Raj - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

o

o

o

o

o

o

o

o

Ti znaš kad sam ja zadnji put bio na moru? - već ga je hvatala nostalgija, bio je spreman povaditi sve albume iz, no, tu iz prtljažnika, svejedno. Možda bi, možda, malko pocrvenio na sliku iz izviđača, ali ona slijedeća, odmah iza ove s uniformom, koju je mama stavila na počasno prvo mjesto (to je fantastično, kako sve mame pate od uniformi - neke bi htjele sinove u kuhare, druge u generale, naravno da se Zrinjevac i Čistoća tu ne računaju), dakle, ta druga fotka - mišići, dobro je izgledao, dobro, cure su vrištale, a ona noć u šatoru, no, OK, ne bi joj baš sve ispričao. I onda su se navečer kupali u moru. On, Dugi, Mačak i još par ženskica. He, he! More, moooooore (pjevušio je staru obrađenu stvar Tereze Kesovije koju je obradila Meri Cetinić).

- Prošle godine - rekla je nudeći mu Orbit za djecu.

- Prošle godine?! Šta stvarno? - a pogled mu je još uvijek bludio po onim slikama koje su se sada vješto uklapale u krajolik kojim su prolazili, bokovi nekih Madžarica koje su izluđivale dječake skoro jednako koliko i staru prodavačicu krofni - bacala je kamenje na djevojke u toplesu…

- Pa prošle godine smo bili na moru, ti i ja zajedno, together forever.

I odmah ga vrati u tu stvarnost od unutrašnjosti automobila i najdražeg stvorenja…

Prošle godine, i pretprošle… u očaju pogleda u retrovizor, preskoči bore na čelu i podbradak i zabulji se u stražnje sjedalo. Djeca! Koma. Dobro je, još ih nema, još sve nije zauvijek izgubljeno.

- Eeee, to je bio provod! - i u sebi se pohvali, bravo, Božo, dobar povratak u igru - Mislim da su onaj ribar i njegova žena čuli svaki dobri put kad nam se prohtjelo. Išli smo na taj vražji otok da budemo daleko od civilizacije, a nismo gore mogli proć’ ni da smo si kadu iz kupaonice premjestili u centar grada.

Nije primjetio koliko je malo humora bilo u njegovim rječima, niti da se ona nije nasmijala, a svo ono samozadovoljstvo u trenu proguta hladna riba nelagode. Sjeti se kako je jednom tog ljeta, pred zoru, još sav napet u muškosti, ni-pet-ni-šest,  izašao na terasu, u čisto narcisoidnom ponosu, a tamo je sva zadihana namigivala ribareva žena. Jedna od onih iz Viscontijevih filmova, tijelo kao Sofija Loren, glava se ne vidi, ne stane u kadar (a to i tako nije ono što je pjesnik htio reći). Prepo’ se i ko’ skakavac zavukao u njihov mali cimer fraj.

- Ovaj put će nam svijeću držati tvoji starci - nije joj dao gušta.

- Mamu i tatu pusti na miru, da nisu tako velikodušni mi bi se od malodušnosti ubijali u stanu na sto stupnjeva, plus papirnati pokrivači od tvojih tehničkih crteža! - sjene drvoreda brzo su se izmjenjivale na njezinom licu. Izgledala je kao da se jako brzo približava i udaljava od njega, kao pod svjetlima diskoteke, ali, u stvari, bila je samo malo napeta.

Da je znao, Božo sigurno ne bi ustao u obranu svoje profesije: 

- Ti crteži nas prehranjuju! - pa ne bi ni naletio na šiljak njezine ironije:

- Zato i živimo ko’ nacrtani, ko’ Pink Panter na pustom otoku. Znaš ono, od svih namirnica u kuhinji pronađe samo knjigu recepata, i šta? Iz nje izreže ribu, isprži je, na gradele, pa na tanjur, ali mu je ispred nosa ukrade miš i pojede!

I baš je htio protestirati, da nije istina da ne zarađuje, neki ljudi nemaju ni toliko, puno je gladnih u svijetu, a ona mu je htjela reći Pazi!, ali nije stigla jer fiesta naglo zakoči, kao na reklami. Samo što se glumci nisu baš najbolje snašli pa je sve ispalo kao u dokumentarcu o nesrećama na cesti. Očaj! Iznenađenje! Suosjećajne tv-ekipe!

