back to the main page

Raj - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

o

o

o

o

o

o

o

o

o

Cesta kojom su se vozili zapravo i nije morala biti tu. Bez znakova, bez asfalta, kao da se kreću po unutrašnjoj ljusci jajeta, glatko i u krugu. Bez oznaka vremena i prostora, mogli su se samo prepustiti električnim strujanjima po moždanoj kori koju su blago talasale neke prethodne slike, jer se sadašnjost gubila u neprozirnoj noći.

- Hej, spavaš? - pitao ju je nakon što se promeškoljila pa mu ona nervozna od nejasnog osjećaja bi li spavala ili mu pravila društvo nervozno odšuti odgovor. Prisili ruke da se pokrenu i počne čeprkati po ladici tik do svojih nogu.

- Gledao si već što ima unutra? - nije bilo svjetla pa se ništa nije vidjelo.

- Da. Zapravo ne. To jest pročeprkao sam onako na slijepo da vidim ima li kakve karte, ali nisam našao ništa, samo neke tvrde predmete.

Ona počne prstima pipati i približi glavu ne bi li ipak uspjela što nazrijeti kroz noć pa iako su im se oči već adaptirale na šišmiš okružje, nije mogla vidjeti ništa. Ali se onda naglo auto zatrese, pa ona udari nespretno glavom o plastično-željezni poklopac.

- Glupo kamenje! Još će nam se auto… - a onda se ugrize za jezik, samo bi im to trebalo. Ona ništa ne odgovori na njegove primjedbe, a kad je pogleda tek onda shvati da se rukom drži za čelo.

- Boli te glava?

- Ma nije ništa - ali je tek počela osjećati kako joj se ljepljiva tekućina hvata za jagodice i klizi lako, vodenkasto, do početaka prstiju, točno na mjesto gdje izranjaju iz dlana, tamo gdje će je za koju sekundu početi stravično svrbjeti. Toliko da bi si poskidala prste jedne ruke, počešala se onda drugom, slobodno, bez pregrada i onda ih ponovno vratila na mjesto. Zatim zatvori otvorenu ladicu, bez želje da opipava predmete u njoj, uostalom, moglo se pretpostaviti što je unutra, nekakva plastična čaša i stari neki karton u koji su možda bili zamotani sendviči.

- Ti misliš da smo mi bjegunci? -  možda ga je to pitala iz nekog polusvjesnog kalkuliranja zašto joj krv teče kroz prste kao kazna krvniku za počinjeno djelo, ali to je naravno bila pretjerana misao koju ni sama nije shvaćala ozbiljno.

- Ne.

- Mislim, onda bi bili kukavice, zar ne?

- Kukavice bježe bilo kuda baš kao kokoš kad joj odsječeš glavu. Mrtva glava na panju, koščata, statična kao fosil, a masno pernato okruglo tijelo trči kao da žuri na ples u palaču. Trči život. Tako ispada da je život najbezglavija pojava na svijetu, stvar bez mozga s puno masti i probavljena zrnja. Nedijetetski proizvod satkan od hedonizma, pretilosti i sanja o raju na zemlji.

- A mi idemo u određenom smjeru?

- Uzmi to ovako. Putovati se može iz nečega, nekoga, iz nečije glave baš kao noćna mora, a može se putovati u. I sad to u ne mora imati baš određenu kilometražu i naziv mjesta ispisan fluorescentnim slovima koja se vide nadaleko, ali može biti neko manje određeno u, koje ipak nije o da se po njemu bezvrijedno vrtiš u krugu ko’ na mahnitom vrtuljku.

- A šta ako je to samo jedno obično malo nepismeno putovanje nesposobno da razlikuje debela i mršava i bilo kakava slova? - mislila je na ono putovanje koje joj se gnijezdilo u želucu lepećući nemirnim krilima kao kakvo jadno ptiče, nesigurno i nespremno za let pod nebom.

- Nepismena putovanja su najbolja. Ne znaju čitati prometne znakove pa se prema tome ne mogu izgubiti. Kud dođu, dobro su došli.

