back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

From: donner marcus   To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: hvala

 

Sehr geehrte Frau Mina, und Herren Enzo und Bernard und alle andere Freunde!

 

Mnogo hvala na vasoj pomoci. Wernera smo ispratili na posljednji pocinak prosli tjedan. To je bila jedna vrlo lijepa pogreb. Viele Blumen. Max je na harmonika svirao jedna lijepa pjesma. Frau Marta je jako jako tuzna, ali je stalno posjecujemo, a sad su i djeca i unuci kod nje. Marta rekla da vas puno pozdravimo i da kazem da joj drago da ako se to vec moralo dogoditi, da je bilo tamo, kod vas, u najvecem slavlju. Nadamo se da ste dobro. Mozda se vidimo na ljeto.

Srdacni pozdravi iz Manheim!

Marcus und Ella Donner

 

- - -

 

Sretna nova godina!

A što je zapravo tako sretno u vezi s njom?

Prva stvar koja se dogodila - čovjek je umro. Možda bih to trebao shvatiti kao nekakav znak? Možda je s novim godinama kao sa snovima, uvijek ti se dogodi suportno od onoga što sanjaš i zato su noćne more zapravo vijesnici proljeća, a sanjati da si mrtav gotovo sigurno znači da ćeš se ujutro probuditi živ.

Sretna nova godina!

I stvari ponovno trpam u svoju crnu plastičnu vreću, kako kakav postapokaliptični Djed Mraz, kupim darove svog pokidanog života, možda će mi poslužiti za nešto kasnije, pa ih nosim u svoj stan, prođem pokraj narančastog Kadeta, onako dugačak podsjeća me na mrtvačka kola, pitam se zašto, i pitam se zbog čega je ono bila loša ideja ubaciti vreću u auto, pa sjesti za volan i zbrisati odavdje.

Možda je to poruka, znak, možda je zato krepao stari Werner, da mi pokaže što bih ja trebao učiniti sa svojim životom? Ako je, onda se debelo zeznuo, jer ja nisam baš ništa skužio.

I dok otključavam vrata mislim kako je to usran dil: JA sam bio taj koji se morao seliti, MENI je u stanu umro stari Švabo, i sada ostaci njega lebde tu svuda po zraku, i Werner je mrtav baš kao što je mrtva njegova perut koju je posijao po MOM kauču, i tko zna, možda nije bio zadovoljan smještajem, možda mu je kauč bio pretvrd, možda je baš zbog toga umro, pa će me sada opsjedati njegov duh, i kada otvorim frižider umjesto plijesni na siru naći ću njegovo staro udareno srce na tanjuru, svo plavo i sivo od podlivene krvi…

I zato prvi put u zadnjih godinu dana otvaram širom prozore i raskriljujem škure, i boležljivi se jugo miješa s tragovima Martinog parfema koji miriši na ljubičice, i starost, i smrt, i groblje, i krizanteme, i hladovinu, i mahovinu na kamenoj ploči, i zemlju, i trulež, i kosti koje se mrve pod teretom godina, i vrijeme koje protiče dok se zelena patina taloži na bronci sjećanja, i povijest koja ostaje zapisana u knjigama koje se rasipaju u prah, i papir, pljesniv, izgrižen, drvo rasušeno, izjedeno, izgoreno, stolica polomljenih nogu, koja više nikamo ne trči, i more koje hlapi iz zidova u tamnim leopardskim flekama, praznina sobe koja zjapi i podriguje, i vonj starih čarapa na pokojnikovim stopalima…

Maaa, daj, jebeš sve, nakon samo par minuta u stanu mi je hladno, i smrdi, i pomalo me strah da me Werner ne vreba iz nekog mračnog ugla, pa od metle i kišobrana načinim križ nasred dnevnog boravka i pustim da mi se mrtvac izrači iz postelje i zavjesa, pa se vratim Mini da operem svoje suđe od ručka.

