back to the main page

Raj - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

o

o

o

o

o

o

o

o

o

Zapravo mi nije jasno zašto su otišli. Mogu pretpostaviti da je i od naše plantaže na rubu pustinje bilo ljepših mjesta, ali bilo nam je dobro. Ili smo barem tako mislili. Naša dolina bila je mekana i topla, kao trbuh između oštrih kostiju pustinje i planina od golog kamena daleko iza.   

Istina, prašine je bilo svuda, bilo da ste spavali na štaglju ili u velikoj kući, i porciju pijeska dobili biste sa svakim obrokom, a vjetar s istoka sušio bi vam zube dok ste razgovarali pa biste jezikom stalno morali prelaziti preko njih. Tek u rano jutro, tik pred izlazak sunca, izvore svježine moglo se naći u krošnjama narančinih stabala i tada bismo se otimali tko će se prvi uspeti uz ljestve i osjetiti je na obrazima.

Nosnice nadražene praznim zrncima pijeska koja su škakljala i izazivala laganu otečenost dišnih putova, kao da se u grkljanu skupljaju bockavi nanosi nekog neprofinjenog opojnog sredstva.

Pustinju smo disali, grizli i klizila nam je niz grlo sve do sluzavih slojeva trbuha. To je kao da  u ustima nosiš vrećicu s prirodnim začinom kojeg onda nepogrešivo, kao kakav zaluđenik mirodijama neograničeno, pretjerano stavljaš u svaki obrok. Pješčana piletina ili pjeskovita riba polivena zrnatim vinom. Pjesak u utrobi nosili smo poput ptica, poput kokoši, i bio je to jedini način da probavimo pustinju i proboravimo ovdje još jedan dan.

I na sve to, naravno, dezertni miris narančine svježine. Miris koji nas je sve omamljivao i mislim pretvorio u prave hedoniste, sklone da se usred rada podaju najnejasnijim maštanjima. To je miris koji ne izaziva slike, on uljuljkuje um u neko dražesno međustanje bez snova i odluka, bez misli. Bez odluka, kao u hipnozi. Tko zna, možda je taj čeznutljivi zrak, ono što više nisu mogli podnijeti ili ih je on pak zanio i odmamio u bijeg s kojim, na kraju krajeva nemaju nikakve šanse. Jer pustinja nema kraja, a bez doline osušit će se kao dva skakavca, srušiti se kao suhi kaktusi.

Ne znam, ne znam, strah me pomisliti da su možda moje priče učinile krivo. Oni su ipak naivna djeca osjetljive mašte, skloni stvaranju čudovišnih slika od samo jedne nevine riječi. Sjećam se kako sam jednom pripovijedao prilično smiješnu priču o pečenoj patki koja je tražila posao plesačice u kabareu, sve u svemu možda za nijansu vulgarno, možda malo jeftina metafora, možda dijete i nije shvatilo pravo značenje kabarea pa se od spominjanja glasnog raskalašenog smijeha u mračnoj prostoriji punoj dahtavih muškaraca uplašila neke nejasne groze, ali  da je sve to i istina, svakako ne zaslužuje onu njezinu kuknjavu i bijes. Ta htjela mi je potrgati knjigu priča i tada se zaprijetila da će ona napisati novu. Smiješno. Slijedeće večeri je bilo još gore jer je shvatila da ne zna što bi, da nema riječi koje bi mogla povaditi iz škrinjice na noćnom ormariću i da i nije baš tako jednostavno pričati priče. Samo je stajala, onako dugokosa nasred trijema, sve nas je raznježivao prozirni nenametljivi povjetarac, pravi je otrov posijala među nas jer smo odsjedili večer gotovo bez ijedne riječi. Kao da ih je svima pokrala i sakrila na nekom nepoznatom mjestu. Da, da, ta djeca imaju neurotične porive i zapravo me ne bi začudilo da sad negdje usred pustinje plaču od nemoći. Konačno, i Stari nije smio biti toliko popustljiv prema njima, oni su njegovu šutnju doživljavali kao odobravanje…

 

***

 

Odeblji čovječuljak uvukao je svoju ćelavu, okruglu glavu dublje u zamotaje smeđeg vojničkog pokrivača i ušao s trijema u tamni otvor vrata drvene katnice. Kada je škripa njegovih koraka utihnula, s istoka je ponovo zapuhao vjetar i nanio novi sloj sutona u kojem se tama unutrašnjosti ovog skromnog doma izjednačila u noć bez zvijezda. Gore, u prozoru koji je gledao na široko dvorište upalilo se svjetlo i te noći nije se ugasilo…

 

***

 

