back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

From: mina-s@net.hr    To: granelli@tiscalinet.it

Subject: moja kuća

 

Poštovani gospodine Granelli!

 

Drago mi je što ste pokazali interes za kuću, što u stvari ni ne čudi jer je riječ o doista lijepom imanju. Međutim, od kad smo zadnji put stavili oglas u novine, neke su se stvari kod nas promijenile. Nemojte shvatiti ovo kao obeshrabrenje, ali trenutno nismo u mogućnosti dogovarati neke velike poslove. Možda da sve ostavimo za neko trijeznije vrijeme, dok ne završe praznici pa i malo dalje. Nadamo se da ćete nas razumijeti.

Hvala na vašem interesu.

Srdačan pozdrav!

Mina Stipančić

 

- - -

 

From: eros88@lotus.com    To: mina-s@net.hr

Subject: Count-down begins now!

o

Happy New Year!

Toy Sale up 10%!!!

...

From: Henry Filmore  To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: Stop snoring and get a good night's sleep

 

ARE YOU SNORING YOURSELF TO DEATH?

From: Mary Lou    To: king-pislav@yahoo.com

Subject: Special New Year Offer

 

 

- - -

 

- Primite, bitte! - zacvrkuće jedna od bakica i u ruke mi uvali škaf pun krofni, čim iskoračim iz wc-a u konobi, ali prije nego što uspijem bilo što izustiti, škaf dohvati Donner:

- Danke, Herr Enzo! - pa ga ponese na kraj stola koji su četiri starčeka prekrivala jednom snježno bijelom plahtom.

Još jutros su se ovi junaci verali po ruzi i naokolo vješali cijele zmije šarenih žaruljica, a sada su marljivo s kata dovlačili stolice i pribor za jelo, dok su bakice rezale meso i slagale kolače.

- Malo pomoć! - zazove jedan žgoljav senior koji je sam naumio ponijeti pune dvije gajbe piva, pa mu pritrčim, i nas dvojica zajedničkim snagama napunimo frižider, a on mi za nagradu ponudi jednu bocu po kojoj kucne svojim koščatim prstom:

- Ovo gutt!

Ali me odmah zatim Donnerova Ella izgura van:

- A, ne, ne, ovo mi sve organisieren, ja, vi na odmor sada, ja?

Na što ja samo slegnem ramenima - a, valjda je “ja” - pa je pustim da me posadi ravno ispred kuće.

- Aber wo ist Herr Bernard? - upita me užurbano.

Bernard?! I već sam krenuo tresti glavom kad se s puta začuje automobilska sirena, kao da se približavaju svatovi, i pomislim, možda mi to netko želi nešto saopćiti Morseovim znakovima, a srebrna Opel Vectra izroni iz zelenila.

- O, da ist er! - Ella poskoči pa mu potrči u susret, a automobil se zaustavi pa iz njega ispadnu Minine Nensi, Žaklina i Snježa, i naravno Bernard koji ih počne upoznavati s Ellom. A onda spazi mene pa mi veselo mahne, na što se ja nacerim kao tulipan i pomislim, koji kurac svi oni ovdje rade?!

 

- - -

 

- Ej, otkud svi ovi ljudi ovdje? – vrtim se unezvjereno oko sebe. Snježa nosi tacnu od rostfraja i na nju slaže fete pršuta i sira. Nensi vadi vino iz najlonske vrećice, Žaklina reže kruh.

Nisam imala planovu za doček, jednostavno mi se nije dalo o tome razmišljati. Očekivala sam da ćemo se naći, kao i obično, negdje oko deset kod Nensi, na televiziji i čaši šampanjca. Ustvari, najradije bih sve bila preskočila.

- Ne ljutiš se, nadam se? – Bernard me hvata za ruke i dovlači me pred ormar – Moraš si izabrati nešto zgodno, ‘ajde, recimo ovu plavu haljinicu, a?