Ispred njih je bila kolona vozila. Kad su se pribrali, ona ga bijesno pogleda i ne sačekavši ga da povuče ručnu, izađe i vratima zalupi kao furija. To ga iznervira, do zadnjeg kralješka osjeti zmijicu bijesa kako ga jede (jer on ne može, tek-tako, izaći van kada mu se hoće, a ne, on mora u najmanju ruku izbaciti auto iz brzine), a tada joj, onako, s leđa, bez gledanja, slomi vrat. Zmijici, naime. I tako se iskupi Klari za naglo kočenje. Jer ona je, na kraju krajeva, ljubav njegova života. Zbog nje se odrekao svoje karijere košarkaškog asa, a bio je faca. Klara je cura kojoj je poklonio svoje prve ljubavne maratone. Klara je cura zbog koje počeo ostajati kod kuće da zajedno gledaju Opru na Noćnoj smjeni. Zbog Klare je s džina i tonika prešao na pravo mediteransko vino. Klara ga ne tjera da imaju djecu i podržava njegovu karijeru. Nije ona kao druge.

Božo izađe iz automobila. U daljini su, na zraku koji je plesao kao kipuća voda, bliještala modra policijska svjetla. Nešto se dogodilo tamo ispred, vjerojatno neki blaži sudar, sad su svi nervozni i svi idu na more jer su nervozni ili idu na more pa su nervozni, tako nekako. Ugleda Klaru kako razgovara s nekim tipom u sunčanim naočalama. Nije ona kao druge. Tek sad osjeti vrućinu, koja ga nakon frižider ugođaja u fiesti pretvori u pokvareno meso. Ona mu mahne. Mahala je rukama nešto pokazujući tipu u bermudama. Koketa! Dakako! Zalupi vratima i odmah si potraži novi brlog!

Vrtio se oko auta i glumio da provjerava haubu, gume, karoserijsku boju trule višnje koja se na suncu pretvorila u fleku i razlila mu se po glavi, pljak! Još uvijek razgovara, nevjerojatno! Maše tim kao sir bijelim zglobovima, valjda misli da je seksi, još i vjenčani prsten i vjenčana narukvica. Svaki normalan trgovac robljem vidio bi da pripada drugom vlasniku, i ako je ne bi mogao pošteno otkupiti, onda ništa, molim, meni moje, tebi tvoje, i put pod noge - dobri stari patrijarhat… Namrgodi se i digne ruku, najprije plašljivo kao da zove konobaricu da mu obriše fleku od kolača od višnje sa stola, a onda energičnije, kao da mu je guma pukla, prepukla ko’ junaku srce u narodnoj pjesmi, pa maše tipu u mercedesu da mu posudi mobitel da nazove vučnu službu.

Shvatila je da je zove natrag.

- A tebi treba vučna služba da te dovuče! - i trebao je samo podbočiti bokove šakama pa bi sličio na njezinog oca. Zapravo, odjednom mu postade neugodno jer mu na pamet pade kako sliči na svoga oca.

A ona se vratila raspoložena, kao djevojčica koja se tek najela sladoleda, tri kuglice, od višanja, naravno:

- Šta, nešto se dogodilo? Valjda nije otišlo nešto na autu? - sagne se i pogleda gume, izbacivši prkosno svoju stražnjicu njamu u lice i lagano stenjući dok joj  krv brzo poteče u glavu. On stane iza njezinog okruglog u jeans zapakiranog dupeta štiteći od prolaznika svoje potrošačko pravo na kupljeni uzorak.

- Šta je tebi? Odmakni se, vidiš da mi je vruće… Bolje da sjednemo u auto, tamo je friškije.

Pa su i ušli, i upalili radio. Trideset i dva stupnja, gosti u sve većem broju posjećuju našu zemlju pa su česti zastoji na cestama, naša prometna policija daje sve od sebe…

- da zajebe…

- Neće dugo - ona odgovori na njegove rime koje je počeo pjevušiti u stilu narodne pjesme. Čovjek nikako da ostane ponosan na sebe.

- A da, dojavili su ti tvoji doušnici u sunčanim naočalama i pederastim bermudama na palmice?

- Petar, znaš ga, to jest, ne znaš ga, ali sam ti pričala za njega. Šulkolega - činilo se da stvarno ne primjećuje njegove komentare. Naravno, trudila se da ostane iznad tog nivoa. I gotovo mu je pokazala njegovog…

Gotovo mu je žao što je ispao sirov, ali, sama je kriva, pa zna koliko mu idu na jetra sve uramljene uspomene u kojima nije njegovo glupo iscereno lice u prvom planu. Dovoljno ga je samo podsjetiti na mogućnost postojanja nekog vremena u kojem njih dvoje nisu bili na istom mjestu, pa makar to bilo u doba koje je uključivalo mokre pelene. Sama je kriva, uostalom, zna da on može biti i zloban: 

- To je onaj s domaćinstva?

- Kakvog domaćinstva?

I pomalo bizaran:

- Pa onaj što ste se otrovali od nekih glupih kolača, od višnje mislim, i što te razdjevičio u bolnici.

- Kakve gadarije govoriš, kakva bolnica, znaš ti dobro tko je mene razdjevičio.

