Trgovine radnicima!

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

srpanj 2004.

LOS ANGELES - Kada korporacijski trgovački gigant koji zapošljava 1.3 milijuna ljudi diljem svijeta i koji je samo prošle godine ostvario promet od gotovo 250 milijardi dolara poklekne pred prevladavajuće crnom zajednicom od svega 100 000 stanovnika, hladni srsi nelagode prostruje tkivom globalnog kapitala. U travnju ove godine stanovnici Inglewooda, siromašnijeg od 18 gradova okruga Los Angeles na referendumu su odbili udomiti jedan od u Kaliforniji planiranih 40 Wal-Martovih supercentara od kojih svaki veličinom odgovara veličini 17 nogometnih igrališta, a na radnička prava, visinu plaća, kolektivne ugovore, male trgovine i okoliš ima djelovanje poput osrednje nuklearne eksplozije.

Sve je počelo prije nekoliko godina kada se Wal-Mart, koji trenutno ima 4300 prodajnih centara u cijelom svijetu (od čega 3200 otpada na SAD), odlučio za proboj na do tada nepokriveno tržište Kalifornije. Za pripremanje terena pokrenuta je teška lobistička mašinerija kako bi se u korijenu srezala sva ograničenja na veličinu i vrstu trgovačkih centara koja ovdje postoje. Prvi na udaru bio je Los Angeles čija je početna reakcija bila da na lokalnom nivou donese pooštrena pravila gradnje supermarketa, a koja bi uz studije o zaštiti okoliša od investitora tražila i studije utjecaja na radnička prava i životni standard zajednice u koju centar dolazi. Slijedeći veće gradove koji su na taj način pokušali zaštititi domaće kalifornijske trgovačke lance, ali i njihove radnike i Inglewood je u listopadu 2002. donio zabranu izgradnje trgovačkih objekata većih od  14 500 m2. Mjesec dana kasnije Wal-Martove trupe za odnose s javnošću gradskim su  vlastima Inglewooda podnijele peticiju s 9250 potpisa začinjenu prijetnjom izvanrednim izborima i tužbom ukoliko grad ne povuče svoju odluku. Inglewood je povlači, ali i dalje na snazi ostaju ograničenja losanđeleskog okruga pod čiju jurisdikciju spada i Inglewood.U nastavku kampanje Wal-Mart organizira Odbor građana za dobrodošlicu Wal-Martu u Inglewoodu, te počinje skupljati potpise za lokalni referendum 2004. Istovremeno, u panici pred Wal-Martom domaći kalifornijski trgovački lanci pokušavaju srezati zdravstvene beneficije radnicima čime su isprovocirali da ukupno 70 000 radnika stupi u najduži štrajk supermarketa u povijesti SAD-a (nakon 4 i pol mjeseca sindikati su popustili pod pritiskom korporacija).

Veliki pobornik "potrošačkih prava", Wal-Mart je najveći pojedinačni poslodavac u svijetu. Njegov udio u ukupnom gospodarstvu SAD-a je toliki da stručnjaci tvrde kako je upravo ta tvrtka u posljednjih nekoliko godina uspjela zaustaviti rast američke inflacije. To je postigla nemilosrdnim rezanjem cijena pa je Wal-Martova košarica i do 39% jeftinija od konkurentskih što u njegove trgovine privlači više od 100 milijuna kupaca tjedno. No žrtva niskih cijena nije samo 41-godišnja žena koja je u studenom prošle godine u floridskom supermarketu pregažena u stampedu pomahnitalih kupaca u potjeri za DVD playerima od 29 dolara. U drakonskom rušenju cijena najviše stradavaju milijuni potplaćenih Wal-Martovih radnika, dobavljači dovedeni na rub opstanka i 12 000 trgovaca iz 25 zatvorenih ili bankrotiranih lanaca koje je Wal-Mart izbacio iz posla.

Prosječna plaća u Wal-Martu je 9 dolara na sat (osim ako niste ilegalno zaposleni imigrant kada možete očekivati čak 3 i pol dolara na sat) što je gotovo dvostruko manje nego kod konkurencije. Bilo kakva sindikalna inicijativa u Wal-Martu je spriječena intervencijama  specijalnih postrojbi odvjetnika koje spremno reagiraju na svaki pokušaj organiziranja. Zdravstveno osiguranje je gotovo nepostojeće, a prekovremeni rad smatra se obaveznim i neplaćenim dokazom vjernosti firmi. Stotine radnika u nekoliko saveznih država već su dobile sporove zbog neplaćenog prekovremenog rada, a dvije zaposlenice su još 1998. dobile preko 2 milijuna odštete zbog seksualnog napastovanja na poslu. No to je tek najava kolektivne tužbe koju je prije par dana odobrio sud u San Francisku, a po kojoj će 1.6 milijuna sadašnjih i bivših zaposlenica Wal-Marta dobiti priliku na sudu tražiti odštetu zbog institucionalizirane seksualne diskriminacije.

Snižavanje cijena na račun radnika dovelo je do toga da i sami Wal-Martovi menađeri otvoreno priznaju kako prosječan radnik ne može očekivati da svojom plaćom izdržava obitelj.

