back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Sav sam sjeban, ovo je dno dna, dublje od ovoga čovjek ne može pasti.

Moja je glava košnica ledenih bumbara koji se poput tenis loptica odbijaju o stijenke moje lubanje i potmulo bruje, a mali crnci tuku tam-tam bubnjeve u ritmu s otkucajima srca.

Ja umirem otrovan...

... a kobni otrov je liker od mentola kojemu je najvjerojatnije istekao rok trajanja, a koji sam sinoć konzumirao na prazan želudac, dobro, ne baš prazan, budući da sam prije toga pocuclao ostatke iz tube majoneze od tunjevine.

I dok mi grčevi od gladi i mučnine kidaju utrobu, a u glavi mi puca kamen; kao u pustinji, krik, krak, i mrvi se u pijesak; osvrnem se po stanu, i jasno mi je, ovdje nema više ničega za mene; nema aspirina, nema piva, nema čipsa, ni zaleđenog cordon bleaua, ni šunke, ni jaja, ni budućnosti, ničega nema, a onda mi pogled padne na dva blatna automobilska kotača u predsoblju i jasno mi je što moram učiniti.

No, kako je još noć, sat pokazuje da je šest i trideset, ali mu ja ne vjerujem jer je vani još uvijek podmukao, vlažan mrak, sjedim skvrčen na kauču, nogu podvučenih pod guzicu, umotan u najmanje tri deke od kojih svaka smrdi po nekoj vlastitoj posebnoj vrsti ustajalosti i gledam «Deset božjih zapovijedi» na videu da si prikratim čekanje sunca i razmišljam zašto ono zapravo nisam htio uzeti «Ben Hura».

U sedam i pol već sam pomalo zabrinut, odlazim do prozora, zakrabuljen kao indijanska skvo i virim kroz prozor, a noć mi viri natrag, i sljedećih petnaest minuta cupkam u mjestu i razmišljam, jebi ga, kakve sam ja sreće, Amerikanci su pokrenuli treći svjetski rat i cijelo nebo zauvijek zamračili radioaktivnom prašinom, a da nisu mene obavijestili.

Konačno me izdaje strpljenje, pa gasim «Zapovijedi», taman prije scene sa zlatnim teletom i prebacujem na prvi, a kad tamo, o, fak! Nensi Brlek! uredna i zgodna kao uvijek, najavljuje prilog o još jednom gospodarskom čudu u obliku paške koze koja je po treći put ojarila na svijet tri jarića. I dok Nensi trepće okicama, i dok ja trepćem okicama, i osjećam se kao ne baš zlatno tele i kao četvrto jare, ponosni vlasnik koze nudi novinare friškom jaretinom ispod peke.

A onda više nema vremena za oklijevanje, i nema vremena da razmišljam o tome, čovječe, kako mi je uspjelo prespavati cijeli dan, nego zgrabim onu prljavu odjeću pa se s Maglite baterijom u zubima bacam na montiranje kotača na Opela, i cijelo vrijeme si govorim, brže, čovječe, brže, Schumy će izgubiti vodeću poziciju, šta se vučeš kao krepalina, a i Mercator se zatvara u devet…

I taman kada pomislim da ću se izvući, u dvorište se uvezu dva blještava duga svjetla, od kojih obnevidim kao šišmiš na sajmu žarulja, i tek kada se svjetla ugase, razaznam srebrno vozilo i pokraj njega njegovog ponosnog privremenog vlasnika, Bernarda Ličinu, kako se nalaktio i gleda me kao dokumentarac o spolnom životu morskih crva.

- O-ho, vidim, vrijedni smo! - on grakće, a ja si mislim, da, ja sam vrijedan, ali za tebe to baš i ne bih rekao, i zvijeram naokolo, ali ne vidim nju nigdje, pa se bacam natrag na posao.

A on se dogega s rukama na leđima, pravi nadzornik robova na plantaži ili inspektor kontrole kvalitete, pa taman počne mrmljati, mm-h i a-ha, i smišljati nešto dovitljivo, ali ga ja preduhitrim - Gotovo! - pa na brznu skupim alat, pri čemu jedva odolim napasti da mu zabijem trideset centimetara dugi odvijač u nogu.

- Sori, žurim!