Kroz prozor uleti nešto hladniji zrak, niotkuda. Njezino se lice zgrči u grimasu i zaustavi dah na pola izdaha. Trenutak iščekivanja i onda…glasno trostruko kihanje, uvjerljiva glasna izvedba. Bravo! Ali, kako je kihanje zarazno (baš kao i zijevanje; kad bi prvi od njih zijevnuo večerima na terasi bio je to prvi znak da Čitač prekine svoje pripovijedanje i da se svi zavuku u krevete) poput domino-kocki - auto se strese, jednom, on pojača gas, još malo odvozi, pa drugi, treći put i… bravo, maestro! Odjednom mu se teorija o nepismenom putovanju, punom neizvjesnosti učini neuvjerljivom. Kao dobar sportaš koji svima objašnjava kako je najvažnije igrati, pa onda izgubi i - izudara suca, rasiječe nogometnu loptu, spali državnu zastavu i podigne tužbu protiv tvornice žvaka s optužbom da su mu tajnim kemijskim sredstvima oteli koncentraciju.

Da se nisu ugasila svjetla u autu, mogli su vidjeti bespovratno razlivenog ulja. Što im u stvari ne bi ni bilo previše važno da su pogledali pokazivač za gorivo čija je strelica pokazivala kako su potrošili sve zalihe.

Kad su izašli iz auta, u ušima im je još šumjelo od kašljanja motora. Tako nisu mogli primijetiti tišinu koja ih je okruživala. Miljama udaljeni bili su jedina živa bića na ovom dijelu svijeta. Ili se barem tako činilo.

 

***

 

Jesi li ikada vidjela nasade naranča? Ono, stotine i stotine stabala, naoko malih pogurenih, zelenih, listovi premazani voskom štite uljnu sliku od sunca da ne izblijedi, a plodovi kao kugle kristalnog lustera. Noktima je rovao zemlju oko korijenja mladih voćki, uvečer, kada ga nitko nije vidio, mislio je, jer on nikoga nije vidio, i bio je to njegov vlastiti onanički ritulal zbog kojega su, vjerovao je, naranče tako dobro uspijevale, a onaj je ujutro primjećivao smušene tragove svuda po plantaži i njegove krvave i zemljom zamrljane nokte, i prešućivao bi, da ga ne dovede u neugodnost, ili bi proklinjao krtice, kada bi bio zle volje.

Jutarnji obilasci plantaže bili su kao pregladavanje vojničkih postelja - ukori zbog nezategnutih uglova plahte, i on bi uvijek bio pokunjen pri tim obilascima, čak i kada bi se desetak minuta prije probudio s osmijehom, nakon sna bez značenja, ali s mnogo šarenih slika. Pustinja nije bila šarena, štoviše, bila je sve samo ne to i zato je osjećao naklonost prema narančama premda nikada nije okusio njihove plodove. Svakako ne prije nego što su ih dlakave ruke onog konja zgnječile u kašu koju su služili uz slaninu i jaja.

- Mlijeko dobivamo od krave, ali naranče držimo zbog slave! - uvijek bi se čulo prije no što bi čaša lupila kraj njegovog tanjura, i uvijek bi se malo prolilo, kao simbol obilja - iako su ga ne jednom na polju izgrdili ako bi neki natruo, sitan ili osušen plod namjeravao zaboraviti u travi.

I nisi nikada sigurno nosila košare pune naranči s kraja plantaže pa sve tamo do spremišta, a naranče tada mirišu tako jako da ti se zavrti u glavi i misliš da ih nikada više nećeš moći pogledati, ali, gle! već slijedeće jutro prinosiš ustima čašu, zaboravio si čija ih je ruka cijedila, i kao da ispijaš sunce i polako ti hladno klizi niz grlo, a u srcu ti toplo.

Desetak kilometara prije same farme netko je davno postavio veliku reklamu, iscrtanu raznim bojama na drvenoj ploči, mora da je pet metara visoka i najmanje toliko, ako ne i više široka, a reklama je bila za raj koji se cijedi iz plodova voća i zatočen je u kartonske kontejnere i bljesak koji se javlja pri otvaranju takvog kontejnera sposoban je oslijepiti one manje pažljive, i tamo je pisalo to, o suncu, i onda, kada sam naišao ovuda i vidio sve ove naranče, u urednim redovima, stotine i stotine, mislio sam da sanjam, toliko je boje bilo, da sam, ujutro kada su me probudili, u jarku sam proveo noć, tik uz ogradu, pristao na sve, a onda ponovo zaspao na nekoliko dana, ne znam točno koliko, to moraš pitati njega, u njegovom sam krevetu spavao i kada je sunce granulo tog jutra, bio sam nov, preporođen…

