  koja umjesto vječnog života daruju vječnu smrt. Ugušila ga je pustinja, a ona tu nije mogla učiniti ništa. Osjeti kako joj panika ruje otvore u tijelu. Svjesno otpusti žuč iz nekog zatvorenog prostora i šogunskim potezom, samo bez ikakva ponosa, bez ikakve vjere da to radi u ime čega, prolije otrov po svojoj unutrašnjosti. Zašto? Možda prokletstvo, jer su pobjegli s farme, možda njezina sebičnost, jer ga nije dovoljno glasno tražila usred oluje, možda pretkazanje, možda usud, svejedno.

Svejedno je. Glupa riječ. Ništa nije jedno, sve se raspalo, nije više važno. Ništa. Jedno je ništa jer ona zapravo nije jedno, nego pola, pola naranče, otpalo, osušilo se, mravi pojeli, zemlja uzela.

 

***

 

Vidio je njezinu ruku, dlan do nadlaktice, suhu, bez dlačica  koje je volio promatrati jer su se mijenjale, kad je bilo sunca, onda su bile bijele, prozirne, a po tami, crne, tamne, kao kakve genetske kameleonske tvari, promjenljive zajedno s njezinim raspoloženjem. Vrckavi, ničim uvjetovani smijeh bez pravila, može se pojaviti kad joj je tijelo već potpuno umorno od iscrpljenosti ili pak kad se tek napila čudotvorne vode s nepoznate oaze ili pak neobjašnjiva šutnja, iz prkosa, iz nejasnoće, nemira. Tama i svjetlo. Ostatak tijela bio je zatrpan u pijesku. Gledao je samo hrpice oblikovane oko njezina struka i trak kose što je poput kakve slame ispao kao iz haljine krpene lutke. Zvala ga je tom rukom. Sama. Uplašena. Njega nije bilo.

Pomisli kako je vjerovao da su savršeni, da nikad neće umrijeti, i bila je to zadnja misao koja mu je prošla kroz tijelo, bolna, na umoru.

 

***

 

Vidjela je onda sebe, kako stoji u kuhinji, negdje, svjetlo je, toplo, po zidovima fotografije, njih dvoje u raznim aranžmanima obiteljske sreće, svaki dan, a onda zvoni telefon, nepoznati glas i ona gubi snagu u nogama, on više neće doći nikada, svejedno, prometna nesreća, teroristi, ljubavnice, bolesti, epidemije, ratovi, svejedno, fotografije ispadaju sa zidova, jer se kuća ruši, potres, veliki spektakularni kraj, kraj bez kraja i konca.

 

***

 

Vidio je sebe kako stoji u velikom bijelom hodniku koji odzvanja, glasno diše, hodnik je prazan pa osjeća svoj zadah kako se penje po zidovima, bijelim, neprozirnim. Njegovo je tijelo staro, bez njezina tijela, između su se sakupili predmeti, kuće, novčanice od sto, boce alkoholnih pića, ormari puni odjeće, petnaestominutni ručkovi, večere preskočene zbog dijete.

<<< natrag

- 7 -

dalje >>>