back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

From: Albert Templeton  To: king-pislav@yahoo.com

Subject: Reverse the aging process

Clinically Tested Natural HGH Oral Spray Boosts Energy and Immunity

...

From: kurt_peters@hotmail.com  To: mina-s@yahoo.com

Subject: government is taking over

 

The FDA is working very closely with the Pharmaceutical companies.  If you are sick and continue taking medications, you may die prematurely and still sick. Think and pray!

 

- - -

 

Tako sam umorna. Zadnja dva dana teško spavam. Probudim se usred noći i osluškujem napornu tišinu. Bojim se. Da ne učini neku glupost. S njim se nikad ne zna. Pa prislanjam uho na zid. Zatim tražim čašu u kuhinji, preko nje je zvuk jasniji. Ali zatim čujem njegov televizor kako brnči. Pa mi bude lakše. Uskoro osjetim vibraciju njegovih koraka, zatvaranje i otvaranje vrata njegove kupaonice. Za sada je dobro.

Sjedim kraj prozora i gledam kako se crvena kugla prebacuje na zadnju četvrtinu neba, užarena poput stakla koje je upravo napuhao muranski majstor u svojoj tvornici, a na opće odobravanje prisutnih turista. Poslijepodne je tiho i toplo. U rukama držim Turgenjevljeve «Lovčeve zapise» – treba mi nešto nestvarno, neopterećeno ljudima i njihovim glupavim zamršenim odnosima, nešto čisto, slobodno i nostalgično, naivno poput djetinjstva, melankolično poput sjećanja koja smo uvijek željeli imati, a nikad nam se nije pružila prilika da ih steknemo. Ali zapravo ne čitam, nemam koncentracije da slova pretvaram u slike, slike u ugodu.

Nekoliko sati prije bila sam na plaži, tek tako, bez ikakve posebne namjere. Kad sam se vratila, Bernarda više nije bilo što mi zapravo odgovara jer mi se uopće ne razgovara. I još mi more šumi u ušima, jedina dobra stvar koja mi se dogodila u posljednje vrijeme. Nesputano brboćkanje valova i jugovina zapletena u trstiku, ššššš. A možda bih samo trebala očistiti vosak iz ušiju...

Nisam dobro. Nikad nisam dobro kada se na platnu pojave slova i upale se svjetla. A znam da je ovo The End, iako nisam sigurna je li vrijedilo žrtvovanog vremena, i snage, i pameti, i gluposti, i nadanja, i ljutnje, i razočaranja.

Nekome početak, nekom kraj, nekome opanci, nekome obojci, tko bi gori sad je doli, a kad padneš nema više da se dižeš jer polomio si nogu i iskrivio kičmu, netko nisko leti i još niže slijeće, a jedna lasta možda ne čini proljeće, ali je svakako glavna frajerica kad se ostatak jata pojavi... Samo što sve to nema nikakve veze sa mnom.

Nije da sam se ja sad nečemu nadala, da sam očekivala, što ja znam, nekakv kontakt, pomirenje, ne, čak ni razgovor, ali nisam mogla pretpostaviti ovako jeftin završetak, kao da sam tek sporedan lik u blijedom scenariju za TV-sapunicu. Prvih tridesetak sezona serije je gotovo, prohujalo, bez velikih nagrada i zapaženih intervjua, jedna sasvim obična trakavica bez pravih uzbuđenja i doživljaja, i ja stvarno ne znam vrijedi li sudjelovati dalje, ima li smisla trsiti se u sljedećih tridesetak godina...

A onda je u dvorište uklizio zeleni mercedes. Čini se da je publika još uvijek zainteresirana za moje daljnje pojavljivanje na ekranu.

Čekam da vidim što će se dogoditi. Limuzina ima talijanske registarske tablice. Možda će Enzo izaći da vidi tko je to. Da, možda sam upravo dobila nagradni let na Mars. Uostalom, da ima poznanike s ovakvim makinama, vjerojatno ne bi bio bijednik kakav je.

Visok snažan čovjek ispadne iz elegantnog vozila i počne se ogledavati kao da je u kakvom muzeju. A onda me ugleda kako buljim u njega kroz prozor. Mahne mi. Nema mi druge, moram van.