Ili jednostavno tvrdoglav:

- A je to onaj što te pregazio motorom pa ste onda iskoristili prst sudbine i kad su ti zavezali sve gipseve i izbušili šavove…

- Ne, Petar mi je spasio život kad smo bili na zimovanju. Jezero na kojem sam se s curama zezala puklo je i nas nekoliko je upalo unutra - a u stvari je mislila, pazi, pazi, kako je osjetljiv, možda bi ovo zaista mogla biti ljubav… 

- A onda su one dobile upalu pluća, a ti si dobila Petra.

- Ne nego tebe, na žalost. Petar ide isto doma, svojima, još se nije oženio… čudno - i pogled koji je značio joj, završimo s tim odluta van, kroz prozor u zeleno i nepoznato.

A Božu ostavi da se koprca:

- Mene si dobila… na žalost! Šta ti to sad znači? Na sreću bih ja to rekao, na sreću. Da nije bilo mene, oni manijaci iz diskoteke, onu večer, bili bi te isprebijali, ali sam ja spasio stvar.

Mislila je, tako je, Božo, brani svoja prava, a onda uzdahne, malo soap-opernije nego je namjeravala:

- Zato i jesam s tobom. Iz vječne zahvalnosti.

A on se uozbilji. I preostane samo tišina. Tj. Oliver Dragojević pjeva obrađenu stvar od talijanske obrade bella senza anima.

Klara shvati da je pretjerala pa ga dotakne za vrat i pokuša neutralnim glasom, kao da je spikerica i čita izvještaj o vodostajima naših rijeka, Sava - Radeče, Sava - Slavonski Brod:

- Vidiš, to je čudno, svi muškarci mog života javljali su se baš tu negdje kad mi je život bio u opasnosti.

On se naježi na ono, svi muškarci mog života, učini mu se tako dramatično i pogleda je kao gledatelj u prvom redu u polupraznom kazalištu koji je, zbog vlastite dosljednosti i neizmjerne ljubavi, omiljenu glumicu, prisiljen, da, upravo tako, iz poštovanja prisiljen gađati paradajz… trulim višnjama.

Zašutjeli su. Auto se počelo grijati i u trenutku se osjeti neodlučan da li da ga upali i tako pokrene hlađenje ili da ih ostavi ovako, pa koja ribica duže izdrži u konzervi. Zna da će, ako upali, Klara skočiti na foru o zagađivanju prirode, na kraju krajeva, to je u redu, putuje se prema njezinom zavičaju, a ona kao svaki dobar građanin želi  neka se cijeli svijet utopi u naftnoj mrlji, ali kuća njezinih roditelja mora biti i ostati Noina arka (naravno pomalo urbanijeg tipa, umjesto parova životinja, parovi televizijskih antena, fotelja i modnih detalja ženske garderobe - neka se nađe za smak svijeta). Uostalom, neće joj tako lako pružiti motiv za nastavak razgovora. Ako se već kuhaju kao žabe u loncu, barem mogu zadržati dostojanstvo i ne kreketati.

A onda mu na retrovizor skoči golema kreketuša i učini mu se da ga je obliznula jezikom. Uhvati se za zapešće. Potraži puls. Zavrpolji.

- Mogli bi malo paziti s tim svojim bazenčićima i šlaufima - gledala je Klara obitelj veselih ljudi koja je upravo donijela malo sjene nad njihov kutić vrućice. Tata je nespretno zakačio bazenom u obliku velike žabe za njihov retrovizor. A onda se mali rasplakao jer je ispalo da se žaba probušila na nekom glupom čavliću, ili nečem sličnom. I tako su  planovi za bacakanje u moru prije mora i ubijanje dosade u koloni, ostali na suhom. Tata je tješio rasplakanog plavokosog malca čiji je plač potaknuo i još manju zlatnokosu djevojčicu na isti takav odgovor, pa je Mama bacala bijesne poglede prema fiesti, a njih dvoje ponašali su se kao razotkriveni pubertetski nasilnici koji zlostavljaju klince u kvartu, očiju zabodenih u vlastite noge. Djeca crvena od plača izgledala su kao da su dobila sunčane fleke po licu i pretvorili se u prave male užgane loptice. Ni šmrkovi suza tu ništa ne bi mogli ugasiti.

- Zašto toj djeci ne stave kape na glavu! Sunce ih čini neurotičnima! - rekao je Božo, a onda je otvorio prozor i počeo prčkati po retrovizoru.

Ona pomisli kako nije mogao napraviti gluplju stvar. To je pomislila i Mama koja je kroz dreku klinaca viknula nešto u stilu:

- Ne morate se bojati, nismo vam ništa razbili.

- Ali ne, nisam ja ništa … samo gledam zašto je… - pa zaroni od nelagode ispod ruba prozora, kao u potrazi za šrafcigerom, nekom krpom, daškom svježeg zraka. Tko zna, možda tu negdje postoji kakva pukotina, možda može pobjeći kroz motor.

