back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Jutros sam rano izašla da pometem suho lišće što ga je vjetar opet nabacao na vrata i vidjela ono dijete kako izlazi iz njegovog stana, malu Dalilu, Dinovu sestru. Pozdravila je pristojno, čak me pitala kako sam.

Jadno stvorenje. Znači sada je postao i pedofil.

Konačno se srozao na dno dna. Jer nema sumnje – zašto bi se djevojka od 15, 16 godina, ne može imati više, dobro, razvijena je, ali svaka je u toj dobi... zašto bi tinejđerka izlazila iz samčeva stana u pola sedam u jutro. Bože dragi, pa on stvarno nije normalan!

Neka ga strpaju u zatvor i objave mu sliku u crnoj kronici «Glasa Istre». Kao da mene to briga! Barem će me osloboditi neugode, konačno ću se u vlastitoj kući moći kretati kao gospodar, a ne kao izbjeglica.

Ne mogu vjerovati!

Provesti noć s tinejđerkom!

Mene je sram.

Toliko me sramota da osjećam žuč kako mi se penje prema želucu.

Evo vam, glupe babe, sve vi koje govorite da su muškarci djeca. Pa kad jesu neka se već druže s djecom, nije li tako? Molim! Neka guraju svoje zarasle, grube čekinjave brade u njihova ružičasta međunožja, prokleti nastrani Humberti. Odvratno!

Glupan, zbog takvih se stvari ide na sud u normalnom svijetu!

Ili si je on možda umislio da je rock-zvijezda pa mu se može progledati kroz prste, kao to će samo doprinijeti njegovoj slavi, ha!

Uostalom, što ja znam s kakvim manijakom živim. Po cijele dane rastura onaj jedini kompjuter u konobi, vjerojatno skida dječju pornografiju, čovječe, može mi sutra upasti policija, znate, s ovog je mjesta priman i slan kompromitirajući materijal... Još ću zbog degenerika završiti u samici, u logoru, na mučilištu! Sirovi, manijakalni glupan!

Ne mogu vjerovati da mi je to učinio...

Morala sam pustiti metlu, lopaticu, lišće, cijeli svijet i otići leći u krevet. Bernard je bio na trčanju pa sam se zaključala u svoju sobu. Srce mi je lupalo i osjećala sam nesvjesticu. Prenaglo sam ustala jutros, o, da sam bar ostala ležati!

Mislim da ću povraćati!

Ne, ne šmrcam, ne, ne slinim... to je samo prašina...

Pored mene žive i zdrave, pored žene, pa neka je i bivša, ali je u najboljim godinama, on, podlac, i nitkov, i razbojnik treba jednu provincijsku, putenu Lolitu. Tako glupo... Poniženje, stravično i okrutno, baš kako on to umije!

Možda bih trebala prijaviti, pa da, moja je obaveza kao građanke ove usrane zajednice da prijavim bilo koju djelatnost koja može naštetiti sigurnosti te iste zajednice.  A što je ovo nego ružno narušavanje prirodne ravnoteže?! Starci i djeca u snošaju! Katastrofa!

Ruke mi se znoje. Ne mogu se smiriti. Trebala bih lupati na njegova vrata, trebala bih ga odmah izbaciti iz stana, pustiti na kišu kao psa, šutnuti ga i zatvoriti u kontejner!

Ali, čekaj...!

A što ako je mala prostitutka? Ako joj je platio..?

Pa sve može biti. Događa se to. Male sredine su odlične pozornice za razne razvrate, vrhunac hipokrizije, svi se volimo, svi se pazimo, a ustvari se ogovaramo i mrzimo do krvi... On je toliko jadan da može pasti tako nisko.

A ja se, budala, brinem da ga ne zakinem i dijelim na pola svaki zarađeni novčić, da bi on moje novce mogao trošiti na kojekakve saturnalije! Kako sam naivna! Oduvijek sam bila. Zato sam ovdje gdje jesam. Zatvorena u četiri zida i potpuno prevarena.

Pa koliko to čudo od djeteta može biti staro?

Čekaj, moguće da je punoljetna...

