|
|
|
O množini autorstva, ili, Višečlano autorstvo, što je to? (skica) Nigdje koliko u umjetnosti, a napose u
književnosti, nije na snazi umjetna, čak štoviše, lažna podjela na
pojedinca i grupu između kojih se, ortodoksna «mudrost» kaže, vodi
nekakva bitka, nekakav sukob za prevlast, kao da postoji ijedan
pojedinac koji ne pripada određenoj grupi od koje crpi snagu i kojoj
doprinosi kroz vlastiti trud. U toj se podjeli, kada je književnost u
pitanju, isključivo pojedincu daje za pravo da se natječe za ulogu
autora, dok je množini slobodno tek sačinjavati publiku. Samo se neke
grupe toleriraju jer su «prirodnije» od drugih, jer su utemeljene na
«univerzalnijim» načelima struke, na iskustvu i tradiciji. Većina
onih manje formalnih grupa, u kontekstu književnog stvaralaštva,
poslovično zaslužuje etiketu udruga slabih, jer ista ona «mudrost» uči
da samo nejak treba druga, iliti drugog. Jedini problem s priznatom «mudrošću»
jest u tome da se radi o mitu, tlapnji, izmišljotini proizvedenoj u
svrhu profesionalizacije i komerciajlizacije autorstva, a opasnost u
tome što su te i takve tlapnje načelo ugrađeno jednako u osnovnoškolske
čitanke jezika i književnosti kao i u hijerarhije što čine kostur
paternalističkog sustava za koji je krajnje vrijeme da se upokoji.
Namjesto takvog, uskoro u miru počivalog, sustava kontrole riječi želimo
ponuditi dvije ideje koje proizlaze jedna iz druge kao ptica i jaje: smisao
književnosti jest komunikacija i svo autorstvo je kolaborativno,
koje jednako za posljedicu imaju veći broj sudionika u stvaranju književnosti
nego što ih trenutne, zastarjele zakonitosti autorske jednine dopuštaju. Da
je osnovni smisao književnosti (a jednako i bilo koje umjetnosti, bilo
koje ljudske djelatnosti) u komunikaciji, nije potrebno previše
dokazivati. Pisci ili govore ili šute. Ukoliko šute može im se samo
na riječ vjerovati da su odista pisci. Ukoliko govore/pišu, obraćaju
se nekome, imaju manje ili više jasnu ideju o svom sugovorniku, upuštaju
se u dijalog, razgovor, princip kojega je, osim ako nije riječ o
monologičnom povraćanju iluzornog originalnog netaknutog sebstva, da
su sugovornici jednaki. Ne istovjetni, ali ravnopravni. Teže
je razbiti okamenjenu dogmu da se piscem postaje kroz samotnu muku,
zatvoreničku ili monašku odvojenost, jer je pisac svjetovni svetac,
mali bog (svaki u zasebnom monoteizmu), jezušek čiji križ nitko ne
dotiče. Na površini, alternativa je prestrašna da bi je se moglo
domisliti – zar da nam presveta riječ kapne kroz šporko prostačko
općenje s drugim? No zadre li se dublje, u pozadini nasilne
individualizacije autorstva čuči zgurena nakazna želja da se riječ
kontrolira, drži na uzici, izdaje na šalteru, propisuje, licencira,
naplaćuje i pečati. Svo autorstvo je kolaborativno, djelo množine, a
ne jednine, preko nekoliko razina kroz koje nijedan genij ne prolazi
djevičanski netaknut rukom ili umom drugoga. Na prvoj razini, nikako
najvišoj, već ravnopravnoj svim drugima, pisci (o, užasa) zajednički
stvaraju tekstove, ugrađujući u svaki ono što ih oboje, obje, oba
imaju, svo troje, sav skup, cijelo dionizijsko mnoštvo. Kako li im to
samo polazi za rukama, nisu li tu sve osim jednog para suvišne? Pitajte
Iljfa i Petrova. Na drugoj razini, pisci posežu dalje, preko prostora,
vremena, jezika, estetike, forme, ne bi li pronašli druga, ili drugoga
s kojim bi zapodjenuli razgovor. Sama činjenica da je takvo što moguće
govori u prilog otvorenosti književnog medija. Svaka riječ je odgovor
na riječ i poziv na riječ. Čitajte A Humament Toma Phillipsa.