Klara pomisli, moj heroj! pa odvije rave-ritam s radija samo da ga ne gleda kako se vrpolji (izbjegavala je ljude u neugodi jer je ona crvenila zajedno s njima, kao kad je zajedno s roditeljima gledala ljubavni prizor na filmu, svi šute, samo s ekrana dolaze jecaji strasti i oblivaju njezine obraze, baš kao da su joj roditelji upali u spavaću sobu usred čina) i ne ostavi mu nikakve šanse za objašnjenja sa energičnom majkom. Uostalom, iza njih su počeli trubiti i tek sada uoči da se kolona miče. Pokrenu automobil, polako se odlijepe od ruba ceste  i zauzmu svoju ulogu kamenčića u koloni, auto do auta - more.

***

- Ti misliš da sam ja smotan? -  pitao je to nakon što je već drugi put naglo zakočio pred stadom, sad su bile ovce, prije krave. Ne treba ni spominjati, kako je njezina ideja bila da se ne drže autoputa, etnološki doživljaj, nema žurbe, uostalom sigurnije je, he, he, možeš misliti.

- Ne - rekla je to ozbiljno, nakon kratke šutnje kao da je ozbiljno uzela u razmatranje tu opciju. Tako je lako zezati Božu, jednostavno se može igrati na ono njegovo mužjačko-bikovsko, ono, mahni-mi-crvenom-krpom, s dodatkom da je za Božu svaka krpa uvijek crvena. 

- Nego misliš da sam glup? - i bio je potpuno razdražen. Pa mu je smetao i amonijačni miris sela koji se uvlačio kroz raspore na namještaju automobila, i iza svakog zelenog grma vrebala je opasnost od neke razjarene domaće životinje, kvragu! morao je čak paziti da ne zatepe ni te glupe kokoši, i sve to ga je činilo nemirnim i vrpoljio se od sve te prirodnosti. Pa je i ponovio:

- Glup, ha?

A Klara je samo digla noge na sjedalo, zadovoljna temom i okolišem. Kao princeza koju kočijaš upravo vodi kroz smrtonosnu nepoznatu šumu gdje napadaju robinhudovi, ali o tome ako i ona zna nešto, onda je to slika o romantičnoj avanturi na rubu civilizacije.

- Pa nisi ti glup, ali posjeduješ nešto atavističko, nešto kao osnovno nesnalaženje u društvu. Tebe krivi pogled stranca na cesti automatski pretvara u Petera Sellersa u borbi s hotelskim usisavačem, pretvoriš se u zrnce prašine koje se izgubi u glomaznoj cijevi, i nestaneš!

Božo pocrveni kao po narudžbi, ali si pokuša spasiti čast (morao je sam kad se nitko nije dobrovoljno javio) s ono malo ironije što je uspio skupiti:

- Vau, i sve to samo zato što sam htio vidjeti koji je to čavao iskočio iz retrovizora, da izbjegnem slijedeće ubojstvo nekog gumenog dinosaura ili kornjače.

- Nije to samo od toga, znaš ti vrlo dobro, općenito je tvoja komunikacija s ljudima malo… malo usporena - jedva je uspjela to izgovoriti s dovoljnom dozom (lažne) zabrinutosti.

- Hoćeš reći da sam ja malo… ma-lo… - i tu više nije mogao sakriti smijeh - usporeni tip.

- Pa… zapravo da.

Brzina kojom su prolazili slijepila je rijetka stabla u jednolike zelene tapete s obje strane ceste, a vjetrobran im je već bio pravo groblje raznih mušica koje su se kao kamikaze zabijale u staklo.

- Gadna mala stvorenja! A zapravo bi se htjele posrati na naše face, isisati nam krv. Invazija kukaca ubit će čovječanstvo! - pjeni se Božo, bez ikakvog posebnog razloga, osim samog pjenjenja radi - Zapravo bi svi samosvjesni ljudi ljeti trebali voziti kroz ruralne krajeve. Znaš, kao ono davno kad je osamdesetih bila kriza goriva pa se furalo na par ili nepar. E, pa danas bi se svaki pristojni Europljanin morao dva puta mjesečno provozati seoskim puteljcima u najvećoj brzini i pregaziti invaziju buba, zatrti pobunu tih krvopija u samom korijenu. Uostalom, asfalt je naše područje. Sve što se na njega izvuče prelazi granice livade i tu mi istupamo u našoj pravednoj i svetoj borbi.

Zubima je grizao komarce, leptire, mrvio kukce i njezine rečenice. Sve u istom dahu.

Ona ga je gledala, i bilo bi to u nevjerici, da nije znala kako ga još muči onaj slučaj s objektom na napuhavanje. Junačina se prepao umjetne žabe! Ovako ju je samo zanimalo koliko još dugo može rogoboriti, pa kad je vidjela da se počeo umarati, malo mu pomogne:

- Ne moraš se živcirati zbog toga. Ja sam se ionako već navikla.

