back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

From: donner marcus     To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: wir kommen!!!

 

Sehr geehrte Frau Stipancic,


Wie geht es Ihnen? Ich wollte Sie informieren das wir am Dienstag, zwischen 10.00 und 14.00 Uhr ankommen. Wie ist es mit dem Wetter dort?

Wir sind sehr froh Ihnen kennenzulernen.

Bis bald!

Donner Marcus*

...

From: casp643erfx615@aol.com  To: king-pislav@yahoo.com

Subject: Free casino gaming

 

- - -

 

Ovo je usran dil u kojem sam izvukao deblji kraj, ili kraći kraj, ili, nije bitno koji kraj, uglavnom znam da se radi o onom lošijem kraju, o kraju koji nitko ne želi, a ja sam ga dobio. I znao sam to i prije, a sada sam dobio i nepobitne dokaze i već ih cijelo bogovetno jutro trpam u crne plastične vreće za smeće, i stružem sa zidova u obliku masnoće od kuhanja, i metem, i brišem, i perem, i u tome mi je jedino zadovoljstvo upravo ta činjenica da sam znao da će biti ovako usrano - a usrano je.

I moram priznati da mi još uvijek nije potpuno jasno zbog čega baš ja moram glumiti izbjeglicu pred njemačkim okupatorima, i moram priznati da mi se to jako ne sviđa, pa makar oni plaćali u suhom zlatu, a ne u eurima.

Uostalo, glup izraz, plaćati u suhom zlatu, to još uvijek ne znači da čovjek dobiva dovoljno za svoju muku, jer ono što je bitno je količina zlata, a ne je li ono suho i mokro.

A nema tog zlata za koje bih ja čistio wc prljav kao moj, plastičnu dasku žutu od pišake, školjku okovanu kamencem, ali, eto, sjedim tu, u kupaonici i udišem isparavanja solne kiseline i Cilita, i osjećam kako mi se pluća znoje ili to možda plaču, pa hripljem kao prehlađen konj, ali mi to nije dosta pa žurim u kuhinju, guram glavu u pougljenjenu pećnicu, sprejam neko otrovno sranje koje nagriza čađu, i moj mozak, pa dok ne učini svoje, perem planine tanjura i Likvi je moj prijatelj.

Ali, čudno je to kako se čovjek mora mjesecima truditi, prljati, ne mariti - prosipati hranu po podu, brisati ruke o zavjese, ne izuvati cipele u predsoblju, pijan pišati pokraj wc-školjke, istiskivati prišteve u ogledalo, lijepiti šmrklje po namještaju, rezati nokte, pljuvati, pišati, srati, bljuvati, gubiti kosu, gubiti pamet, biti, trunuti, biti, jesti, piti, biti, umrijeti… - i uglavnom uvelike zapostavljati svoje obaveze, sporadično obavljati tek najnužnije kućanske poslove, a onda u samo četiri sata robovskog rintanja sve sine kao da ga nikada nije ni bilo i cijela jedna godina života stane u četiri plasične vreće za smeće, od kojih su tri za smeće, dok su u četvrtoj moje stvari koje sa mnom sele kod Mine.

Sele kod Mine.

I dok trpam one vreće smeća u Kadeta padne mi na pamet kako bi bilo da ubacim i onu četvrtu, pa da ubacim i sebe, i zbrišem odavdje, jednostavno se izgubim, i više me nitko nikada ne vidi. I u trenu se osjetim lakše, kao da sam to stvarno i učinio i gotovo mogu osjetiti kako okovi popuštaju, i nisam siguran jesu li to okovi mog sužanjstva potrebi za posjedovanjem i potrebi da budem objekt nečijeg posjedovanja, ili su to tek okovi mog zdravog razuma, i na trenutak, nije mi ni bitno, i jedina misao koja mi svijetli u glavi je: OTIĆI! ispisana u sjajnom neonu… da me više nitko nikada ne vidi… a onda se sjetim…

Ne može se otići tako da sebe samoga više nikada ne vidiš.