- Granelli! – pruža mi svoj čvrsti stisak. Depardieuovska pojava, sav u širokim, moćnim crtama. Međutim, prirođeno buntovni izraz dobro je maskiran iza šminkerskih naočala sa zlatnim okvirom. Masna kovrčava kosa dopire mu do ramena i miriše po mješavini dječjeg šampona i kolonjske vode.

- Ja sam za kuću došao, znate, vi mora da ste vlasnica, zar ne?

A-ha.

- Da, jesam ali...

Sada zapravo nije pravi trenutak, kako da vam to objasnim, gospodine. Gledam ga smušena i zatečena. Ali mi simpatični signor Granelli pokušava olakšati položaj:

- Vi se sigurno pitate, kako tako dobro govorim hrvacki, jel' da?

Klimam glavom poput izdresirane foke.

- Mama mi je porijeklom iz Hrvatske, znate, ona je došla raditi u Trst, kao ispomoć u obitelji moga oca, i tako se dogodilo...

- Lijepo – slažem i zamišljam podle slike napastovanja mlade emigrantice u sobama s baldahinima, zadizanje male crne suknjice s pregačom, straga, ribaća četka leži na podu, prljava voda u kanti...

Ali Granelli za jedno na silu iznuđeno dijete uopće ne izgleda potišteno ni zakinuto.

- Mi piace, mi piace, molto, posso?

- Ma certo... – jezik mi radi brže od pameti i nudim mu da ga povedem oko kuće.

Znatiželjno lupka po škurama i opipava zidove.

- Bello, bello! – šapuće i žmirka očima kao da u glavi premeće teške matematičke jednadžbe - Baš kako sam i zamišljao, moram priznati!

Granellija će očito teško biti iznenaditi, i kao da me  čuo on nastavi:

- Oduvijek sam želio kupiti nekretninu u Istri, znate, povratak korijenima, to ljudima u mojim godinama ipak nešto znači, a s vremenom ću postajati samo stariji... Uostalom – ovdje se važno nakašlje – Mi Europljani smo stari narodi i ne smijemo dozvoliti da zaboravimo na svoje porijeklo, to bi bila najgora stvar koja bi nam se mogla dogoditi...

Ja se doduše, mogu sjetiti barem jedne gore, ali nije važno. Važno je to da ja trenutno nisam raspoložena ni za kakve pregovore, i ako će se netko iz ove kuće seliti, to sigurno neću biti ja. Zato krećem u ofenzivu.

- Ma kuća ustvari ima podosta mana, znate!

- Daaaa? – Granelli me iznenađeno pogleda, gotovo uplašeno, ali se zatim sabere – Per esempio?

- Pa kao na primjer, izolacija je u kući dosta slaba... sve se čuje iz jedne sobe u drugu, znate, nema baš pretjerane privatnosti...

Vodim ga prema konobi.

- Ah, to! – Granelli odmahne rukom s takvim olakšanjem od čega se meni odmah steška u grlu, još jedan neuspješan pokušaj – Pa to je u redu, uostalom ipak se radi o jednoj kući zar ne?

- Da, ali... – mucam.

- Nemojte se vi zbog toga brinuti, uostalom to se da srediti, moj tast ima građevinsku firmu tako da, ako bi bilo potrebno bilo što poboljšavati...

O-ho, građevinska firma, ni više ni manje, to nisam mogla očekivati. Znači treba pronaći skroz nešto novo.

- Ne znam, kažete da ste iz Trsta? – ovaj se put bolje pripremim.

- Sě, vivo proprio in centro...

Odlično!

- Pa znate, puno ljudi jednostavno se ne uspije prilagoditi životu na selu... Mislim, pogledajte, mi smo ovdje usred ničega... ako vam nešto zatreba...

- Non c'À problema, ho la macchina, 15 minuti À sono a Pola, non À vero?

- Sě, ma... Znate, što se sigurnosti tiče...

