back to the main page

Raj - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

o

o

o

o

o

o

o

o

o

- Pa, ovaj… mogli bi sada i nazad - promrmljao je tiho, nije ni sam bio siguran što da rade, pa je zato to rekao tako tiho, toliko tiho da je zapravo mislio da ga ona neće čuti i da će ga upitati da ponovi, ali, umjesto toga, ona mu se unijela u lice, i prije nego što se mogao nadati, poput bijesne lavice.

- Šta?!

- Pa da, lijepo na sigurno, na posao. Sad smo se zabavili pa je vrijeme da učinimo nešto za dobrobit zajednice?

- Kakve zajednice? Kakav posao?

- Pa kad pogledaš bolje, zašto smo mi zapravo otišli?

- Kako to misliš - zašto?

- Pa, da, nismo se pozdravili, nismo nikome ništa rekli, samo smo se pokupili, noću, kradom, tako… bez ikakva razloga zapravo.

- Koliko se ja sjećam ja sam te samo pitala znaš li što je izvan doline, a ti si se na to skoro uvrijedio, točno se sjećam kako ti se vrat zacrvenio od neke meni nejasne nelagode, naglo zašutio. Mislila sam u trenutku, šta ja znam, da se tamo izvan doline krije cijelo jedno groblje tvojih uspomena: rodbina koju su ubili Indijanci, konj stradao u jahačkoj utrci, ne znam šta sve već. Pa sam te vukla za rukav, molila te da progovoriš. Ništa. Samo znam da si nedugo zatim došao u moju sobu pa si ovaj put ti mene vukao za rukav i da smo otišli odande kao turisti iz hotela. Ružno vrijeme, prekid odmora.

- Pa da, osjećao sam se imbecilno. Iza te okrugle doline debele od sitosti i neke svejasnoće, svejednostavnosti koju zapravo nisam osjećao kao smetnju sve dok ti nisi počela postavljati takva, nekakva glupa pitanja, mogle su biti planine i zlata, sva ona čudovišta, sjajne stvari i tajnoviti spisi iz Čitačevih priča, o kojima ja pojma nisam imao.

- Pa su te moja glupa pitanja iznervirala?

- Da, toliko da sam iskočio iz svoje kože u ovu pustoš.

- I šta ćemo sad?

- Kažem, uvijek se možemo vratiti nazad.

- Misliš da nas traže?

- Mogao bi nas tražiti jedino Čitač, budući da bez nas pričanje priča i nije baš isto. Kentaur bijesni jer sad mora obavljati posao za trojicu, a Stari grize u sebi, ili što već radi u sebi.

- Dobro, a kamo bi još mogli otići?

- Mogli bi izgraditi kuću?

- Od pijeska?

- Da, svaki dan novu kuću od starog pijeska i tako putovati, diljem pustinje.

- Mogli bi… iza pustinje.

- Kako to misliš?

- Iza pustinje. Iza pustinje je nebo, iii zraaak, iii pa i ako je plantaža tamo mi se ne ide, iiii…

- Voda. Velika voda. Vodoravna vječna kiša, mjesto gdje se zauvijek možemo kupati, svaki dan u kadi, svaki dan vlažni - svejedno je tko je izgovorio ovu misao, ali se činilo da ima dobre izglede da postane dogovor.

 

***

 

Čudno je to - Čitač je zaboravio brojati korake, čime je kratio vrijeme i uvjeravao se kako njegov put vodi nekamo, negdje - kad smo bili svi zajedno, najmanje smo se posvećivali jedni drugima. Kentaur je gunđao, činilo se, uvijek samo i zbog nas, što smo se tamo zatekli da mu smetamo u njegovoj bahatosti, Stari je gotovo uvijek šutio pokazujući interes za ostale tek kad bi trebalo organizirati posao, a njih dvoje… najmanje zanimljivi. Kao dvije papirnate spodobe oblikovane od kolaža, bezbojnog, bijelog, na svjetlu, jedva prepoznatljivog među stvarima. Kao nemisleći atomi spojeni u molekuli nekim nepoznatim zakonima, tako smo se ponašali, slijepi za prvog susjeda pa ipak s njim povezani srebrnkastim šipkama. Udruženi u neki složeni organizam nesvjestan vlastite snage. A sad kad smo se raspali po nekakvom nejasnom zakonu, opet bi nazad. Barem ja bih…