Na trećoj razini, književnost se, ako se osvrnemo na samu struku, radi
i rađa u gotovo nevjerojatnoj gužvi gdje se samo nekima pridaje naslov
autora, dok su drugi tek (?) prevoditelji, urednici, kritičari, tiskari,
knjižari, knjižničari, čitatelji, jer ne može valjda cijeli grad
napisati jedan roman. Ne? Ali Invisible Seattle: The Novel of Seattle
napisao je, pogađate, grad Seattle, 1983. I na kraju, kada se malo
bolje razmotri porijeklo sirovine koja se u književnosti rabi, vidljivo
je da ona nije ni kamen, ni drvo, ni pigment, ni magareća koža za
bubanj, već riječ koja je svakom piscu kojega povijest pamti ili
zaboravlja došla predoblikovana, još vlažna od usta i tinte kroz koje
je prošla. Ideja da su slabi oni koji se udružuju laž je na kojoj se temelje sve diktature – od diktata mase do diktata individualizma, jer i jedan i drugi barataju sa zadanim, iskrivljenim oblikom jednine u odnosu na koju se svako odstupanje naziva slabošću. Istina je da se samo udruživanjem prepoznaje drugoga, prihvaća kao sebi ravnoga, ravnopravnog, ali i različitog. Kako je o svojoj bliskoj suradnji s Francom Lucentinijem rekao Carlo Fruttero, da bi pisao u suradnji pojedinac mora biti siguran u svoj ego, mora biti «čudovišno samouvjeren» da se bori za svoju rečenicu i ne osjeća umanjen kada se ta rečenica zajedničkim naporima mijenja. Pisanje u kolaboraciji nije štaka, niti grupna terapija za nekoga tko ne može pisati sam, već oblik kreativnosti koja pruža zadovoljstvo i ruši barijere jedninskog, jednostranog izražavanja. Pisanje u kolaboraciji otvara nove načine aktivnosti, mijenja književnost, nosi je dalje pri tome ne umanjujući individualnu ekspresiju već je, naprotiv, potvrđuje kroz dijalog i stavlja pred nove izazove. U
povijesti je ustrajanje na ideji o književnosti (umjetnosti uopće) kao
usamljeničkom pozivu služilo isključivo kao mehanizam za kontrolu
kreativnosti – samo je «genij» koji je stvarao bez pomoći bližnjih
polagao pravo na licencu autorstva, što u kontekstu jednako današnjih
kao i davnašnjih društava znači muški pripadnik dominantnog plemena
i klase, onaj kojemu sustav pruža dostatnu «nevidljivu» potporu u
obliku srodničkih, političkih, spolnih privilegija, onaj kojega
neimenovani drugi održavaju na životu kao simbol i uzdanicu poretka. I
danas, kao i nekad, stvarati je prije svega privilegij, ali danas više
nema nikakvog izgovora za skrivanjem tog privilegija pod maskom genija.
Napredak nije isključiva domena tehnologije i materijalne proizvodnje,
napredak je moguć, štoviše neophodan u umjetnosti i u misli. Pisac
koji niječe svoj dug zajednici, ograničava i zaustavlja dijalog,
zatvara tokove komunikacije, mistificira oblike stvaralaštva ne bi li
održao na intenzivnoj njegi iluziju monopola koja je ugrađena u pojmu
genija. Tradicionalne ideje o književnosti služe da se kontrolira
pristup književnom diskursu: u svakom su vremenu postojali kriteriji
podobnosti prema spolu, plemenu, boji kože, jeziku, staležu, klasi...