- Dobro jutro! - niodkuda iskrsne Bernard, a ja pomislim kako je to vrlo engleski od njega jer podne samo što nije zazvonilo na crkvi i k tome je još vrlo engleski jer se čini da mi nije naročito uzeo za zlo moj mali izljev gluposti u mozak od sinoć, pa pomislim, možda on i nije tako loš kao što se čini i promrmljam u svom najsrdačnijem tonu:

- ‘bro ‘tro.

- Mina ti je poručila da je tvoj kauč i da je inače sve kao što ste se dogovorili i da ne očekuje da bi trebalo biti problema - on odrecitira, pa me gleda kako vučem svoju kramu u stan, pa je samo spustim u kut, iza kauča, gdje, kako to Mini i priliči, nema ni mikroskopskih tragova prašine, pa sjednem na kauč, eto, na šta sam spao, ja kauč, a potencijalni švaler cijelu sobu, i mislim, je, nije on tako loš kao što se čini, ali možda nije ni tako dobar kao što se čini, i mislim, tako ti je to, first come - first served, i u stvari bih trebao biti sretan što imam kauč i što ne moram s Đinom dijeliti njezinu košaru, pa namignem Bernardu, i pomislim, jebi ga, stari, ti si jedini koji me razumije, a baš ništa, pod milim Bogom, ne kužiš, jer, boli tebe, ti imaš sobu, a ja imam kauč, i mislim, šta se može, kad je već moj, najbolje da ga počnem odmah koristiti…

A on me i dalje gleda, kao da sam cirkuska atrakcija, bradata žena, ili čovjek koji govori kroz šupak, pa mu samo klimnem:

- OK, i ti njoj poruči da neće biti problema.

Pa se osvrnem po stanu i sve mi se učini poznato, ali u isti mah primijetim da su u posljednjih godinu dana uspješno uklonjeni svi tragovi mog boravka.

Dobrodošao kući, Enzo! 

- Slušaj Bernarde, za ono s Katom, mislim, sori... ja sam mislio da...

A on samo zaklima glavom, pa slegne ramenima i namigne mi kao pantomimičar.

A ja mislim, znam što misliš, teško je biti ja, i tupost mi pritišće mozak kao tumor, i sve što mi preostaje je da gledam na sat sve do trenutka kada ću umrijeti. Samo što umjesto na sat, ja gledam TV.

 

- - -

 

- Hallo, ja, Guten Tag! Sehr sch X n, sehr sehr sch X n, ausgezeichnet!

Veselo Društvo ljubitelja Istre iz Manheima, svih njegovih 14 debeljškastih članova spustilo se u naše dvorište bučno i srdačno, kao ekipa razdraganih Djeda i Baka Mrazova. Umjesto sanjki dovezli su se u svojim pretrpanim volkswagenima i mercedesima, brzo razmještajući po sobama limenke piva, kartonske piknik-tanjure i CD-ove sa starim Oliverom, Meri Cetinić i Jasnom Zlokić.

- Karoza grej, grej, grej... ma neka grej! – pjevušili su u duetu istovarujući svoje kofere iz prtljažnika, ćelavi starčić koji je nad svojim ispupčenim trbuhom imao gotovo jednako impresivne grudi kao i njegova gospođa.

- A, jel' ih vidite! – potapše me po ramenu najmlađi iz ekipe, gospodin Marcus Donner koji je bio i neka vrst vođe puta – To su Werner i Marta!  Pedeset godina zajedno!

Dvoje slavljenika klimne glavom u mom smjeru dok su se držeći veliku platnenu torbu svaki za svoju ručku žurili prema Enzovom stanu.

- Ja, ja – objašnjava mi Donner na svom pidgin-hrvatskom, više nego što sam zapravo željela znati -  A u tih pedeset godina, u Istru dolaze četrdeset, a, šta kažete?

Nikad nisam mogla razumijeti ljude koji vole godinama dolaziti na isto mjesto. To mi se uvijek činilo takvim gubljenjem vremena. Mislim, ako želiš biti u poznatoj okolini, onda ostani kod kuće. Ipak, Donneru se nasmiješim u znak odobravanja.