Čitač pomisli kako je sad prvi put u prilici da sliči vlastitim likovima, bačen iz ravnoteže može započeti živjeti vlastitu priču. Ali onda zahvati pogledom pustinju, zaviri duboko u sebe, tamo negdje na dnu čula se neka mješavina djetinjeg plača i  vrckavog smijeha, i shvati da nikad neće moći pretvoriti vlastiti život u umjetnost. Ako se još i može zaviriti u sebe, izdignuti se, je ne moguće.

- I tako, ja sam zapravo krenuo bojati te papirnate likove, udahnuti im život, oblikovati ih u tijelo…

Pustinja je najstrašnije od ogledala u cirkuskom šatoru jer u kadar ne uhvati ništa osim tebe, ona je glatka i ravnih kutova pa je moraš uzeti za ozbiljno. Što je najgore, sebe moraš uzeti za ozbiljno.

 

***

 

Žena raširi noge pa je izgledala kao antropomorfizirani pauk, koncentrirana poput ženke koja se bavi svojim jajašcima udahnjujući im život iz tekućina svoga koščatog tijela. Naćuli nosnice i promrmlja nezadovoljna neuobičajeno jakim mirisom mokraće koja je ispod nje, u kanjonu između ružičastih butina dubila reljefne labirinte dok su se u kremastoj vodi gnječila zrnca pijeska.

To je zbog onog kaktusnog mlijeka. Osjeti svoju žensku kompliciranost, tamo u dubini, kako joj bridi od neke nejasne boli. Strese se. Ništa zato, smrt preskočila, živjet ćeš dulje, dijete moje - govorile su mama i baka istovremeno,  negdje u prostoru s obiteljskim fotografijama, u drvenoj kući, prije nego je navalio uragan, prije nego je došao smak svijeta. Lagano zastenje, a onda osjeti čudnu vrtoglavicu koja se u sljepoočnice počela penjati tamo negdje iz kukova, zatvori oči suhe od pustinjskog zraka i zaleti se u crnu rupu nekakve polunesvjestice, sve onako čučeći kao ukrasni grm kojem su načeli korijenje pa sad ne zna je li živo i u zemlji ili negdje u zraku...

- Sranje! - pribere se kada je već nogavice umočila u lokvicu.

- Nešto se dogodilo? - čovjek se počeo približavati naglo, kao da su ga oslovili na nekom kolodvoru dok je mirno prelistavao vremensku prognozu.

- Bit će da sam se prehladila, nešto mi se vrti u glavi - žena je zakopčavala blijedi jeans na vlažne tamnoplave točkice. Pokušavala je nespretno odmaknuti kosu trudeći se da je ne zakopča u struk, ali su se do koljena dugi uvojci uvlačili poput jegulja na kožu oko struka, zapetljavajući ženu u mrežu vlastite ljepote. Što se više naginjala glavom prema naprijed to su sjajne niti neposlušnije grlile njezin mekani, opušteni torzo. Muškarac u trenutku zastade. Gledao je kako se velika moruzgva probija iz pijeska, krečući se pomoću vlastitog vlasišta u isto vrijeme tromo, kao u bolesti i ujedno lako, kao neka genetska preteča zavodljivih sirena. Morska se ljepotica previjala nad pustinjom kao da joj je ona prirodno stanište, kao vladarica, kao da će iz njezinog zapetljanog središta šiknuti materija koja će dokinuti svijet, kao da će provaliti more koje će saharski suhi pijesak pretvoriti u nepokretni tepih na dnu velike mokrine. A onda je žena svezala odrešitim naglim pokretom kosu na zatiljak i moruzgve je nestalo, voda se povukla.