No, par tanjura, nož, žlica, viljuška i jedan mali lonac, ne pružaju baš vrelo zabave i zanimacije, i sve je gotovo u par minuta, i nigdje nikoga nema, stan je prazan, i moj stan je prazan, i cijela kuća je prazna, osim jednog mrtvaca koji mi se prijeti da sljedeće godine neće doći na ljetovanje kod nas, pa mi ne preostane drugo nego da, na kraju, ipak, uskočim u auto i pobjegnem… do «Dvi salpe».

A tamo, tek jedan stol domorodaca koji briškulaju, i češu vratove ispucale kao kora crnike, i psuju se u krug, već kako ih hoće karta. Pa se posadim pred televizor, kao da se molim blještavom ekranu na kojem su upravo vijesti za gluhe, i spikerica za gluhe, ona u manjen prozoru koja govori rukama, usput kao slovka poruku samo za mene, njezina usta se otvaraju i zatvaraju bezglasno i oblikuju slovo za slovom i nakon par sekundi poruka mi je jasna: Enzo je glup! Enzo je glup! Enzo je glup!

A ja mislim, dosta više s tim porukama, ne kužim i gotovo, neka se samo dogodi to što se treba dogoditi, sva upozorenja su uzaludno potrošena na mene, lijepo kaže nijema spikerica: Enzo je glup! prema tome…

Tada se dokotura barba Ulio s mojim pivo i kaže:

- Čuj, Enzo, iman poruku za tebe.

Poruku?! Kakvu poruku?

- Dino te iska… - počne barba, ali se vidi da mu je kreč već napola izjeo pamćenje - i reka je…

- Šta je rekao, barba?

A Ulio se češe po svojoj sijedoj, proćelavoj glavi, pa se premješta s noge na nogu, poput prvašića koji recitira pjesmicu pred cijelim razredom, pa mu to malo digne živac, pa se obrecne:

- A ča ja znan, ča je reka, koji kurac! Nisan ti ja sekretarica! Nego te išče, pa sad znaš - pa onda ode ljutit, i ostavi mene s pivom i televizorom, da mislim, Dino? Šta sad on hoće?

A onda na TV počne «Zvonili ste, milorde!» i ja se, u nedostatku bilo čega pametnijeg, pripremim da se smijem.  

 

- - -

 

Bernard je navukao žute gumene rukavice i zabio glavu u školjku pa predano čisti kao da će upravo tu, u ždrijelu kanalizacijskog kanala jesti prvi sljedeći obrok. Ustvari sam mu obećala dati ključ od Mimoze. Pokušao je nešto muljati da mu treba zbog privatno-poslovnih veza, a onda je usred rečenice pocrvenio i zadihano dodao:

- Još samo ovaj put, zatim idem doma, obećavam, evo stvarno!

Stvari, stvari, stvari, deterdženti, stolovi, čaše, tepisi, prašina, lusteri, špine, samo predmeti koji zagušuju prostor i ne daju da dođemo do daha. Nego ih lickamo, uređujemo, popravljamo, namještamo, čuvamo i pazimo, samo da bi nam bili milosrdni i dopustili da ih koristimo bez da se pokvare, razbiju, procure, zahrđaju, puknu ili se poderu. Jučer sam imala noćnu moru. Sanjala sam da čistim veliki hotel sa tisućama soba. Sve moram pospremiti sama: i krevete, i zahode, i namjestiti grijanje, i promijeniti brtve na slavinama... a sve to prije nego se pojavi sunce. I žurim se, znojim, srce mi lupa, odjevena sam u bijelu pregaču koja mi se lijepi za tijelo, ruke mi se batrgaju u jednoličnom ritmu, ali vani se već nebo rumeni, i ja ne stižem, nikad ne stižem, i znam da će mi se zbog toga dogoditi nešto strašno, nešto što mi pobuđuje mučninu i strašan očaj... ali tada se budim. I shvatim da je radni dan tek preda mnom.

- Misliš li da je to loš znak, Berni, to da smo imali mrtvaca u kući na samom početku nove godine, mislim, to je prvi mrtvi čovjek ovdje otkad sam se preselila i... pa da, nije mi svejedno zbog toga! – čistim prozore u spavaćoj sobi novinskim papirom.

- Da definitivno je loš znak – Bernard promoli glavu iz kupaonice, ali prije nego se totalno izdeprimiram humoristično doda – za Wernera mislim, to je za njega najkonačniji loš znak.