Stari je sjedio u svojoj stolici, na čelu stola, ali zato ponešto u mraku, tako da su mu se dobro vidjele tek šake dok je lice bilo skriveno u sjeni, i još pod obodom šešira koji nije skidao ni u kući. A onda je progovorio i bilo je to nešto mudro, ali se činilo da ga nitko ne sluša, pa se malko nagnuo naprijed i pozvao Čitača po imenu, što je inače rijetko činio…

A Čitač, to sam naravno ja, i ono što sam tada čuo ostalo mi je zauvijek urezano u pamćenje, kao što je uostalom stvar sa svim riječima koje mi netko uputi, a jednako i s onima koje samo načujem ili s onima koje nisu meni namijenjene, ali ako se privučem dovoljno tiho i dovoljno blizu vratima, a u njihovoj sobi svjetlo gori…

Stari je ponovio, sada da ga svi čuju:

- Postoji smisao u svim stvarima iako nije svima jednako jasan. I sve stvari postoje, i one o kojima ste slušali, i one koje ste vidjeli, i one koje biste željeli, ali ih se bojite od mene zatražiti. I ja postojim, i nastojim dati stvarima smisao, i činjenica da smisao postoji potvrđuje to, i činjenica da smisao postoji potvrđuje da sam uspješan u svojim nastojanjima. Prošao sam danas ponovo uz ogradu i našao par mjesta koja treba zakrpati, - tada se obratio njemu - ako sutra pogledaš u skladište naći ćeš u njemu kalem nove žice. Misliš da ćeš moći to sam učiniti?

Čitač je tu malo zastao i pogledao zvjezdano nebo nad sobom. Nije se više moglo nastaviti, jedva da je u mraku nazirao svoja stopala, a kamoli put kojim ih je pratio.

- Sjećam se stvari dok su još bile male, prije no što su izrasle ovako tamne i prijeteće. I radosti i veselja se sjećam, iako mi više nije potpuno jasno za čijim sam to stolom sjedio, jer odavno već nisam sjedio za stolom, a i radost i veselje u zadnje vrijeme običavaju sjediti negdje drugdje ili barem na drugom kraju. Stola. Gledao sam jednom Kentaura kako grize usnicu do krvi i nervozno se premješta s noge na nogu i pomislio sam kako mora da je teško nikada ne moći sjesti ili leći, jer se, ako bi to učinio, vjerojatno više nikada ne bi podigao i bilo mi ga je žao, otprilike pet minuta, a zatim sam ponovo počeo zbijati šale s njim, a ona je sjedila preko puta i gledala u svog muškarca, i nije je bilo briga što zadirkujem jadnu životinju, a ja sam u trenutku prestao, zapanjen, jer u tom sam trenutku pomislio kako je još neuporedivo teže nikada ne biti voljen, nego biti konj, uvijek i stalno…

Čitač zadigne svoje halje i pažljivo se spusti s puta u jarak u kojemu je namjeravao prenoćiti.

- A Gospodar naš je rekao jednom da su sve stvari prolazne i blijede i nestalno lomne ukoliko se drugačije ne dogovorimo sa svojim najbližima, da bi se zatim pokušao rukovati sa svakim od nas. Nismo još tada znali značenje te geste i polovica nas je bila preplašena, a druga polovica je i tako imala ozbiljnih problema s razumijevanjem njegovih riječi, pa sve skupa nije dobilo nikakvo posebno značenje, i ubrzo su zaboravili, svi osim mene, naravno. Rekao sam Starom jednom kako mi je drago biti njihova savijest, ali me on samo mrko pogledao i odbrusio mi da nitko nije njegova savijest i da se ne sjeća da me je na to mjesto netko postavio, a najmanje on sam i zar nemam nekog posla tamo u štali, vezano uz kravlji izmet i slično. A ja jednostavno nisam mogao prešutiti pa sam ga pitao zašto se onda jedino ja sjećam svih stvari toliko jasno,  a on mi je samo odgovorio da ne budalim i da se gonim odande prije nego me on… Te večeri sam sam ga jedini put vidio stvarno ljutog. Ako se izuzme prva berba kada smo još svi bili nesigurni hoće li cijela stvar funkcionirati i hoćemo li uopće moći preživjeti teške godine depresije usred kojih smo se odlučili na tako neobećavajući pothvat. Tada je režao na sve i svakoga i ne jednom mi stao na nogu i podbo me laktom u rebra dok sam isprobavao govor koji bi pozdravio naš uspjeh i bogatu berbu. I, da, znao je još par puta planuti, ali samo kada bi netko šuškao za vrijeme Dnevnika…