 

***

 

Pas je ležao u hladu stabla naranče dok su pred njim igrale prikaze od prašine vjetra i sunca, njegovo ritmično dahtanje stvaralo je gotovo mehaničku zvučnu kulisu za vrućinu koja je bježala preko autoputa. Pas je škiljio na oba oka iz tame svog utočišta u bijelo podne. Sunčeve zrake odbijale su se od zlatnog pijeska, natrag prema suncu koje ih je slalo opet prema pustinji, pa ponovo ka suncu, i natrag. Njegov je jezik bio crven i vlažan, a krzno žuto i prašno, činilo se, malo jači vjetar kada bi puhnuo, raznio bi ga kao suhu sklupturu od pijeska. Nepomičan, ako izuzmemo drhtaje koji su potjecali od otkucaja njegovog velikog srca. Ali sam pas nije bio velik i trećina njegove dužine otpadala je na rep. Pas je promatrao cestu.

Prošlo je gotovo sat vremena otkako je posljednje vozilo progrmilo onuda. A psa je, čini se, jedino to moglo uzbuditi. Podigao bi tada jedno od dva uha i budno otpratio nestanak automobila u horizont, a onda bi glavu neko vrijeme položio na prednje šape, da se odmori. Bio je to star pas koji tih dana nije radio gotovo ništa drugo, osim što je ležao uz cestu i brojao automobile koji su pralazili onuda.

Sada je bilo već doba dana kada ni jedno živo biće nije trošilo energiju na suvišne pokrete, čak su i muhe nestale nekamo gdje je bilo ugodnije, samo su se pijesak i zrak pomicali, prelijevali tamo na rubu palantaže, pijesak je lagano klizio mimo drvenih stupova ograde na kojima se sušila bodljikava žica.

Pas je ponovo lijeno podigao glavu u očekivanju novog broja. Tada je iz dubine krošnje, uz glasan šušanj i tup udarac o zemlju, pokraj njega pala zrela naranča. Pas se nije prestrašio, ali je ipak ustao, tek ponešto izvio leđa u bolno protezanje da strese san s njih, krenuo zijevnuti, ali se predomislio, pa onda odšetao dolje do ceste. Kroz ogradu se provukao kao da je nije ni bilo.

Činio je to već godinama.

Asfalt je bio vruć, rastopljen, i lijepio se za šape, prijetio da ga zadrži, ali pas je izašao na sredinu ceste i počeo hodati po otocima od bijele boje koji su valjda bili nešto ugodniji za šetnju. Isprekidana linija brzo ga je odvela prilično daleko i plantaža je postala tek zelena mrlja u kutu vida.

No, pas je oborene glave slijedio hipnotički ritam bijelih tragova. Sve dok se nije spustio crvenkasti sumrak. Tada se sa sredine ceste uklonio u stranu.

Ali nije prestao hodati, točnije kaskati, onoliko brzo koliko mu je to njegovo tijelo dozvoljavalo.

Ubrzo je naišao na napušten automobil, motor se nije čuo, izgledao je kao da je dugo tu, kao da je oduvijek bio, pa je samo zavukao glavu pod zadnji lijevi blatobran, onjušio ga, frknuo, a zatim se pomokrio uz isti kotač.

 

***

 

- Ovo je već treći dan kako sjedimo ovdje i ja nisam ni koraka napravila. Ni u jednom smjeru. - rekla je i bijesno zarila stopalo u vruć pijesak. Pogleda u njega, a on je od grančica i vlati trave gradio kućicu za mrava i dva oblutka koja su mu se znojila u lijevoj šaci.

Ona zavuče ruku pod košulju i uštipne se za kožu na trbuhu, pa glasno otpunhe i ponovi:

- Nikamo se nismo makli. Samo sjedimo ovdje. Zašto ga ne popraviš. A lijepo sam ti rekla da krenemo na drugu stranu. Što to radiš? Nismo trebali uopće ni otići s plantaže. Što radiš? - pa se ustane i lijeno došeta pred njega, usput pomete stopalom kamenčiće i stane ravno na kućicu za mrava.