- Svi mi, u Istru dođemo već puno godina... najprije u kampove, pod šatore kad smo bili mladi, nije bilo reuma... – Donner pokazuje svoje iskrivljene ruke što sliče na razgranate čokote – a poslije, kad smo se obogatili, dobili obitelji, onda u privatna kuća...

- Volim Istra, volim ljudi tu! – vitalna sjedokosa žena u kaki-trenerci plješće rukama prema meni kao da sam osobno zaslužna za više od sto godina turističke tradicije na ovim prostorima.

- Gas, es funkzioniert nicht! – s prozora Mimoze čovjek s debelim naočarima signalizira Donneru!

- Samo jače pritisnite... – ali prije nego uspijevam dovršiti rečenicu, od gore stiže obavijest da je sve u redu, i čujem kako očelinka grdi supruga zbog toga što se ne može strpiti, i neka prestane gnjaviti ljude, umjesto da sam zavrne rukave...

Iz svakog ugla, prozora ili kroz vrata bauljaju veseli Nijemci u šarenim trenerkama, ostavljajući dojam zaposlenih Snjeguljičinih patuljaka. Kako su ono rekli, ekipa u najboljim godinama; onima kada čovjeku postaje zapravo svejedno koliko je to godina, jer na tebe ionako nitko ozbiljno ne računa. Cijeli je svijet mlađi od tebe, a da ti nisi, kako ti je nekad davno obećano, postao ni mudriji ni pametniji.

- A gledajte ovo! – Donner pokazuje na veliku harmoniku koju je na sebe uprtio niski čovjek debela vrata – Max zna svirati skoro sve vaše pjesme, je učio, još od Rovinj, prije trideset godina, bez njega i njegove harmonike, nikamo ne idemo!

A onda se ispred nas stvori dva metra visoka božićna jelka, sa svim mogućim ukrasima, od šarenih kuglica do srebrnih trakica što se za njom vuku po podu.

- U konobu, da tamo! – pokazujem djedici što se znoji pod teretom, pazeći da se ništa na plastičnom drvcu ne pomakne više no što je potrebno.

- Es ist sehr warm hier! – žali se Donner, dok mu objašnjavam da je toplo i vlažno već nekoliko tjedana. Prava zima nikako da nam stigne.

Kaže da je tako i bolje budući da su zapravo pobjegli od snijega, to je više za Enkelkinder. Čim je čula čarobnu riječ, Donnerova supruga, Ella pokazuje slike u novčaniku: devetero klinaca poslaganih na kauču jedan do drugoga kao mala kineska šiljila.

To je najveća radost penzionerskih dana! To je smisao života!,  kliče Ella.

Max je u pozadini već počeo uvježbavati svoj novogodišnji repertoar.

Tada se otvore vrata mog stana. Bernard u punoj ratnoj spremi jednog ozbiljnog joggera.

- Vaš suprug? – pita Donner složivši tako službenu facu kao da se sprema postaviti nekoliko praktičnih pitanja o rasporedu cijevi ili žaruljama u kući.

- Nein – odgovaram nevino na što me Ella pogleda u čudu. Zatim naglo pocrveni, kao da se srami neke misli koju samoj sebi ne želi dozvoliti da se oblikuje do kraja.

Bernard nam mahne i otrči prema izlazu.

Baš kad se spremam Donneru uručiti ključeve svih apartmana, opet se otvore vrata mog stana.

- A, to je der Ehemann? – Ella se zaleti dobrodušno.

Ali je i opet hladnokrvno razočaram:

- Ne, to nije moj suprug.

Na trenutak Donner i Ella me gledaju iznenađeni, kao da upravo pokušavaju dokučiti o čemu se zapravo ovdje radi. Nisu li možda za proslavu dvije tisuće i drugog rođendana sina blažene Djevice mogli izabrati nešto čednije mjesto?

Na brzinu utrapim Donneru ključeve prije nego što se Enzo uspije približiti.

Najmanje što mi trenutno treba je njegova blesava faca. Kao da nije dovoljno da moram trpjeti njegov podli, razvratnički miris svuda po stanu.

Zašto bar Bernard ne ode?