  

***

 

Čovjek i žena sjeli su na rub ceste koja se gubila u daljini, među oblacima magle. Dan se raširio vruć i usijan kao da nikad nije bilo noći i kao da se zora uopće nije tek malo prije otkrila suncu. Auto, veliko željezno čudo još je uvijek ispuštalo dimne krikove umiranja, ali se njih dvoje čini se više nisu na to obazirali. Ona sklopi oči, duboko udahne i zausti da će nešto važno izreći, ali je zaguši smrad trećeg predmeta u ovom pustinjskom pejzažu bez adekvatnog okvira, pa se strašno zakašlje u grču.

- Hej, polako, ne mora se baš sve uzeti punim plućima - čovjek lagano potapša ženu po leđima poput neodgovorne babice koja ne zna zašto bi i gdje i što trebalo izaći.

Ona se borila s kašljem:

- Htjela sam ti reći, hhhhhh (hroptaj koji je oponašao ritam grcanja a la ford, model iz osamnaeste), htjela sam...

- Pitati što ćemo dalje?

Ona klimne glavom.

- Ima ona Čitačeva priča u kojoj se ljudi premještaju pomoću misli pa im ne treba benzin. Ili… bi se mogli možda baciti u biznis kopanja nafte. To bi bio logičan potez. Nakon napuštanja poljoprivredne zadruge mladi nadobudni par odlučio je svoje poduzetničke snage uložiti u kopanje nafte.

- Misliš bušenje.

- Mislim punjenje rezervoara.

- Ja mislim da možemo tu ostati dok se nečega ne dosjetimo. Ovo hrane što smo ponijeli bit će nam dosta za dan-dva.

Vrtili su se oko auta. Lako bi bilo da je pokvaren. Tj. bar bi onda bio izazov. Ovako ne mogu baš ništa. A da se vrate? To više nisu mogli, ne nakon one večeri.

 

***

 

Večer je došla brzo budući da je cijeli dan padala kiša. Čitača je boljelo grlo tako da od priča za tu večer neće biti ništa. Kentaur je slagao sijeno u staji, a Stari je mirno sjedio na trijemu, kao što je obično činio kada nije bilo posla, mirno, kao da bi mogao ne pomaknuti se cijelu vječnost. Ona kiša probudila je i nekakav vjetar koji je skoro uvijek spavao na dinama i ovaj se sada podmuklo šuljao oko kuće i tresao prozorska okna.

U stvari nitko nije primijetio da njih dvoje nema.

- Šššššššššššššš… Tiše! - on se okrenuo na pola stepenica koja su vodila prema tavanu i smiješno pretjeranom gestom joj priprijetio da se prestane hihotati.

Tren ranije on se prvi počeo smijati, kao dijete, ili kao da su za večerom služili vino, sjetio se nečega što se dogodilo dan ranije, zapravo sjetio se jedne riječi koja je u tom trenu bila neprilična i jednostavno se nije mogao prestati smijati. I nije bilo važno što ni ta riječ, ni taj smijeh sada nisu prilični.

Ona se počela smijati jednostavno zato što se on smijao.

Ali se on sada naglo uozbiljio i zato se morala uozbiljiti i ona.

- Ali rekao si da je u redu da odemo gore? - pogledala ga je ona, još uvijek s tragovima smijeha na usnama kao da je kolač od šljiva.

- Je, je, u redu je - nastavio je dalje uz stepenice.

- Ali, ali zašto onda šapćeš? Rekao si da se on neće ljutiti.

- Ma, neeeće, neće se ljutiti… - pa je malo počekao - ako nas ne otkrije.

- Ako nas ne otkrije?!

- Ššššššššššššššššš!

- Ako nas ne otkrije - ponovila je tiše - Kako to misliš? Pa dao ti je ključ, zar ne?

On je sada već petljao oko brave i nije se činilo da ima vremena odgovoriti na ovo pitanje. A još manje je htio odgovoriti.

- Dao ti ga je, zar ne?

- Pa…

- Zar ne?!

- … u stvari mi ga je ostavio, na stoliću, pod svijetiljkom, pokraj kreveta… u svojoj sobi.

A vrata su već počela uz škripu otvarati i ona više nije stigla protestirati, iako je već krenula natrag, niz stepenice.

Drvena vrata u stropu vodila su u mračan tavan neuporedivo veći od uzanog hodnika koji je do njega vodio. A tama koju nijedna zraka svjetla nije narušavala samo je pojačavala dojam njegove veličine.