Budući da su cure sve u štiklama i šljokicama, ne preostaje mi ništa drugo nego da slijedim trend. Ipak, zadržavam svoje niske cipelice na nogama i umjesto kompletnog make-upa stavljam samo ruž za usne.

Vrata su otvorena i vani se čuje buka veselih Nijemaca. Netko viče, netko pjeva, netko je upravo razbio čašu.

- A kamo sa svom tom hranom? – pitam uvjerena da mi barem duguju objašnjenje.

- Nijemci su me pozvali – objašnjava Bernard dok pomaže Nensi prenositi limenke piva – pa najbolje da smo svi zajedno, ja sam si tako mislio, zar ne? U konobi ima dovoljno mjesta za sve...

Kad ti kažeš!

Noć je topla, oblačna i sparna. Starčići špartaju u kratkim rukavima, pozdravljaju me nasmiješeni, već debelo pod gasom.

- Sretna Nova! – viče mi Donner dok mu iz usta visi komadić šunke.

- Ej, slatkice! – evo i Kate, u hlačama i ružičastoj majici na dubok V-izrez, pod jednom rukom tegla kiselih krastavaca, a pod drugom poznato lice – Elvisa znaš – vragolasto se smije dok mi Elvis sramežljivo pruža ruku izbjegavajući moj pogled. Znači za praznike vrijedi faza pomirenja, dobro da znam.

Gospodin sa socijalnim naočalama koji se prvog dana žalio da ne može upaliti plin sada maše prskalicama svojoj namrgođenoj gospođi ispred nosa.

U konobi je gužva kao u kakvom baru. Težak miris piva miješa se s odorima suhih narezaka. Franfurtske hrenovke, bavarska salama, istarski pršut, nizozemsko pivo, talijanska tunjevina... prava gozba Europe bez granica.

Kod bora što je u svojoj kičastoj nezgrapnosti zagospodario cijelom konobom Dino petlja oko svoje gitare. Njegovi grubi, nezgrapni prsti, izranjani ribarskim najlonom ne čine se sposobnima da proizvedu bilo kakav umilan zvuk.

Zvono sa zvonika udara devet puta. Večer je tek počela.

 

- - -

 

Konačno Max razvuče svoju harmoniku i stare Švabice sve skoče na noge pa potraže partnere i stvori se neopisiva gužva oko stola dok proganjaju svoje šepave partnere, i u trenu se sredina konobice napuni parovima koji se vrte, teturaju i gegaju kao ciganski medvjedi.

A među njih se uguraju i parovi domorodaca, svi osim Dina koji je sjeo uz Maxa pa ga počeo pratiti, nesigurno nabadajući taktove neke vrckave polke. No, ubrzo se zaori: “Večeras je naša fešta” - pa se pokaže da su starci i više nego dobro upoznati s repertoarom Tomislava Ivčića i Olivera, a na “Nadalinu” već svi hopsaju da je upravo nevjerojatno koliko je energije u tim škripavim, artritičnim kostima.

A onda mi pogled padne na kraj stola i vidim nju. Zgodna je u toj plavoj haljini, spustila je kosu, kvragu, zaboravio sam kako je lijepa. I shvatim da smo nas dvoje ostali jedini sami, bez para, i taman kad počnem razmišljati kako bi bilo da odem do nje, jedna me suha ruka uhvati za zapešće:

- Tanz mit mir, du liebes Kind!

 

- - -

 

Kuća sjaji kao rođendanska torta. Svaki je prozor osvijetljen, sva vrata širom otvorena, i na mahove mi se čini da se to prozorska okna izvijaju u... osmijeh i da se kameni zidovi podriguju od zadovoljstva. Kao da se, nakon dugo vremena, ovdje konačno vratio život. I što je najapsurdnije dovela ga je grupa staraca zajedno sa svojim iluzijama o vječnoj ljepoti jedne daleke pokrajine u kojoj su kao u škrinjicu, zaključali svoju mladost.