Bolje da ne – to bi tek bila katastrofa. Sama s njim u istom prostoru... A ne, hvala, nikad više.

A možda je istina ono što Donner i Ella nisu rekli, ali što im se moglo pročitati iz očiju jasnije nego da je ispisano na papiru – možda smo mi ovdje, Enzo, Bernard i ja, stvarno jedna nastrana zajednica, nezdrava promiskuitetna komuna... Kohabitacija odraslih ljudi među kojima nema nikakve obiteljsko-seksualne povezanosti može možda funkcionirati u Hoolywoodu, ali ovdje... možda smo žrtve Sotone koji se poigrava nama i našim bijesovima kao da smo tek komadići mesa, bez razuma i bez savijesti. A sve samo da bi se zaradila šaka kuna...

Poglej, ovo, jakna ovdje, cipele tamo, čarape nasred stola... Ne, ne mogu to gledati! Idem u svoju sobu i ne mičem se iz nje dok sva ova predstava ne završi.

Kako da radim u ovim uvjetima, nemam dovoljno koncentracije ni za disanje!

Mrzim praznike. Svi ljudi mrze praznike, samo što se dijele na one koji se pretvaraju da ih vole i one koji ne mogu sakriti napor i dosadu.

Nad glavom stupanje stotina nogu, škripa, pomicanje ormarića, uh, zabava je tek počela.

Moram poslati čestitku mojima. Uostalom, već su krenuli na doček, kamo ono, na Siciliju, ma da, nazvat ću ih kad se vrate.

Zašto više nisam dijete? Tako bi lijepo bilo prepustiti nekom drugom sve odluke, brige i odgovornosti. Opustiti se jer znaš da netko misli za tebe, netko tko će ti očistiti ribu od kosti i udariti te po leđima ako se zagrcneš, pokrpati čarapu, objasniti zadatak iz matematike, pljeskati kad lijepo izrecitiraš pjesmicu, govoriti ti što se smije i što ne smije, pripovijedati ti o vlastitim slavnim i manje slavnim precima u čijim se podvizima možeš prepoznati, dati ti samopouzdanja kad nisi sigurna ni u šta... Mislim da ću ipak nazvati mamu i tatu. Sada.

 

- - -

 

From: greeting-cards.com customer service  To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: greeting-cards.com Christmas card-for-all!

 

MERRY CHRISTMAS!!!

The special women in your life deserve nothing but the best and now is your chance to deliver their wildest dreams in a neat, animated package! Click on each of the enticing gifts under the Christmas tree to reveal a fairy tale house, an elegant fountain, and a relaxing massage given by Santa himself! Just add your best wishes for the holidays and make this her best Christmas ever!

 

- - -

 

Badnja je večer, a meni jedino društvo prave tri boce Bakarske vodice. Svi su nekamo otišli, osim četrnaest matorih Nijemaca koji glavinjaju gore, dolje, zaposleni pripremama za svoj party.

I onaj Donner me pitao da li bi im se htio pridružiti, ali kako bih ja radije uronio pišu u akvarij s gladnim piranama, nego s njima jodlao «Stille Nacht», rekao sam mu da ću najvjerojatnije biti bolestan, što on baš i nije skužio jer je rekao da se nada da će mi do zabave biti bolje i da će poslati Ellu po mene kad budu spremni.

Zato sam iz predostrožnosti zatvorio sve škure, a svjetlo neću ni paliti, i ovaj Minin TV na točkićima sam dovukao skroz do kauča, to je baš zgodna stvar, mogao bih si i ja nabaviti nešto slično, i sad mi je lice Nensi Brlek tik uz moje i gotovo mogu osjetiti kako mi zračenje unutrašnjo-političke događajnice smežurava mozak.

Bernard i Mina su nekamo zbrisali. Kao da i nisu. Mislim nije neka razlika u odnosu kad su ovdje. Nju jedva i vidim. Uspješno me izbjegava i iz svoje sobe izlazi tek kad je sigurna da sam otišao. Mislim, to je ipak malo nepristojno, s obzirom na to da sam ja ovdje njezin gost, a prema gostima se po svim pravilima treba dostojno ophoditi.