u sva doba jednako po pitanju broja jer svaka, pa i najmanja množina
ugrožava homogenost poretka. U
prilog tezi o ulozi autorske jednine u kontroli slobode stvaralaštva možda
najbolje govori primjer iz nedavnije, socijalističke povijesti. Na
gotovo svim područjima ljudske djelatnosti socijalizam je nametnuo
kolektiv kao uzor organizacije, no autorima je ipak ostavio posebna
prava. Kolektivistička estetika nikada nije proizvela i kolektivni
oblik autorstva iz jednostavnog razloga jer je autorstvo oblik ponašanja
opasan po svaki poredak, zbog čega je autorsku jedninu lakše nadzirati
nego autorsko mnoštvo. U tome su socijalistički zakonodavci prisvojili
lockiansku ideju privatnog vlasništva koja se temelji na neodgovornoj
eksploataciji prirode previđajući bitnu iznimku – jezik je veličanstveno
neprirodan, u trajnom javnom vlasništvu. Ipak autorstvo ostaje okovano
zahrđalom idejom privatnog vlasništva kakvu je u začetcima
spisateljstva kao poduzetništva izradio, između ostalih, William
Wordsworth, koji je za svoje slavne «narcise», poslovnim rječnikom rečeno,
pokrao vlastitu sestru i njezin dnevnički zapis. Laž koja je tada stršala,
a i danas figurira na mjestu definicije autorstva sprječava, guši to
isto autorstvo jer je izgrađena na principu isključivosti; ona ne
poziva, već probire među kandidatima tražeći ne ono što je iznimno
već ono što očekuje, ono što želi pronaći – potvrdu sebe i
poretka koji ju je iznjedrio. Mit
o singularnom književnom autorstvu je tržišni izum. Da bi se proizvod
prodavao, taj mit doprinosi njegovoj tajnovitosti. Dakle, zatajivanje
procesa kreacije je način da se na tržištu literarni uradak plasira
kao proizvod s originalnom vrijednošću koju nema niti jedan drugi
proizvod. Jedno ime služi da se pod njega pomete sva književna
djelatnost. Čak štoviše, singularni autor je priča prije priče, mit
koji podupire mit samoga djela. Sam proces i čin književnog stvaranja
moraju biti skriveni, tajnoviti, oneobičeni da bi zadovoljili uvjete tržišta
i dominantnog diskursa o književnosti koji to tržište diktira. A
upravo su zakonitosti tržišta primijenjene na književnu proizvodnju
odgovorne za ustanovljanje plagijatstva kao književog grijeha. Prema
tim zakonitostima posezanje za djelom drugoga je krađa ukoliko nije
popraćeno adekvatnom naknadom, no u praksi je krađa tek ukoliko počinitelj
biva otkriven. Prema zakonitostima tržišta svaka djelatnost mora ili
može biti potencijalno profitablina. No ako se cijelokupnu književnost
promatra kao sustav neizbježne i neophodne suradnje, plagijat u
komercijalnom smislu ne postoji. Umjesto toga postoje omogućena i
zanijekana komunikacija. Omogućena komunikacija je književno stvaranje
koje korespondira s djelima drugih: posuđivanje, dorađivanje, prerađivanje
rada drugog autora s kojim si u dijalogu i kojemu priznaješ postojanje,
usmjeravanje čitatelja na daljnje čitanje, na rad mimo vlastitog rada,
na autore mimo sebe samoga. Zanijekana komunikacija je to isto posuđivanje,
dorađivanje, i prerađivanje tuđeg rada, ali uz prikrivanje
neposrednog izvora, zametanje tragova, koje dokida, zaustavlja
komunikaciju, lažno predstavljanje jer glorificira samo taj tekst i
zanemaruje cijeli kontekst. Takva zanijekana komunikacija je istinski
plagijat jer zatvara puteve komunikacije, pažnju mnogih usmjerava na
pojedinca koji na račun minulog rada drugih gradi mit vlastitog genija. Iz
svake se množine promoviraju nove jednine, grupa se nerijetko smatra
tek tijelom domaćina na kojemu se parazitu nalik vrijedni pojedinac
poveze dio puta, jer nad svakom grupom raste sjena podjele pažnje i
privilegija – u datom trenutku postaje oportuno zadovoljiti kriterij
jednine, jer i otpadništvo ili odmetništvo ima svoju draž naročito
ako je trak svjetla pažnje već uhvaćen. Grupe postoje, i nikakve ih
retoričke strategije ne mogu raščiniti. Pitanje je samo kada, tko, i
zašto ističe pojednice, a kada se naglasak stavlja na grupni idenitet.
