back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Gotovo je. Kuća izgleda kao gusar kojemu je strašni neprijatelj izbio oko, i nema poveza da gubitak diskretno sakrije i estetizira, ne, nego gola krvava rana iz koje se osjeća smrad tek proživljene boli.

Granelli je prostro veliku deku na travnjak i nudi me da sjednem.

Nensi se sabrala i sada obučena u moju trenerku donosi veliki bokal s limunadom. I plastične čaše.

Elvis i Tavio halapljivo piju. Dino se još uvijek mota oko kuće kao da mi želi pokazati kako je moglo biti i gore:

- Srića da ni ulovilo grede!

Bernard je sakrio dlanove pod pazuha i pogledava me, vjerojatno očekujući nekakvu utješnu riječ, oprost... Nemam snage misliti sad na njega. Ne želim mu pružiti utjehu. Tko će je meni pružiti? Tko će me prodrmati za ruku i reći mi: Probudi se, Mina, opet sanjaš gluposti! Tko će mi reći da ovo nije moj život i da sam zabunom svetoga Petra i njegovih pomoćnika dospjela u nečiju drugu sudbinu, i sad će mi se sva nebeska vojska ispričati i za nagradu me pustiti da spavam barem dva stoljeća!

Bole me ruke, i leđa, i glava mi je razbijena kristalna kugla čije mi komadiće netko osvetnički zabija u sljepoočnice, netko grebe noktima po staroj školskoj ploči i stavlja mi alu-foliju u zube.

I tek u polusnu čujem ga kako govori, njegov je glas mekan, ulizivački, podmukao, glas lisice koja se sprema nadmudriti naivnog i glupavog vuka:

- Signor Granelli, zaista?

- Sě, certo, mislim, koliko sam vidio, to je samo jedna soba – Talijan ga uvjerava.

- Pa to onda možemo brzo riješiti... – Enzo drhturi od uzbuđenja i kap sline mu sjaji u kutu usana.

- Evo, ja sam spreman kaparu, recimo, domani, ali pretpostavljam da ste sad umorni pa ćemo ostaviti...

- Ne, mislim, da, možemo to odmah, zašto ne...

I odjednom osjetim snagu u udovima, kao da sam dobila infuziju adrenalina, plus testosterona. Ništa me ne može zaustaviti.

I moja me odluka vodi jasna, ispravna, sigurna, divlja, slobodna.

I ispružim šaku i ciljam, a nije potrebno, jer znam da ću pogoditi, faktor iznenađenja je na mojoj strani.

Njegovo hrapavo, neobrijano lice i nos, tamo gdje je najranjiviji.

Znam, čujem dobro galamu oko sebe, zovu me da se saberem, netko me čak povlači za majicu, ali se istrgnem i opet udarim. Kao što pravednik udara na neprijatelje svoje, sa svim bijesom osvetničkim, za iskupljenje grijeha.

Oh, kako prija. Sva izgaram, oslobođena, snažna, najjača. Udarac. Meso na meso, kost na kost, šaka na lice. Moja šaka na njegovo lice.

Odavno sam to trebala učiniti.

 

- - -

 

Kako je naletila, kao teretni vlak, kao pomahnitala zvijer, i maše rukama i udara po meni kao po bubnju, i svira mi šakama po rebrima, i netko iza nje viče:

- Mina, Mina! - čini mi se Dino, i Nensi viče:

- Mina, smiri se! - ali je njoj sve to kao oduševljeno navijanje publike, i ona juriša, kao da se bori za titulu svjetskog prvaka u super teškoj kategoriji, i udara me i dalje i rukama i nogama, i ja se mogu samo skvrčiti, jer u isto vrijeme čuvam i lice, i trbuh, i jaja, i, u stvari, jaja su mi nekako najvažnija, i pokušavam njezina koljena zadržati na što većoj udaljenosti, ali zato udarci padaju po mojoj glavi, i po ušima, i zvone kao podne u katedrali, i jedva uspijevam doći do zraka…

- Mina! Mina! - netko zove, a ja mislim, zašto koji kurac ne začepe, pa zar ne vide da je samo raspiruju, a kroz udarce koji padaju po meni kao grad, razaznam njezino lice u ljutitom, bolnom grču, iskrivljeno od žuči i…

… u trenu pomislim, što sam joj to učinio, o, sranje, kako se to moglo dogoditi…

… ali prije nego što se snađem, jedna me njezina šaka pogodi ravno u želudac, pa se presavijem na pola, i ponudim joj svoju glavu za boksačku vreću, ali ona promaši, pa ja padnem postrance u blatne tragove vatrogasnog kamiona, a ona izgubi ravnotežu, i sruši se na mene, i pri tome mi zabije koljeno pod rebra, tamo gdje sam nekad običavao imati bubreg.