- Ali lako je njemu, on je već umro, ali što će sada biti s nama?!

- Mina, ljudi umiru svaki dan, i to je zapravo dobar znak, jer inače na ovoj planeti ne bi bilo mjesta za sve.

Nisam uopće uvjerena.

- Dobro, razmišljaj ovako. Što je najgore što ti se u životu još može desiti?

- Misliš, osim toga što sam se razvela i što živim na kraju civilizacije?! – cerim se sarkastično.

- Znaš da nisam tako mislio – opravdava se Bernard ozbiljna lica kao da je ipak baš tako mislio.

- Mogu se razboljeti, mogu ostati invalid, mogu biti prepuštena na milost i nemilost nekom drugom, mogu izgubiti razum... umrijeti je najlakše... što je sa životom kada je ugrožen, nezadovoljavajući, kada je izvor frustracija?

- Život je vječni izvor frustracija – filozofira Bernard, a zatim pobuni – Pa šta onda, ako se netko bude morao brinuti za tebe, taj će netko to činiti ili iz ljubavi i prijateljstva, prema tome, njemu nisi ni za šta dužna – Bernard ovdje kažiprstom pokaže na sebe – ili će to činiti jer je socijalni radnik, a onda mu je to u opisu posla i taj za to dobiva plaću. Prema tome, ne trebaš se opterećivati da ćeš opterećivati druge. Jer ljudi uvijek jedni drugima nešto daju, tko ima novce daje novce, tko ima duhovitosti, nju dijeli šakom i kapom...

- A ako netko nema ništa od toga, ako je mrzovoljan i ljutit i sav ustrašen od svijeta i zao i podmukao...

- E, takav zaslužuje kaznu, a već mu je dovoljno velika pokora što mora živjeti sam sa sobom!

- Kvragu, i ova zavjesa, prevelika je, prvom prilikom moram je skratiti – stajem nogama na dugačku bijelu tkaninu što se vuče kraj kreveta, i odmičem staru, napola ispravnu električnu grijalicu, koju mora da su Nijemci izvukli iz ormara, antikne kosti valjda traže dodatne izvore topline – Ne znam što mi je bilo da sam je tako krivo izmjerila!

Pazim da zavjesama ne poberem visoku staklenu vazu u obliku ždrala na noćnom stoliću.

- Ej, kakva je to galama! – Bernard se nadvije kroz prozor.

- Enzo, Enzo, opri ili ću ti razbiti vrata, čuješ me, o, Enzo!

- Mislim da bi bilo pametno da se spustiš! – savjetuje me Bernard.

To je Dino. Lupa šakama o prozorske škure pa zatim navali na vrata.

- Ej, Dino, smiri se, nema Enza! – viknem mu dolje, ali on je gluh i slijep i samo bijesno nastavlja svoje iživljavanje na mojoj kući.

- Čovječe, jesi normalan, pa njega nema, zar ne vidiš, nema mu auta! – pokušam ponovno.

- Enzo, idiote, podmukli baštardo, vanka, na sunce, da te vidin, da te u svoje ruke ulovin!

- O-o, ovdje se nešto događa! – znatiželjno me pogledava Bernard.

Moram sići. Stepenice su klizave od rose koja se ne povlači pa pazim da se ne poskliznem.

Kad me ugleda, Dino mi se obrati ljutito, bijesno:

- Di je, govori, di je? – i uhvati me za ramena pa me trese – Dovedi mi ga, zajno, da ga pogledan u oči, da vidin kako mi laže!

Teški pivski zadah, neobrijana brada, krvave oči. Je li to isti onaj čovjek od prije nekoliko večeri što je ovdje poput kakvog šašavog tinejđera prebirao po gitarskim žicama?

- Što ti je, čovječe, smiri se, ne znam gdje je Enzo, i ne zanima me!

To kao da ga trgne. Spusti svoje teške ruke s mojih ramena i zatim se skljoka na tlo.

- Ja... ja... ću ga ubiti!

Govori to tiho, ali odlučno, poput luđaka koji točno zna koja je njegova misija i spreman je sve učiniti za njezino ostvarenje.