- So tutto, non ho bisogno delle esplicazioni, Istria e sicura... U usporedbi s Trstom, Istra je sigurna poput dječjeg vrtića... – smješka mi se – Sviđate mi se, gospođo Minerva, siete onesta, e questo mi piace, ne pokušavate sakriti stvari... gotovo bih rekao da me pokušavate odgovoriti, mislim da ćemo se fino uspjeti dogovoriti oko svega...

- Pa zapravo, što se tiče dogovaranja...

Ali tada se dovukao Enzo. Dobro raspoložen kao da je upravo dobio na lotu. Ne treba reći da se moj loš predosjećaj pretvorio u pravu gnjavažu. Sad se treba boriti protiv dvojice. Ali, pogledaj ga, kako je samo vedar... A ja osluškujem preko zidova i guram uho na čašu da provjerim je li živ...

 

- - -

 

I učinilo mi se da sam čuo nekoga.

A kad izađem van, pokraj našeg narančastog grobara, ugledam ogroman blijedozeleni mercedes, i sjetim se, Talijan, pa požurim prema glasovima koji su se čuli od konobice.

- O, signor Granelli! - sav prštim od oduševljenja i gostoljubivosti, i pravim se da ne vidim da me Mina gleda kao da sam tucet tjedan dana starih štenaca vezao u vreću i bacio u septičku - Recite, Mina vam je već sve pokazala?

I prije nego što ijedno od njih dvoje uspije bilo što prozboriti, ubacim se među njih, pa okruglastog Talijana guram ponovno prema prednjem dijelu kuće, i dok Mina grize usnicu i stišće šake, ja sam sam ugodan i pristupačan kao da radim na šalteru banke:

- Ne znam koliko vam je Mina rekla, ali ovo imanje ima sjajne mogućnosti, bilo da ga želite ostaviti u sadašnjem stanju, ili možda preurediti u jedinstvenu luksuznu vilu, vidite, recimo, mjesta za bazen ima i više nego dovoljno, ili možda za kakakv ekskluzivan restorančić, naravno, sve ovisi o vašim preferencijama, ali tu ima dovoljno mjesta za dva, možda čak i tri dodatna objekta čime bi se ukupan kapacitet mogao učetverostručiti, ali i inače, ovaj je kraj vrlo perspektivan, i mi zapravo imamo idelnu poziciju, jer more je…, reci, Mina, pokazala si gospodinu gdje je more? More vam je odmah ovdje dolje, ne vidi se odavdje, ali s kata imate prekrasan pogled…

I Talijan pogledom prati moju ruku dok mu crtam kule u zraku, a Mina samo stišće šake i zglobovi su joj već potpuno bijeli, lice blijedo poput svijeće, i čeka priliku da mi se ubaci u riječ, i zato ja samo meljem, i nije me briga razumije li me on ili ne, i zapravo bi mi bilo draže da me ne razumije baš najbolje, jer ni ja nisam baš previše siguran što mu zapravo govorim:

- Znate, mi smo vrlo zainteresirani da sve prodamo, iz jednostavnog razloga što smo probali, ali smo otkrili da baš i nismo za turizam, znate kako to ide, drugi interesi i to, a svaki posao traži stopostotnu posvećenost da bi uspio, i jednostavno, mi vidimo što bi se tu sve moglo napraviti, ali nemamo iskustva, nismo iz te struke, ja sam se bavio novinarstvom, a supruga je radila u izdavaštvu, i nedostaje nam, kako bi se to reklo… poslovnog duha i…

Tada Talijan podigne obje ruke kao Papa pred Urbi et orbi i zausti:

- Ono šta mene interesa je…

- Naravno da je tu i pitanje cijene - uskočim ja - ali i što se toga tiče mi smo spremni biti maksimalno fleksibilni, naravno, na vama je da se odlučite, ali morate znati da imamo već nekoliko vrlo zainteresiranih kupaca i u ovom trenutku prednost pri kupnji definitivno bi imao onaj tko bi bio spreman ponuditi nekakvu kaparu, mmm, šta ja znam, simboličnu svotu… možda pet tisuća eura?