Da, u stvari je to sasvim realno. Jer Dino je našeg godišta, i ona je kad smo ovamo došli, čitala Camusovog «Stranca», sjećam se toga dobro. Kad smo se upoznavale, pitala sam je što čita za lektiru – to je pitanje koje redovito postavljam svoj djeci svijeta jer jednostavno ne znam što da ih drugo pitam, mrzim biti odrasla jer odrasli imaju odgovornost i obavezu i ništa u njihovom ponašanju nije slučajno, tako barem djeca misle. Ali očito ne svi odrasli, ne, neki si uzimaju za pravo da nikad ne odrastu, glupe egoistične kreature nastranih ambicija! Mala je djelovala inteligentno već pri prvom susretu, da, točno, čak smo nešto razgovarale o apsurdu života, bila je tako zabrinuta nad otkrićem da ništa nema smisla... A ja? ja sam je bedasto uvjeravala da su pisci skloni pretjerivanju i da ih nikad ne treba ozbiljno shvaćati. Da, jasno se sjećam toga... znači, Camus, ona je onda mogla biti sigurno u trećem razredu srednje... znači da sada ima, pa dobro, ajde, bar je punoljetna...

Zavodnica Dalila. Pa neka, njoj se nema što zamjeriti, ona je mlada i još ni o čemu pojma nema, ona je bez savjesti i bez moralnih obzira, baš kakva i treba biti. Neka radi što hoće, neka se druži s kim hoće, neka sažalijeva jadne tupave muškarčine koji ne znaju što bi sa sobom. Neka ih sve uništi, odbaci, otruje, neka im pomuti um i oslijepi njihove bezizražajne oči. Neka pužu, gmižu i prose, neka jauču i mole za milost, neka, neka, neka!

 

- - -

 

From: granelli@tiscalinet.it  To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: vasa kuca

 

Postovani!

 

Ja se javljam iz Trieste jer sam na web nasao da vi prodajete kucu. Jako mi se svidja. Moltissimo. I ja bi svratio da to pogledam, ako ste za to.

Hvala. Grazie.

G. Granelli

 

- - -

 

Zanimljivo kako se, taman kad čovjek pomisli da ne može pasti niže, dogodi nešto što ga usrče još dublje u glib i mulj, i život se čini kao polje živog pijeska, i jednostavno ne znaš kako ne pogriješiti.

I onda sve stvari koje želi, sve one dobre stvari, kao ovo ovdje, ovaj mejl, sve te stvari samo služe da pokažu čovjeku koliko je sjeban.

Ali Talijan se čini da je zagrizao, i čini se da je to stvar malo deblja od slamke, možda je to znak, možda, ako bih ovo odigrao kako spada, ako ne bih radio nikakve gluposti, možda bi to zaista bilo to?!

Je, da, samo se ti nadaj, ti si svoje pušenje dobio pa sad možeš dalje..

Dobro, a kakve veze sad to ima s bilo čim?

Pa, ništa, samo što si prošlu večer držao svoj dični organ u ustima jedne tinejđerke. Misliš da će to proći samo tako?

Ne kužim, o čemu govoriš? Uostalom, to nije bilo ništa posebno, to su samo današnji klinci, malo su napredniji nego što smo mi bili, ranije se upuštaju u neke stvari, na kraju karajeva, pogledaj samo, na svim izborima za Miss su klinke od četrnaest pa naviše, ili TV, MTV, pogledaj Christinu Aquilleru, Britney, seks je nešto sasvim normalno… a di je Dalila kontra njima, ona je za njih već bakica...

Da, da, svakako, najlakše je okriviti društvo, društvo je to koje ti kaže, imaš penis i moraš ga koristiti, sve žene ovog svijeta postoje samo radi zadovoljenja tvojih potreba… ali, stari, ti si tako strašan ljubavnik da ti je bolje da se držiš masturbacije i prljavih filmića, i što si uopće mislio, da ti je ponovno osamnaest, da ideš u školu i da je sasvim normalno sanjati o školarkama?

Ali upravo u tome i je problem, što nisam mislio, barem ne onom većom glavom, a manja je bila zarobljena u njezinim ustima. I šta sad? Šta si sad ti? Skoro pa pedofil.

Ma, odjebi, mala je punoljetna i policija me nema zbog čega tražiti!