- Ideš gore ili ne? - promumlja on prije nego ga proguta mrak iza ulaza.

- Hej, čekaj me! - zavapi ona i uhvati se onu ruku koja se još dala nazrijeti. A za njom se šumno zatvore vrata.

U potpunom mraku nije im preostalo ništa drugo nego da se grčevito zagrle i osluškuju vlastito usplahireno disanje. No ubrzo su shvatili da je uzalud očekivati kako će im se oči priviknuti na tamu, a vid razbistriti, pa je ona počela jednom rukom nesigurno opipavati prostor oko sebe. I neobičan miris koji im je ispunio pluća ona je prva primjetila:

- Šta to smrdi?!

- Ššššššššš, tiše!

- Nemoj ti meni tiše! Ovdje nešto smrdi.

- Kako možeš reći da smrdi, ovo je njegov tavan?

- Dobro, onda ne smrdi - i u tom trenu joj ruka dodirne rub nečega što bi moglo biti stol ili nekakva polica - ali stvarno jako ne miriši.

Pa ga bez objašnjenja gurne prema onom možebitnom stolu.

- Hej, ne guraj se! - on je protestirao i istovremeno panično tražio njezinu ruku koju je tako naglo izgubio. A onaj miris je sada postao jači nego prije i on je sad morao priznati da je grozan, naravno u sebi. I to toliko grozan da je tamo, u sebi, s mukom držao večeru na mjestu.

 - Huh - otpuhne ona i još malo prepipa stol, pa pronađe… stopalo.

- Čuj, nemoj se penjati tako u mraku, još ćeš se polomiti - a zatim krene rukom naviše, ali ne nađe i potkoljenicu!

U isto vrijeme on dođe do njene ruke i povuče je bliže sebi, ali mu u ruci ostane samo ruka.

- Aaaaaaaaaaaaa! - kriknuli su istovremeno, ali je on bio prvi na vratima i sigurno bi ih otvorio da se nije poskliznuo na nešto masno prolivno po podu.

Ona se spotaknula i pala preko njega.

- O, reci da si to ti, reci da si to ti! - a njezini nokti su sada već bili duboko u njegovim leđima, tamo ih je zatjeralo oduševljenje što ga je našla, ali i strah da to možda ipak nije on.

A on je samo nešto promumljao i na trbuhu se, zajedno s njom na leđima, otklizao do vrata.

Da se nisu gurali tko će prije sigurno bi izašli mnogo brže. Ovako su se nekoliko trenutaka batrgali na samom izlazu, i tih nekoliko trenutaka slabo je svijetlo s hodnika obasjalo unutrašnjost tavana. Nekoliko trenutaka bilo je dovoljno da izbezumljenim pogledima prelete preko nekoliko stolova uredno složenih ljudskih udova. Nekoliko trenutaka previše.

Krici straha zapeli su u njihovim grlima, kao što su oni zapeli u vratima, a onda se se oni uspjeli iščupati i bezglavo strčati niz stepenice, pa van u prohladnu noć, a strah je ostao u grlima, i ostao u srcima, i poslije o tome više nisu razgovarali.

Zapravo to večer više uopće nisu razgovarali. Samo mu je ona pomogla da opere krv s lica i odjeće.

 

      ***

 

- Vidi ovo! - pokazivala je rukom na viseću zvijer koja joj je dodirivala kukove. U trenutku mu se činilo da nosi veliku zmiju koja joj se plete oko struka. Čitač je pripovijedao priču o princezi koja je pojela zmijskog mesa i naučila govor životinja. Dotrči do nje da joj pomogne.

- Znam što bi učinio da govorim jezik svih sisavaca i ledenokrvnih bića, sjećaš se Čitačeve priče o Princezi?

- Da, na kraju se pretvorila u pticu jer su životinjski dijalekti bili toliko snažni da je počela zaboravljati ljudski jezik.

- Slušao bih što govore i onda bismo se pošteno najeli. O.K. mogli bi paziti da svakog dana uzmemo novu vrstu, čisto da ne poremetimo prirodnu ravnotežu!