- Dino, daj se smiri, kako to govoriš! – sagnem se pazeći da mu se previše ne približim.

Dino stišće ruke u šake i zatim udara jednu u drugu kao da su dva kamena iz kojih vrca iskra njegove razdraženosti.

- Riješit ćete to, ajde, kao i svaki put do sada, pa nije valjda ovo prvi put da ste se posvađali... – patroniziram ga.

A on me gleda kao da razmišlja:

- Ustvari je, prvi i zadnji. Jer nakon ovega, gotovo je! – a zatim nakon dubokog uzdaha doda mračnim glasom:

- Samo se jedanput prijateljevu sestru more napumpati, samo jedanput!

Mislim da ću i ja morati sjesti.

- A, gledaš, a, ni tebi ni jasno...da, da, draga moja, tvoj bivši muž je Dalili napravija dite!

Iz gornjeg stana čuo se prasak. Bernard je vjerojatno upravo ubio nedužnog ždrala.

 

- - -

 

Uh, kako mrzim to!

Probudim se ujutro i prva budna misao mi bude zašto sam se uopće probudio, i poželim da još spavam i da sve to samo sanjam, i pokušavam se probuditi po drugi put, mislim, možda će biti bolje, ali ne, više se ne budim i po tome znam da sam stvarno budan, i zato poželim da nisam.

A oko mene je svuda mrak, hladan kao zahodska školjka i vrijeme kapa iz vodokotlića, kapa, kapa, i ja mislim, zašto sam se uopće probudio, pa za mene nema ništa na ovom svijetu, i svaki novi dan je samo mučenje, o novim godinama da i ne govorimo, nema tu ništa novo, sve je jedno te isto, staro sranje, i kao da sve to nije dovoljno, ne da mi se ni doručak napraviti… ma, uostalom… koga briga… ionako nisam gladan…

I mislim, provjeravam svoje baterije, ali one su prazne, i ne vidim od kuda bih trebao smoći snage za nekakav novi, usrani početak, i već sam zapravo sit novih početaka, baš kao što sam sit uvijek jednih te istih, starih doručaka, i ručaka, i istog zraka, i mislim, čovječe, ovo je doba godine kada ljudi prestaju pušiti, ili prestaju jesti masno, ili odlučuju naći bolji posao, ili barem pitati šefa za povišicu, ili početi štediti za stan, ili razmišljati koju će školu izabrati za svoju djecu, a ja, ja nemam ništa, ništa pod milim kurcem, i čak i kada bih odlučio početi pušiti za mene bi to bila poticajna, inspirativna ideja, i možda je u tome stvar, jer ja zaista nemam ni nekakvih ozbiljnih problema, svi moji problemi se svode na sitne traume i benigne zavrzlame koje može riješiti i najobičnija «draga Mila», i to je moj najveći problem, ja sam preslab, sam po sebi, da bih se natjerao da se pomaknem, da promijenim nešto, i ono što mi zaista treba je neko ozbiljno, stvarno sranje da me malo prodrma, da dobijem priliku vidjeti funkcioniram li ja to uopće ili ću ostatak života provesti kao plastični fikus kojeg zalijevaju coca-colom.

I što je život uopće nego drek koji ostane plivati i nakon što povučeš vodu, život je tvrdoglavo govno koje te tjera da stalno povlačiš vodu, uvijek iznova, i onda pola dana sjediš dok se vodokotlić puni vodom, a voda šumi i kaplje, kap, kap, i onda ponovno vučeš, i potajno se nadaš da bi ovoga puta moglo ipak otići, potonuti, da će ga voda odnijeti, a s druge strane, pomalo te i strah jer je to sve što si uopće cijeli život radio, i ako i zadnji ostatak dreka nestane, znači li to da je i tvoj život gotov?