Ella mi nalijeva rakiju, kao da je voda, u čašu u kojoj je do prije sekunde bilo vino. I zatim stoji preda mnom da vidi kako ću je ispiti.

- Sp ¬ ter! – pokušavam se obraniti.

Ali Ella se ne miče. Sad je i Donner shvatio o čemu se radi pa i on podigne čašu, na što i ostatak ekipe skoči na noge, te kao družina razdraganih Rusa navaljuju na mene:

- Alles, alles in einem Schluck!

A onda ugledam njegovu podsmješljivu facu, kao da je siguran da neću to moći napraviti...

E, pa da vidiš!

Pljesak. Max udara po tipkama kao lud.

Trenutak kasnije, moram van, na zrak. Užareni obrazi, gori mi grlo.

Elvis i Kata vade na terasu ispred kuće stol iz mog stana i on se ubrzo puni pićem i hranom. Uskoro se travnjak pretvara u pomoćni plesni podij.

Jedna se Njemica izula i bosa hoda po mokroj travi dok je prijateljica bezuspješno pokušava nagovoriti da se obuje. Ne, nema sutra, samo večeras, samo sada!

 

- - -

 

Kroz žamor i pjesmu, i topot nogu, odnekuda dopre uporno zvonjenje čaše, i svi na tren prestanu s onim što su radili, pa se okrenu prema Donneru koji se s visoko uzdignutom čašom uspne na jednu stolicu:

- Liebe Damen und Herren! Dragi gospođe i gospode! Osim šta smo se našli tu da slavimo sretnu Novu godinu, mi imamo još jedan razlog za slaviti. Među nama su dva jako posebna čovjeka, koji nam svih dobro dođu za inspiracija i uzor kako život može biti jako dobar. Nämlich, naši dragi Marta i Werner - i tu se na spomen imena mladenaca konobicom zaori opće odobravanje, pljeskanje i poneki oduševljeni zvižuk - na današnji dan slave svoja pedeseta godišnjica braka, svoja zlatni pir!

I novi val aplauza zapljesne prostoriju, a Marta i Werner budu izgurani ispred Donnera i onda pola razdragane rulje počne navijati: Marta! Marta!, a druga polovica na to odgovori sa: Werner! Werner! I njima ne preostane drugo nego da izmijene jedan suhi, dirljivi starački poljubac, popraćen s: Op-op-op-op-op! kao da se radi o skijaškom natjecanju.

Pedeset godina, pomislim, pa to je stvarno puno, a onda shvatim da u stvari nemam blage veze koliko je, a i kako bih, pa ja sam tek načeo drugu polovicu svojih prvih pedeset godina, a ovi ljudi ovdje, oni su duže skupa nego što sam ja živ, i ne mogu se oteti dojmu da se radi o nečem velikom, o nečem većem od Eiffelovog tornja, većem od uspona na Mount Everest, većem od pobjede na Grand Slamu, ili Svjetskom prvenstvu ili Olimpijadi.

Pedeset godina - to je zlato za koje se najdulje mora raditi, a na kraju ti čak ne treba ni medalja…

A veseli uzvanici sada počnu tražiti:

- Govor! Govor! - i - Rede! Rede!

Pa se zbunjeni, ozareni Marta i Werner, prvo kratko dogovore među sobom, a onda se on nakloni svima okupljenima:

- F H nfzig Jahre! - on uzvikne, pa kao da se prene od zvuka vlastitog glasa, i pogleda sva ta lica oko sebe, pa pogled zaustavi na licu svoje sitne supruge koju zagrli te je privuče bliže - Es wahr sehr sch X n! Ich weiss nicht was anders zu sagen… Fragen sie mich noch einmal nach der n ¬ chsten f H nfzig Jahre!*

A konobom se zaori:

- Bravo! Prost! - i - Živili! I još sto najmanje!

Pa i ja dignem svoju čašu. Kako je večer starila nisam imao namjeru propustiti bilo koju priliku da popijem. I još jednom pomislim, pedeset godina, pa to je više nego Nobelova nagrada za mir, više nego let do Mjeseca i natrag.