I dok se idem presvući čujem ga kako fantazira nešto o relativnosti protoka vremena, i samo se nadam da mi neće ući u stan i pridržati mi pišu dok ga trpam u čiste gaće. A kada se vratim, uskočim u auto, međutim on je još uvijek tamo, sjedi na onoj svojoj sjajnoj guzatoj Vectri, i melje o teoretskoj mogućnosti putovanja kroz vrijeme, i gledam ga na tren, i čak mi ga bude malo i žao, i skoro mi dođe da spustim prozor i fićnem mu - odi, bobi! - i već ga vidim kao utrčava četveronoške, maše repom sav oduševljen, a ja ga upozoravam da se ne penje na sjedište, ali se odmah zatim trgnem, startam mašinu, motor zaurla, a auspuh izbaci olujni oblak crnog dima, pa ga zaslijepim dugim svjetlima, čisto da mu ne ostanem dužan, i izjurim iz dvorišta brzinom od najmanje četrdeset i pet kilometara na sat, uz misao: Hej, pa tip je veći luzer od mene!

U sekundi sam do Sela i taman da ću ubrzati do nevjerojatnih sedamdeset na sat, kad na autobusnom stajalištu primijetim četri klinke kako stopiraju, pa, kao neobavezno, usporim i stanem.

- Kamo ćete, cure? - nonšalantno se informiram, a jedna šarena peruanska kapa proviri unutra:

- O, Enzo, ti si! Odbaciš nas do Pule? - ispod kape se osmijehne Dalila, pa se uvali u suvozačko sjedalo, a one tri se druge male svrake natrpaju iza nas, pa se odmah počnu došaptavati i hihotati, kao da su umjesto u tuđi auto ušle u školski autobus.

- Kamo ćete, cure? - promrljam i kao hipnotiziran gledam u Daliline nemirne oči, a njezine se usne polako rastvore kao vlažan ružin pupoljak, i ružičast, živ jezik prisloni se uz niz bisernih zuba:

- Idemo do Pule, a ti?

A ja? Što ja?

- Nego - pokušam smisliti nešto za reći, ali me inspiracija potpuno napustila. Zurim u te njezine oči koje mi piju pamet kao tamni vrtlozi koka-kole, pa u nedostatku boljega samo promucam - a-a kamo ćete vi, cure?

Ona skine kapu, položi je preko koljena, a dugim vitkim prstima rastrese kosu koja zašapće kao kletva, pa se nasmije, vedro i skokovito, kao hladan potok:

- Ma si smiješan, san ti već rekla, do Pule - ali ploča u mojoj glavi kao da je bespovratno zapela, i tko zna što bi bilo da nije jedna od onih iza zakriještala:

- Možemo ići! - od čega igla poleti i zagrebe po ploči, a noga mi se odapne i nagazi na gas i Opel sune kao narančasta vatrena kugla sa zadatkom da proždire noć.

- Opa, Enzo - Dalila se nasmije, pridržavajući se za svaku sigurnost rukama o plastični pretinac ispred sebe - pa ti si pravi divljak!

A ja stisnem zube i prilijepim pogled za vlažni asfalt ceste u strahu da ću se, ako samo na tren virnem u njezine oči, zaletiti u prvi borik na koji naiđemo.

I zato sam samo vozio kao da mi je vojska demona ravno iz pakla za petama, i skoro sam mogao čuti njihovo kreveljenje i bojne pokliče, i tek kada sam stao da ih iskrcam na Giardinima, shvatio sam da su se mali vragovi u stvari cijelo vrijeme na mom stražnjem sjedalu dogovarali hoće li ići u «Q-Polu» ili u «Uljanik».

A ona mi je još samo jednom virnula unutra i rekla:

- Hvala na vožnji - nakon čega mi Mercator nije bio ni upola tako fantastično iskustvo kao obično.     

 

- - -

 

From: mina-s@net.hr   To: king-pislav@yahoo.com

Subject: Sutra trebam auto

 

Enzo,

sutra trebam auto.

Minerva

 

- - -

 

U gradu posvuda blagdanski ukrasi, svjećice, šljokice, vjenčići... Sa štandova dopire miris prženih srdelica, kuhanog vina i kuhanog kupusa. «Jingle Bells» i «I'm Dreaming of a White Christmas»... Četvrtak je, pa idemo u kino. Ovaj put, nakon onog strašnog iskustva s raspaljenim tinejđerima, osjećamo se sigurnije jer je s nama Bernard, općepoznati snagator i zaštitnik plačljivih dijeva. On sjedi blažen između Kate i Nensi i nešto im ozbiljno tumači na uho. Najprije jednoj pa drugoj. Nensi je u nelagodi stisnula oči, dok se Kata razvratno smije. Da ih ne poznam, rekla bih da se natječu oko Bernarda.