Upravo zbog ovakvih misli buđenje i je tolika tlaka, i kada se probudi sam, čovjek zna da je zaista potpuno sam i da je sve što se dogodilo samo lijep ili manje lijep san, ali čak se i manje lijep san čini ljepšim od sasvim prosječne, svakodnevne jave, i kada si sam, onda si sam, i kada se probudiš sam, ne možeš a da ti to ne bude jasno, i samoća postaje kao neka bolest, neizlječiva, kao SIDA, i sve što ti preostaje je da se nadaš, da se nadaš i da umreš…

I po nečemu ovo jutro kao da je gore od svih ostalih, kao da je netko stavio manje žlica nade u njega, i čini mi se da zapravo više nikada neću uspostaviti kontrolu nad ostatkom svog života, i više nikada neću biti ništa drugo nego sam, i onda shvatim jednu užasnu stvar, a to je da sam sam već jako dugo, da sam potpuno sam već skoro više od godinu dana i da mi je samo trebalo jako dugo da to shvatim, i onda pomislim, jebote, koliko sam vremena potrošio, a svo to vrijeme sam mislio da sam dobro, i da idem dalje, a u stvari sam samo stajao i trunuo, kao u nekakvom šoku, kao u filmu, kao da se to ne događa meni nego nekom glupom liku kojemu se mogu bez problema rugati i upirati prstom u njega koliko je glup, a u stvari svo to vrijeme prst sam ubadao u vlastito oko, i sada je kasno, kasno, kasno, a u stvari je rano, i osjećam se kao neki sjebani James Dean, koji nije ušao u trkaći auto, i koji nije omotao Porsche Spidera oko prve bandere pri brzini od stodevedeset kilometara na sat, koji je ostao živ i nije učinio ništa i samo je ostario sam kao grožđica, i nije postao legenda i nije postao ništa, čak ni reklama za sapun, i samo sekundu nakon što nije poginuo znao je da se zeznuo, jer je trenutak prošao, a on nije učinio ništa, baš kao i ja, a trenutak je prošao, prošla je cijela godina, a ja nisam ništa pokušao, nisam pokušao popraviti stvari, nisam pokušao iz početka, ništa…

A onda neko zakuca na vrata, prilika, opportunity, rekli bi Englezi, samo što je, sudeći po načinu na koji kuca, moja prilika malo nabrijana, bit će da je poštar, uvijek popizdi kad mora ići k nama na kraj Sela…

Pa se iskobeljam iz pokrivača, potpuno obučen, onako kako sam sinoć i zaspao, pa oteturam do vrata, otključam ih, a kad tamo…

- Mina?!!

 

- - -

 

Ne mogu reći da mi ga nije pomalo žao. Dok me gleda tako isprepadano, u nevjerici, poluprisebno; kao da traži utjehu, pomoć, kao da prati gibanje mog lica ne bi li uhvatio onaj izdajnički treptaj oko usana koji će mu reći nikad prije toliko željenu laž: Sve je to šala, samo jedna od mojih opakih spletki, tek namještaljka da te vidim kako se znojiš i kako ti podočnjaci rastu kao da ih crtaš olovkom, tamnom, masnom, neizbrisivom.

I sjedimo za stolom ruku skrivenih u krilu, moje suhe, nervozne, njegove vjerojatno vlažne, teške, nepokretne; moj glas drhtav, pomalo iziritiran – zašto ovo radim? Tiče li me se bilo što od sve te zapetljane, glupave igre? 

On bez glasa, bez zvuka, bez iskašljavanja, mrmljanja, mucanja – tek stisnute usne, namreškane, ukočene. I obješena ramena, moja sažalijevajuća, a posramljena i ponižena njegova. Između nas zujanje televizora negdje u uglu, zagušljivi zrak, polumrak sobe u kojoj nisam bila mjesecima, baš kao da nije dio moje kuće, baš kao da je začarana, tuđa, odstranjena, ugrabljena, ukradena, iskorištena i odbačena.

Pa računi jesu došli na naplatu, to se moralo dogoditi. Uostalom, sve to nije moja briga! Ne više.

Jer bilo je vrijeme za razgovor, a tada ga se preskočilo kao da nas se ne tiče. A izlozi s dječjim igračkama bili su kičasti i patetični, da, tako je on rekao, pa zašto ne bi mislili na sebe malo, djeca su bučna i moraju im se svaki dan mijenjati pelene... bit će vremena... I kasnije, kada se kao slamka spasa pred razvod nudila jedna soba, idealna za krevetić, jedan mali prostor dovoljan za snove i iluzije, da, ta nas je soba s plišanim medvjedićima mogla spasiti... pretvorena u peglaonicu, hrpa mrtvački bijelih plahti umjesto dječjeg smijeha.