- Što to radiš uopće?

On prvo obriše prašinu koja mu je sunula u lice kad je njezina noga topnula, a podigne glavu i pogleda je u lice. Ona prihvati pogled, činilo se da čeka što će reći, ali izgubi strpljenje i tren prije nego on otvori usta ona se okrene i odšeta dalje od njega.

- Znaš šta? Gladna sam! - promumlja negdje u vjetar, pa se ponovo postavi nasprot njemu u očekivanju reakcije.

- Što? - on se pridigne bliže prema njoj. Ali ne dovoljno brzo, pa ona izgubi interes i okrene mu leđa:

- Da smo išli prema tamo - i tu rukom pokrije gotovo cijelu vidljivu površinu zemlje, osim onog dijela na kojemu su sjedili - sigurna sam da bismo bolje prošli.

Gledao ju je razrogačenih očiju, u nevjerici, čak je i ruku podigao u protest, ali mu vjetar u oko nanese zrnce prašine i ruka se preusmjeri u zaštitu. Upravo tada ona se okrene da vidi njegovu reakciju i ugleda ga gdje nezainteresirano trlja oko.

- Zašto šutiš? Zašto ništa ne kažeš? Pa, naravno da ništa ne možeš reći kad znaš da sam u pravu - konačno je skupila energiju da se naljuti.

 - Ma, uostalom, i bolje je tako. U stvari, uopće ne želim čuti što imaš reći, zato šuti. Šuti! - pa bijesna odjuri desetak metara u pustinju, izvan kruga svijetla što ga je davala mala lampa koju je on napravio od stare krpe, ratkape i ostataka benzina.

Još uvijek žmirkajući od prašine on je gledao za njom, u pravcu u kojem je nestala nije se čuo nikakav zvuk, ili barem nikakav zvuk koji bi nadglasao upravo probuđenu pustinju.

Ona je sjedila odmah iza prvog grma i kontrolirala svoje disanje, leđima napola okrenuta njemu tako da ga je ipak mogla vidjeti krajičkom oka, ali tek toliko da mu nije razaznavala crte lica -  upravo onako kako je htjela. Rukama se odupirala o tlo pod sobom, prste je instinktivno zarila u pijesak kao da bi je on mogao zadržati da se ne ispali u noćno nebo poput rakete vatrometa i ne rasprsne od bijesa koji ju je prožimao, o kojemu je intenzivno razmišljala, i možda ju je upravo zato prožimao. I tako je tinjala polako, kao prskalica, istovremeno svjesna iskri koje je bacala na suhe grane žbuna pod kojim se sakrila, oprezna, ali i s jednakom željom da prenese plamen na okolinu i zarazi je ognjem.

- Polomila bih ga - mrmljala je lomeći zapravo svoje šake, a pred očima joj je igrala slika nekog prsta, njegovog najvjerojatnije, potpuno odvojenog od tijela, laganog kao suha grančica koju se pokupili uz put, i onda je držala taj prst čvrsto u svojim rukama i polako povećavala pritisak u očekivanju reskog zvuka kidanja i iverja što leti kroz zrak, i nepravilne naprsline, a onda otkrije da isteže vlastiti kažiprst koji je odmah toliko zaboli da ga je stavila u usta.

I tada osjeti da se netko prikrada, s leđa, nije se čak ni usudila pogledati u njegovom smjeru, očekivala je da se on konačno osmjelio i pošao za njom. Ali ovaj lovac je bio prepreden i podmukao, i toliko tih da ga je zacijelo samo njegova neizmjerna zloća otkrivala. I kao dah ga osjeti da joj plazi niz leđa, preko butina i stražnjice, ramena i ruku, pružajući svoje duge prste oko njezinog vrata i u košulju, među grudi. Kako je sjenka klizila, tako je iz njezinih pluća nestajao dah i ostavljao je potpuno paraliziranu, sve dok, sve dok, dok ne osjeti grubi stisak svjetla na gležnjevima kada užasnuta konačno vrisne i skoči na noge.