Osim ako klinka ne odluči da si je zapravo silovao.

Da, imaš pravo, to bi bilo sasvim u skladu s mojom srećom…

Ali ovo, padne mi ponovno na pamet, ovaj Talijan, možda bi to moglo biti rješenje za sve. Ako uspijemo prodati možda se konačno izvučem odavdje, iz svega, ma jebeš i novce, nisu ni oni najbitniji, dovoljno bi mi bilo, šta ja znam, pet, deset tisuća, makar za avionsku kartu, nekamo daleko, u Aziju, negdje gdje je život jeftin, gdje bih mogao pola godine spavati na plaži i brati kokosove orahe s grane, negdje gdje nema nikoga, negdje gdje nema nikoga tko govori moj jezik, gdje nema nikoga odavdje, pa bih možda mogao pokrenuti nekakav biznis, možda dovlačiti bogate guzice odavdje tamo, pa kad tamo dovedem sve odavdje, onda možda otići nekamo drugamo, u Južnu Ameriku, na Kubu, Mexico…

Da, da, u zemlje trećeg svijeta, one su idealna destinacija za sve zlostavljatelje djece.

Ali ona je punoljetna, sama zna što hoće, nitko je nije ni na šta prisilio!

A-ha, zna što želi, želi postati oceanograf, a ti si joj u tome strašno pomogao, tko zna, možda je u tome najvažnija lekcija, možda da bi došla do diplome mora porazgovarati s… profesorovim mikrofonom! imaš pravo, u stvari si je možda naučio najvažniju stvar u životu.

Ma, daj ne seri, uostalom nisam je ja ništa naučio, to je znala i prije…

Da, imaš pravo, s tobom je samo UTVRDILA gradivo, zar ne?

I još jedna stvar, zaključi moja Savijest, valjda ti je jasno da si učinio onaj konačan korak, sada više nema povratka, sada više nema ni nade za povratak, i nema šanse da stvari ikada budu kao što su nekada bile, to je to, zajeb’o si stvar, i to vrlo profesionalno… znaš šta to znači, ne prestaje ona, sve do sada nisi učinio ništa loše, sve do sada imao si barem formalno pravo da je pitaš… znaš ti koga… kako bi bilo… barem da razmisli o tome, i mogli biste razgovarati, ali sada, zar ti se ne čini da si nekoga… prevario?

A ja joj kažem, jebi se, a gdje si ti bila sinoć?

A onda sjednem i složim mejl Mini.

 

- - -

 

From: king-pislav @ yahoo.com  To: mina-s @ net.hr

Subject: talijan

 

ovako stoje stvari

mislim da je ovaj talijan do sada najozbiljniji kupac

i mislim da bi ako cijena bude u pitanju mogli i malo spustiti samo da prodamo

iskreno rečeno

nemamo više što čekati

konačno

ovo je samo kuća

naši životi nisu počeli s njom

pa ne bi trebali ni završiti

a poslije ćemo vidjeti

što se može učiniti

 

enzo

 

- - -

 

From: Shane Fisher  To: Undisclosed.Recipients@eul0300105.eu.verio.net

Subject: Frustrated with your day?  

Let us show you how to increase your income!

 Whether you are currently unemployed or you love your job,

Use your free time to change your current financial situation.

 

 

From: Inventor's Package To: mina-s@net.hr

Subject: Do you have a new Invention or idea? FREE Information Pack Here!

 

- - -

 

A-ha, nema ga. Pobjegao je. Samo krivci bježe i nemaju hrabrosti poštenom svijetu pogledati u oči. Podlac! I opet nije spremio alat. Ostavio sve, i škare i grablje usred vrta pa ćemo se onda pitati gdje su nestale, ili zašto su zahrđale...

Stvarno mi ide na živce!

I sad bi, gospodin, prodavao? Kako ne? Kad se njemu ćefne, kad on odluči, kad on vikne hop, ja ima da preskačem kroz zapaljene obruče. Kako ne! E, pa neću. Zašto bih? Ovo je moja kuća, moj životni prostor, pa iako se on ponaša nacistički, ja nemam namjere glumiti malog logoraša. No way, ja pružam otpor, do kraja!