I taman nakon Dnevnika krene neki prigodni film u kojem su svi sretni i veseli, kad čujem lagano kucanje na vrata, Frau Ella, jamačno:

- Herr, Enzooo, bitte došli - i prvi instinkt mi govori da ugasim televizor, ali to bi mogla primijetiti, ovako možda pomisli da sam ga samo zaboravio ugasiti ili da sam zaspao, ili da sam umro…

- Herr, Enzooo… - Frau Ella se šulja uz prozore, i ja sve što mogu je navući pokrivač preko glave, i misliti, kako je okrutan svijet u kojem čovjeka ne žele pustiti na miru da bude nesretan zbog toga što je sam.

I razmišljam, Božić je obiteljski blagdan, zar ne?

A ja sam sve do prije godinu dana imao obitelj, nije bila bogzna kako velika, ali je bila moja, a onda se ta obitelj prepolovila i od tada je više nema. I mislim, koje je to sranje, to je gore nego npr. da sam imao desetero djece, pa da mi pola obitelji pogine u prometnoj nesreći. Od nas dvanaest, da, recimo, šest klinaca odjednom zatepe kombajn. To bi, naravno, bila tragedija, ali još uvijek bi bili nas dvoje i četvero djece, a to je obitelj i pol. A ovako, pola obitelji ode i obitelji više nema, i ja sam opet tamo gdje sam počeo, a to je baš apsolutno nigdje!

I što više razmišljam o tome što se dogodilo, koga je od nas dvoje zapravo zatepao kombajn i s kojom registracijom, sve mi se više čini da sam ja nešto zasrao, jer, kada se pokušam sjetiti sjećanje me izdaje, i sve je u nekoj neugodnoj, boležljvoj maglici, i nešto mi govori da je bolje da tamo i ostane, zakopano, zaboravljeno, jer mi se čini da se neću svidjeti samome sebi ako to razotkrijem, a ionako, već sada, nisam baš svoj najveći fan.

I ono čega se bojim je da tamo, u tom mračnom kutu nema ničega, i najgora, užasna istina bila bi ona da u stvari nisam učinio ništa, da se ništa loše nije dogodilo, ali i da se ništa dobro nije dogodilo, i da nas dvoje sada više nismo dvoje, već jedno po jedno, posebno, svaki za sebe; a sve samo zato što ja nisam učino ništa, kada je nešto trebalo učiniti, ili kada je jednostavno trebalo učiniti bilo što.

I jedino zbog čega u ovom trenutku mogu biti sretan je da imam dovoljno Bakarske, i dok je pijem, onako gaziranu i siktavu, ona postaje katalizator jedne zakašnjele kemijske reakcije, anestezija kojom mogu uspavati žabu istine da je konačno seciram, i da otkrijem koji se kurac dogodio.

- Herr Enzo, ich bin, Frau Ella!

A to što se dogodilo jest da sam, prvi put u životu, naletio na ženu ravnu sebi, samo da bih otkrio da joj nisam ravan, nisam izdržao, sve je tako glupo jednostavno, ali mi tada to nije palo na pamet, našao sam nekoga tko je kao ja, samo da bih skužio da ja više nisam ja, da nisam ravan samome sebi i da je cijeli moj svijet jedan precijenjeni neuspjeli falsifikat.

I sve se činilo da je super dok smo bili u Zagrebu, ona je imala svoj posao, ja sam imao svoj posao; ona je imala svoje prijatelje, ja sam imao svoje prijatelje; ona je imala svoj život, ja sam imao svoj život; a negdje između svega toga, negdje, zapostavljen i sasvim sporedan, bio je naš život, i par prijatelja koje smo mogli zvati našim prijateljima. I sve je funkcioniralo, jer smo u stvari živjeli svaki svoj individualni život, računajući da je naš zajednički život zračni jastuk koji je uvijek tu negdje, u pričuvi, uvijek spreman i napuhan da nas prihvati ako slučajno padnemo.