 

- - -

 

Pod nepcima mi se rastapa čokoladni liker. I već me boli glava. Dino je sada preuzeo vodstvo, malo rock'n'roll balada, dok Max popuni zalihe.

Bernard pokušava nešto objasniti Kati, gleda je gotovo molećivo, dok ga ona sluša, potpuno ravnodušno. A tada, na njegovo iznenađenje, Kata ga poljubi u obraz i prijateljski ga potapše po ramenu. Prije nego se snašao, Kata je već obgrlila jednog od starčića pa se s njim bjesomučno vrti u krug.

Bernard djeluje shrvan, ali se tada od nekuda stvori Nensi koja ga odvlači u stranu, i ja ih gubim iz vida.

Netko je otkrio ružičasti sprej koji se hvata za odjeću poput rezanaca. Vrisak i galama! Jedna si je gospođa stavila vrećicu na glavu:

- Meine Frisur! – objašnjava ostalim «curama» koje joj se smiju.

Marta i Werner su najneumorniji. Svi sa njima žele plesati i neprestano im nazdravljaju.

Za Martu i Wernera! viknem i ja i čaša je opet prazna...

Pedeset puta tristo šezdeset i pet dana, ponekad i više – buđenje uz isto lice, isti razgovori, ista nadanja, isti strahovi, iste svađe, isti razlozi, isto, već viđeno... To se zove manjak ambicije.

Pa ima izuzetaka, takvih izuzetaka, kad su valjda ljudi kompatibilni, kada shvate da su im zajednički interesi važniji od individualnih, da su vrjedniji i da se za njih više isplati trsiti.

Ipak, nekako je neprirodan cijeli taj koncept braka, nije li? Samo jedna od iluzija kojima si čovječanstvo pokušava uljepšati stvarnost, a sve kako se ne bi razmišljalo o notornoj činjenici da se rađaš sam i umireš samo... zašto si onda lagati – u društvu?

Moram u WC.

 

- - -

 

Pedeset godina! I dalje mi to ne ide iz glave, i zapravo malo što ide iz moje glave dok sjedim u kutu izvan vidokruga njemačkih bakica koje ugrijane vinom i gotovo proljetnom južinom u majicama bez rukava traže partnere za ples. Svaka od njih uhvati nekog djedicu, ili Bernarda, ili Dina na tren odvoji od njegove gitare, pa ih vrte dok ih ne potroše, i onda idu dalje, kao kakve pomahnitale, dobroćudne vampiruše, ili šumske vile koje crpe snagu iz polki i valcera.

A meni tih pedeset godina ne ide iz glave, i zapravo mi ništa ne ide iz glave, i samo vino curi u nju, u velikim gutljajima, pa iz glave u želudac, iz želuca u krv, iz krvi u mozak, natrag u glavu, i ništa nikada ne ide van iz nje, samo se sve slijeva u nju i mislim, pedeset godina, a ja nisam izdržao ni punih šest, i ne mogu da se ne osjećam nekako retardirano, iako, kažu da većina brakova doživi najveću krizu u sedmoj godini, ali valjda smo mi bili napredni, napredni mali debili…

 

- - -

 

Žaklina i Snježa sjede na kauču u mom dnevnom boravku i gledaju TV. Uguram se među njih i lupnem ih po koljenima.

- Kako je cure?

Osjećam se slobodna i nesputana i potpuno svjesna da je to od druženja s čašama.

- Gledajte, cure, što se mene tiče, ja niti sam što čula niti vidjela!

Snježa se okreće da vidi sluša li nas tko.

- Mislim, dok vi budete tako htjele...

- A ti? – gleda me Žaklina djetinjasto, ranjivo.

- Što ja? – u glavi mi je buka tako da ne mogu čuti ni vlastite misli, a kamoli odgonetati poludovršena tuđa nagađanja.

- Kako si ti s tim?