Sad ću ja malo glumiti da sam prehlađena, i da ne mogu otvoriti vrata. Neka sam pregovara na svom ponterošo talijanskom, ali moj potpis neće dobiti!

Je li tako Đina?

Đina je uhvatila miša pa se poigrava s njim ispred vrata. Sitni sivi stvor panično skakuće oko njezinih moćnih papučastih šapa.

Ovo je sve naše. Zašto bismo se selile, je l' tako? Tu su cure, prijatelji, galebovi, moji suveniri. To je to, ljubomoran je na moju kreativnost, na moju ambiciju. Oduvijek je i bio. Boli ga što mene ljudi vole, što cijene moj rad i što, konačno, zarađujem ekstra novce.

Pa da, cijela ova spika o seljenju, to je bila njegova izmišljotina. Ljenčina, ustrtario se posla, uplašio se obaveze, dok nas smrt ne rastavi... to je njega peklo. Nisam mu trebala dati razvod, čisto da vidim kako se muči, kako se koprca, kako ne može  do zraka. A ovako je ispalo da sam ja sve pokrenula... ustvari sam nasjela na njegov štos, tipično mačističko kaubojsku zamku.

Stane mu na rep i gleda ga kako se kobelja, paničari, kako se uporno bori za zadnjih tračak nade, sado-Đina...

I te njegove glupave biljke, ta jadna smiješna stabalca, sve u krivo posađeno, to treba sve iščupati i posaditi po nekom redu.

Da vidimo... Ova oskoruša mora van. Uh, malo teže ide, škare nisu baš oštre...

Da vidimo, lavanda, to sam ja posadila, i to, naravno, sliči na nešto...

Šta je ovo? Ovaj se borić potpuno osušio, iglice su sve poispadale, zašto pušta ta jadna stvorenja da se muče?

I ova lovor-višnja, smrznuta, jadna, to ćemo iščupati... Taaako!

Palmice treba podšišati...

Oleandri ovdje ne mogu biti. To je bilo jasno od prvog trena. Ne možeš njih točno na sjever, zato su i ostali tako kržljavi. Ali ne, on je veliki poljoprivrednik-amater, zna on sve bolje, neznalica! Da vidimo, di je ta lopata... to ide iza, u zavjetrinu...

Idemo dalje.

Đina je upravo zgrabila mišića svojim oštrim zubima i pregrizla mu vrat. Kratko, efikasno, kao škarama.

Biljke padaju pokošene, pa šta, narast će nove, ovdje se samo muče...

Tako! Dosta je. Sva sam se oznojila.

Moram se otuširati i spremiti dnevni boravak.

Bernard me zamolio da mu prepustim stan večeras. Dogovorila sam se da ću prespavati kod Snježe, ona je ionako uvijek kod kuće. Ali idem odmah, ne da mi se više biti ovdje.

Možda nisam trebala posjeći svo to zelenilo.

Ali bit će još biljaka... moram... moram krenuti ispočetka, ne smijem dozvoliti da me bilo što u tome ometa. Ja imam viziju, ja idem naprijed.

 

- - -

 

From: mina-s@net.hr  To: Silva_Zilli@hizza.hr

Subject: jedan prijedlog

 

Dobar dan, gospođo Silva!

 

Ma gledajte, ja stvarno ne bih htjela ispasti nezahvalna. Vi ste si zaista dali puno truda oko ove prodaje. Ali nešto si mislim – a da možda sada napravimo pauzu. Kad već ništa nismo uspjeli napraviti do sada. Što kažete?

Mali odmor za vas i za nas. Da dođemo do zraka. Uskoro će praznici pa da ih svi proslavimo u miru, bez grča. Mislim da ćemo nakon svega ipak biti nešto pametniji.

Uostalom, trenutno nisam u stanju razmišljati ni o kakvoj selidbi, jednostavno, posla je previše, i to bi za mene sada bilo strašno neugodno.

Možda nam to kuća daje nekakav znak, ne znam sad točno kakav, ali možda bismo je trebali poslušati.

Mislim da je to moja volja, sada. Da ništa ne diramo. Neka sve stoji. Vjerujem da ćete razumijeti. Oko troškova za reklamu ćemo se naknadno dogovoriti.