Božo poskoči u sjedalu kao opečen.

- Daaaa? Toliko da ja o tome pojma nemam.

- Ma foliraš. Mislim, ti ni u dućan ne možeš otići normalno, a da ne porušiš koji izložak, još da su keksi ili sredstva za čišćenje, dobro, ‘ajde, držiš se dalje i od staklenih boca, ali da za uloške i žensku higijenu zapneš svaki put… - ali on joj ne dopusti da završi, rumenilo ga je ponovo oblilo sve do ušiju i nije mogao izdržati, morao je zatomiti svu nelagodu razgovorom:

- Slučaj koji ima znanstveno objašnjenje. To je fizičko-psihološka zbunjenost nad fenomenom zbog kojeg se ipak svaki mjesec nešto promijeni u našim međuljudskim odnosima. Da ne posvećujemo pažnje detaljima, a ono barem istaknimo to da se moje čekanje pred kupaonicom produžuje za pola sata. To, to je dovoljan razlog za neurozu. Stalno moram stražariti da ustanem prije tebe, da se od ručka dignem prije tebe, da uletim prije tebe kad se vratimo izvana. I onda je normalno da dobivam alergiju pred svim tim vaticama, mrežicama, ljepilima i krilcima - a rukom je lupkao po upravljaču u ritmu svog izlaganja, posebno naglašavajući svaki pojedini slog.

- Znaš kad sam shvatila da ti, pa da, fali zapravo snage nastupa… - i u tom trenu je znala da nije pravo vrijeme za ovakve ispovijesti, ali, što se može, kad je već počela… a on je morao znati:

- Hoćeš reći da sam kukavica?

- Ne baš tako, ali kad nas je ono gazda optužio da stvaramo buku, sjećaš se, samo nas je moje glumatanje izvuklo. Ti si više, manje šutio, više potezao mene za rukav, manje se protivio njegovim lažima koje je vjerojatno dovukao od one uspaljene jadnice u susjedstvu koja se trzala na svaki šum ko’ da joj se manijakalni silovatelj uvlači pod plahtu. Jer, zapravo, ne znam ‘ko bi drugi mogao biti, par nevidljivih očiju i ušiju što se vuku po kućnom savjetu, sterilni od starosti i zlobe.

Kako da joj kaže?

- Ma glupani - pokuša - možda su čuli televiziju, ili, da, u stvari, vidiš, sad kad razmislim, mislim, sad su stvari malo dalje pa ih mogu sabrati, jednom je bila došla ona mala, znaš ona što je bila u videoteci, s kazetofonom, da prolazi ovuda, pa da nas pozdravi, pa se nekako omaklo i stvar je pukla…

-Aaaaaaaaaaaaaaaa! - vrisne Klara - konju! - pa stavi ruke na volan, morala je stisnuti nešto čvrsto, da zaustavi bijes koji je pukao iznenada kao guma,  i skrene auto u travu.

***

- I onda je u blaženoj svjetlosti odletjelo u zrak … To su bili oni, kažem vam.

***

Prva stvar koju su čuli nakon što su ponovo otvorili sva čula koja je blokirao šok, bilo je nekakvo mrmljanje, nejasno pojanje koje je dopiralo izvana, i kao da to nije bilo dosta, kroz prozor fieste zamuče krava.

- Šta je puklo? - nastavila je jer je kočenje sretno završilo. Skoro. Jedino joj je bilo krivo što si nije razlupao nos, koljeno, nadlakticu, bilo što.

A Božo se polako odmotavao od volana što mu je ostavilo dovoljno vremena da porazmisli o svojim brzopletim izjavama:

- Ma ne, mislim taj kazetofon, navila ga je i znaš, cendrala se. Pa nije prvi put da mi se curice uvaljuju.

Ona izađe iz auta, ne misli, ne viče, ne uzbuđuje se, šuti, šuti, umor, spavati - pred njom travnata postelja, taman prostrta za počinak, pa legne na livadu u sjenu višnje, boje trule višnje. Za svaki slučaj - zatvori oči.

Idiot! kaže, misli, utvrdi sam sebi gradivo, krene prema njoj, usne mu se već mehanički pomiču u pripremanju pokajničkog govora punog razloga i olakotnih okolnosti, ali ga zaustavi jasan glas koji je dopirao odnekuda sasvim blizu:

- Hej, imate li fotoaparat?

Kada se okrenuo Božo je spazio okruglastog muškarca u dozlaboga neprimjerenom crnilu, a bijelog okovratnika razdrljenog kao u narodnog pjevača. Svećenik mu je mahao svojom dobrodušnom facom teško se gegajući.