Gledaju me obje, dvije žene za koje sam do prije neki dan bila sigurna da znam što misle i do čega drže. Sada to više nisam. Ali nije ni važno. Ljudi jedni druge ne mogu kontrolirati i ne mogu se potpuno spoznati. Ali ono što možemo je da budemo dobri jedni prema drugima, da se poštujemo i pokušamo razumijeti. Naročito na novogodišnju noć. Kako lijepa misao, pa neka je i pijana, ali je ugodna.

- Cure, ja vas volim!

Grlimo se.

- Eeej, da ne bi bilo krivih zaključaka! – dižem se s kauča i opet izlazim u dvorište.

Enzo sjedi i natače se vinom. Kako je taj čovjek zablokiran, to me uvijek nerviralo kod njega. Ta nesposobnost da bude opušten među ljudima. Glej ga, kao da je progutao metlu. Uostalom, vjerojatno je već pijan kao prase!

Okrenem mu leđa i izbacim stražnjicu u ritmu pačjeg plesa – društvo kvakće u krugu i svi se blesavo kreveljimo.

 

- - -

 

Nakon koliko, sat, sat i pol, više, noge i guzica su mi drvene kao klupa na kojoj sjedim i na tren mi se čini da ne bi bila loša ideja malo prošetati, uhvatiti svježeg zraka, pa se iskobeljam iza kuće, usput odbivši dva poziva na ples, čašu vina, i čašicu J ¬ germeistera, no vani shvatim da ideja teško da je mogla biti lošija.

Zrak je na terasi pokraj konobice skoro jednako težak kao i unutra, gust, vruć i ustajao, i svjetla koja su povješana po ruzi nervozno titraju, iz sela se čuju prve petarde, nestrpljivi klinci.

A moja glava koja se tako nenadano našla na većoj nadmorskoj visini, polako se muti, i unutra se vrti kao na ringišpilu, pa zateturam naokolo, prije nego što se uspijem orijentirati prema vrtnoj klupici, ali da… na njoj već netko sjedi, i kako mi se oči privikavaju na tamu, razaznajem Katu i… Elvisa?

U bljesku rakete odnekuda, iz smjera crkve, vidim im lica, ozbiljna, i otkrijem da - razgovaraju?! Katin jezik čak nije ni u njegovom uhu, a on obje ruke drži u krilu, kao ministrant, i čini se da si imaju što reći, napeti su i nestrpljivi... I dok ih gledam, javi mi se osjećaj da prisustvujem nečemu što nikako nije namijenjeno svjedocima, i jedina alternativa mi je pobjeći natrag unutra gdje me Frau Ella nutka komadom kobasice koju su donijeli čak iz Manheima.

 

- - -

 

Pucnji, petarde, crvene rakete na nebu, sve to dolazi iz pravca Sela koje se iz našeg dvorišta sada vidi jasno kao usred dana.

Donner, Werner i još dvojica muškaraca dovukli su odnekuda stare vreće i sada se oblače u njih. Marta i Ella označavaju cilj brašnom. Pobjednik dobiva Martin poljubac i kobasicu. Werner sav zapuhan i crven u licu od uzbuđenja isplazio jezik i oblizuje se na kobasicu.

- A Marta? – zeza ga Donner.

A nju dobijem svaki dan!

I dok oni skakuću kao sumanute debele vjeverice, neke se gospođe hlade lepezama i gledaju u nebo.

Oblaci su bijeli, paučinasti i svako toliko između njihovih mrežastih sukna zasja pokoja zvijezda.

Netko je na prozor iznio televizor pa mahnito pritišće gumbe daljinskog upravljača - pratimo zabave na gradskim trgovima Berlina, Hamburga, M H nchena, Dubrovnika, Osijeka i Splita.

- Ah! – odmahuje Ella – Ovdje nam je sto puta ljepše! – što izazove aplauz oduševljenja svih prisutnih, čak i televizijske gomile pred Brandenburškim vratima.