Želim vam uspjeh u poslu i privatnu sreću.

Srdačan pozdrav!

Minerva

 

- - -

 

Vraćam se iz Sela i vidim jedan jedini crveni oblak nad našom kućom kako lijeno klizi s jednog na drugi vrh čempresa, kao da zajedno tvore nekakav pokazivač količine goriva u rezervoaru, i ako im je vjerovati, trenutno smo na rezervi.

Iako sam samo skoknuo do grada ruke jedva držim na volanu i najradije bih sklopio oči, i nije to onaj zdravi umor od rada, ili trčanja, ili rada, već neko boležljivo stanje u kojem je mozak već toliko pun jednih te istih slika, nepotrebnih informacija, usputnih površnih misli koje samo zauzimaju prostor i memoriju, i oči se same sklapaju da zaustave taj virulentni input, i u ovom trenutku umrijeti se čini jednako jednostavno kao i zaspati, i jedno i drugo se čini jednako vrijedno pokušati.

Osjećam da nosim tu nekakvu glomaznu prazninu u sebi koja me ometa pri prolasku kroz vrata, osjećam se kao balon ispunjen čistim ništavilom od kojega niti letim, niti padam, već samo jesam, postojim, i jedina prespektiva mi je da puknem i da crknem.

Sunce na zalasku mi viri u retrovizor i kao da mi nešto želi reći, upozoriti me možda da je život sranje i da se ne upuštam dalje u tu ludu avanturu, a blijedi mjesec koji mu je stao uz rame kao da mu govori, ma pusti ga, ‘ko jebe budalu, i ja se osvrćem preko ramena i gledam mjesec i kažem mu, ma, ti se jebi, idiote, a sunce nam se obojici smije, i mlači cijeli, gotovo pa idilični prizor.

I ja izađem iz auta i pomislim, kako je moguće da jedna obična vožnja do grada toliko izdeprimira čovjeka, i pomislim kako je život neke dane baš sranje i ne pruža nikakvo zadovoljstvo, pa se osvrenem po vrtu i primijetim da je nešto drugačije, kao da je iznenada postao veći.

A već sljedeći tren…

O, jebemu! O, jebemu i mater i sunce i sve! O, sranje i u kurac i sve zajedno! Pa koji joj je bio… to je ona… nema šanse da nije... zločin... aušvic... fuck...

A moj vrt me tužno gleda kao debelo dijete s naočalama koje su okrutna djeca prvi dan u školi uvaljala u blato, istukla, počupala, pokrala mu pernicu i knjige, razbila mu naočale, i popišala mu se u cipele.

Ma, gledaj samo, pa sve je, i oleandre, i oskoruše… a tek što su počeli rasti… pa što su joj oni smetali… i bor… e pa, jebo me svatko ako ona nije potpuno poludila… i palme…

… gutam suze i prevrćem leševe svoje djece, morala je uništiti jedinu stvar koja mi je donosila barem malo radosti, gledaj samo, pa provjeram može li se nešto od toga ponovno posaditi, ali su stabalca sva uredno isječena u komade i to više nisu biljke, to su mrtva, ubijena bića, jedini trag da sam ikada postojao na ovom usranom planetu, uništen, izbrisan, i mislim, eto zato je život sranje, jer može biti izbrisan, povučen iz prodaje, zatajen i prešućen, kao da ga nikada nije ni bilo, a dok ga ima, boli za popizdit…

- Minaaaaaa! - urlam dok cipelarim njezina vrata, i sigurno me čuju i do Sela i do Pule, ali boli me kurac, i objema šakama tučem - Minaaaa! Otvori, luđakinjo jedna bolesna! Minaaa! Čuješ me!

A vrata me gledaju blijedo, kao koji je sad meni, i na moje udarce odgovaraju indiferentnom tvrdoćom i samo tren kasnije sav sam uspuhan, šake mi bride, a Mine nema.

Popišan i poražen mogu se samo odvući u svoju logu, ali za svaki slučaj ulazna vrata ostavim otškrinuta. Doći će ona jednom, mora to objasniti, jer to je moj vrt, dobro, i ona je tu i tamo nešto postavila u zemlju, čisto za zabavu, ali oboje znamo da sam ja tu uložio najviše truda, znoja i pameti. Kako je nije sram!