A onda smo napravili kobnu grešku i odrekli se svaki svojih prijatelja, i svaki svog posla, i svoje smo vlastite pojedinačne živote ostavili tamo gore i poput ptičica iz gore spustili se na more, i sada zapravo znam zašto mi je ta pjesma oduvjek zvučala tako tužno, to nije zbog one ptičice koja je ostala pjevati o nesretnoj ljubavi, već zbog onih ptičica koje su se spustile na more da bi tamo upale u jebenu krizu identiteta, jer su otkrile da ne funkcioniraju kao par iz jednostavnog razloga što nikada i nisu bile par, već samo dvije glupe, sasvim pojedinačne ptice, koje dijele gnijezdo, ili stan, ili šta ti ja znam, i toliko se dobro poznaju, a u stvari su stranci.

- Herr Enzo, kommen Sie zu uns!

I nije da je meni Mina bila strana, ne, poznavao sam je možda bolje nego sebe, i upravo je u tome bio problem, jer nisam poznavao Enza, a najmanje od svih poznavao sam to dvoje ljudi koji su po svim pravilima logike morali biti sretni, Mina i Enzo koji se tada još zvao Bobi, njih dvoje skupa, oni su mi bili apsolutna nepoznanica, i prvi put kada sam ih vidio skupa bilo mi je jasno da ništa ne znam, i da je sve ovo bila jedna velika greška, i da je onaj naš zajednički život, onaj naš zračni jastuk u stvari bio tek prazna vreća na koju smo tresnuli elegantno poput palete cigli.

- Herr Enzo, sind Sie drinen?!

I bila je dovoljna jedna jedina zima, zima bez mojih prijatelja, njezinih prijatelja, čak i bez naših prijatelja, jedna sasvim besposlena zima, jedna zima bez mog vlastitog života, bez njezinog vlastitog života, jedna zima bez snijega, sa puno bure koja mrzne vodu u cijevima, krv u žilama, osjećaje u utrobi i razum u tragovima, i jedna ili dvije tvrde riječi i dvije tvrde glave i to je bilo to.

Zastrašujuća je mogućnost sresti nekoga tko ti je ravan. U prirodi to znači gotovo sigurnu smrt. Kada se u šumi sretnu dva potpuno jednako jaka jelena, njihovi se rogovi zapletu, svaki od njih gura naprijed i nijedan ne želi popustiti, i zato umjesto da se naokolo zabavljaju s košutama, oni uginu, kao dva glupa pedera. U svijetu ljudi, kada se nađu dvije ravnopravne osobe, one također ostaju skupa do smrti, ili dok glupost jednog od njih ne naruši ravnotežu. Jer ako je dijamant najtvrđi materijal na svijetu, s čime se onda režu dijamanti, sigurno s nečim prilično jeftinim, a nešto jeftino i glupo mora da je razrezalo mene od Mine, i sada je bolje da se više ne sjećam o čemu se radilo, ionako sam najvjerojatnije ja kriv za sve. Ali to što sam sada spreman priznati bilo što i preuzeti odgovornost za sve, to ne znači ama baš ništa, to je jednostavno sada premalo - previše premalo i previše prekasno.

- Also Ella, wo bist du und Herr Enzo? - izvana sad čujem muški glas, sigurno Donner, a njegova mu supruga krene objašnjavati vjerojatno nešto kako sam pizda i ne želim se javiti, na što on kuca na vrata, energičnije, ali još uvijek, pristojno:

- Gospodin Enzo, dođite k nami! - pa ih čujem kako se došaptavaju, a možda mu je stvarno loše, možda bi trebali pozvati hitnu pomoć, oh, kako je sve to uzbudljivo, a možda…

I ja vidim da je vrag odnio šalu, ali prije nego što se iskobeljam iz kreveta, njih dvoje se javljaju u isti glas:

- Herr Enzooo! - i naizmjence sve nervoznije tuku o vrata, i ja mislim, jebo vas Herr Enzo, i mislim, takvi su mi sposobni na vrat natovariti i hitnu, i policiju, i specijalce, i gorsku službu spašavanja, pa se konačno dohvatim kvake.