- Werner, Werner! – ovacije okrunjuju pobjednika kojemu Marta za nagradu umjesto vijenca oko vrata viješa crvenu masnu kobasicu.

I Max ponovno svira zdravicu za slavljenike.

Hvatamo se u lokomotivu i hučimo kao da su nas opsjednuli bijesovi iz svih germanskih i slavenskih legedni zajedno.

Plešemo i pjevamo, i vragolasti domaći, i sve prelijepe vile s Rajne s nama, ni Bremenski svirači nam nisu ravni.

 

- - -

 

Što je ponoć bliže svi su nekako nemirniji, bacaju poglede na sat koji visi iznad šanka, manje plešu, više piju, i paze da se nađu uz onu neku posebnu osobu. Bračni se parovi povlače na rub plesnog podija i tamo se tek, pomalo umorno, oslanjaju jedno na drugo u iščekivanju one jedne jednine, posljednje i prve sekunde koja dijeli godinu od godine, prošlost od budućnosti.

Kata sjedi u Elvisovom krilu i grli ga oko vrata i nešto mu govori na uho, a on se ceri kao da je osvojio pršut u penjanju uz mastan stup. Bernard vrti Nensi nasred konobe i samo im fale papirnati brojevi na leđima pa da zarade čiste desetke, ili petice, ili što već jako dobri plesači dobivaju.

Max grli svoju harmoniku, baš kao što Dino drži svoju gitaru i njih dvojica sad više sviraju za sebe, jedan za drugoga, i kao da su potpuno zaboravili na nas ostale. Snježa i Žaklina jedu kolače.

A meni je jasno da sam sam kao pas i zato se samo povučem u svoj stari kut, izvan njihovog kruga sreće, i jedino što pazim da slučajno ne sjednem jer mi se čini da se više nikada ne bih mogao ustati. I sve su oči sada uprte u sat, ili u TV-ekran, netko viče: ja imam mobitel, možemo nazvati točno vrijeme, ali jedino točno vrijeme je ono koje je na satu iznad šanka, i Donner, samoproglašeni kralj proslave diže se ponovno na stolicu i dirigira nam svima, a mi, čak i ja, brojimo:

- Deset! - ili - Zehn!… kako tko već umije i:

- Devet! - a izvana se čuje pucnjava pirotehnike.

- Osam!

- Sedam! - svi urlaju u glas i obrazi se žare kao da će pući:

- Šest!

- Pet!

- Četiri! - vičem i ja i dok svi odbrojavaju posljednje sekunde stare godine, ja kao da prisustvujem nekom porinuću, ili lansiranju nečega velikog, osjećam se kao muha koja je greškom sletjela na vrh rakete, tren prije nego što će ova sunuti u nebo u oblaku vatre, dima, vodene pare i ledenih krhotina…

- Tri!

- Dva! - evo, još malo, i to je to, još jedna godina manje, ili još jedna godina više…

- Jedan! - a vani već grme petarde i nebo treperi zapaljeno šarenim vatrenim strijelama, a zatim svi klikću:

- Sretna Nova godina! Ein fröhliches neues Jahr - i svatko grabi onoga tko mu je najbliži srcu, ili samo najbliži. I u trenu ja stojim, ruku ovješenih uz tijelo, i gledam te ljude kako se grle, i ljube, kao preparirana životinja koja gleda školsku djecu u posjeti muzeju, i među svim znojnim glavama i podignutim rukama, vidim nju, i ona vidi mene, pa mi klimne, i ja klimnem njoj, a onda se oko nje sjate njezine prijateljice, a mene preko gitare zagrli Dino:

- Sretna Nova, stari!

 

- - -

 

I Max ne prestaje, a ekipa se ponovno razvrstava na parove. Pladnjevi su već ispražnjeni, stolice izmaknute u stranu, a nova drva donešena kako se oganj u kaminu ne bi ugasio.

Sjedim pored vatre s čašom šampanjca u ruci i prepuštam se toplini koja me uspavljuje.