- Mina - dahnem - predajem se!

Ali mislim da me ona čak i ne čuje, i potpuno obnevidjela od bijesa i jada, penje se na mene i mlati rukama kao vjetrenjača, i odjednom mi se jedna njezina šaka nađe među zubima i ja zagrizem.

 

- - -

 

A ti bi se tukao, a? I grizao a, rasipao svoj otrov, kao da ga se nisam sita nauživala, a? Nasilnik, zlostavljač, mahnitavac, luda i budala, najbeznadnija budala koju poznajem! Želiš uništiti moje tijelo, ha? Izobličiti me, podvrgnuti kalupu tvog zubala, ha? Ali nisam ja meso za tebe, dragi moj? Ovo meso tvoje kljove pretvara u krhotine!

Pogledajte ga, evo, vidite ga, najjadniji bijednik i najdičniji primjerak muškog roda! Stvarno si za žaljenje, susjede, jer to smo mi, zar ne, ništa više, tek obični poznanici, vrata do vrata, dobar dan, dobra večer, ah da, kad si budete pucali u glavu, molim vas, preko jastuka, da mi ne pokvarite san! Kako sam glupa, ja sam se bojala za... a ti, ti se ovdje raspravljaš o cijeni, trgovac jedan obični, zelenaš, smutljivac! Ti bi prije podigao zube i škrge na druge, nego okrznuo svoju guzicu.

U rebro, pa u rame, na, pa u... u ruku, gdje stignem! Zato što si bio sebičan! I zato što si me doveo u ovu poziciju bez izlaza.

U koljeno i bedro! zbog požara i zbog toga što mi je Bernard razbio vazu na ždrala.

I zbog onog prvog bezobraznog poljupca, u mom uredu, pred svima.

I zbog toga što smo prvi put vodili ljubav u spavaćoj sobi mojih roditelja.

Evo ti, na, neka te boli, neka te mučim, da prolijevaš krv, patiš i stenješ!

Jer si mi nekad rekao da me voliš, a onda to zaboravio!

Da se grčiš osramoćen, izranjan i izudaran! Da jaučeš, plačeš, klečiš, i moliš!

Jer mi nisi napravio dijete, naše dijete...

Da moliš za oprost i busaš se u prsa, moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!

Zato što si ti ti, a ja ja.

Zato što si se razveo od mene! I ostavio me samu!

... ali ne, ti uvijek imaš svoje spasitelje koji te oslobađaju odgovornosti, koji te štite da ne moraš gledati istini u oči, ružnoj opakoj ženi, ali neizbježnoj i ubojitoj...

Pustite me! Zašto me držite!

Nensi, Bernarde prestanite me potezati! Šta je, Dino, i ti? Jesi već zaboravio što ti je napravio! A vi singor Granelli, vi se gubite iz moje kuće tamo odakle ste došli! Ovo je moje, shvaćate! Moje kamenje, moja trava, moje zgarište! Moje vlastito poniženje, čujete, i nitko nema pravo da mi ga oduzme, nitko!

Ali...

Odjednom je stisak popustio.

Enzo naglo problijedi kao da je upravo ugledao cijeli odred marširajućih sablasti. Tavio se zakašlje.

- Chi À quella signorina? – pita Granelli. Jer svi sada gledaju negdje iza mojih leđa.

A kad sam se okrenula, iz sumraka izroni dobro poznato lice. Bila je to Dalila.