- O, Herr Enzo, baš nam je drago da vi bolje! - klikće Donner, a njegova debeljuškasta supružnica samo što ne plješće od dragosti, a ja petljam:

- Pa nije baš da mi je bolje, u stvari čak mi je gore, i doktor mi je preporučio da ostanem u krevetu…

- Doktor?! - prezirno otpuhuje Donner - Šta on znati?

Pa se tuče u prsa:

- Ja sam imao krebs tu, baš tu, zu viel Cigaretten, ja, i doktor kaže kaput za jedna godina, a od tada prošlo deset! - a Ella klima glavom kao one figurice pasa što ih ljudi vole stavljati u aute.

- Malo jesti, pa malo fešta i sve bolesti odu - uvjerava me Donner, ali mu verbalni pritisak očito nije dovoljan pa ga pojačava poteznjem za ruku - Mi smo dobri ljudi, vi vidite, ne grizemo, samo…

I onda u nedostatku prave riječi počne imitirati psa, na što Ella prasne u prskav smijeh, pa me uhvati za drugi ruku i prije nego što uspijem reći zimmer frei, nađem se za stolom s četrnaest veselih Švaba, koji su u sljedećih dva sta odmaknuli sa «Stile Nacht» do pjesmica tipa: sve je lako kad si mlad… al’ nikad nećeš biti mlađi nego što si sad… i nikom nije lepše neg je nam… i dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil-dil… što je bilo dovoljno da shvatim da sam ne samo najjadnija osoba za stolom, nego vrlo vjerojatno i najstarija. Pa sam ostatak večeri proveo kunjajući u medicinskom kružoku, između dva simpatična samca, Herr Gottlieba i Herr Dietera, od kojih mi je jedan toplo preporučao čari Viagre, dok je drugi na sva usta hvalio Prozac.

 

- - -

 

From: shopp475@aol.com  To: mina-s@net.hr

Subject: Done with your holiday shopping?

 

Fun tickets. New Year Shopper's Choice
6 days left, make your last New Year wish. 100%
dream comes true! Sold out in stores!

From: Fred Willis   To: Minerva-holidays@yahoo.com

Subject: The E-Scooter - the #1 gift for under the tree

 

- - -

 

Ni televiziju ne mogu gledati. Kako drukčije iskoristiti vrijeme između Božića i Nove godine? Čak je ni on ne gleda. Ali bojim se izaći iz sobe jer znam da će se vratiti, taman kad se dovoljno opustim. Bernarda nema u zadnje vrijeme preko dana. Sajam je doduše već završio, ali čini se da dečko nešto muti. Stalno se uređuje, cijeli stan miriše od njegove kolonjske, neprestano je u kupaonici. To je najgori dio cijelog dila. To čekanje svako jutro, kao na kolodvoru ili utakmici, u redu, sa stisnutim nogama. Trudim se biti u sobi što je duže moguće. Užas. Udebljat ću se sto kilograma. Sreća pa ovdje ima barem toliko mjesta da se mogu rastegnuti, tu i tamo, ili podići koji uteg.

Kakav antiklimaks! Nema mirisa kolača, nema pince, nema toplog kakaoa, samo strogi zatvorski režim i virenje kroz ključaonicu.

Sinoć smo bili na ponoćki. Nensi je morala doći zbog Dorijana koji se namjerava krizmati na proljeće, a ako bude imao previše minusa u vjeronaučnoj svjedodžbi, ništa od toga. To je značilo da će tamo biti i Dorijanovi baka i djed pa nas je Nensi zvala za podršku, kako ne bi morala s njima sjediti u istoj klupi. Crkva je mirisala po tamjanu i smoli. Djeca u prvom redu pjevala su pod dirigentskom palicom časne sestre koja je svirala male električne portabl orgulje. Mali ministranti na oltaru svako bi se toliko smijuljili djevojčicama u klupama što je čak u jednom trenutku toliko razdražilo svećenika da je onog većeg od dvojice pomoćnika otvorenim dlanom klepio  po glavi, pax vobiscum

Samo je Kata sve shvatila preozbiljno. Klečala je cijelo vrijeme i molila poluglasno. Kada su konačno izvadili sjajni kipić malog Isusa, ona je požrtvovno krenula pokloniti mu se i poljubiti njegova žarko našminkana usta.