Genij je romantičarski mit, heroj je prazna ljuštura. Svaki popis
vrlih pojedinaca automatski konstituira grupu, bez obzira na sličnosti
ili različitosti između popisanih. Pobrajanje na prste ovisi o ruci
kojoj prsti pripadaju. O estetikama se raspravljati mora, ali posezanje
za prebrojavanjem imena na koricama knjige u raspravi o estetici je
kratko-spojena logika, nervozan tik, refleks samozvanih izdavatelja
licenci. U književnosti je ustrajanje na jednini autora ravno uredbi po
kojoj bi se «stvarne» književne veličine češljale isključivo na
desnu stranu, ili zadijevale penkala u džep na naprijed izbačenim
prsima. Reći da je određeno djelo inferiorno, pa čak i samo da je pažnja
koju je to djelo požnjelo nezaslužena jer iza njih, djela ili pažnje,
stoji grupa je besmislica, jednako kao što bi bila besmislica
inzistirati na izvrsnosti nekog djela zbog toga što je nastalo isključivo
u iluzornoj jednini, ili isključivo u prisilnoj množini. Naravno
da i u grupama ima raznih hijerarhija, ali bi bilo ludo vjerovati da
veličinu nekog autora određuje samoća naročito zbog toga što u
trenutku kada autor svoje djelo želi pokazati svijetu, on/ona trebaju
intervenciju drugih: čitatelja, urednika, izdavača, recenzenata,
prijatelja i neprijatelja. Svi su oni prisutni i u procesu stvaranja
djela, nekad izravno, nekad posredno. Grupe nisu ništa više ili manje
podložne politikantstvima nego što su individualni autori, književnost
je socijalni organizam, ona je mreža, dijalog. U tom kontekstu, klika
je ona grupa kojoj pojedinac koji je klikom krsti ne pripada, a
avangarda pokret čiju je vrijednost većina priznala pa se i pojednac
priklanja takvom većinskom mišljenju. U svojoj knjizi Collaborative
Circles: Friendship Dynamics & Creative Work, Michael Farrell
između ostalih razmatra i djelovanje stanovitog Ryeskog kruga. Krug,
klika, ili avangarda, u njemu se sudjelovali Henry James, Herbert George
Wells, Joseph Conrad i Ford Madox Ford. Pišući zajedno, u dijalogu, pišući
za i protiv jedan drugoga, ovi su se naoko vrlo osebujni pojedinci
suoblikovali kao umjetnici, gradili vlastite jezike i ideologije. Iako Finnegans
Wake nije potpisan sa «James Joyce i prijatelji» jedan od
prijatelja koji su pomogli prijatelju Jamesu bio je Samuel Beckett. «William
Shakespeare» je dobrim dijelom tek naziv za možda najveći
kolaborativni projekt engleskog jezika. Surađivali su čak i pisci
anglofonih bastiona kapitalističkog individualizma koje se mimo njihove
prakse ustoličilo u red vukova samotnjaka: Charles Dickens, Mark Twain,
Rudyard Kipling, Jack London, a jedan od najokorjelijih individualista
američke književnosti, William Faulkner, koji je znao tvrditi da pravi
pisac nema o čemu razgovarati s drugim piscem, dao se oblikovati pod
mentorstvom Phila Stona čiju je obiteljsku povijest ugradio u svoje
romane, tražio je Sherwooda Andersona u New Orleansu, a pod stare se
dane upustio u suradnju s (o, strahote) ženom, Joan Williams. Za one
koji smatraju da su ovdje navedene samo iznimke postoji i posebna zbirka
knjižnice Sveučilišta Duke koja sadrži više od četiri stotine
kolaborativnih djela objavljenih na engleskom jeziku između osamnaestog
i ranog dvadesetog stoljeća, a za druge koji bi spočitnuli da je jedno
pisati, a drugo misliti zajedno, tu je i nekoliko imena: Marx i Engels,
Adorno i Horkheimer, Deleuze i Guattari. Svaki
put kada posegnu za argumentom osamljenih genijalaca koji stvaraju
izolirani od svijeta, apologete lijepe riječi ubijaju književnost
temeljitije od svakoga tko se hvali da nije pročitao knjigu otkako je
izašao iz škole jer osuđuju tu književnost na izumiranje, na
prazninu, na muk. Isprazan je mit je da autor stvara sam od sebe. Tko je
autor, kako se postaje autor? Odakle dolaze te rečenice, odakle jezik?
Iz nje same, iz dubina njegovog sebstva? Ako je tako, kako se te dubine
vrtaju, kako se rađa nadahnuće, opet samo od sebe? To je govor
elitizma, hijerarhije, predrasuda, i praznovjerja. Od jednog ili deset
izabranih autora mali je korak do samo jedne književnosti i samog
jednog jezika – mog. Osuditi književnost na mit o neshvaćenom geniju
znači osuditi je na smrt. Tvrditi da samo jedinka, u jednini, može
izolirano kreirati nešto od vrijednosti je laž. Koncept deset najvećih
pisaca hrvatske (ili bilo koje druge) književnosti je koncept bijelog
mužjaštva koji pretpostavlja pustoš ispod sjene tih imena,
pretpostavlja hijerarhiju koja se ne smije preispitivati, izgon za sve
one koji su pisali i mislili drukčije prije i koji pišu i misle drukčije
sada. Ako išta svjedoči o besmislenosti
granica, onda je to hrvatska povijest i skorašnja budućnost, pisci
trebaju surađivati, kao što trebaju surađivati jezici i književnosti.