Guštera su oderali i pustili na kamenu da se prži. On nije izdržao pa je uzeo komadić. Osjeti težak zalogaj kako mu se koprca niz grkljan. Ona kao da se naslonila na sjenu, namigne mu i brzo zaspe. Izmorio ju je ovaj lov na životinju, sama je sebi bila smješna dok je na sve četiri skakala za kratkonogim sjajnim čudovištem. Glavu mu je smrskala kamenom pri čemu mu je izbila jedno oko. Da nije tako sluzavo uzela bi ga sa sobom, a onda ga razmaže po prstima, da se osvježi, ljepljiva tekućina ubrzo je počne češati, ruke joj se narišu plikovima pa ih uroni u vrući pijesak, zagrebe dublje, tražeći nešto manje vrući sloj.

Pustit će guštera neka ga sunce začini svojim prozračnim mirodijama, pa će se nakon buđenja najesti…

- Oooooooo, ne, ne i ne! - pred njima je stajalo stvorenje tijela golog i bespolnog kao u djeteta, namrštena pogleda, kao da su ga upravo izvukli iz kade pri nedjeljnom kupanju, mama i ovaj put nije imala mjere što se tiče tople i hladne vode, pa je još svo nadraženo od sapuna i mirodija. Pokretom odrešitim kao u odrasla čovjeka izvadi ogromnu kocku iza leđa koja ga pokrije od trbuha preko glave. Velika bijela kocka s crnim točkicama od kojih se vrti u glavi igračima na sreću, i puca srce tim istim igračima kada se lopta ne zaustavi u kutu kojeg su si oni zamislili.

- Igrajte! - vikne im i dobaci kocku. Ona načini pokret kao da se pokriva nekom nevidljivom dekom, pred sovolikim očima ovog starmalog izazivača. -  Niste smjeli ostati, i zato morate igrati! Na sreću i nesreću, pa kako bude!

Nisu imali vremena razmišljati otkuda se stvorio taj napadni dječak koji je nasuprot njihovoj zbunjenosti točno znao što želi, te je očito bio uvjeren da će to i dobiti. Finese oko upoznavanja bile su svesrdno preskočene.

- Nema problema, možemo i otići! - on ustane, strese pijesak sa hlača, glupo, kao da to ima svrhe kada mu se odavno uvukao u sve pore i urla mu u žilama kao vjetrom raznošena dina.

- Ne možete otići! Igrajte! - pokaže na nju i strese glavom kao ratnik nekog divljeg plemena koji svojom grubošću zbunjuje civilizirane strance.

- Kako sad, ne možemo ostati i ne možemo otići - zapravo treba biti strpljiv, s djecom se nikad ne zna, još naročito s onom koja su čudna mješavina frustracija odraslih i dječje fizičke umanjenosti.

- Okreni kocku, ‘ajde, neće ti ništa biti! Na sreću i nesreću! - dijete se naceri i zatapka od zadovoljstva, stisne šake i udari ih međusobno, kao u nekom muklom aplauzu nevidljivim vitezovima igre - ‘Ajde, ‘ajde, postajem nestrpljiv. Glupo je otezati, za igru je najbolje da čim prije počne…

Nisu imali namjeru raditi uslugu ovom neurotičnom bambinu, ali… zašto ne? kad mu je toliko stalo.

Mogli su ga pitati što on time dobiva, ali bilo je to pitanje kojeg bi se sjetio Kentaur. Čitaču bi naravno palo na pamet, ali ga zbog željene reputacije čovjeka sklonom maštovitom riziku, nikad sebi i drugima ne bi priznao. Nije važan dobitak, nema pohlepe za uspjehom, samo trajanje… nekoliko sekundi za krug kocke. Pa, neka igra počne!

Zajedno okrenu kocku, poguraju je u krug, ona vrisne jer joj veliko plastično tijelo zapne za nogu.

- Sjedni ! - sad je već bio ljut i htio se izderati na dijete što ih je uvuklo u ovaj nesretni porok, ali kad ga potraži pogledom, na trenutak se zbuni, a zatim ga ugleda kako leži zgrčen u pijesku rukama i nogama prekriven preko glave.

- Gušter, gle! - ona zadrhti kada joj se počne približavati gmaz kojemu je nedostajalo jedno oko, spor i napola isušen od sunca. Ona vrisne kada gušter sklizne do njenih nogu i dodirne je jezikom po ozlijeđenoj nozi. Osjeti se snažnom i golim stopalom udari guštera koji poleti nekoliko metara dalje. Dok su se međusobno tješili, spremni da se izgube, treba što prije otići, neugoda se probija između zrnaca pijeska i gube tlo pod nogama, za leđima on osjeti kako ga nešto bode u rebra. Okrene se. Gušter bez oka bio je veći barem za metar-dva, od stvarnog rasta ove nametljive ali inače bezopasne vrste, sada je sličio na nepoznata divljeg psa, onog jedinog preostalog kojega čovjek još nije uspio civilizirati.