Izgledalo je da je cijeli logor u plamenu, krug svjetla je sada bio mnogo širi i ona otkrije da je njezino sklonište pod grmom u stvari tek nekoliko koraka od njegovog uzglavlja. A usred svega, kao da je sunce ovdje stiglo da prenoći, njegova se svjetiljka pretvorila u paklenu buktinju i progutala ono malo benzina što je on odvojio za kasnije.

Prvo je pomislila da potrči po vodu, a onda ugleda njega kako bezbrižno sanja i već je podigla ruku i namjeravala podići glas, ali na usnama mu je bio nekakav osmijeh koji je podsjeti…

 

***

 

On je stajao na vratima te svoje velike drvene kuće, sa slamantim šeširom zabačenim na potiljak i čistom bijelom košuljom pod hlačama na tregere od džinsa. Rukavi košulje bili su brižljivo podvrnuti do iznad laktova, dlake na mišićavim podlakticama bile su svijetle i sjajne od sunca, koža tamna. Njegovo lice nije imalo nikakav poseban izraz, mogao je gledati nešto sasvim blizu, tik ispred vlastitog nosa, a imao je velik nos, mogao je gledati i nešto sasvim udaljeno, iza nasada naranči, iza autoputa, čak i iza planina nazubljenih na horizontu, prilično daleko, barem je tako izgledao. Njegove su oči bile prozirno plave, kao da ih je ostavio vani za najveće kiše i nekoliko dana kasnije pronašao u novom potoku koji je sad izvirao iz tragova koje su njegova stopala ostavila u pustinji prošli tjedan.

- O, mogao bih izgubiti oči na bilo čemu - znao bi reći dok bi tako stajao na vratima svoje kuće, ili uz ogradu plantaže, uz najstarije drvo, ono veliko, usred nasada, a tada bi gledao u nebo i dodirivao bi drvo i govorio ovo isto.

- O, mogao bih izgubiti oči na bilo čemu!

A to njegovo lice bilo je usko i duguljasto i on je uopće bio prilično visok i mršav, koža mu je posvuda bila uštavljena vremenom, ispucala, izbrazdana s nebrojeno borica, svaka bora jedan dan, toliko da je šuštala kada bi vršcima prstiju prelazio preko nje.

I mada je naizgled miran, unutar kostiju njegove lobanje sve je ključalo i prskalo od groznice i sijevalo i rezalo kao britva od plavog čelika, krojilo srebrnim škarama, tuklo maljevima, o kamen i kost, a bijeli su zubi grizli i drobili dijamante u iskre koje su mu sipale iz očiju kada bi se prenuo iz dokonog snatrenja.

A ipak je ruke držao u džepovima i nitko ga nije zbog toga opominjao, nikoga nije ni bilo da ga opominje, a kada bi i bilo, jednostavno ne bi, jer on jednostavno nije bio od onih koje se opominje. Zapravo, moglo bi se reći da je bio od onih drugih.

Gledao je svijet na način kao da kaže: "Ovo je sve moje!" i nije bilo nikoga tko bi ga opovrgnuo, a ipak je taj svoj svijet gledao sa uživanjem:

- O, mogao bih izgubiti oči na bilo čemu! - prošaptao je - A sve ovo, sve ovo je moje!

Ali je prošaptao kao da to i misli.

 

***

 

Budući da su ga ugledali još u daljini i zabavljali se njegovim čudnim oblikom - mogao je biti sve, od skakavca do dinosaura, ili nekog svemirskog tijela - zapravo im i nije bio iznenađenje. Ušli su u ostatke nečega što je trebao biti motel, jedan poput onih u predgrađu, za brzi san trgovačkih putnika i pokoju prvu noć  od strogih roditelja odbjeglih ljubavnika, zgrada se ljuštila kao truli plod u čijem su se središtu sakupile plijesni, ali se pustinja potrudila da se miris ne proširi i da se vlaga zavuče samo u sjećanje.