Palim TV… zašto je to morala učiniti… zurim u ekran… ne vidim, i nije mi jasno, a tijelo mi bridi od nervoze koja… pokušavam… a jebi ga! pa odustanem i… zaspem.

Probudim se, gledam, ne vidim, svuda naokolo već se uvukao mrak, na TV-u aplauzi i ovacije, netko ponovno nije osvojio milijun. Ali onda shvatim, nije to ono što me probudilo. I zaista, čujem lupanje vratima auta, i zveckanje ključevima, i hihotanje - došli su!

E, sad će vidjeti, pomislim, pa se osvrnem po sobi, spazim čašu coca-cole, do pola praznu, pola popijem, pola izlijem u lonac s malim plastičnim fikusom, pa čašu prislonim na zid, a uho na čašu.

I čujem glasove, ali ne mogu razaznati što govore, i čujem smijeh, a žuč u meni ključa, to se ona smije nad mojim mrtvim vrtom, a onda više ne čujem ništa, sve dok…

Isprva jedva čujno, a zatim sve glasnije kroz zid dopre žensko ječanje, i u prvi mah pomislim, taj seronja se usudio dići ruku na nju, no već isti tren mi bude jasno, budalo, digao je on nešto drugo, a ne ruku, a njezino stenjanje postane sasvim glasno i sasvim ritmično, i još mi je samo palo na pamet da sa mnom nikada nije bila tako glasna, a onda već skočim na noge i potrčim van.

Vrata nisu zaključana, ali je unutra mrak.

I kad uletim, nešto prevrnem, i još nešto zgazim, i znam samo da sam pomislio, nadam se da je vrijedno, ali nije zvučalo kao da je vrijedno, u stvari je zvučalo kao prazna plastična boca, ali se s Minom nikad ne zna, možda je baš ta boca bila njezino najdraže remek-djelo, a ja pomislim, neka. I iz njezine spavaće sobe, iz spavaće sobe koja je nekada bila naša, vidim trak svjetla, i onda se zaletim i vrata šutnem nogom i ona se uz glasan tresak rastvore i ugledam nju, na onom kriplu Bernardu, kako ga jaše kao mahnita i…

… jedino što to nije bila ona!

- Enzo - Kata se ukoči kada me ugleda i čak ne pokrije ni grudi nego se samo nervozno naceri - ti stvarno nisi normalan!

A Bernard se pod njom migolji i pokušava se sakriti iza njezine podivljale crvene kose i samo ga čujem kad promumlja:

- Dobra večer, Ljubomire!

A ja blenem u Katu onako golu i bijesnu, i iako bi mi u nekoj drugoj situaciji bilo drago da je vidim takvu, sada je zapravo uopće ne vidim, i ono zbog čega mi je drago, i ono zbog čega se zasmijuljim kao retardiran, bio je  upravo ono što nisam vidio…

- I? - prekine me Kata odrješito.

- Ha?

A ona me pogleda ravno u oči i hladno upita:

- Šta nam se misliš pridružiti ili ne? - na što ja instinktivno zateturam prema izlazu:

- N-ne, ja sam mislio…

Ali ona ni ne trepne nego zaurla:

- Enzo, boli me dupe šta si mislio, nego se goni van ili ću reći Mini kakva si odvratna voajerska šupčina! - i to me, moram priznati, malo povrijedi, i već sam mislio protestirati da je to nekad bila moja soba, ali zaključim da je pametnije preskočiti tu formalnost i samo za sobom povučem vrata i prije nego što ih zatvorim još samo procijedim:

- Sori, Kato… Bernarde… sori - a onda se manji od makova zrna pokupim u konobicu gdje u kompjuter gurnem «Starcraft», a na uši nataknem slušalice, odvrnem volume i što prije pokušam zaboraviti da postoji bilo kakav drugi svijet osim onoga u kojem Zemljani ratuju sa dvije druge rase aliena širom lijepe naše galaktike.