- Bježimo! - bilo je glupo prepustiti se kalkulacijama o tome kako se radi o vrsti koja raste brzinom od nekoliko metara u minuti. Oni se pokrenu i gušter krene za njima. Uhvati ih panika. Možda je gladan!

- Ne, ne, ne smijete bježati, okrenite kocku, kocku! - tek se sada mali izazivač izvuče iz svoga rova i počne se vrtiti oko kocke. - Brže, brže! Gušter bi nas mogao pojesti!

- Poslušaj ga! - šapne mu ona jedva valjajući riječi između osušenih nepca - zavrti kocku, sad je gotovo, ušli smo i moramo izdržati do kraja.

Na trenutak se dvoumio, ali kad ga gušter odmjeri onim svojim jednim okom, potrči prema kocki i zavrti se skupa s njom. Osjetio se tako laganim, kao da ga je propuhao vjetar, vrtio se kao na vrtuljku, činilo mu se da sve to traje dugo, dugo, gubi se teški dah pustinje, oči su mu živnule očišćene od zrnaca pijeska, kao da se cijelo tijelo čistilo od nekih nevidljivih krljušti pa se sada lakše kreće, bolje čuje, iznutra ga trese nekakav svježi spokoj. A onda mu se zavrti u glavi i padne na tlo.

Prvo uđe kroz prozor, pa skoči preko krova ljetnikovca, okupa se u jezeru, dokatne pogledom tanjur pun voća, osjeti sok u želucu i onda napravi prvi korak. Shvati da je iz svakog zrna pijeska izašao, izrodila se, izniklo, došlo, nabujalo, obuzelo, prevladalo… Zovne  je. Glas mu se zaleti i projuri odzvanjajući o ogradu starog željeznog mosta, zastenje uhvaćen u svilenoj ženskoj čarapi što se skupa sa prugastim muškim gaćama poderanim točno na…sredini sušila na žici koja je spajala stari muzejski primjerak naftnog tornja i oguljenog plakata za neko bezalkoholno piće. Pođe za glasom, spotičući se o željezne šipke porazbacane po svuda, rastrgane stranice nepoznatih knjiga i… onda mu se učini da mu maše u daljini. Potrči  želeći joj ispričati što je sve… Rep, ogromni, zeleni, na plikove nabrekle od krvi i tjelesne snage… rep maše na pozdrav! Jedno oko živo, drugog nema! Gušter! Pokuša se sakriti između svih tih stvari, uskočiti u veliku bačvu, zakotrljati se, isplivati na površinu. Ali noge nisu slušale. U očaju, paraliziran od straha, ugleda guštera kako se nadvija nad njim, sada već ogroman, sada već zmaj, sada već oganj.

- Gdje si bio? - tresla ga je za lijevo rame, na desno se oslonio izazivač djetinjeg lica, doduše, pomalo zabrinut, dapače, suosjećajan, ali zapravo zadovoljan što se stvari dinamiziraju.

Gdje je bio? Ne bi znao reći…

Ona ga pusti da leži na pijesku.

- Odmori se malo, pa ćemo krenuti.

Ali na to debeljuškasti čovječac zakrešti kao ptica.

- Ne, ne, nije gotovo, još ti moraš, kocku… Inače… - a onda se dogodi nešto što je užasne, dijete zažmiri na jedno oko i isplazi jezik, tanak, zmijski, pa se obliže njime.

Ona poleti ka kocki. Osjeti vrtoglavicu, strašan bol u želucu koji se poput otrova počeo širiti među noge, zgrči se i izgubi osjećaj za vrijeme. Pokuša ga dozvati, ali shvati da nije pustila glasa. Onda nestane.

 

***

 

Kada se probudio (san o kockanju, izmučio ga je toliko da je bio sav mokar) bio je već potpuno u njenim rukama, košulju mu je bila skinula i bacila nekamo neodređeno, lice položila na njegove grudi i grijala ga, kao još jedno srce. Ali za leđa mu je bilo malo hladno i ležao je na nečemu oštrom i šiljatom. Ipak odluči da joj ništa ne kaže. Nato se ona osovi na lakat i pogleda ga u oči:

- Što je bilo?