I dok razmišljam koliko se daleko može pobjeći s pet tisuća eura, pet tisuća eura, pet tisuća eura, to je deset tisuća maraka, vidim Talijana kako oprezno vrti glavom i vidim Minu kako širi oči u nevjerici, i vidim kako njezine usnice iza Granellijevih širokih leđa nijemo oblikuju pitanje:

- Šta si ti normalan?! - i vidim kako s puta u dvorište ulazi Dinov plavi olupani Bedford. Kombi se zaustavlja odmah iza našeg Opela i blokira ga, vrata se otvaraju, s jedne strane ispada Elvis, pogledi nam se susretnu, lice mu je sivo i ozbiljno, s druge strane izlazi Dino, iza njega nekakva grdosija od čovjeka, mislim da je to Dinov zrman, zidar, i kao kroz maglu čujem Minin glas:

- Enzo, stigli su ti prijatelji. 

 

- - -

 

Možda mi je prvi put u životu stvarno bilo drago da vidim Dina i Elvisa. Ne zato što sam htjela da Enzo popije batina, nego zato što je bilo jasno da ih je zaslužio. Onaj treći tip, što je izgledao kao Dino u kojeg je netko napuhao zraka, djelovao je najnabrijanije.

- Enzo, di si! – zaderao se Dino. Jer to nije bilo dozivanje, bila je to naredba koja se ima poslušati pod prijetnjom smrtne kazne.

- Di si, izdajniče! – vikne sada i Dinov napuhani klon.

Samo Elvis šuti nervozno otresajući rukama poput boksača koji pred meč želi dlanove napuniti energijom, snagom, krvlju.

Signor Granelli me pogleda potpuno zbunjen. Čak se potrudio i nasmiješiti, vjerojatno se bojeći da ne ispadne kukavica. Ali kako ni moje ni Enzovo lice nije pokazivalo nikakve znakove ležernosti, on prošapće:

- Che cosa sta succedendo? Sono vostri amici, č vero?*

- Nekad bili! – odreže Enzo i progura se naprijed, ižmikan kao krpa.

Kad su shvatili da im se približava traženi objekt njihova bijesa ubojita trojka je zastala. Zatim je na jedno pet koraka od njih stao i Enzo.

Granelli i ja stajali smo ukočeni poput grčkih karijatida čekajući potres koji će nas zauvijek srušiti u prašinu.

Sunce je već duboko uranjalo noge u maglicu na horizontu, a pod čempresima su izdužene sjene rastezale svoje vitke figure.

- Dobro znaš zašto smo tote, je li taaako? – Dino je govorio svečano zavlačeći samoglasnike kao da je govornik na ceremoniji otvaranja kakve sportske dvorane. Samo što se ovdje činilo da ferplej neće biti prioritet.

- Slušaj, Dino, ja nisam baš siguran...

- A ne, stari moj, sad ćeš ti slušat' mene, jerbo ja san tebe sluša umisto da san opra oba uha i oka da vidin di ti se ona stvar riva dok motaš s jezikon, me kapišiš? – Dinu navre krv u glavu.

Elvis se strese kao da je upravo ispio čašicu ljute. Samo je treći član ekipe stajao odlučan i koncentriran, potpuno svjestan svoje uloge u prostoru i vremenu.

- Razumijem ja tebe, ali probaj ti razumijeti mene... – Enzo pokuša zaigrati na nekakvu iskrenost.

- Enzo, Dino govori sada! – prekine ga Elvis što najprije iznenadi njega samoga, a zatim i Dina koji ga pogleda u nedoumici.

- Da, tako je, sad ja govorin – snađe se Dino na brzinu i nakon što je duboko udahnuo provali mračnim dubokim glasom za koji nisam mislila da ga takav sportski, gotovo šarlatanski tip može imati, kao da ga je izvukao ravno iz utrobe, još vlažan i pulsirajući – Izda si me prijatelju, izda kako najgori neprijatelj ne bi!

- Ma je to nekakva narodna predstava ili nešto? – šapne mi Granelli.

Da bar.

- Slušaj, Dino, jesi ti uopće razgovarao s Dalilom, mislim, ona je sad tu nekako bitna...

I prije nego je Enzo vjerojatno uspio domisliti do kraja, Dino se na njega zaleti s takvom snagom da ga na licu mjesta obori na tlo.