 

- - -

 

- Ča ćeš ti tu, mala? - Dino počne, ali ga ona odmah prekine:

- Daj, muči! - prošišti kroz zube i prođe prema meni - Enzo…

Dobro, pomislim, to je to, kao što bi rekao James Bond, umire se samo dvaput, vidim, Mina je  zastrašujuće mirna, i, iskreno, sve bih dao da me sada barem još jednom lupi, ali onako konačno, da izgubim svijest i nikada se više ne probudim, a Dino, jedva se suzdržava i mislim, nadam se da me neće udariti, i prije nego što bilo što pametno smislim, počnem:

- Čekaj… Dalila - i pogledom zvijeram prema svojim sucima, i poroti, i krvnicima - Mina… imaš pravo… oprosti… Dino… ja… Dalila… mislim da bi se trebali vjenčati!

A netko u publici ispusti uzvik iznenađenja, bit će Nensi, iako je i Bernard sumnjiv. Elvis zuri u zemlju, kao da je nešto izgubio, i vidim da su mu uši ljubičaste, i mislim, dobro je, barem je nekome neugodno. Tavio ispod oka pogledava svog zrmana, kao da ga pita, ča to je to ili da ga ipak polomim, a Talijan nas gleda kao televiziju, i sigurno misli, ako i ne kupi kuću, barem će se vratiti u Trst, ili odakle je već došao, sa gotovim scenarijem za novu “Tera noštru” ili “Rozu salvahe”.

Dino spušta šake, Dalila me gleda u nevjerici, a Mina se okrene i počne zvati:

- Đina, di si! Đina! - pa nestane u mrak iza konobice i samo je čujem - Đina, di si mala! Đina!

A ja stojim, kao da sam pustio korijenje, tu u crveno blato, i zurim u prazno i slušam:

- Đina! Đina! - kako se gubi iza kuće, pa postaje sve jače s druga strane - Đina! Đina!

I tada začujem smijeh, mlad i hladan, od kojeg se trgnem i dignem glavu i vidim Dalilu kako se smije:

- Pa ti nisi normalan!

A Mina se pojavi iz mraka i zove:

- Đina… - pa zamukne.

- Ti si totalno lud - smije se Dalila - Svi ste vi totalno ludi…

I svi je gledamo, a ona vrti glavom:

- Svi ste vi totalno polupali lončiće…

- Ča… - pokuša Dino, ali ona vrisne:

- Ništa nije bilo, jebote! - pa se okrene na mene - Šta si ti potpuno posenilio ili koji ti je kurac?! Šta se ne sjećaš?! Pa ništa nije bilo! Idiote, samo sam ti popušila! Pa ne može se od toga ostati trudna…

- Ali… - Dinu nije jasno, i vidim da ni Mini nije jasno, i sasvim sam siguran da ni meni nije jasno.

- Kako ne kužite?! Pa to je sve bila samo zezancija, fora - Dalila nestrpljivo maše rukama - to smo se mi cure kladile, koja će ga prva dobiti u krevet. One jadnice su se usrale, nisu ništa ni pokušale, kako su glupe, da su samo znale kao je bilo lako…

- Ali rekla si da si trudna?! - Dino još nije ništa kužio i ona mu se nasmije u lice:

- To je bilo za tebe, glupane. Za tebe i mamu, znaš. Dosta mi je više da me tretirate kao bebu. Mamima mala curica! - ona se iskrevelji - E, pa mamima mala curica te stvari dela već zadnje tri godine i, ako će, mamima mala curica more ostati i trudna, ako će! Samo ča nisan toliko glupa, ja iman svoj plan, i moren sa svojin životon delati ča god ću, i moren pojti u postelju s kin god ću, i ti ili bilo ki drugi ne morete tu baš niš, kako ne kužiš?!

 A Dino je samo stajao i slušao, i ona se zlobno podsmijehne:

- Ali kako bi i moga skužiti? Pa ti si totalni luzer. Svi ste vi totalni luzeri! Svi ste se zakopali u ovo usrano malo misto i živite svoje živote svaki se dan uvjeravajući da je ovo najbolje misto na svitu. E, pa iman vijest za vas. Ovo misto je čisto sranje i smrdi do neba i ja niman namjere ostati tu do kraja života. Ja ću učiniti ništo od sebe, jer ja nisan luzerka kako vi, ja san pobjednica, čujete, pobjednica!