Glazba se polako pretvara u buku, a ljudski smijeh u bubanj što mojim umornim mislima ne da da se riješe odgovornosti i zaborave na sebe, u snu, tiho.

Ooops, Werner posrće pa gazi po nogama sve oko sebe.

Bernard pleše s Katom, a Nensi s Elvisom, pri tom se međusobno mjerkaju, naizgled ležerno i nezainteresirano.

Lica se pretvaraju u obrise, svjetlo se razmazuje ispod trepavica koje sve neuspješnije pokušavam držati otvorenima.

Samo da mi ne ispadne čaša – ta me misao drži budnom, iako ne baš potpuno.

Kapica Djeda Mraza čija se okrugla loptica na vrhu ziblje mahnito, poput ješke u morskim dubinama, migolji na nečijoj glavi, izmiče se, hop-cup, sad na jednu, sad na drugu stranu, mala bijela točkica u maglici.

Ooops, Werner se još nije dignuo. Možda već hrče na podu.

Šta je ovo? Jedna gospođa upravo pokazuje svoj ručni rad, veliki kukičani stolnjak s uzorcima bijelih ruža, ja, mit meine zehn Finger habe ich das gemacht, brašnasti miris štirke, vrtuljak pokreta, uzdisanje harmonike koja u zanosu hvata zrak, ritam, ritam, noge u kovitlacu, moje su vjeđe tako teške, imam utege na njima, sjaj, blještavilo...

A onda...

Vrisak.

Više kao krik.

Kao zapomaganje.

Prodoran vrisak koji me natjera da ustanem i izlijem šampanjac po svojoj ljupkoj plavoj haljinici.

To je Marta.

A Werner i dalje leži na podu.

Netko se pijano smije u pozadini.

- Scherzen, scherzen, stehe auf, bitte, stehe auf! – plače Marta nagnuta nad vrećasto tijelo svog muža koji nezainteresirano sklopljenih očiju i rastvorenih usta leži na podu.

- Platz, macht Platz! – dere se odjednom Donner i odguruje ljude od sebe.

I sve se odvija tako brzo.

Donner klekne do Wernera, prisloni svoje uho na njegova usta, zatim na njegovo srce.

I opet viče da se razmaknemo, da damo Werneru zraka.

Donner lupa svojom teškom, mesarskom šakom po Werneru.

Netko pridržava Martu da se ne sruši na njih obojicu.

Jedna žena plače, očelinko je zagrlio svoju gospođu i oni se kao pokisli tresu u kutu.

Werner se ne miče.

Donner ritmizira svoje pokrete – masaža srca, pa upuhivanje u usta.

Enzo je nekuda izjurio, po telefon, čujem kako dovikuje Bernardu.

- Es ist nichts, es wird alles OK sein – tapše Ella sve oko sebe po ramenima – nur ein wenig zu viel Essen und Trinken, das ist alles!

Netko ispali raketu s prozora i mahnito viče:

- Hilfe, hilfe!

- Svi u svoje sobe, idemo! – Bernard pokušava bezuspješno zavesti reda.

Snježa, Žaklina, Nensi, Kata i ja stojimo  vani potpuno nijeme.

Dino i Elvis se nešto došaptavaju.

A onda opet potmuli zvuk popraćen bljeskom. I vlaga postaje opipljiva, tekuća, teška. Kiša je ledena i bešćutna. Bistri misli i vraća prisebnost.

Iščekujemo vijesti iz konobice. Pokisli na kiši, utučeni.

- Meine Liebe, meine Liebe! – jauče Marta, sitna i sama dok joj muža pola sata kasnije hitna pomoć odvozi zamotanog u narančastu vreću.

Nisu mu ni otvor za zrak ostavili.



* Pedeset godina...Bilo je jako lijepo! Ne znam što bih drugo rekao... Pitajte me opet nakon sljedećih pedeset godina!

<<< natrag dalje >>>

- 19 -