Farma nije bila ni bolje ni gore mjesto od drugih, ali ona je bila, tu, postojala, barem za njih nekoliko. Stvarnije nego svo bespregledno prostranstvo bez života oko nje to čudnovato domaćinstvo disalo je, budilo se, vibriralo u svakodnevnoj živosti, dok je pustinja okolo šutjela kao kakav vakumirani prostor po kojem nitko niti želi, niti može koračati. Farmu se nije moglo naći ni na kakvoj karti, uostalom zemljopisni zapisi poprilično su nepovjerljivi i brzo zastarijevaju pa  izostanak s njihove vizije lica zemlje i nije baš nekakav gubitak. Ponekad se i samim stanovnicima plantaže čini da se nalaze na nekakvom polustvarnom mjestu, naročito kad zapušu oluje i kad se naranče, kuća i onih nekoliko domaćih životinja zagube u pješčane nanose, kao pokrivene zavjesama - sad ih vidiš, sad ih ne vidiš. Samo zvuk pijeska koji bjesomučno udara o stakla kuće, sipeće, siktajuće, poput kakva otrovna gmaza. Godine u kojima se događa bijeg koji će promijeniti miran život stanovnika plantaže su: dvadesete, neodređene dvadesete neodređene dekade ili vijeka, jer se zna za dvadesete da su uvijek nekako prošarane zlatom, da su mirne i samodovoljne, bez obzira na vremenska nulta i završna brojenja, već i zbog toga što se savršeno zaobljuju u najneobičnije jedinstvo, jedinstvo od dva dijela, dva od deset, dva, dvoje koje su započeli ovu priču i koji će je, ako im budete dali priliku,  i završiti.

 

***

 

Gledao ih je dok su odlazili, isprva kradom, bjegunci, sigurno su razmišljali o tome da automobil preguraju prvih stotinu metara puta i ne pokrenu ga prije nego izađu na cestu. Mučila ih je škripa šljunka, koja se kroz noć razlijevala kao boja kroz mlaku vodu, nisu htjeli riskirati s glasnim brektanjem starog motora. Nije to bio strah, tek nekakva nejasna bojazan - nikoga ne probuditi, ne praviti scenu, ne uvući se u jedno od beskrajnih objašnjavanja koje bi se završilo obostranim umorom. Nikada ne kreći na put umoran, bilo je pravilo, jedino zbog čega je vrijedilo biti umoran je da se nađeš na kraju, a ne na početku puta. Nije li to bila jedna od stvari koje je Stari stalno govorio, i mi smo mu vjerovali, iako ga nitko od nas nikada nije vidio da je nekamo otputovao, niti bi se to po njegovom izgledu dalo zaključiti? I ja sam ih promatrao, ali je svjetlo u mojoj sobi nije sjalo onako pravednički, ne ubrajam se u pravednike, nema ničega pravednog u gledanju, a moje je da gledam, promatram i pamtim, poslije sve to pripovijedam, iako mi se čini da sada više nemam kome. Svi koji su ostali sve priče već i tako znaju. Sve priče, dakle, ne samo moje…

A onda ga iz misli potrese neka vanjska vibracija. Izgledao je kao lik iz crtića koji je upravo gurnuo prste u utičnicu. Izvana je dopirala buka i prije nego ju je uspio povezati s izvorom, kroz vrata u sobu proviri konjsko kopito.

Glatko, potkovano, s tankim ulaštenim pregibima.

Kentaur vikne:

- Gdje su?

- Kako to misliš tko? - Čitač je sad opet nezainteresiran za eksterne fenomene i druga zemaljska čuda, dosadno krenuo zavaliti se u svoju udobnu stolicu.

- Daj, Čitaču, ne pravi se nepismen?

- Otišli su - Čitač je sebe uvijek doživljavao kao osobu koja zna više i bolje od drugih pa mu je ova uloga bila poznata i draga. Čitač je bio tašta osoba.

Kentaur u sebi pregori zagonetke za noćni tv-šou tipa kamo? zašto? kada? i samo zagrize u riječi kao  u zagorjeli hamburger:

- Znao sam! Glupi Starac, on je kriv! - uhvatio se korpulentni mladi Kentaur za ovu optužbu kao za pojas za spašavanje, kao za mornarsku psovku od koje se doduše ne mogu pokrpati slomljena jedra, ali se može utažiti gladna zvijer bijesa i nemoći u želucu.

- Znao sam, znao, znaooo! - čovjek se zavijajući glasom nagne prema kopitima izgledajući poput neke ranjene životinje. Njegove sapi su se pušile, a grudi mu se sjajile od znoja i u  kutovima usana pjenila pljuvačka.

- A što se ti toliko žalostiš? Dok su bili tu nešto si stalno njrgao. Zapravo su možda otišli zbog tvojih nasilnih šala - Čitač je raskopčao kućni ogrtač i počeo se gladiti po bačvastom trbuhu. Nije mu bilo neugodno budući da se koncentrirao na Kentaurov jahaći dio, i bio je opušten baš kao kad je čovjek opušten dok gleda svog neumnog kućnog ljubimca, okružen poznatim stvarima i bez srama se mazi po tek nahranjenom trbuhu ili se pak dira među nogama, lako, bez obaveze, ugodno.