I bio bi joj rekao, možda, da ju je već jednom prije vidio golu, ali ovako njegov odgovor nestane u njezinom zagrljaju našto se ona, ne znajući što bi drugo, nasmije.

On nije znao da li da je poljubi sada ili nešto kasnije i uporno se trudio da mu ruke ne leže na jednom mjestu, pomalo se bojao da mu se dlanovi ne bi počeli znojiti, a i pretpostavljao je da bi je veselilo ako bi u svakom novom trenutku dodirivao drugi dio njezinog tijela.

Veselilo?! Ona se smijala u sebi razmišljajući kako bi ga vjerojatno veselilo kada bi mu rekla još nešto sada, možda dragi ili nešto slično, ali, iskreno, njoj se radije šutilo, pa je iz nekog kompromisa tiho ječala i mrmljala.

- Ha? - skoro bi joj okrenuo uho ne bi li bolje čuo što mu govori da ga njezine ruke nisu tako snažno privijale uz njezine grudi, zbunjivalo ga je što nije mogao zatvoriti oči, ali, opet, prvi put je vidio njezino tijelo i iskreno oduševljenje nije mu dozvoljavalo da se opusti. Nikada nije primijetio koliko se njih dvoje zapravo razlikuju, a sada je to propuštao otkriti, kada mu se pred licem našla jedna lijepa bijela dojka glasno je uzdahnuo i primio njezin vrh u usta.

- Hej! - prvi poriv joj je bio da ga odgurne, ali ga onda samo privuče bliže. A on nije bio siguran je li u redu da je ona gore, ili bi možda morao on, što ne bi baš bilo u redu budući da je on mnogo teži od nje. Ali ruka mu je već utrnula.

Ležali su u mraku, kraj pokvarenog automobila, bez uključenog radija.

Njezine su oči širom otvorene zvijerale naokolo u nadi da će pronaći barem jednu poznatu stvar, ali nije vidjela ništa, čak je i njega jedva nazirala pa ga zato čvrsto zgrabi da ga ne izgubi i u strahu zatvori oči. A on shvati da ništa ne vidi i konačno se prepusti tamo, ipak ruke spusti do njezine stražnjice i tamo ukrsti dlanove tren prije nego što se svijet počeo okretati kao ludi ringišpil.

Od svih lica koja su promicala pred njenim očima ono jedino koje je bilo stalno prisutno, ono jedino koje je mogla prepoznati je bilo njegovo, i zato ga je s pažnjom proučavala, toliko, da joj se u jednom trenutku činilo da se njegove uši crvene i žare u mraku. Zrak je uskoro postao topao i gust i klizio je niz njihova tijela zajedno s milovanjima, ulazio im u usta zajedno s poljupcima, mješao se sa slinom i jezicima i znojem koji je u potocima napajao suho tlo pustinje. Kroz maglicu užitka koja mu se plela oko čela on je vidio nju, lijepu, mekanu, slika je ponešto blijedila u kutovima, poželi je zadržati zauvijek, pa je stade gristi za sve one skrivene dijelove tijela, kao glupa, obnevidjela riba letio je na izazov njezinog mamca. U isto vrijeme mogao je u svojim leđima osjetiti kuke njezinih nokata koje se ga trgale uvijek nazad i prema njoj, parale ga kao elastičnu opnu zmijskog jajeta iz kojega ispade žumanjce njegove svijesti i on zaboravi da je ikada bio bez nje.

Žena je zagnjurila glavu u njegov vrat i dobar dio njezine kose upade mu u usta. U znak potvrde tražila je njegov stakleni pogled, načas zbunjena, da bi tren kasnije odskočila u bestjelesnost s njegovih ramena. A tamo, gore, našli su se goli, i prvo se ona počela smijati, glasno, kao da su sami na svijetu, toliko glasno da se on malko odmaknuo od nje, glas ga je zbunio i učinilo mu se da je ona mnogo veća od njega samog, gorostasna ljubavnica vrhova planina i olujnih oblaka. Zadivljeno je promatrao njezina ramena koja su se tresla od smijeha, kapi znoja padale su u prašinu s vršaka njezine kose, zadivljen prestao je biti svjestan sebe, za trenutak, tek toliko da se ponovo zaljubi, a zatim se osjeti malen i gol. I prvo se silno uplaši. A onda mu je bilo smiješno.

A ona ga je gledala, svog malenog i golog, i smijala se. 

<<< natrag

- 5 -

dalje >>>