A život skučen na površinu titravog ekrana monitora nikada mi nije izgledao privlačnije kao sad, i mislim sam u sebi, Enzo, koji si ti jadnik, a onda uskoro više uopće ne mislim.

 

- - -

 

Stvari su izmakle kontroli i ja sam izvan sebe. Za dva dana dolaze Nijemci, Bernard nema namjeru otići, a on se treba preseliti u moj stan. Što ću mu ja, morat će se zadovoljiti kaučem. Kakva gužva, kakav pritisak! Kako je moguće da se svijet u samo nekoliko sati pretvori u gungulu?

Osjećam bubnjanje u sljepoočnicama, ruke mi se tresu kao da imam osamdeset, i potpuno sam izgubljena. Dok sam se spremala da odem kod Snježe, zaboravila sam spakovati gaćice i češalj, jedine dvije stvari koje sam uz vlastitu glavu trebala ponijeti, a da se ne drži za vrat i nju bih vjerojatno bila ostavila na sudoperu.

Ne idem još k Snježi. Treba mi malo koncentracije, da udahnem svježeg zraka, pa se šetam kroz autokamp.

Zakračunane kamp-kućice s raznim europskim registracijama. Izgledaju kao divovske šampite tako raspoređene uz visoke borove. Puše jugovina pa grane stabala pucketaju i stenju, ogledalo stanja mog vlastitog duha.

Možda nisam trebala napisati onaj mail Silvi. Prvo, to je jako neprofesionalno, a drugo, zašto bih ostala ovdje kad mi to izaziva same traume. Kuća se pretvorila u provrazredni kupleraj u kojeg svatko ulazi i izlazi kada mu se svidi. Nevina kamena kuća u prirodi, baš – još nam samo talijanski mafijaši fale da u njoj tajno organiziraju svoje kružoke.

Rano je poslijepodne, još su svi na ručku pa u kampu nema nikoga. Osim pokojeg psa lutalice što prazni mjehur svaka dva koraka i ponekog atletičara čije se tanke nožice povijaju kao vlati trave. Zrak je znojan od vlage. Ipak ga udišem punim plućima da bih uspostavila unutrašnju ravnotežu. Gotovo da mogu pod zubima osjetiti opori okus borovih iglica.

Kamp je sa svih strana okružen morem zarobljenim u pitomost zatvorene uvale. Valovi se linjaju o pješčanu obalu poput tromih, klizavih tuljana.

Napušteni akvagani koje je već napala hrđa, puste terase s pokojom razbijenom stolicom koja podsjeća na jedno umrlo ljeto. Požutjeli plakat – najava za koncert, što se još samo jednim uhom drži zalijepljen za pano, lepeće na vjetru kao da će svaki čas poletjeti u more da se tamo zauvijek utopi.

Nema ništa depresivnijeg od turističkih naselja zimi. Čovjek jednostavno ne može vjerovati da je ovdje moguće skupiti tisuće i tisuće ljudi, koji viču na susjeda da smanji glazbu, pale logorsku vatru jedni drugima pod nosom, igraju picigin, srču limunadu u debeloj hladovini, pripovijedaju svoja prošla i buduća putovanja. Kako se jugo propinje, sakriva se između debla što mirišu po smoli, vrti se u krošnjama i klizi po moru, čini mi se da donosi glasove radničkih masa koje su ovamo dolazile na ljetovanje generacijama unazad. Šljakeri u tvornicama, mali obrtnici i njihove obitelji, kladim se da su si tako i zamišljali raj. Vječno kampiranje negdje na kraju civilizacije gdje će se moći izležavati i pijuckati pivo. Na večer kobasice na grilu. Miris pečene svinjetine pomiješan s kremama za sunčanje – brončana ljudska tijela.

Staza se račva u dva odvojka. Kuda? Jedna vjerojatno ide dužim putem preko cijelog poluotoka, druga ide poprijeko. Samo koja? Bog je čovjeku dao slobodnu volju kao najveći dar. Dar ili sredstvo frustracije? Da svaki put kad nešto napravimo imamo koga za optužiti – sebe. Jadnog, neodlučnog i vječno krivog sebe. A ako nešto u svojim ušljivim, sirovim i slučajnim životima uspijemo, onda to baš i nije naša zasluga. Nema što, pošten dil. Dakle, kuda, lijevo ili desno?