- Čovječe, saberi se, nisi sam! - Kentaur okrene pogled od neugode. Pomisli na svoje konjsko tijelo, pomisli po tko zna koji put u svom četveronožnom životu kako je dobro biti vitak, i brz, najbrži, lagan poput vjetra, bistar poput misli.

- Briga me zbog čega su otišli, samo znam da sada moram sam obojati stabla protiv štetočina. Sam, jer ti…. no, no, vidiš, vidiš - Kentauru je pala na pamet misao koja tješi i reče je pakosnim glasom sitim od zadovoljstva - sad, kada nas je ostalo samo troje, to znači da ćeš i ti morati ispružiti svoje glatke bijele prste prema bodljikama sadnica. Na to računaj! Stari će te sigurno angažirati!

Čitaču nervoza preleti preko lica. Da, ta mogućnost postoji… Itekako!

Sebični glupani, zbog njih će se sad njegov um pretvoriti u košticu naranče, a oči će mu otupjeti na nježnu osjetljivost slova, kao u krtice, umjesto zjenica - narančaste lopte koje prodiru u oči, sok se miješa sa sluzi bjeloočnice. Najgora je stvar, kako će listati stranice rukama suhim od zemlje. Naježi se od neugode.

- Imao sam taj glupi osjećaj, da će otići, to je bilo jasno… Zapravo čim se ona pojavila, počeli su se izdvajati njih dvoje, kao dvoje krivaca. Stari je to mogao spriječiti, ali bio je blagonaklon, ona ga je začarala…

- Ne govori gluposti, Staroga može začarati samo njegova sjena. On je osjetljiv jedino na vlastito tijelo, poput nekog poganskog božanstva koje se samooplođuje svojim mislima i svojom šutnjom - Čitač se bojao Staroga i govorio je o njemu sa strahopoštovanjem. U tome je i bila razlika između njega i Kentaura. Čitač je o Starome govorio, a Kentaur je o Starome mislio sa strahom, iako je pričanjem neuvjerljivih gluposti pokušavao izazvati samog sebe, svoj kukavičluk, svoju potištenost. A zapravo o Starome nisu mnogo znali, kao uostalom ni o sebi. Njihova je memorija bila proračunata na vječnost, nepromjenjivi beskraj. Znali su da su ovdje, na farmi, da nigdje drugdje ne mogu, ali ni ne žele. Znali su da su tu po nekom višem nejasnom Logosu i da će tako zauvijek biti. Zato im je bila zbunjujuća misao o bijegu muškarca i žene, i u isto vrijeme zastrašujuća.

Kentaur zastenje tihim glasom, kao da se boji da ga netko ne čuje:

- A kamo bi mogli poći? Okolo je pustinja, zar ne? Prah, ništa, nebo - bojao se pogledati Čitaču u oči. Možda bi tamo pročitao neki nemir, trak nečega što bi bila nesigurnost. Nije volio Čitača, ali je poštovao njegovo samoljublje i nikada, ga, nikada, nije želio vidjeti nesigurnim. Bio je dio njegovog svijeta, i takvim ga je želio zadržati.

- Pojest će ih pustinja, progutati ih… no njihov je to izbor. Mi tu ništa ne možemo.

Kentaur promrmlja bijesno nešto o radu na plantaži i sebičnosti, a zatim odjaše iz sobe, onako sam na sebi, s dvije ruke, četiri noge i glavom koja se tresla od nejasnog bijesa.

 

***

 

U susjednoj sobi, na uredno namještenom krevetu, samo u gaćama i svjetlosti petrolejke koja je stajala tik uz prozorsko okno sjedio je starac. Glave pognute, pogleda približno usmjerenog u šake koje su se odmarale na mršavim butinama. Tijelo mu je bilo mršavo, tamno od sunca, tek se uz rubove tkanine gaća vidjela pokoja svjetla mrlja. Polako, ne obazirući se na buku koja je dopirala s hodnika i kroz zid, on je jedan po jedan noktom čistio nokte vlastitih ruku. A nokti su bili kratko podrezani i tek pod nekim je pronalazio ponešto bijelih ostataka kože ili osušne narančine kore. I čistio ih je polako, a mrvice su padale na drveni pod, i koncentrirao se da bi ih čuo. Imao je osjećaj da ima velike ruke s dlanovima koji mogu obuhvatiti sve što se pogledom može obuhvatiti i stvoriti glinu stvaranja iz ničega, samom toplinom i snagom tih istih dlanova.

A onda, nakon što je već nekoliko puta pregledao i noktom prošao ispod svakog nokta, tiho je progovorio:

- Ne postoji sreća u ovome što radim, jer sreća bi narušila savršenstvo moje dužnosti prema svijetu. I da sam sposoban zaboraviti sigurno bih se zaboravio i prepustio užitku koji njih dvoje pružaju svom stvoritelju.