A sada će se roditi dijete. Tuđe. Njegovo.

- Nadam se da ćeš napraviti pravu stvar! – rekla sam a on me gleda kao da ništa ne razumije, kao da je upravo izgubio pamćenje materinjeg jezika, kao da nije ovdje i kao da ga nikada ni nije bilo.

Mislim da sam više nego fer.

Ne govorim mu to, ali valjda je svjestan da tu ne može ostati. Ne želim forsirati, uostalom, on se još uvijek zanosi idejom oko prodaje, možda bih mogla otkupiti njegov dio... nekako... posuditi novce...

Kako mi je to mogao učiniti? Glupan!

Moram otići iz ove uklete sobe.

Ali čim zastružem nogom on se trzne i uplašeno me gleda... kao da mu moja prisutnost uopće može pomoći. Dobro, ostat ću još koji tren.

Neka polugola djevojčica pleše na ekranu poslušno otvarajući usta u ritmu matrice. Da, pa to je to! Takve su stvari njega dovele ovamo gdje je! Zabavljanje, i odbijanje da se umjesto u ekran pogleda u ogledalo, da dobro otvori oči i shvati da svijet nije osvijetljen reflektorima, da nema publike koja plješće, i da ništa, ama baš ništa nije smiješno.

Jadna glupa životinja, to je on, stupidni tovar koji je pomislio da i sam može jahati, a kad, opaaa, moro, opet samar na leđima, ovaj put teži nego ikada prije, pritišće na kičmu, udara na pluća, siječe dah.

Osjećam se kao da se moram brinuti o cijelom čovječanstvu. On je uvijek izazivao takvo raspoloženje u meni. To je zbog te njegove djetinjaste neodgovornosti, da, pa nije čudo da se onda združio s još jednim djetetom pa su napravili treće dijete, da družina bude što veća, avantura što izazovnija, a mi podli odrasli gusari moramo se pobrinuti da u pećini skrijemo blago kako bi se klinci imali s čime zabavljati.

Trebala sam pustiti Dina da ga istuče, da ga polomi, da ga opameti... kao da je to uopće moguće?!

Dovedena u tako morbidan odnos, jer što sam ja sada? Dobra teta koja se brine o svom nezrelom bivšem suprugu i njegovom potomstvu? Stara debela vila ili vještica, ovisno o perspektivi gledanja, islužena, izrabljena i zamijenjena novijim modelom. I sama i ostavljena.

Zašto sam uopće ovdje? Ja tog čovjeka mrzim, organski ne podnosim njegovu blizinu i lažno suosjećanje svaki se čas može pretvoriti u razorni bijes!

Pa gledaj nas! Dvije olupine, dva luzera, koji se mjesecima već međusobno truju da su postali ovisni o tom otrovu. Jesam li? 

A ako on zaista ode?

- Molim? – nešto je rekao pa ga tražim da ponovi.

- Hoćeš li nešto popiti? – gleda me glupavo.

Ja bih na njegovom mjestu počinila samoubojstvo, a on me pita hoću li nešto popiti?!!

- Ne, previše sam tu, ionako, imam posla – lažem i ne sramim se – Idem!

Ali prije nego izađem nešto me tjera da se ponižavam:

- Slušaj, za biljke, za vrt, žao mi je, nisam bila pri... znaš...

Gleda me odsutno. Nisam sigurna da je razumio o čemu uopće govorim.

- Hvala – promuca prije nego zatvori vrata za mnom.

Hvala i tebi.

Na izvanrednoj sposobnosti da mi uvijek iznova...

...usereš egzistenciju.

 

- - -

 

Ma, kako, jebemu sunce, kako je moguće da se to dogodilo?

Ja nisam učinio ništa, barem mislim da nisam učinio ništa, kako, zašto, zašto ja?