- Da nisi spominja njezino ime, me čuješ, nanke spomenuja da je nisi! - stenje Dino dok navaljuje na Enza.

- Da li da se miješamo ili ne? – pita me Granelli dok mu sitne kapljice znoja izbijaju iznad usne.

Pa njih je doduša trojica, i ako se mi pridružimo Enzu... Ali zašto bismo mu se pridružili...

Elvis me gleda i ja gledam njega i čini se da se razumijemo. Ne mičemo se s mjesta. Granelli neurotično šara pogledom po svakom od nas.

Onaj treći iz napadačke ekipe vuče Enza za majicu dok se ovaj pokušava osloboditi Dinovog stiska i podići se s travnjaka.

Ali, kakav je to smrad, i prije mi se učinilo da...

- Oh, mio Dio, guardi lŕ, guardi lŕ su…

Granelli je već malo izgubio živce i taman kad se spreman obrecnuti na njega shvatim svu grozotu prizora.

- Fuoco, fuoco!

Mračni dim suklja s kata. A za njim kao izdajnički vražji sluge liznu vatreni jezici.

 

- - -

 

- FUOCO! FUOCO! - viče Talijan, a ja se ne mogu ni okrenuti jer me onaj retardirani Dinov zrman uhvatio svojom zidarskom šakom za majicu pa je uvrće i čupa mi posteljinu iz gaća i ja samo vidim zlobne jezike plamena kako ližu kroz desni prozor Mimoze, i prvo se pokušam iščupati, a onda zaurlam:

- Pusti me, jebote, gori mi kuća!

Tada se na stepenicama umotana u bijelu plahtu poput duha pojavi…

- Nensi! - vrišti Mina i već trči prema njoj, a iz Mimoze u oblaku dima naglavce se strmoglavi i Bernard, gol i bos, tek s malim ručnikom za ruke koji nateže preko prepona, ali mu nikako ne uspjeva da si pokrije i guzicu:

- Vatra, ljudi, pomagajte!

- Nemoj jebat! - zareži Dino, pa se samo obrecne na svog zrmana koji me ne pušta iz svojih šapa - ma, pušti ga!

A onda vikne:

- ‘Ko ima mobitel?! - a debeli Talijan digne ruku kao prvašić - Daj ovamo!

- Enzo, di ti je špina?! - viče Elvis koji se po dvorištu ustrčao s gumenim crijevom što ga je odnekud izvukao, i baš prije nego što ću mu reći, tu ti je, pod nosom, šta si slijep, prozorsko staklo na katu prsne i saspe se na stazu pokraj Mine i Nensi i ja potrčim prema njima, pa ih obje gurnem u stranu:

- Bješ’te odavde! - pa potrčim iza konobice po plastične kante.

- Ljudi, čigovi su ovo auti - čujem Dina kako komandira - ‘ajmo, brzo, sve to maknut, tamo, u desno! Tavio, ‘ajde, makni kombi, ključi su ti unutra, ‘ajde, ča si se sledija, ‘ajmo, ljudi, brže to, brže…

I dok nađem kante, svi su auti već pomaknuti u stranu, jedan do drugoga, i Talijan ih čuva, a Bernard sada trči naokolo, jednom rukom pridržava ručnik, drugom vuče crijevo prema slavini u vrtu.

- ‘Ajde, di je ta voda?! - zove Elvis koji se namjestio tik pod prozor iz kojeg sukljaju plamen i dim i crne krpe pepela padaju svud oko njega, a Bernard objema rukama navrće crijevo i ručnik mu pada u blato:

- Evo, ide! - viče, pa diže ručnik i omata ga oko bedara, pa trči prema meni, a ja čekam da se kante napune vodom, i jednu punim u konobici, u sudoperu za šankom, jednu na vanjskoj slavini, a jedna čeka, a čeka i Dinov zrman, Tavio, a Dino trči gore uz stepenice, u stan, a Mina viče:

- Dino, ne idi gore! - i Nensi plače:

- Sve smo mi krivi!

A Bernard dotrči do mene i jeca:

- Jebemu, Ljubomire, grijalica je zapalila zavjesu! - a ja mu tutnem kantu vode u ruku:

- Ma, dobro je, svi ste živi! -  pa trčim i nosim vodu iz konobe, a Dinov me zidar zaustavi pa mi uzme kantu iz ruke i kaže:

- Samo ti dalje puni!