Usred noći zakukurikao je pijetao. Nekako na pola, prenuo se iz ružnog sna, da bih se odmah zatim postidio i glavu s kapom od  crvene krijeste sakrio pod krilo.

A krik proguta razdražena noć.

Starac se pokušao osmijehnuti, pa je konačno glavu položio na jastuk, samo malo, da se odmori, bosa su mu stopala još uvijek dodirivala hladan pod.

I tiho nastavi jastuk:

- Slijedeća berba samo što nije započela. Na plantaži ima tristotine dvadeset i sedam stabala naranče. Nama trojici treba dvadeset i sedam minuta da oberemo jedno stablo i plodove u košarama utovarimo u kola. Za cijeli nasad trebat će nam osam tisuća osamsto dvadeset i devet minuta rada. To je stotinu i pedeset sati. Ili nešto preko šest dana. Naravno, kada ne bi spavali. Oni. Ili jeli. Ili se raspravljali oko stvari koje su im izmakle iz ruku, iz vida, izmakle. Na jednom stablu pronaći ćemo petnaest kilograma naranči. Na drugom ćemo pronaći deset. Na slijedećem dvadeset. Na tristo dvadeset i sedam stabala bit će četiri tisuće devetsto i pet kilograma naranči. Valjda će nam dati pedeset centi po kilogramu. Ako radimo dnevno dvanaest sati berba će nam trajati dvanaest dana i nakon tih dvanaest dana kolima ćemo prevesti naranče na prodaju…

Okrenuo se na leđa, noge podigao na krevet i povukao uz sebe:

- Dvije tisuće četristo pedeset i dva dolara… i pedeset centi!

 

***

 

Vani, gdje je mjesec ležao gol na nebu,  ona ga je pritiskala svojim grozdastim grudima, on joj je šaptao nešto tajnovito, do zvijezda su se radosno uzdizale treperave iskrice smijeha.

 

***

 

- Iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii… Evo nas opet! Možda toga niste bili NI svjesni, ali nekoliko stotina posljednjih kilometara prati vas: Budni Joe! i njegov: “Raspjevani karavan”! a sve pod pokroviteljstvom onog pje-nušavog, o-svježavajućeg, mmmmmmmmizvrsnog! pjenušavo-osvježavajuće-izvrsnog, a, možete li vjerovati, bezalkoholnog, pokrovitelja, mda, ovog raspjevanog karavana od emisije. A vi i dalje: gledate pred sebe! ne spavate za upravljačem! ne spavate za sada! ne spavate za mene! vašeg Budnog Joea! jedino svijetlo između ovog i onog kraja dijela zemlje u kojoj se nalazite! I ne brinite, za vas na cestu pazi Budni Joe! a promet autoputom trenutno je nešto umjereniji, sve u svemu tri cijela dvijestodvadesetosam osobnih brektalica po satu, od toga jedna i pol s prikolicom, i još malo pa dvije cestovne lađe, s naglaskom na cisterne… Što? A? A, evo i posebnog bloka vijesti…

 

***

 

Kada je konačno sjeo do nje, na mjesto vozača, iz njegove se košulje širio miris znoja, i iako ga je ona mogla osjetiti nebrojeno puta prije, kada bi mu nosila vodu u nasade, ponekad bi ga čak zatekla bez košulje i smijala bi se u sebi njegovom tijelu koje ju je istovremeno plašilo, uzbuđivalo, ali i nasmijavalo. Jer imao je tijelo oblo kao u djevojke, godine prevlačenja kašeta s narančama nije ga nimalo izmijenilo, tijelo je naučilo varati snagu i izvrgavalo bi ga ruglu svaki put kada bi se odlučio natjecati s Kentaurom. Nije umio brzo trčati, teško da je mogao podići više od pedeset kilograma, povući natovarena kola iz mjesta nije se usudio ni sanjati.

- Ali bi mogao napraviti stoj na glavi kada bi se stvarno potrudio - rekla mu je jednom kada ga je zatekla uplakanog kao dijete, nakon izgubljene opklade - ili bi mogao staviti nogu za vrat - i prozrela njegove tajne namjere, ali sva skrovita isprobavanja tijela nisu urodila plodom, osim što mu se počelo vrtjeti u glavi, naravno, ako se zanemari činjenica da je sada mogao gristi i nokte na nogama.

- Prvi znoj samo za nas! - iznenadila ga je i udahnula šumno i punim plućima kao da je na livadi prepunoj cvijeća ili barem nad škrinjom čiste rubenine, a ne uz znojavog, zbunjenog muškarca koji pazi da joj ne dodirne koljeno dok mijenja brzine, a automobil teško brekće, ali i juri niz praznu, tek njegovim svjetlima osvijetljenu cestu.