Kako? Kako je moguće da se to događa meni, što sam ja kome skrivio, ja nisam ništa kriv, to ne može biti istina, to ne smije biti istina, o, jebemu, a šta ako je istina, ne to ne može biti istina, to nije istina, zar ne, o sranje, a šta ako je?!

A onda neko vrijeme pokušavam ne razmišljati o tome, i trudim se pratiti program na TV-u, ali TV ne nudi nikakva rješenja, nikakve odgovore, i ja nikada neću postati milijunaš, koliko god to želio, jer, osjećam, moja je sreća rascjepkana na dronjke i krpice, i moja sreća će biti što ću najvjerojatnije doživjeti stotu bez staračke demencije i raka prostate, i svega ću se sjećati, svih sranja koja sam napravio, i umjesto uramljenih plaketa, priznanja, pohvala i diploma, umjesto ladica punih medalja, ja ću imati satisfakciju da sam nadživio svakoga koga sam ikada poznao, i sva će mi se egzistencija svesti na pročešljavanje osmrtnica u potrazi za umrlima koji su bili mlađi od mene. Jer neki ljudi imaju novac, neki ljudi imaju slavu i uspjeh, a moja sreća u životu će se sastojati od dugog života, i zdravlja koje je taman toliko dobro da se nemam zapravo na što ni požaliti. A što se novca tiče, njega ću imati taman toliko da mi uvijek fali, a uspjeha i slave čak ni toliko, osim ako ne završim kod Joška Martinovića u «Globalnom sijelu», kao najuzaludnija egzistencija pod kapom nebeskom, i već ga vidim kako me najavljuje:

- A sada čovjek koji u svom životu nije napravio apsolutno ništa, osim nekoliko sitnih, glupih grešaka, i par krupnijih i glupljih. On nije sakupljao salvete, ni vrećice šećera, on nije konstruirao amfibijsko vozilo od čašica jogurta i starih kišobrana, on nije izumio krevet koji govori, ni stroj za pečenje palačinki. On nije ni slikar, ni pjevač, ni pisac. Ali on je osoba koja se može pohvaliti najdužom egzistencijom u ovim krajevima, a možda i šire, i njegova posebna vještina je u tome što zna koliko je koštala kila kruha u bilo kojoj od proteklih sto godina. Dame i gospodo, dragi gledatelji, predstavljam vam…

I onda bih ja izašao, i kakve sam sreće, izgledao bih zapravo kao da mi je tek pedeset i kao da prilično loše lažem, i Joško bi me pitao koliko je koštala kila kruha npr. 1986. što ja, naravno, ne bih imao pojma, na što bi me on vješto odjavio, da bi poslije trčao za mnom i zahtijevao da mu vratim novac koji sam dobio za troškove puta…

Ali takav je život, takvi su ljudi, takva je televizija…

I ta mala, Dalila, ja je ne želim ženiti, ne, nema šanse, mislim, znam da je sranje i da bi se netko od nas dvoje trebao ponašati kao odrastao, dorastao situaciji, i to, ali zašto bih to baš trebao biti ja, mislim, radi se o njezinom tijelu, i ona bi trebala preuzeti odgovornost, uostalom, nije kao da bih ja mogao napraviti abortus umjesto nje, jer kad bih mogao, odmah bih to napravio, jednostavno bih podigao slušalicu i najavio se kod doktora i za sat, ili dva, ili dan sve bi bilo gotovo, kao da se ništa nije ni dogodilo…

Ali ne, ne, kod žena je sve drugačije, kod njih je sve obrnuto, one imaju moć u svojim rukama, i to znaju i to koriste, i one imaju pravo na odluku, a muškarac, on ima obavezu odgovornosti, one donose odluku, on snosi posljedice…

O, sranje, ja ne želim dijete, ne želim uopće razmišljati o djetetu, pa ona je i sama dijete, ja ne želim to, ne želim dijete, ne s njom, u svakom slučaju ne s njom, ne želim nju, ne želim tu malu droljicu, i nitko me ne može natjerati da je uzmem…