A surađivati znači i intervenirati jedni drugima u tekstove, učiti
jedni od drugih, zbunjivati jedni druge, razumijevati i ne razumijevati,
mrziti i voljeti, ali ne ignorirati jedni druge, ne uskraćivati drugima
pravo na stvaranje, pravo na književnost. Svatko ima pravo pripadati i
ne pripadati određenim grupama, ali smo svi, neki više neki manje
uspješno, društvena bića; čak i kada smo zatvoreni u svoja četiri
zida i ne izlazimo van ipak čujemo zvukove s ulice, susjede, lavež
pasa, život koji nas okružuje i struji, povezuje. Praksu književnog suradništva povjesničari
i teoretičari počeli su intenzivnije prepoznavati tek unazad
petnaestak godina. Među autorima na ovom pionirskom polju rezultati čijih
istraživanja dovode u pitanje mnoge mitove vezane uz književnost ističu
se, barem na području engleskog jezika kojim se nas dvoje osobno
trenutno bavimo, Jack Stillinger (Multiple Authorship and the Myth of
Solitary Genius), Holly A. Laird (Women Coauthors), Linda K.
Karell (Writing Together/Writing Apart: Collaboration in Western
American Literature), Wayne Koestenbaum (Double Talk: The Erotics
of Male Literary Collaboration), Bette London (Writing
Double:Women's Literary Parnerships). Imena koja se spominju u tim
radovima su i W.B. i Georgie Yeats, T.S. Eliot i Ezra Pound, Alice B.
Toklas i Gertrude Stein. Ali takvih primjera ima svuda, pa i u hrvatskoj
književnosti, stoga je vrijeme da se prestane žaliti nad nezavidnom
pozicijom književnosti u odnosu na druge umjetnosti i medije, te da se
krenu revalorizirati vrijednosti koje su zbog kojekakvih razloga bile bačene
u povijesno-estetski zapećak. Neki od višečlanih autora na koje smo
do sada naišli su Mladen Bjažić i Zvonomir Furtinger, Antun Šoljan i
Ivan Slamnig, Dragan Ogurlić i Edi Jurković, Snježana Pejović i
Mirela Jovičić, Zoran Lazić i Tonći Kožul, Alen Kapidžić, Enver
Krivac i Mišo Novković, Dušan Gojkov i Elfrida Matuč-Mahulja, Igor
Rajki i Boris Beck. Ili Krugovaši, Razlogovci, Quorumaši, Fakovci,
Eventualisti... Treba pokazati svu onu namjerno zatomljenu, namjerno
poniženu i zanijekanu ljepotu književnosti pisane u suradništvu,
otkriti njezinu raskošnu prošlost, pratiti energičnu sadašnjost koja
jamči snažnu budućnost. Čeka nas mnogo posla, prijatelji! Treba
raditi: pisati u suradništvu, prevoditi, raspravljati, stvarati u i o
suradništvu. Pozivamo rusiste da se pridruže dijalogu nudeći primjere
suradnje manje poznate od Iljfa i Petrova, hispaniste da krenu dalje od
Borgesa i Bioy-Casaresa, talijaniste da pogledaju iza Fruttera i
Lucentinija. Francuska književnost nema samo braću Goncourt, Rimbauda
i Verlainea, njemačka ne samo Holza i Schlafa, portugalska ne samo Tri
Marije: Mariu Isabel Barreno, Mariu Teresu Horta i Mariu Velho da
Costa... Te književne suradnje nisu kurioziteti, već temelj književnog
napretka. Svi sudionici, sustvaratelji književnosti (hrvatske i
svjetske) trebaju pridonijeti preoblikovanju ideja na kojima poimanje
književnosti počiva. Obaveza je sveučilišnih profesora da potiču
studente na istraživanje o književnoj komunikaciji, obaveza urednika i
suradnika časopisa da analiziraju na koji to način utječemo jedni na
druge, a pisaca da se ne srame priznavati svoje dijaloge s kolegama,
uredničke intervencije, i suaturostva. NATALIJA GRGORINIĆ i OGNJEN RAĐEN
|
|
|