Ovo je kraj! Ubio ju je! Doba suda, platit će svoju laž. Ali nije bila laž, samo nevažno neizgovaranje činjenica. Pa koliko si riječi oni ne izgovore. Nemoguće je sve reći! Ne kaže joj semafor, kad su pred njim, iako pomisli na to, i ne kaže joj pakleno je vruće, ako petlja po air-conditionu, to je dovoljno, i ne kaže joj da joj je haljina preuska jer ima velike obješene grudi, ako se spremila za večeru za samo njih dvoje… Nije to bila laž, ne može biti pakao! Bit će dobar prema Klari! Dovijeka, obećavam, obećavam!

- Dobro vam je? - pa priđe malo bliže i za svaki slučaj mu se unese u lice.

- Perfektno! - stoički će on to…

Svećenik se sad nadvije nad njom, pa su njegove riječi zazvučale jadno i osamljeno, nema se tu više šta pitati, no mercy, no compassion. Klara ga pogleda u stilu, gotovo je s tvojim sebičnostima, sada se mene pita konačno kako sam, i ne računaj da ću laskati o tebi.

- Dobro sam, časni - uvijek ga je nerviralo kako se snalazila s titulama, misionarima, predsjednicima i gangsterima, jednostavno je znala pravu riječ - samo smo se malo izmorili. Vruće je. Trebali smo čekati sutra za putovanje, najavili su kišu. Ispod oblaka bi bilo lakše.

- Imate nešto protiv da sjednem pored vas? - stari se ne čekajući odgovor spusti uz glasno stenjanje - Kale na nogama, znate. To vam je bogoslužje na selu. Od brda do brda, bez auta i bicikle. Šalje mi sestra neke kremice iz Italije, ali slabo to pomaže u mojim godinama.

Tek su sada postali svjesni ovog njihovog na brzinu skrojenog dnevnog boravka. On se razbudi i shvati da još sve lađe nisu potonule, da mu je ipak pružena šansa,  pomisli da bi mogao izmoliti Očenaš zahvale, ali ne stigne. Šutnju, koja ih je počela nagrizati, prvi razbije svećenik. Ruke mu smjerno spojene u krilu, a pogled uprt u njih, kao da iz čvornatih šaka crpi svu koncentraciju. Tako vjerojatno izgleda kada započinje propovijedi o današnjoj mladeži i opasnostima od droge i brakom ne ovjenčanih seksualnih odnosa, a one ga tri babe i jedna ovca pozorno slušaju. Samo što je jedna gluha, druge dvije radije ogovaraju novu učiteljicu i poštara, a ovca bleji:

- Zapravo se ispričavam što vas ovako smetam, ali vidio sam registraciju, rekoh naši ljudi, razumijet će. Pretpostavljam da idete na more?

- Da, kod njezinih roditelja - on se izlane, sada siguran da mu se ništa loše ne može dogoditi, da je izbjegao strašni sud pa ga je ponio taj osjećaj nove snage.

Klara samo zakoluta očima i upita sarkastično:

- Hoćemo li i časnog povesti sa sobom? - bilo je to pitanje naravno za njega, ali svećenik objasni:

- A ne, naša je služba takvog tipa da nema odmora. Ljeti je zapravo najviše posla. Znate, u selima su uglavnom stari ljudi, a oni teško podnose ovakvu sparinu pa, pokoj im duši, znate kako je to - pa otkopča još jedno dugme ispod vrata, sad je već skinuo i u rukama vrtio tvrdi ovratnik, pa je onako, s nadutim trbuhom koji se u točkicama otkrivao između gumba, još više izgledao kao kakav Vinko Coce ili, nedajbože, Elio Pisak. A ispod crne odore, kao izloženi na prodaju, otoci bijelog mesa .

A što da su ateisti? Mogli bi jednostavno mahnuti rukom: A ne, pope, mi smo ateisti, ne kužimo vam se mi u to - nasmiješi se od te vic-situacije, a onda pocrveni - a što smo mi zapravo? Klara ima katolički odgoj, koji je zakržljao tamo negdje poslije krizme, njega su Očenaš naučili na vjenčanju.  Pa mu dođem kao neka vrsta… ničega - ugrize se za jezik jer je vidio Klaru kako zadovoljno klima glavom u stilu priznao si, oprošteni su ti grijesi, i nervoza ga počne bosti pa se odluči napasti svećenika da šta on zapravo hoće.

- Nego, trebao bih uslugu jedne druge vrste - progovori  dlakavi sredovječni muškarac u crnom sa zlatnim križem oko vrata - ako idete na more, pretpostavljam da ga imate, a zapravo bi nam dobro poslužio, samo na kratko.