A od ispod prozora čujem Elvisa:

- Ovo nije ni za kurac, bolje bi bilo da se popišam u vatru! - jer mlaz njegovog šmrka jedva da doseže do prozora iz kojeg nemilosrdno izbija plamen, i Nensi plače:

- Mina, oprosti, sve smo mi krivi! Bilo mi je hladno! - a Mina je tješi:

- Daj, daj, bi’ će sve dobro! - a onda se odozgo javi Dino:

- ‘Ajmo svi na stepenice, pa ćemo si dodavati kante - i još viče - Enzo, daj lopate i smoči neke krpe!

I ja trčim po lopate, a Mina trči po krpe za pod iz konobe, a Nensi trči za njom i skida onu plahtu sa sebe:

- Na, Mina, uzmi ovo! - i ispod je skroz gola, i Mina joj kaže:

- Ma, daj, pokrij se! - i svi trčimo na stepenice, a na vrhu čeka Dino i kašlje od dima.

 

- - -

 

I stojimo rapoređeni na stepenicama. Gori spavaća soba u Mimozi, ali požar već prodire u dnevni boravak, viče Dino koji se popeo na vrh da izvidi situaciju. Moramo zaustaviti zvijer na vrijeme, da se ne bi proširila i sve nam progutala. Dino skače unutra i van. Na vrhu stepenica, odmah do njega, Tavio, a zatim Enzo, pa ja pa Bernard pa Nensi. Na dnu je Elvis koji puni kante sa šmrkom.

- Daj mi malo tog lancuna, Nensi, vidi sav sam gol! – žali se Bernard dok mu se Tavio blesavo cereka.

- Pa ne mogu, kako misliš, da ga pocijepam na pola? – zgraža se Nensi crveneći u licu.

- Pa da, vidiš da sam gol!

- Ne mogu, onda meni neće ništa ostati! – pokušava šaptati Nensi ali je svi dobro čujemo.

- Ma je bila vatrena ta ljubav! – ne da im mira Tavio što međutim ljubavnike natjera da zašute.

- Brže, ljudi, idemo, dajte, dajte! – dere se Dino dok vraća još jednu ispražnjenu kantu.

Kante su teške, ruke mi bride... Moramo požuriti.

Zašto, zašto se to moralo dogoditi?!

 

- - -

 

Znoj curi s mene i mislim kada bi netko pod mene stavio kantu napunio bih je za pola minute, i jasno mi je da se vatra i gasi znojem, više nego vodom, i svi rade kao stroj, dok kante putuju gore, dolje, gore pune, dolje prazne, i jedino što mi je bitno je da ja ne budem slaba karika, i jedva dižem glavu, i samo krajem oka vidim Talijana kako se naslonio na svog mercedesa i gleda nas kao da smo kakav dokumentarac National Geographica.

Pokraj mene, gore, zidar Tavio baca kante s jednakom strašću s kojom bi bacao i mene, i s kojom će me bacati, kad jednom ugasimo vatru, i mislim, možda bi bilo bolje da sam gore i da raspirujem plamen, možda ću tako poživjeti dulje.

A pokraj mene, dolje, Mina, stišće zube i šuti i hvata kante i dodaje kante, a jedna joj se, jedina bora usjekla duboko između obrva i lice joj je bezizražajna maska, i ne gleda ni lijevo, ni desno, već samo ravno pred sebe.

Tada Dino odozgo vikne:

- Tavio, Enzo, dajte brzo još mokrih krpa! Ostali, dajte vode! - i netko mi dobaci mokru krpu u ruke i jedan me kraj pogodi u lice, ali ja već trčim gore, i mislim, to je to.

 

- - -

 

Moja kuća, moja prekrastna stara kuća...