- Ham! - on tek glupavo zabrunda, ali bilo mu je drago iako se sada znojio još više jer nikada nije vozio po noći i priviđali su mu se ogromni zečevi s otrovnim zubima koji namjerno skaču pod točkove njegovog forda, a papučica gasa mu se činila vruća kao da je uopće ni nema nego on nogu drži na užerenom bloku motora.

- O, ići ćemo svuda! Svuda, svuda po svijetu - rekla je samo da ne misli na onaj miris straha koji se krao zajedno s mirisom njegove snage i koji je činio da ta njegova snaga izgleda dječačka i nepouzdana, a njezine najcrnje misli da se podignu iz mraka koji je sjedio zajedno s njima u automobilu. Pa je prvo malo razmišljala o tome kako će oni odmah ujutro, čim otkriju da ih nema sjesti u kočiju i krenuti njihovim tragom, Stari će biti ljut, a Kentaur će koristiti priliku i sipati kletve na njih oboje. U stvari nije je toliko plašilo što će učiniti njoj, nju uvijek mogu na tjedan dana zatvoriti u kuhinju, a najgora stvar koja se može dogoditi je da je pošalju natrag odakle je došla. No, on je tamo bio oduvijek i svaka kazna koja bi ga čekala, čekala bi ga tamo, na onoj plantaži, među nevinim narančama koje se u trenu mogu izmetnuti u biljke mesožderke i izjesti meso s njegovih kostiju u beskonačnom nizu jelovih kutija prepunih zlatnih i olovnih plodova.

- Ići ćemo u svijet i cijeloga ga isprevrtati sve dok na njemu više ne bude ni jedna stvar kojoj nismo pogledali u oči, ići ćemo u sve kuće, ja ću peglati stolnjake i rublje, a ti guliti krumpir. Pit ćemo iz svih bunara, hladnu i ne potpuno bistru, a ako nam bude prehladna ostavit ćemo je na prozoru da se smlači, pa onda zaliti onaj jedan, jedini filodendron na svijetu. O, bit će nam tako lijepo jer ćemo biti zajedno, i tvoja će ruka uvijek biti pored moje da je uhvatim, da ne izgubim ravnotežu dok obuvam cipele. A onda ćemo ići zajedno van, i posvuda, u sve pustinje, i na sve plantaže, i brati… naranče… - a glas joj se izgubi kada shvati koliko malo zna o svijetu i bez riječi ju ostavi mogućnost da je sav takav kakvog ga je do sada poznavala. I ponovo se sjeti potjere, pa pretrne kad joj padne na pamet da možda i neće poći za njima, možda im neće biti stalo, a automobil će samo stati tu negdje, usred ničega, i njih dvoje će ostati sami zauvijek. No, i ta misao izblijedi i nestane kada se pojavi nova i velika - a što ako za nama pošalju policiju!   

                  

***

 

Pijetao nervozno pokreće glavu koju prati krvavo crvena krijesta, prije nego zakriješti u odblijesak sunca na najvišim prozoru. I ne prestaje sve dok se prozor ne otvori. A onda odlazi u potragu za zrnjem kukuruza preostalim od jučer, pod nekim kamenom, ili nekim drugim kamenom.

Kentaur izbaci cijeli torzo kroz prozor, njegova konjska polovica sprječava ga da ne ispadne van. Svaki dan za njega počinje dubokim udisajem svježeg jutarnjeg zraka. Koji kasnije troši u vici kroz hodnike kuće. Zajedno s topotom njegovih kopita svako Ustajanjeee! i Dobro jutrooo! postaje učinkovitije od bilo koje budilice. Kentaur je ponosan na svoju snagu i jedva čeka da je pokaže.

Jednog je jutra tako izvukao za nogu muškarca i Čitača, niz stepenice, van iz kuće, ravno pred korito vode koje je tamo stajalo. Čitača je uspio uroniti u još uvijek hladnu vodu, jadnik je ostao tamo sjediti, kišući i pljujući na sve strane, po dnu korita pipajući za svojim naočalama. Muškarac se uspio otrgnuti, ona je gledala sve s trijema, i pobjeći u štagalj. Kentaur je mislio da je to smiješno. Poslije ga je ipak potražio, da se pomire.

Ali, nisu se pomirili sve do pred sumrak. Muškarac je cijeli dan radio daleko od ostalih, ljutnja je u njemu vrila i nekoliko planova za osvetu bacio je u pijesak. Nisu bili dovoljno dobri. A onda je pomislio da pogodi konjolikog tvrdom, nezrelom narančom u glavu i popne se na drvo gdje ga ovaj ne može slijediti, pa ga odande još izbombardira svim plodovima koji mu se nađu pod rukom. Ali je i od toga odustao.