Posljednje riječi potvrdi lakim pljeskom, kao junak nekog romana Agahte Christie, pun samozadovoljstva izvedenom dedukcijom (koja je prikrila gotovo bezobrazno nametanje), da se ono, samozadovoljstvo, preljevalo iz njega kao pjena iz prepune pivske krigle. Ili je to možda tek njegov obli trbuh pronašao izlaz iz pretijesnih hlača.

Klara i Božo tek sad ponovo obrate pažnju na žamor koji je dolazio iza travnatog nasipa koji se dizao iznad jarka u kojem je ležala fiesta.

- Voljeli bismo napraviti par snimaka - starac pokaže u smjeru iz kojeg su dopirali glasovi.

Klara pomisli da se radi o nekom izletu vjernika pa se zaleti:

- Nema problema, oče, samo vi dajte - digne s s tratine i ode u prtljažnik po aparat.

- Za film ćemo vam naravno platiti - zabrza otac.

- Neće biti potrebno - rekla je vadeći glavu iz prepunog prtljažnika (nije istina da su žene te koje nose nepotrebne viškove prtljage na more, pogledaj samo! što je ovo? na ruke joj se sruši nemarno nabacana hrpa u kojoj se isticalo par jarko žutih komada plastike. Zamisli si ga u velikim perajama kako kao pravo kontinentalno dijete skače u vodu i pliva ko riba, sve dok mu neko ne kaže da je duboko, osmjehne se zlobno, možda je ona zato tako sigurna u sebe, čista genetika - mediteran, zemlja, maslina) - što se tiče filma, ne treba ništa, jer ćete fotke odmah i dobiti.

Božo je bio ljubomoran na taj aparat kojeg je dobio od oca, prva Polaroid kamera koja se mogla pronaći u našim trgovinama. Smetalo ga je što će drugi po njemu prčkati, već i zato što ga je već nebrojeno puta popravljao u kombinaciji uradi sam tehnike i brljanja raznih majstora. Kako je interesantno da se svi kuže u aparate. Popravljači veš-mašina, radio-aparata, svega i svačega, osim stvarnih foto-studija gdje odavno rade samo priglupe studentice čiji je najviši intelektualni stupanj, pritisnuti gumb, i to je to. Zato vikne kao da ga je netko ubo:

- Ako vam ja mogu pomoći, pretpostavljam da se i vi želite slikati - grozio se iste slike koju je i ona imala, vjerskog izleta bez granica.

- A ne, ne, neću se ja slikati, zapravo nitko od nas. Ali nam vi možete pomoći - svećenik je cupkao u mjestu od nestrpljenja, a onda požuri ispred njih.

Iza nasipa bila je prostrana poljana i na njoj skupina od desetak žena i muškaraca, dosta njih u crnom, udovice valjda, koji su se došaptavali. Izgledali su poput nekih preraslih cvjetova na vjetru, stalno jedno drugome približavajući glave da bi razgovor ostao tajan.

- Ležala je tu - pokazivala je prstom žena pod crnim kišobranom iz kojeg su virile žice, ali je sasvim dobro služio za zaštitu od sunca. Jedino ona nije izgledala kao da je progutala ricinusovo ulje - lice joj je bilo isprešano i glatko, neprirodno se sjajilo, pogled gotovo fanatičan.

Super! Klara je sad bila sigurna da su naletili na neko ubojstvo, tipa zgazio traktorom ženu iz ljubomore pa traže aparat da bi stvar slikali i dozvali novinare. Možda napravili kakav spomenik, i eto zdravog crnokronikaškog turizma. To je interesantno kako ljudi obilježavaju umjetnim cvijećem i morbidnim bijelim križevima asfalt, još bi samo trebalo da na svako mjesto nesreće stave škrabicu za dobrotvorni prilog. Nešto kao stipendija ovdašnjih za brzinske utrke anđela i vražjih na onome svijetu.

Svećenik ih povuče u prve redove i pokaže im tragove na zemlji. Trava je bila ulegnuta i po zemlji su se vidjeli otisci, nije bila baš guma, ali nekakvo vozilo.

- E, to, to, slikajte, to je dokazni materijal. Da ne bi bilo, nismo znali - nukao je Božu nekakav mršavi starac i tapšao ga po ramenu. A onda ga, kao da očekuje srčani udar, grčevito stisne za ruku. Božo na goloj nadlaktici osjeti njegov hrapav dodir i učini mu se da se starom ispod noktiju rune grudice zemlje, da zapravo ima posla s mrtvacima koji su se tek ustali iz grobova.

- I šta vam se čini? - svećenik im se obraćao s puno nade, kao da su njih dvoje jedine normalne osobe u ovom društvu zavedenih duša.

- Prometna nesreća ili neka svađa o tome ‘ko je zaorao čiju među? - bilo je jasno da se vjerski izlet izvitoperio u morbidno vijećanje na odjelu gerijatrije, a taj se dojam proširi kao miris melema za proširene vene.