Dino, Tavio i Enzo porazbacali su naokolo mokre krpe. Vatre više nema. Samo dim, i vlaga, i voda koja curi na sve strane. Sada više neću morati mijenjati zavjese, to je sigurno. Potpuno su izgorjele, samo se pri vrhu drže pougljenjeni ostaci tkanine. Čak je i ormar uništen. Laminat. Šljapkam uokolo i osjećam kako se u pepeo pretvara svaki dobar osjećaj što sam ga ikad proživjela, kako se u ovom zgarištu raspada sve što sam ikad poželjela.

- Mina, gle, tamo, zalij to! – Enzo govori mehanički, njegovo je lice zaprljano čađom i ne mogu ga prepoznati.

Više nikoga ne mogu prepoznati.

Nensi se pokušava prekrižiti, ali su joj ruke teške, nabrekle... zatim brizne u plač:

- Radijatori nisu htjeli… pa smo stavili grijalicu, bilo mi je hladno i...!

Netko je pootvarao slavine u kupaonici i kuhinji. Voda teče kao mahnita, kao pobjednica.

Mislim da ću izgubiti razum.

U daljini se čuje sirena. Suton se pretvara u večer. Ali ja znam da tamo, ispod mojih zjenica, i još dublje, sve do želuca... nema ničega osim noći, mrkle, neprozirne, stravične.

 

- - -

 

Uz zaglušujuće urlanje sirene crveni vatrogasni kamion uleti u dvorište, i šest vatrogasaca u plavim uniformama, sa žutim šljemovima na glavama istrči van, a zapovjednik se popne na kamion i počne dirigirati predstavom:

- Idemo! Dva crijeva! Jedno za stepenice, jedno na prozor!

Elvis mu priđe:

- Gotovo je, ugasili smo sami - ali se zapovjednik pravi da ga ne primjećuje, mrmlja sebi u bradu:

- Da, baš, ugasili sami… - pa viče - ‘Ko je tu vlasnik?

Ja odem do kamiona, tu je i Mina, a vatrogasci već montiraju svoja pitonska crijeva, i dok jedni počinju obilato zalijevati prozor, drugi se ustrče uz stepenice vukući šmrk za sobom uz povike:

- ‘Ajmo, ljudi, mjesta, mjesta! - i svi im se miču, Talijan ih gleda, ne trepće, čini se da se baš dobro zabavlja, Nensi i dalje cmizdri, Bernard je tješi, zidar me mjerka ispod oka da mu ne pobjegnem, a onda dođe i Dino:

- O, šerife - zove zapovjednika kojem ispod šljema vire samo čekinjavi brkovi - gotovo je, čuješ, Lorencin…

A ovaj ga skuži, pa mu dovikne:

- A, i ti si tu…

- Slučajno - kaže Dino, a odozgo, iz stana se javljaju vatrogasci:

- Šefe, riješeno! - i dolje zatvaraju vodu.

- Znaš da ne volin kada mi se vi amateri mišate u delo - zapovjednik brunda dok silazi s kamiona, pa klimne Mini i meni - ‘ajte i vi.

Gore vatrogasci već motaju crijevo, a pod je prekriven vodom po kojoj plivaju ostaci ormara iz spavaće sobe. U sobi su zidovi crni kao noć, i ja razmišljam kako bi bilo da ih tako ostavimo, kao kuriozitet.

- Dobro - kaže brkati zapovjednik vatrogasaca i nogom gurka nagorene ostatke električne grijalice, pa gleda u radijatore i vrti glavom - to je to, još mi samo netko treba potpisati.

- Ja ću - kaže Mina, i oni idu dolje, i Dino s njima, a zapovjednik mu govori:

- Znaš, imat ćemo vježbu sljedeće subote, mogao bi doći…

A ja ostanem sam, i gledam kroz prozor izgorjele sobe, vani je mrak, ali zbog crnih zidova čini mi se kao da je i unutra mrak i tek po rotacionom svjetlu vatrogasnog kamiona razaznajem gdje je uopće prozor.

I mislim, sranje…

I čujem zapovjednika kako zove svoje ljude, i kamion hropće, i brunda, pa mu se zvuk izgubi, a ja i dalje mislim, sranje…

Pa odem i ja dolje, a voda curi iz stana za mnom, po stepenicama.



* - Što se to događa? To su vaši prijatelji, zar ne?

 

<<< natrag dalje >>>

- 22 -