- Krov! - naravno da je na to prvo pomislio. Moći će prespavati, noć, dvije.

- Stolica, krevet, mekano, pospano, ljubavno - lijepile su joj se riječi magličaste od ugode. Moći će proživjeti tu neko vrijeme, mjesec, dva.

A onda su se zavukli iza prvih vrata, legli na neku nakupinu spužve, krpa, slame i neodređenih  tkanenih površina. I mogli su osjetiti kako im prašina koju su podigli polako sipi na lica. Ona je kihnula. Pazio je da ne otvori oči, ali kada mu je iznenada stegla ruku morao je.

Na poluotvorenim vratima je bila sjena visokog čovjeka.

On se trgne i instinktivno nju zgura iza sebe, a ona samo jekne:

- Ah!

- Dobro došli! - glas sjenke stopi se u škripu sa šarkama vrata kroz koja se sada već cijela provukla. I bilo je kao da je vjetar nanio mlaz kiše kroz vrata jer se osjetila svježina i hladnoća od koje su se njoj naježile sitne dlačice na vratu.

Stresla se.

- Nismo očekivali goste večeras, ali naše zadovoljstvo zbog toga nije ništa manje, koga imam čast pozdraviti u ovom skromnom utočištu - a škripale su sada umorne daske drvenog poda dok je prilazio njihovoj postelji. Kiša je sipila i mirisla, mirisala je i prašina koja se ponovo podigla.

- Stoj! - viknuo je on i podigao ruku da ih zaštiti, ali sjena nastavi prema njemu i stopi se s njim, a zatim se uspuže njoj preko leđa i nestade u mraku. A pred njima je stajao čovjek bez lica.

Ona se tek sad sjetila zakopčati gornje dugme svoje haljine, pogledom je pratila pokrete prstiju u neprilici gdje da pogleda, a da ne pogleda u oči čovjeka bez lica.

Jer on nije imao ni oči, njegove oči su mogle biti bilo gdje i zato je bio problem gdje pogledati, a da se ne sretne s njegovim pogledom, na polici  pokraj četke za kosu koju je neka plavuša davno zaboravila, žurila se da navuče gaćice tren prije nego što je njezin muž, nadzornik na obližnjoj farmi udario o vrata nogom i treskom ih otvorio, pa ušetao sa s dvocijevkom u rukama i ustrijelio trinaestogodišnjeg crnca koji joj je tren ranije donio poruku da njezin ljubavnik, fotograf iz velikog grada, koji je zavodio domaćice svojim brčićima i bučnim automobilom, neće doći jer ima posla na drugom kraju zemlje, svuda ima usamljenih srdaca, draga gospođo…

- Što, što ste rekli?! - uzvikne on i skoči s kreveta pred čovjeka bez lica. Ona je požurila za njim ali ga nije uspjela uhvatiti za rub košulje, htjela mu je reći da ne čini to i ne izaziva nevolje.

Čovjek bez lica ustukne polako i spusti se umorno u prvi plahtom prekriveni naslonjač:

- Prije deset i više godina, svaki petak i svaku drugu subotu, u ovu je sobu dolazio mlad čovjek u svjetlosmeđem odijelu i tamnocrvenoj kravati s djevojkom pod svakom rukom i svježim notesom u stražnjem džepu. Svi su govorili da će od njega postati veliki pisac,  i crnac koji im je nosio šampanjac i namotaje konopca s vješala i zato primao obilne napojnice… pogledaj, pokazao bi mi svaki dolar, on će sigurno biti veliki pisac. U potrazi za nadahnućem, ali i istinitim pričama o boli i patnji on je razgovarao s djevojkama o njihovim materama koje su bile, hm, recimo prijateljice noći, jednako kao i one, dok bi spolno općio s njima, a uže za vješanje je samo visilo niz veliko sobno ogledalo i olovka čitave noći nije napuštala njegovu ruku. I pitao se kako izgleda krv na ženskim bedrima, ali nikada nijednu osim kurvi nije privolio u ovu sobu, a bio je i preslab da im razbije usnicu, pa ga je konačno neka porezala lagano nožem za maslac po nadlanici, ali on to nije mogao gledati pa se krv osušila i nikada nije našla mjesto u nekoj od njegovih priča… Našli su ga jedne večeri, sva njegova odjeća bila je rasparana i razbacana, novac i ključevi automobila nestali, a on gol, promrzao, sklupčan pod krevetom nasred kojega je bila hrpa ljudskog izmeta…

Ona uplašeno skoči do njega i osloni se o njegovu ruku, skoro ga izbaci iz ravnoteže, i na uho mu šapne:

- Idemo odavde!

On je povuče za ruku u smjeru druge sobe koja se nazirala kroz vrata kojima je ona s ovom bila spojena, ali se bezlika prilika ispriječi, istina nenametljivo, ali dovoljno brzo da sad oni u strahu ustuknu.

- A, ne, ne bih vam ove odaje preporučio… 

Govorio je s oduševljenjem čovjeka koji pripovijeda o tuđoj nesreći, pakosno, podcjenjivački, i sasvim nezahvalno, poput lopova tuđih stvari koji ih onda ispod svog ljetnog kaputa, dok se sjaje na suncu, nametljivo nudi prolaznicima. Pozlaćeni satovi, zapraljani čipkasti ukrasi i korišteni prezervativi - sve pod jednim pazuhom. Čovjek bez lica jedan je od onih tipova što se cijeli dan skitaju po kvartu bogataša i uglednika, nitko ga ne zna, a ako ga i prepoznaju onda je to samo po osjećaju smetnje, nepovjerenja, kao da bi željeli vidjeti iskrenost u očima, ali su one premale, presitne, i onda se čovjek bez lica u gomili, svako predvečerje vraća u birtiju u predgrađu, gdje anonimnim poznanicima pripovijeda gdje je on to sve danas bio i koliko su ga prepoznali…

Pripovijeda o mračnim strastima žena koje su u parovima dolazile u hotel, skrivenih vjenčanih prstenova među sjajnim okruglim grudima, hihotale se, naručivale po litre pića i nekoliko suhih sendviča, za cijeli vikend, gladovale i bile site, zasićene, zadovoljene, sve u jednom istom tijelu, kruleći želudac i od užitka stenjuća drhtava utroba… o običnim vikend-ljubavnicima koji dolaze i odlaze odvojeno,  toliko se trudeći  da budu  neupečatljivi, da se svi pretvore u pečat-točku prostorije po kojoj se ovaj hotel i prepoznaje… o siromašnoj obitelji doseljenika koja je ovdje zapela iz nepoznatih razloga, tamnoputi, on viče na nju, dok ona stišće bespolno dijete sebi na grudi, ugušit će ga, gosti se bune, izbacite te primitivce! patrijarha to još više razbješnjuje i on lupa predmetimama; naravno da završe na ulici, u parku ispred, na klupi, stisnuti staromodnim torbama koje nose umjesto sudbine, ona ga tješi, stišće ga na grudi, na rubu pustinje je zima, iako nema snijega, tijelo se brzo ohladi, smrzne do mrtvila, do tišine…

- A zašto je hotel napušten? - Čovjek bez lica posijao je neki nemir u njezinu unutrašnjost i osjećala je da ga se neće tako lako osloboditi. Htjela je znati zapravo gdje su ti ljudi, već i zato što joj se činilo da nikad iz te njihove sobe nisu izašli, možda bi ih samo trebala definirati, osvjetliti te sjene po zidovima, čisto tako, da stvari budu jasnije, da ne radimo  mit od toga…

- Vlasnici su se umorili stalno ga izgrađivati. Znate već, malo potresi, malo vjetrovi, oluje.