Politika je to koju je još 1950. u svojoj prvoj trgovini uveo Sam Walton, osnivač Wal-Marta i vjerojatno najpoznatiji prorok kapitalističkog fundamentalizma. Stroga pravila zabranjuju čak i najvišim rukovodiocima da koriste limuzine, letove prvom klasom ili hotele s više od tri zvjezdice. Tako današnji CEO Wal-Marta H. Lee Scott vozi Volkswagen Bubu i radi do 80 sati tjedno. No za razliku od obične blagajnice koja godišnje zaradi jedva 15 000 dolara (troškovi za skromnu četveročlanu obitelj u Americi iznose najmanje dvostruko), H. Lee Scott se može utješiti godišnjim prihodima od preko 18 milijuna dolara.

Najveće rezanje troškova Wal-Martu omogućuju dobavljači iz Hondurasa, Bangladeša ili Kine odakle dolazi preko 60% artikala na njegovim policama. Tako radnica koja ima nesreću da radi u tvornici koja proizvodi košulje za ovu kompaniju za šivaćom mašinom provede deset sati dnevno, nerijetko suočena s normama od preko 1200 zašivenih rukava dnevno za što je plaćena tek 25 centi po satu dok se ista košulja u SAD-u prodaje po cijeni od 8 dolara i 63 centa.

Sve ovo, nepoštivanje radničkih prava, srozavanje standarda, zatiranje malog poduzetništva i preseljenje proizvodnje u zemlje Trećeg Svijeta razlog su zbog kojeg se u Inglewoodu Wal-Martu suprotstavila najneizglednija koalicija sačinjena od sindikalista, gradskih vijećnika, umirovljenika i luteranskih svećenika kojima je podršku dao i bivši crni predsjednički kandidat Jesse Jackson. Wal-Martovoj kampanji koja je uključivala sve, od plaćenih reklama na lokalnoj televiziji do dijeljenja besplatnih uštipaka, a koja je koštala 1.6 milijuna dolara oporba se suprotstavila s budžetom od jedva 110 000 dolara. Pojedini su oporbeni aktivisti  u deset dana neposredno prije referenduma razgovarali s preko 10 000 ljudi obilazeći gradske četvrti od vrata do vrata s pamfletima na kojima je bila prikazana automatska puška. Takvo se oružje naime može bez puno papirologije kupiti u svakom Wal-Martu u kojem inače jedan komad streljiva košta 2 centa, dok štruca kruha stoji najmanje 20 centi. To je sigurno imalo nemali utjecaj na Inglewood koji je još od kasnih 60-ih sve do ranih 90-ih slovio za jedan od najozloglašenijih gradova, poprište krvavih obračuna suparničkih bandi. U tom je periodu crnačka populacija Los Angelesa, a time i Inglewooda ostala bez 70 000 radnih mjesta u avio-industriji koja se iz južne Kalifornije zbog poreznih olakšica preselila uglavnom u Texas. Prije primirja 1992. u Los Angelesu je bilo ukupno preko 150 000 članova najrazličitijih bandi, a pojedinih je godina u uličnim obračunima pogibalo preko 800 osoba.

Za građane Inglewooda koji su tako tek prije nekoliko godina izašli iz svojevrsnog, ali ne manje krvavog rata, pamfleti s Wal-Martovim ubojitim artiklom, bili su najbolji način da ih se upozori što se zapravo skriva u prijedlogu dugom 71 stranicu za koji je čak i jedan od sudaca koji ga je pregledao rekao da je prekompliciran da bi ga se moglo u potpunosti razumijeti. A ono što je Wal-Mart nudio je kiklopovski supercentar uz najznačajnije zdanje u Inglewoodu, Hollywood Park, najpoznatiji losanđeleski hipodrom (čiji je za života redoviti posjetitelj bio i Charles Bukowski), bez ikakvih studija o utjecaju na promet i okoliš. Uz ostale, u prijedlogu je bila zakopana i klauzula po kojoj se, jednom donešen, ovaj plan više nikada ne bi mogao opozvati čime bi građani Inglewooda bili onemogućeni spriječiti slobodnu prodaju jeftinog oružja u svom gradu.

Da Wal-Mart ne preza ni od čega, pokazala je i razglednica sa slikom 82-godišnje Annie Lee Martin i njezinim pismom u kojem zdušno podupire dolazak Wal-Marta. Trgovački monstrum nije omela činjenica da su staricu fotografirali bez njezinog pristanka te da su od nje pod izlikom lažne peticije dobili potpis na komadu praznog papira.

Ipak, Wal-Martov trud pokazao se uzaludan. 6. travnja više od 60% glasača odbacilo je Wal-Martovu ponudu i na taj način odlučilo sačuvati plaće i poslove svojih malih poduzetništava.

To je velika pobjeda za Inglewood, ali za stroj zvan Wal-Mart tek sitan kamenčić u njegovim tenkovskim gusjenicama. Većina malih gradova u Kaliforniji, koji još od 1978. kada su smanjeni porezi na imovinu pate od rupa u proračunima, nema drugog izbora nego da te rupe pune prodavanjem zemljišta mamutskim korporacijama. U suvremenoj Americi Wal-Mart je najučinkovitija federalna institucija, a predizborne izjave i Busha i Kerryja o dodatnom smanjenju poreza korporacijama samo su nagovještaj povećanja njegove moći. U takvom društvu ne čude izjave poput one komentatora Los Angeles Timesa, Jaya Nordingera: Tko nije za Wal-Mart nije za Ameriku. Budući da samo u sljedećoj godini Wal-Mart namjerava otvoriti  330 novih trgovačkih  centara, Hrvatska bi se na vrijeme trebala zapitati nije li joj možda Wal-Mart ante portas. U slučaju da jest, imamo samo jedan savjet: Be afraid, be very afraid!