A onda joj, prije nego što uspije uhvatiti zraka, iznenada priđe Mina i Dalila uplašena skoči u stranu, iza brata, i vikne:

- Da me nisi taknula, kučko! - ali je Mina samo pogleda umorno i kaže:

- Mala, idi kući… Dino, vodi je - pa se onda obrati i ostatku skupa - Svi! Idemo! Svi kući!

I dok su se gledatelji polako počeli osvješćivati, razmjenjivati prve komentare, ona ponovno ode u mrak:

- Đina, pa dobro di si ti! Đina! - i ja odem u mrak za njom i počnem zvati:

- Đina, debela, dođi! - i među lupanjem vrata automobila i paljenjem motora razaznam gladno mijaukanje jedne inače sasvim dobro hranjene kućne mačke.

 

- - -

 

Noć je neprozirna i progutala je sve moje prijatelje, poluprijatelje, skoro prijatelje, poznanike i strance koji to više nisu. Bernard je otpratio Nensi, Dino, Elvis, Tavio i Dalila odvezli su se u kombiju. Granelli je otišao jednako dobro raspoložen kao što je i došao, neke je ljude jednostavno nemoguće smesti. Poštujem to.

- Okreće na buru! – Enzovo lice prekriveno dugačkom sjenom koju baca svjetiljka sa zida. Kao da mu mrak jede lice, mršavo, koščato, ispijeno, kao da nestaje.

Da, stvarno, vjetar se mijenja. Pogledaj nebo! Venera jasno sjaji... Konačno malo svježine. Kao da je netko nakon dugog perioda bolesnog, zatrovanog juga otvorio sve prozore i pustio dašak čistog planinskog zraka.

- Puše ravno s Učke! – osjećam štipanje na obrazima.

Tiho je. Samo Đina mijauče pored mojih nogu.

- Idem, laku noć! – Enzo otvara vrata svog stana. Ali ne može.

- Što je?

- Ne znam, ne otvaraju se...

- Čekaj, probaj... – približim se, ali u tom trenutku pođe mu za rukom da ih konačno odgurne.

- Trebalo bi ih izblanjati – objašnjava.

- Da, i ona u konobi, skoro da ih više ne mogu zaključati... idem-m...

Ali tada on upali svjetlo i oboje se zaledimo. Voda iz Mimoze procurila je u Murvu. Na stropu velika fleka, s koje kapa voda na laminat.

- Brzo, kante, da se ne nadigne pod!

I posao nikako da prestane.

Pa vadimo plastične zdjele za salatu i dvije kante koje su ostale od gašenja požara.

Enzo šuti i radi, kao dobar mali franjevac. Tek sad primjećujem da mu je usna otekla. Žao mi ga je nekako. I mene mi je žao. I kuće.

- Trebaš staviti malo leda na tu usnicu! – ne gledam ga nego ožimljem krpu dok mu to govorim.

- Nemam leda u frižideru!

- ‘Ajde onda, kad završiš dođi preko!

Moj je stan u redu, baš kao da se ništa nije događalo cijelo poslije podne. Tek mala zbrka u posuđu zbog velikog broja plastičnih čaša i sjajne mrlje od soka, ocijeđeni limuni, te razbacana odjeća u sobi... Otvorim konzervu za Đinu. Ona halapljivo jede.

Vadim led u jednu čistu krpu, sve skupa u zdijelu, pa mu ih ostavim na stoliću ispred kauča.

Moram malo sjesti.

Zaklopim oči, ali prije nego što se uspijem opustiti, on ulazi.

- O, hvala! – pritišće led na lice – Mogu? – pokazuje rukom na kauč.

Dajem mu znak da sjedne. Zašto ne, trosjed je, nećemo se gurati.

Odjeća na njemu je potpuno promočena i miriši na roštilj, samo je lice oprao.

Zidni sat glasno kuca.

Ruke mi bride. Vlastito tijelo kao da mi ne pripada, tako otežalo, prenapregnuto, kao da nije moje, već je srebrni oklop nekog srednjovjekovnog probisvjeta koji ga je nakon pijanke u krčmi zaboravio pokupiti. I ostavio ga meni, ovako ošamućenog, iscijeđenog, na rubu snaga.