A onda se sjetio trešanja. Pomislio je da bi ih mogao nabrati u zdjelu i ponuditi Kentauru. On im sigurno ne bi odolio. I onda bi ga samo gledao kako jede, bez riječi, ali s vidljivim izrazom gađenja na licu. Ovaj bi to primijetio, i pitao bi se u čemu je stvar. Ako bi šutnja potrajala dovoljno dugo Kentaur bi i njega pitao u čemu je stvar. On je naivan i ne bi pomislio da su trešnje otrovane. I htio bi znati o čemu se radi. A on bi onda Kentaura pitao, kakvog su okusa trešnje bile, je li ih dobro pogledao prije nego ih je stavio u usta, a kada ih je zagrizao jesu li se pod jezikom činile pomalo čudne, zrnate, kao da im je unutrašnjost nanizana na končiće, poput bisera, ali i mekana, pokretljiva, živa. Kentaur i dalje sigurno ne bi razumio. Pa bi ga pitao je li ikada vidio crva u trešnji. Ali Kentaur i dalje ne bi razumio. U stvari bi pozlilo prije njemu nego Kentauru. I pozlilo mu je, samo razmišljajući o tome. A ni trešnju nisu imali.         

 

***

 

Vozili su se cijelu noć i nije bilo ni upola tako teško kao što je on mislio, osim što bi lijevu ruku svako malo proturio kroz prozor, da je osuši od znoja, a vrat mu se nakon prvih stotinu kilometara trajno ukočio nad volanom pa ga nije ni pokušao razgibati.

- Boli te? - dotakla ga je negdje pred jutro, vršcima prstiju u jedino golo mjesto na vratu između stršave kose i vlažnog ovratnika košulje. Spavala je jedan dio puta i sada je osjećala grižnju savjesti, jednako njegovoj, jer kada ga je dotakla ponovo je postao svjestan njezinog prisustva i pitao se što je radila onaj zadnji dio puta i zato se stresao.

A ona je odmah povukla ruku…

Pokušaj se sjetiti kada sam te prvi puta dodirnula i otkrit ćeš da ne možeš, jer prvi sam te put dodirnula dok si spavao i nisam vidjela tvoje lice jer je bilo zaronjeno u jastuk, niti sam vidjela tvoje ruke jer si ih grčevito upleo u pokrivač. Ali sam znala da su tamo i zato sam dodirnula tvoje golo rame. Sutradan si se potužio da te boli i ja sam se uplašila da sam te proklela i začarala i bilo mi je toliko žao da sam proplakala slijedeću noć među stablima naranče, bila sam sigurna dok sam ti dodirivala rame, da sam ti rekla da te volim, a ne da te proklinjem za sva vremena, ali sam poslije razmišljala i više nisam bila tako sigurna. Nikome prije nisam rekla da ga volim i više stvarno nisam znala ne znači li to možda u isto vrijeme da ga osuđuješ na vijeke vjekova. I nadala sam se da me nitko nije čuo tada, a sada se nadam da je, jer, evo tu si sa mnom i ne želim da se ikada rastanemo. I nadam se da to nije toliko ružno koliko se ponekad bojim, mislim, biti sa mnom…

Pogledala ga je ponovo onako zgrčenog i shvatila da je on jedino što uopće može vidjeti zadnjih nekoliko sati, i nije joj bilo žao, ali nije mogla istovremeno ne pomisliti kako bi mučno bilo kada ona ne bi to željela.

… jer toliko sam dugo bila sama sa sobom i nijednom nisam primijetila da bi to moglo biti loše, ali sam primijetila da nitko nije kao ja i jedno vrijeme sam razmišljala jesam li bolja ili lošija, dok nisam zaključila da sam jednostavno drugačija. Ali ti se ne možeš sjetiti kada sam te prvi put dodirnula i zato se možda svaki put streseš kada te dodirnem jer pokušati se sjetiti nečega čega se ne možeš sjetiti je kao udariti svaki put glavom o čvrst zid novih, crvenih cigala. Znam, probala sam. Ne jednom, probala sam se sjetiti kada sam se rodila i kako je to bilo, ali iz nekog razloga nikada to nisam mogla. Ne sjećam se čak ni vlastitog djetinjstva, i prije mi nije bilo žao, ali od one večei kada si mi pripovijedao o sebi kao dječaku žao mi je, ako ni zbog čega drugog ono zbog toga što te nisam poznavala. A pričao si mi tako divne stvari, zbog kojih bi mi trebalo biti drago da se ne sjećam svog djetinjstva jer tako se tako divne stvari meni sigurno nisu mogle dogoditi, a sve ostale manje divne nisu vrijedne sjećanja…

- Pa mislim da bi na sve ovo i Čitač bio ljubomoran. Prava provala riječi, kao iz vodenog izvora.

- Da, on bi me vjerojatno optužio da sam cijelu noć vršljala po njegovim pričama i učila napamet kako bih vas sve sutra mogla impresionirati.

- A Kentaur bi te za nagradu posjeo na svoja leđa i projurio plantažom, noćna vožnja kao u turističkom paketu.

- Falit će mi malo plantaža.

- Neće, to govoriš iz straha.