Idem natrag, malo sam uranila, ali vjerujem da se Snježa neće ljutiti.

Na rivi grupa djece u narodnim nošnjama. Nekamo žure, vjerojatno na kakvu priredbu. Ispred njih visoki, štrkljasti muškarac s mihom ispod pazuha. Na nogama mu teške drvene klompe. Jedan dječak povuče djevojčicu ispred sebe za zvončasti završetak bijelog facola. Djevojčica krikne bijesno. Sad joj je potegao i pletenicu što ju je imala pričrvršćenu na tjemenu. Skoro se potuku, ali nema vremena, muškarac ih opominje da već kasne. Smeđe seljačke kotule i brgeše u mini izdanju, kao male folklorne lutke koje će sad nekakav Regoč pokupiti na svoj dlan i sakriti ih u jednu od vitrina u svom Kamen-gradu.

Vrata na Snježinom dvorištu su otključana. Znači, već je stigla. Snježina kuća jedna je od tipičnih novogradnji u Selu. Ona živi na prvom katu, a dolje u dva ljetna mjeseca također drži goste. Lani sam joj poslala dvije obitelji za koje kod mene nije bilo mjesta. Mali vrt sa zimskim cvijećem. Snigarić, ličiran i još neki zeljasti listovi.

Stepenice su klizave pa se držim za ogradu ukrašenu željeznim sunčevim glavama s kojih se ljušti boja.

Vrata su otvorena. Lagano kucam na vrata da je ne isprepadam. Uostalom, Snježa nema zvonca na vratima. Izvadila ga je davno, još otkad je počela raditi u školi – da napravi razliku između doma i radnog mjesta.

- Snježo, evo mene!

Ali nema je, ni u hodniku, ni u kuhinji, ni u...

Zastajem. Preneražena. O, ne.

O, ne. Ovo sam definitivno mogla preskočiti. Prizor koji mi se otkrije kao da je netko naglo podigao zavjesu, zatekne me, ali još više i...

- Mina!

- Mina!

U dnevnom boravku, na velikom kožnom kauču ležale su Snježa i Žaklina pri čemu je Žaklina zapravo ležala na Snježi i pri tom joj gurala jezik u uho. Snježa je na sebi imala tek široki staromodni grudnjak dok je jedna od onih njezinih vrećastih košulja skrušeno ležala na tlu. Njezino bijelo meso naziralo se ispod koščatih Žaklininih ruku.

- A, ovaj, oprostite! –  zamucam i posrnem natrag u hodnik.

- Ej, di ćeš! – čujem Žaklinu kako zove.

Mislim, bolje da im ostavim vremena da se saberu.

- Meni je žao, ja sam malo uranila... – objašnjavam glupavo podižući glas kako bi me bolje čule.

Šuštanje Snježine košulje, šaptanje, požurivanje...

Ja stojim u hodniku i zbrajam, Žaklina i Snježa su cura i... cura. Pa kako... Koliko dugo? Zašto ništa nisu rekle?

Ustvari, zašto i bi, pa ne moraju se nikome ni za šta ispovijedati.

- ‘Ajde, dolazi, šta tu stojiš! – pozove me Žaklina unutra pokušavajući izbjeći moj pogled. Djeluje smušeno, poput dječaka kojeg su upravo zatekli kako krade sa susjedove kruške.

Snježa vadi stvari iz frižidera, crvena u licu:

- Spremit ću nam nešto za večeru – dodaje gledajući me u ravno oči, razdraženo, a nervoza u njim tinja poput srca šumskog požara – Nisam te očekivala tako rano!

Opet ponovim da mi je žao. Kako sam mogla znati?!

A onda Žaklina uključi televizor.

Glavni grad pliva pod kišom, prognoza - južina je uranila.

- Još ćemo i na kupanje! – zaključi Žaklina važno.

- Jutros je kod nas bilo skoro deset stupnjeva! – požurim se dodati.

U kuhinji Snježa energično tuče velikim mesarskim nožem po nečemu što nije imalo ni glasa, a uskoro neće imati ni oblika.

 

<<< natrag dalje >>>

- 17 -