Šutimo i gledamo u prazno.

- Boli? – primjećujem da siše kroz zube, tiho, kao da ga ne mogu ne čuti.

- Ne... – laže, a onda me pogleda – Malo... možda.

Đina prede u svojoj košari. To nas uspavljuje.

- Hoćeš da gledamo televiziju... – predložim – malo, dok ne odeš?

On kimne glavom.

Ekran pokazuje neku obiteljsku humorističnu seriju. Smijeh u pozadini. Ni jedan od nas se ne usuđuje dirati daljinski.

- Stavi šta oćeš, meni je svejedno... – nudim mu upravljač.

- Meni isto.

Zurimo, bez komentara, bez ikakve reakcije, sporo dišemo, malo ću smanjiti glas. Žena upravo baci muškarcu veliku tortu u lice. Smijeh negdje u pozadini ekrana. Trenutak kasnije on njoj baci drugu tortu, ne, to je divovska krempita... I zatim sve nestane.

 

- - -

 

Probudim se na kauču, i prvo što vidim su njezina leđa i naša se bedra dodiruju, jedva, tek ovlaš.

Ona diše duboko, ritmično, još uvijek spava, mutna rana svijetlost se rasipa kroz prozore i mi smo skrvčeni jedno uz drugo, i preko noći mora da se bojler ugasio, i kao da mi se cijelo tijelo preko noći ugasilo, ruke su mi bolne i ukočene, leđa me zebu i jedino toplo mjesto je ono bedro kojim dodirujem njezino, i iz tog komada kože veličine dlana kroz odjeću, toplina se širi, polagano, ali uporno, kroz kosti, do srca.

Gledam njezina leđa, i djeluju mi stvarna, i ne želim pružiti ruku do njih da se ne bi slučajno ispostavilo da griješim, i kosa joj pada niz leđa, i izgleda tamna i mirisna, kao i uvijek. Iako malo miriše na dim.

A onda joj među vlasima primijetim jednu srebrnu, sijedu, i u tom trenutku kao da nešto stane, nekakvo zujanje u mojoj glavi kojeg nisam bio svjestan sve dok nije utihnulo.

I možda se sunce uspelo koju stepenicu više po nebu, ali slika odjednom postaje jasnija, i ta jedna sijeda vlas postaje nit, srebrna nit, i nisam siguran, ali mi se čini da bi ta nit mogla biti dovoljno jaka da za nju obijesim svoj utopljenički život. I srce mi zakuca brže, i ono mjesto gdje nam se dotiču bedra, onaj prostor dodira gdje se moja noga spaja s njezinom nogom, iz njega počne žariti nešto novo i nešto staro.

Ustanem, polako se izvučem s kauča da je ne probudim, i tada primijetim televizor koji uporno sniježi, i kosti mi pucaju tako glasno, da se bojim da možda nisu preglasne, ali ona se tek promeškolji, pa se ispruži preko dijela kauča koji se ispraznio, a ja i dalje vidim onu sijedu vlas, i ne mogu se oteti dojmu da sam ja za to kriv, i gledam je kako spava i obećam joj nešto, nisam siguran što, ali obećam joj nešto, i siguran sam da je to možda jedino obećanje koje ću ikada održati, a ona, ona će odabrati što zapravo želi da joj obećam.

Gasim televizor, i idem u kuhinju, iz kuhinje je gledam kako spava, i polako, polako, otvaram ormariće, sve stvari stoje na istom mjestu, kao i uvijek, i vadim dvije šalice, i čini mi se da se mogu sjetiti kada sam zadnji put izvadio dvije šalice, i čini mi se da je sve između ta dva trenutka bio samo san.

I otvorim frižider i nađem tetrapak mlijeka, ali mi se učini prelagan, u njemu nema dovoljno mlijeka za dvoje, ali u ormariću iznad njega nađem kutiju zelenog čaja i u njoj dvije, posljednje vrećice, pa izvadim i mali lonac, napunim ga vodom, i stavim na štednjak. Pit ćemo čaj s mlijekom.

 

- - -

 

From: astrokata@yahoo.com    To: snjezzaklina@hotmail.com

Subject: pozdravi iz sela

 

Ćao cure!