- Misliš?

- Pa da. Uostalom, uvijek se možemo vratiti.

- Misliš?

- Zapravo ne.

Njegove su oči bile pune suza  koje nisu nikamo klizile, teške od cjelonoćnog napora samo su stajale tamo, u slanim lokvama, i tresle se zajedno s njegovom umornom glavom, i cijelim tijelom i bučnim vozilom koje je klizilo prema istoku. Pogled mu je bio mrtav i prikovan za cestu, pričvršćen na poklopcu motora kao Nika za dobru sreću i brz put. Ali misli su bile negdje drugdje.

- Pas.

- Što? - i ona shvati da je ponovo zadrijemala.

- Pas. - i dalje je gledao ukočeno pred sebe iako se već dobrano počelo razdanjivati, a rosa je sjajila na asfaltu i pokazivala put.

Ona protrlja oči i protegne se pažljivo da ga ne bi slučajno gurnula prije nego ponovo upita:

- Kakav pas?

- Kakav pas?

 

***

 

Čitač se probudio rano slijedeće jutro, prije ostalih, mislio je, a onda se sjetio da i nije baš mnogo tih ostalih ostalo pa se malo ražalostio. Pripovijedati vrijedi samo onoliko koliko je onih kojima se pripovijeda, a kako su stvari stajale, izgledalo je da će ubuduće moći pripovijedati tek samome sebi. Jer, ne može se ništa reći onome tko zna sve, jedanko kao što se ne može ništa reći onome tko misli da zna sve.

- Sjećam se, jednog je dana… - probao je, ali nije išlo i to ga još dodatno rastuži, toliko da je rasijano izašao iz kreveta gotovo dva sata ranije nego što je običavao. Shvatio je to kada je bosim nogama stao na hladan pod. I kako već svi kroničari na sebi, više nego na bilo čemu, osjećaju oči povijesnog, bilo mu je neugodno vratiti se u krevet, nego je, potpuno izvan uobičajenoga, iz ormara izabrao čist ogrtač koji je sam iskrojio iz stare posteljine i pazeći da nikoga ne probudi izašao van, u dvorište.

- Sjećam se… - odmah mu je bilo jasno da ni ovo neće ići, rano jutro i nagla promjena temperature, ali više od svega obilna jučerašnja večera, učine da osjeti nešto sasvim različito od božanskog nadahnuća, pa se požuri pronaći prikladno mjesto negdje u nasadima, ali ne prije nego je još jednom pokušao:

- … jednom… - ali dalje nastaviti stvarno nije mogao i zaboravi svako dostojanstvo pa potrči prema najdaljem istočnom kutu plantaže, mislio je, tamo se barem nekoliko slijedećih dana nitko neće zaputiti.

Na onom prozoru pojavi se Stari, pomalo umoran od protekle noći, pa svrne pogleda za Čitačem koji je polako, ali sigurno nestajao u zelenilu nasada, ali odmah, ne bez gađenja, okrene glavu u drugu stranu, kada je pročitao njegovu namjeru.

- Ja nisam ništa drugo nego jadan starac u poderanim gaćama kojega neizmjerna mudrost savjetuje da stoji u mjestu i čeka sve stvari ovoga svijeta da mu dođu u susret. A kada me dobro upoznaju, oni odlaze, ili bježe i ne znaju, da ako budu dovoljno svojeglavi i uporni, i budu išli dovoljno daleko, da će ponovo stići k meni. Jer ja sam početak i kraj svega, i samo oni koji odustaju, koji zastanu negdje i za vječnost se zagledaju u zvijezde, ne susretnu se konačno sa mnom lice u lice. Nikome to nisam rekao, prava je sloboda ne poštivanje mojih zakona, prava sloboda je ne pridržavanje mojih pravila igre, prava sloboda, ili tek sloboda od mene. A ja sam mnogima još uvijek bolji gospodar no što bi oni sebi samima bili. Barem onima koji to znaju. Oni drugi bi to tek trebali saznati.

Starac glasno otpuhne zadovoljan svojom jutarnjom mantrom za podizanje morala, pa se počene premiještati s noge na nogu. Prvo lijevim stopalom protrlja list desne, a zatim desnim stopalom protrlja list lijeve noge. Na staklo prozora prisloni dlan, a do njega obraz i zadiše se o njegovu površinu tako da se ubrzo potpuno zamaglilo, i više ništa nije vidio, pa otsanjari nešto na trenunak, snovita koprena padne mu na čelo poput krune, zatim sklizne na oči kao ludi. Kako je zavjesa koju je stvorio dahom polako nestajala on primijeti mrlju na staklu, tik do svoga nosa. Pokuša je, onako usput, obrisati, čak podigne prst i malo zastruže noktom po njoj, ali se nije dala ukloniti tako lako i to ga razljuti tek toliko da je ponovo postao gospodar plantaže naranči.