- Kako to mislite? Mi u dolini, ništa nismo osjetili? - bilo je to impulsivno i glupo pitanje.

- U kakvoj dolini ste vi to živjeli? - srećom, Čovjek bez lica previše je bio zauzet sobom da bi posvetio pažnju njezinoj priči o dolini, uostalom, bila je žena, žene strastveno reagiraju na svakakve tričarije… - zadnji potres je bio najgori,  neki su ljudi tu i poginuli, ne znam, ja sam se spasio, putovao sam srećom, u drugu državu, glupom srećom, žena me poslala da joj kupim kućni bicikl, znate one, za skidanje sala, onda su bile modni hit i moglo ih se nabaviti u rijetkim trgovinama na Zapadnoj strani, mislim da joj je to bilo glupo, taj bicikl, jer dobro je izgledala, okruglo slatko tijesto, u onoj cicanoj haljini, mogao sam je zagrliti nesmetano, uzeti je kao kakvu krofnu s preljevom, he, he, ali glupi bicikl je meni spasio život.

- I žena je ovdje s vama? - on se poradovao da ga se tako mogu riješiti, da ovo stvorenje ipak ima neke ljudske odnose, bez opačine.

- Umrla je, umrla, uvijek mislim baš zbog onog istog bicikla. Srce ju je steglo. Nije se tu ništa moglo. Samo se obgrlila oko desne dojke i grudi. Šta se grliš, za koga  čuvaš to tijelo… Ma je, lice joj se grčilo, ali znate već, grčilo joj se i blijedilo kad je kao kaubojka zasjedala na taj bicikl kao na kakvu nestašnu kobilu. Dok je na radiju bio omiljeni šou onog dripca, onog - tu je zapucketao prstima, pokušavši se sjetiti imena radijskog voditelja, ali nije išlo - ma nema veze, ionako me dovodio do ludila, nekad me izluđivalo stenjanje njezina glasa, miris njezinog znojnog tijela, i kad bih se ja, znate već, ipak smo bili sami, djece nikad nismo imali, tako da smo više od drugih mogli, znate već, kao na vječnom medenom mjesecu, onako vruća, s nogama što se ritaju, ko’ u kobile, ali, onda bih čuo njegov kreštav glas… ljubomora, izjedala me, bedasta ljubomora na pederasti glas bez tijela koji poput, poput, nekog duha izlazi iz komada namještaja. Tako se jednom zagrlila, samu sebe, i… Bog joj dušu prosti - Čovjek bez lica napravi znak križa po prostoriji, da je imao lica moglo bi se reći da ga je prekrio križanjem, kao svilenom krpom.

Pomisli da bi mogla reći da je to tužna priča, ali onda shvati da bi to bilo glupo. I jedan i drugi su pomislili ovu istu mogućnost, i onda odustali.

- I kako to da ste vi ovdje ostali - on je počeo - mislim, hotela više nema… - a ona završila rečenicu.

- Tu sam, tu sam ja, ponekad - Čovjek bez lica okrene se u prostoriji kao da traži oslonac, interes za razgovor ovdje se gubio, Čovjek bez lica ipak je bio apstraktni praktikant nečega što se zove sudbina jednog hotel-čuvara, i nije bio zainteresiran za vremenske odrednice svog vječnog zvanja. Tko duhove, uostalom pita, dokle žive? Izgubio se iz sobe, i dao im taman dovoljno vremena da odluče kako će se sutra, neprimjetno, naravno (ta u tome su već postajali pravi majstori) izvući iz hotela. Dakle, bježali su oni i iz ljepših mjesta, gdje ne bi iz ovih ruševina punih zbunjujuće prošlosti, što poput paučine plazi po zidovima.

Čovjek bez lica iskrao se iz sobe, a oni su zaspali.

<<< natrag

- 6 -

dalje >>>