Odjednom primijetim rupu na svojoj lijevoj čarapi, i pokušam da me to stvarno ozlojedi, kao neka vrst psihopunkture - kada ne želiš da te nešto muči, pokušaj se koncentrirati na nešto što te također muči, ali manje, kao kada te boli zub, pa udariš čekićem po prstu, jer je fizički nemoguće da te u isti tren bole i prst i zub - ali kod duševnih boli to kao da ne pomaže, jer umjesto da se osjećam jadno, počnem se osjećati jadno, s rupom na čarapi…

A možda, o, sranje, možda bi se moglo nekako srediti, možda, ne znam, potpišem papire, vjenčamo se, radi djeteta, možda se može učiniti prava stvar, možda, kada bi se vjenčali, možda bih mogao naći nekakv posao, nekakav, šta ja znam, mislim, znam par stranih jezika, znam raditi na kompjuteru, imam vozačku dozvolu, možda bi se nešto našlo, malu bih poslao na faks, a onda kad bi ga završila, onda bi i ona našla posao, onda bi bilo lakše, pa bih onda mogao još malo pričekati, možda dok dijete ne navrši petnaest, ma, dobro, dok ne postane punoljetno, osamnaest, to bi bilo fer, a onda bi mi dala razvod, pa bih mogao potražiti… osamnaest godina, mala će biti još relativno mlada, trideset i šest, s tridest i šest čovjek još nije star, žene izgledaju još sasvim pristojno s trideset i šest, ako drže do sebe, s trideset i šest se još uvijek može nešto početi… a ja ja ću biti četrdeset i devet, četrdeset i devet, pa, dobro, nije ni to loše, kažu da muškarci sporije stare, ako drže do sebe, kažu da ima muškaraca koji s godinama izgledaju sve bolje i bolje, četrdeset i devet nije pedeset, četrdeset i devet je… sranje!

S četrdeset i devet si mrtav, s četrdeset si mrtav ako nisi na pravom putu, a s četrdeset i devet, ako nisi na pravom putu, onda si mrtav, mrtav i pokopan, i čak se više ne možeš praviti da ne znaš to, i možeš samo gledati kako ti tratinčice i zumbuli puštaju korijenje u pluća, a krtica ti uređuje garsonjeru u glavi…

S četrdeset i devet je kasno početi život, kasno ga je i nastaviti, i uostalom tko zna što će Mina raditi svih tih osamnaest godina, sigurno neće mene čekati, tko zna gdje će otići, tko zna hoću li je ikada više moći pronaći, a i kada je pronađem, što onda, što ću joj onda reći, da sam bio glup, to već zna, da sam se predomislio?… dobra fora…

Samo što se ne smijem.

Mislim, baš je dobra fora, i jako je smiješna, ali nešto baš i nisam u formi, i samo moj mozak registrira komičnost situacije, ali tko njega jebe, gdje je bio kad mi je trebao, a lice mi je ukočeno od straha. I prvi mi je instinkt pobjeći.

I računam, koliko imam novaca kod kuće, koliko na računu, koliko mogu otići u minus s karticom prije nego što me skuže, i kamo uopće mogu otići, tko zna da li mi pasoš još uvijek vrijedi, a da zbrišem u Italiju, za tamo mi treba samo osobna, i već razmišljam o tome koliko Kadet uopće može izdržati, i kada sam s njim zadnji put prešao više od sto kilometara u jednom danu, i mislim, mogao bih otići u Zagreb, i mislim, koga uopće imam tamo, i već znam odgovor i zato si samo prištedim muku… nemam nikoga nigdje…

I mislim, svako je mjesto jednako dobro, ili jednako loše, dobro, možda ne baš loše, ali svako mjesto ima jednu jedinu manu, gdje god da pobjegnem, svuda ću biti i ja tamo, od sebe ne mogu pobjeći i tako će svuda biti netko tko zna, a sve dok postoji netko tko zna neću biti miran, pa makar to bio samo ja…

I čini mi se da je najbolje ne učiniti ništa, najpametnije, da, najpametnije je ne učiniti ništa, ostati tu, biti tu, barem dok je Mina tu, dok je ona tu barem nekoga imam, da, da, to je već plan, ostati tu, sklupčati se poput ježa i nadati se da lisici neće pasti na pamet da me popiša…

<<< natrag dalje >>>

- 21 -