 

Jučer sam dobila razglednicu iz Maroka, a samo dva dana prije onu iz Sicilije. Ali sudeći po datumima, vi ste sada već na pola Azije, ako ne već i u Nepalu, a? Samo sam ovo htjela reći: dajte mi te marke malo bolje zalijepite, jedna mi je došla doslovno rascijepana, a znate koliko je onda posla oko toga. U svakom slučaju, dogovor stoji, za svaku zemlju iz koje mi pošaljete zdravu i lijepu marku, častim... menu po dogovoru, restoran, naravno, vi birate.

Inače, ovdje je već pomalo gužva. Turisti su već zauzeli najbolja mjesta na plaži pa se čovjek ne može pošteno ni nasunčati, ovdje ne može toples jer su djeca, tamo nudizam jer su stari manijaci... ah, ljeto je ponekad takva gnjavaža!

Nensi se odselila, konačno i definitivno. Dorijan će na jesen u neku zagrebačku gimnaziju, ima neki broj u nazivu, ne znam točno, Nensi kaže da je to odlična škola i da se Bernard pokazao kao pravi, odgovorni tata. Šta da vam kažem? Izgleda da će to između njih dvoje funkcionirati. Oboje su zaposleni, Nensi je bez problema dobila premještaj u HT-u na isti odjel s tim da je plaća sad još i malo bolja jer radi u metropoli je li, di ćeš od tolike odgovornosti za cijelu veliku nam državu, a Bernard razmišlja da otvori svoju izdavačku kuću, valjda je već i registrirao firmu, šta ja znam, to će Mina bolje znati. Inače ona i Enzo su odlično uredili kuću. Izgleda ljepše nego prije. Sinoć smo Elvis i ja bili kod njih na večeri. Pedoći, veliki, mesnati, za prste polizat.

Znam, znam što ćete reći, ali ovaj put je za ozbiljno. Već sam dva puta radila astrološku kartu za Elvisa i mene, i... svaki put jednako dobre vijesti... šta da vam kažem... prije jednostavno nije bilo vrijeme. Malo je još uvijek ljubomoran na Dina pa se trudim držati po strani kad se dečki sastanu.

Uglavnom, mi smo svi ovdje jako sretni zbog vas i nadamo se da ćete nam se brzo vratiti.

Mažite se kremama da ne izgorite i pijte samo flaširanu vodu, Žaklina neka posebno pazi na ozljede zglobova, vidim ovdje nekakav nenadani susret, a opet... kad ste već na putu oko svijeta velike su šanse za nenadane susrete, zar ne? Ah, i ti horoskopi, ne treba ih shvaćati preozbiljno.

Voli vas Kata

 

- - -

 

From: editor @ cyclebin.hr   To: mina-s @ net.hr

Subject: Re: halo vi tamo

 

E, pa halo i vi tamo!

I hvala na lijepim željama, i mi vama također i to sve skupa.

Posla je preko glave, ali nekako ide - ti, Mina, znaš kako je to, a još je teže kad se počinje iz početka.

Što se tiče vaše knjižice, poštu sam dobio, a dobio sam i mail s attachmentom, i već smo pročitali i Nensi i ja. I to o uređenju stare istarske kuće, to je super, takve stvari se uvijek mogu prodati i to sigurno ide u štampu u listopadu, ali do tada, kako bi bilo da napišete nešto o tome kako ste vas dvoje ponovno skupa.

Ono što me zanima od vas je lagani obični ljubavni roman prepun ljubavi, sumnje, mržnje i nježnosti. Mogu to biti i priče, no htio bih da ti pišeš u ženskom licu a muž tvoj u muškom, to bi bilo divno i neponovljivo. Ako nešto nije jasno, javite se. To naručujem za vašu drugu knjigu kod mene.

Inače, kod nas je sve dobro, Dorijan ne voli školu, baš kao što i treba, ali si je već našao dobru ekipu, Nensi puno radi (Mina nazovi je pa joj reci da to malo smanji), ja - dobro, a vidim da ste i vi, pa budite i dalje.

Puse,

vaši

Nensi, Dorijan i Bernard

 

 

- KRAJ -

<<< natrag

- 23 -