- Ti! Ćelavi! Rekao sam ti idi! - požurio je, ali se odmah ispravi:

- Dobro, nisam. Ali ti sada kažem! Idi! Tvoje usluge ovdje više nisu potrebne. I nemoj se brinuti tko će spremiti doručak, za to će valjda moja neizmjerna mudrost biti dostatna. Uostalom, kod berbe si potpuno beskoristan, u ovo vrijeme najmanje trebamo zavlačenja pričama bez kraja. Zato idi, debeli! - pa starac umakne dublje u sobu, u ljutnji otvori vrata kupaonice, umjesto vrata ormara, ali:

- A, neka, tak-i-tako moram oprati zube!

A vani, na nasadima, pod posljednjim, najistočnijim stablom naranče, čučao je Čitač, jednom rukom obgrlio koljena, a drugom se gladio po ćelavom tjemenu, gledao u nebo i smiješio se suncu u lice. Njegov ogrtač ležao je pred njim poput stolnjaka za piknik.

- Sjećam se, jednog dana, padala je kiša, mislim da sam tako jaku kišu vidio svega par puta u životu, i svi smo sjedili na trijemu, a kišne kapi su bubnjale po limenom krovu kojim je bio natkriven. I pričao sam, a kiša je padala tako glasno da sam se morao ispraviti u svojoj stolici i govoriti glasno i razgovijetno o tome kako je, sjećam se, jednoga dana, padala tako jaka kiša da nitko nije mogao raditi u polju, pa smo sjedili, a ja sam pričao. Oni su me slušali, napeti, u iščekivanju svake moje riječi, pažljivi da im koja ne izmakne u bujicu kiše koja se glasno slijevala, a ja sam postupno stišavao svoj glas, kada sam vidio da su zainteresirani, ne bih li povećao napetost. I pričao sam im, kiša nije izgledalo da će skoro stati, kako je ona druga kiša jenjavala i kako su kaplje klizile niz lim i uskoro je još samo gdjekoja padala u blato koje se brzo stvorilo posvuda gdje smo obično gazili. I usred tog obilja vode jedna je žena ožednila i zamolila nekog velikog čovjeka da joj donese vode iz bunara. A kiša je još uvijek lijevala dok sam im to pripovijedao, i oni su sjedili na rubovima svojih stolica, glava isturenih i malo nakrivljenih u stranu kako bi bolje uhvatili nastavak priče. Onaj čovjek je u tri koraka bio tamo i nazad, i ženi je donio vodu u svojim velikim dlanovima, a dlanovi su mu bili tako veliki da je vode bilo i više nego dovoljno za samu ženu, a nekako u to vrijeme i mi ostali smo ožednili, pa smo svi pili i još smo dali psu. A onda, napit i zadovoljan, uvalio sam se natrag u svoju stolicu i zagledao u tragove koje je veliki čovjek ostavio u blatu. Uskoro je granulo sunce, provuklo se iza posljednjeg kišnog oblaka, a na kaktusu, uz ogradu, onom prvom kaktusu pojavio se pupoljak, ljudi pričaju da je zadnji put bio procvao nekih pedesetak godina prije mog rođenja i to je priča koju često pripovijedam. Tek što se pojavilo sunce je upeklo toliko jako da je okamenilo stope onog velikog čovjeka u blatu, a iz pupoljka kaktusa probio se cvijet kakav nitko od nas nije vidio, crven kao krv. Svi smo gledali u njega. Tako nismo vidjeli kako se, dok zemlja puca pod toplinom, okamenjena stopa velikog čovjeka polako mrvi, sve dok od nje nije ostala samo hrpa pijeska. Kiša još nije jenjavala, a oni su bili nemirni, nisam tome znao razlog i već sam ih namjeravao pitati o tome, čim bih završio priču, ali su se oboje naglo ustali, u trenutku kada sam pripovijedao o smrti kaktusovog cijeta pod pustinjskim sunca. Ona, po običaju, u kuhinju. A on, nestao je u pravcu štaglja, da radi na onom svom automobilu, a kiša još nije prestala padati, i ja još nisam bio završio priču…

U tom trenutku nalet vjetra udari o krošnju pod kojom je sjedio i deset plodova pade točno sred plahte prostrte pred njim, deseti tek nakon što ga je pogodio točno u glavu odskoči tamo.

Čitač se bez glasa digne, protrlja bolno mjesto, pa poveže krajeve plahte, nabaci zavežljaj na leđa i krene u pustinju, ravno prema istoku. Bez riječi. Tek se nakon desetak metara okrene i promrmlja:

- Dobro, dobro, znam i sam kad sam nepoželjan.

Narednih desetak metara je bio ljut, a onda se u novih deset sjeti nečega što ga nasmije, pa se odobrovolji, u još deset zaboravi da ga je bilo što pogodilo u glavu.

I tako je počela potraga.

<<< natrag

- 4 -

dalje >>>