Nensi je objašnjavala Bernardu značenje svakog dijela obreda. Dorijan je također pjevao u zboru pa smo mu vidjeli tek čuperak koji mu je neukroćeno stršao s tjemena.

Blještavi sjaj svijeća i odzvanjanje svećenikova glasa u visokim svodovima devetnaestostoljetne trobrodne građevine, neraskošne, nepretenciozne, ali ispunjene do posljednjeg mjesta muškarcima i ženama u kaputima, kožnim jaknama, jednoj staromodnoj požutjeloj lisici i desecima ručno rađenih tamnoplavih šalova.

Dok me Snježa i Žaklina nelagodno pogledavaju, nema načina da ih uvjerim da nikom nisam ništa rekla. Tek negdje na pola obreda njihova napetost popušta. Vjerojatno i zbog toga što se sada više ne moramo tako učestalo dizati s klupica pa onda ponovno sjedati, iako mislim da je cijela stvar izmišljena kako bi se vjernike zaštitilo od zime te im se poboljšalo cirkulaciju, ili možda samo da bi se otkrilo tko je zaspao za vrijeme mise.

Izlizani crveni tepih na sredini crkve, nasmiješeni likovi kičastih kipova – svaki u svojoj loži, uvijek jednako raspoloženi.

Seoske žene pjevaju zatežući, sporo i tromo pa se u jednom trenutku stvara razmak od cijele kitice između dječjih glasova u prvom, i baba u zadnjim redovima.

Muškarci i žene su većinom razdvojeni, žene na desnoj strani crkve, odmah iza djece, muškarci na lijevoj. Bernarda smo prošvercale u naš sektor što je izazvalo nekoliko zlobnih pogleda, ali što nam tko može.

Zatim se čuju zvona, pa petarde, ljudi glasno mrmore, čestitaju si, kao da se žele uvjeriti da im je drago što su baš ovdje i kao da nikad nisu ni pomislili da bi mogli biti bilo gdje drugdje.

Bilo je lijepo. Osjećala sam se... pa da, kao da sam kod kuće…

Evo, ga na!

Znala sam!

Lupa tim loncima kao da vodi kineski restoran. Da, jer mi svi moramo čuti i znati da nam je njegovo visočanstvo udijelilo veliku milost svojom prisutnošću.

Kako sam mogla pronaći zajednički interes s takvom osobom? Kakva sam osoba ja uopće tada bila? Ne baš normalna, to je jedino izvjesno. Ovo je strašno okrutna kazna. Gledati u oči, svaki dan, svaki sat najveću glupost koju sam učinila, biti suočena s njom neprekidno, bez predaha, bez šanse da se iskupim, da poboljšam, da izbjegnem. Ponekad je najveće prokletstvo ne moći pobjeći od sebe.

Njegov trapav hod, joooj, ne mogu podnijeti tu buku. Trebalo bi ga mučiti, danima i noćima. Puštati mu glasno njegov jeftini MTV u glavu, pustiti decibelima da urlaju njegovim mozgom, da mu vibrira svaki mišić, tući ga bukom dok od njega ništa ne ostane, samo suho ubijeno tijelo. Mislim da bih ga bila sposobna uništiti, skroz, izmasakrirati ga da ga slušam kako zapomaže i moli za oprost. Izbičevala bih ga do krvi, a zatim bacila da pliva u septičkoj jami... Bolesna sam. Više nisam normalna.

Ne mogu normalno jesti, spavati, misliti... A uskoro će Nova godina.

Moram van, idem do plaže.

Sad leži na kauču zatvorenih očiju.

Nojevska politika – svijet i problemi nestaju kada se zažmiri.

A ja pazim da ne zalupim vratima, ako spava, da ne probudim gada.

Baš sam za žaljenje.



* Subject: dolazimo!!!... Poštovana gospođo Mina, kako ste? Htio sam vas obavijestiti da stižemo u četvrtak, između 10 i 14 sati. Kakvo je vrijeme kod vas? Radujemo se što ćemo vas uskoro upoznati. Vidimo se...

 

<<< natrag dalje >>>

- 18 -