- Raketlina! - naceri se žena pod kišobranom i napravi krug po tragovima.

- Makni se, glupačo, uništit ćeš dokaze! - vikali su na nju, a onda se još jedna baba i čiča, sve oslanjajući se jedno na drugo, dovuku u mjesto događaja pa  počnu tapkati i dizati prašinu. Tobože, da oni provjere, mrmljao je stalno stari, a onda se neki pobune da šta su oni, stručnjaci za svemirce, pa ih poplaše. A baba za ruku povuče i onu s kišobranom. Ova se opirala i smijala, ali su je konačno na svećenikovo smirivanje izvukli.

- Shvaćate? A šta da vam kažem … Marsijanci su danas popularni - svećenik kao da se ispričavao, dok je Klara beznadno slegnula ramenima.

Bila je preumorna. Reče Boži samo da neka napravi tih par snimaka, ona će ga čekati kod auta,  a onda se uspne ponovo na nasip i nestane iza njega. Božo je tugaljivo gledao za njom, ali ne zadugo jer mu se sad pop objesi na ruku:

- Mislim, šta kažete, na kraju krajeva, zašto bi bilo nemoguće? - pa primakne svoje oznojeno lice bliže - Do Gospoda vode najčudesnije staze… Žena je vidjela kako se spušta, ona kaže raketlina, drugi su vidjeli krumpirasti avion, pa neka svjetla, sinoć sve to, ja osobno nisam ništa primijetio, bio sam zatvoren u sobi i kao obično gledao televiziju, znate, vjerski program, to jest, tako ga je teško pronaći, što više satelita, to manje glasova duše, i tako, u jutro me zvali, neko je zvonio na zvoniku još i… na kraju krajeva, kažem, ništa nije nemoguće. Molim vas, snimite nam to pa ćemo pozvati nadležne.

Još jedno Međugorje - Božo osobno nije imao ništa protiv. Ljudi se uželjeli para, zašto bi ih razočarao. Na kraju se još sažalio na njih - bili su toliko oduševljeni što su snimke bile odmah gotove.

Svećenik mu se zahvalio srdačnim trešenjem ruke i poručio pozdrave njegovoj mladoj dami (i tu namignuo poput kakvog đavolčića).

Kad se Božo vratio,  Klara je samo rekla:

- Od sad dalje ja vozim. O.K. ?

Bilo je to O.K. On ionako nema namjeru skretati volanom na tratinu. Krenuli su ostavljajući neidentificirane leteće, stajaće i sjedeće daleko, pa sve dalje iza sebe, sitne kao kukce.

 A onda se on zavalio u stolicu, sparušenu od sunca i mirisnu od kremica njezine kože, atrix-niveozni profumi na mladom tijelu:

- Zuji mi u ušima nešto! - spavalo mu se i osjećao je kako mu se slike snova već provlače kroz sve otvore: Klarino tijelo izvijalo se na dodir u sumaglici želje i sjećanja, a bilo je toliko vruće da je osjećao kao da je zaista grli, i pomalo je ostajao bez zraka, kada bi se prebacivala s jedne strane na drugu, njegovo bi lice zaronilo u te grudi…

- Raketlina! - nasmiješila se. Pa pogledala prema njemu.

On joj namigne onim još napola otvorenim okom.

Klara je definitivno bila žena njegova života.

***

Božo je spavao cijelo vrijeme ne osjećajući nikakve neugode, dok je u međuvremenu Klara prelazila kilometre. Usput se zaustavila na benzinskoj, čovjek u plavom kombinezonu sumnjičavo je radio paralelu između njenih mračnih naočala za sunce i muškog trupla naizgled beživotno izvaljenog na prednjem sjedalu automobila. Dok je zurio u nju, pod mesnatim nosom usnica mu se orosila znojem, ali svejedno nije mogao odlijepiti pogled pa je nekoliko puta promašio otvor rezervoara.

- Samo da ne zguli farbu, Božo bi poludio - uzdahne Klara.

Određenim profesijama trebalo bi zabraniti da gledaju filmove.

Desetak kilometara kasnije Božo se prvo počeo meškoljiti, a onda je otvorio samo jedno oko i tako par trenutaka razbojnički zvjerao oko sebe, pa ga opet zaklopio.

- Dobro jutro! - konačno se pokušao razbuditi, ali osjeti kako mu se razdraženost penje preko želuca točno u glavu. Putovanje još uvijek traje. Možda nikad neće ni prestati. Možda to oni zapravo ne idu na tamo neki ekološki biser od Jadrana da bi posjetili Klarine roditelje i glumili mlade ljude pred kojima je sjajna prosječna mlada budućnost, možda je to zabluda, možda to oni voze u neku novu dimenziju bitka, negdje gdje će se konačno zbrojiti svi njihovi promašaji, brbljanja i dnevni rasporedi.

- 2 -