Večeras je Harry Potter na programu. Žaklina glasno žvače čips. Snježa lista drugu knjigu J.K. Rowlingove i uopće ne smatra da je dekadentna, nego samo sliježe ramenima:

- Moram zbog djece, da budem u toku!

- Misliš da ih možeš masirati! – ceri se Žaklina i pokušava oponašati Snježin glas – A, sada djeco, da vidimo koje su sličnosti između romana i filma?!

- To ih ne mogu pitati kad ne predajem... – brani se Snježa, a sad se i ja uključujem u napad:

- No, dobro, dobro, koliko ćeš puta ponoviti da si ravnateljica?

Snježa kašlje na silu, tek da se sakrije iza skupljenog dlana, a meni vrag ne da mira pa se sjetim da sam nešto obećala otkriti curama:

- Ej, a znate da Snježa ima nekoga?

- Daaaa? – Žaklina je razjapila usta tako da joj je poluizgriženi čips pao na majicu.

- Snježa zavodnica! – znatiželjno se prema njoj naginje Kata.

- A tko je u igri? – interesira se Nensi.

- Ne znam, samo znam da se u njezinoj kući organiziraju ludi partiji i to usred bijela dana! – mojoj zlobi nikad kraja.

- Minerva bulazni – pokušava Snježa, ali se njezini obrazi tamne. Srećom po nju, ugase se svjetla u dvorani.

Dobra prilika za jedan snažan osvetnički udarac laktom u rebra.

- To ti je zato što lažeš! – Snježa mi zasikće na uho.

- Ne bih rekla! – hvatam se za ozlijeđeno mjesto, iznenađena tom naglom provalom bijesa – Nasilnice!

Bo'me, ovo mjesto čudno djeluje na ljudske hormone, izaziva agresiju i eksplozivnost. Čovjek je biće komocije i kada mu je se uskrati, kada se mora s drugim ljudima gurati na malom prostoru, onda gubi živce i postaje nepodnošljiv. Naravno, da živimo u nekom drugom vremenu neugoda bi nas vjerojatno natjerala na akciju i poduzetnost, ali budući da je depresija drugo ime za naše društvo, male su šanse da ćemo zavrnuti rukave i u duhu omladinskih akcija u mjesec dana izgraditi novu novcatu kino dvoranu, s ležajima i jastucima, u stilu turskih harema i s Bernardom kao lažnim eunuhom...

Ron i Hermione će biti cura i dečko, to se vidi iz aviona. Harry mora ostati sam jer će postati veliki čarobnjak i zbog karijere neće imati vremena za obitelj. To mora da je jako praktično, pronaći životnog partnera recimo još u vrtiću ili osnovnoj školi. Koliko je onda sve jednostavnije, čovjek se može posvetiti drugim stvarima u životu, a ne stalno ovisiti o leptirima u želucu, koji zalepeću baš kad je najnezgodnije, ne daju čovjeku da se koncentrira, da lucidno misli, da hoda s nogama na zemlji. Mislim da bi svi roditelji trebali ugovarati brakove svoje djece i time ih osloboditi napasti kad odrastu. Zapravo bi trebalo iskoristiti sve ove genetičke manipulacije i teorije i programirati ljudski rod da se ima pravo zaljubiti recimo samo do osamnaeste godine života, najkasnije do tada. Nakon toga, nagon za zaljubljivanjem potpuno nestaje i čovjek je slobodan da svoju volju usmjeri u skladu s racionalnim odlukama, a ne burama emocija. Kontroliranje zaljubljivanja, da, to bi bio spas za čovječanstvo. Jer, cijela se svjetska industrija brine za utaživanje tjelesne žudnje i to je u redu, ali on što je problem jest  – emotivna potrebu za zbližavanjem, za voljenjem, to treba obuzdati, staviti pod nadzor, ukalupiti.

- Zdravo, Dorijanova mama! – pubertetski glas u punom rasponu mutiranja razdere se s partera prema balkonu.

Nensi se zagrcne. Pitam se je li rekla Bernardu da ima sina.

Dorijan je dolje, s društvom i sad vjerojatno mlati nekog od svojih luckastih prijatelja.

- Sorry, mama! –čuje se i njegov dobro poznati glas.

Sve se završi prije nego redar uspije dokučiti što se događa.

Harry u međuvremenu opet leti na svojoj metli i u dvorani mami uzdahe svih prisutnih djevojčica, starosti od 6 do 86.

Roditelji ovih klinaca-glumaca uopće ne moraju trošiti novce i vrijeme na obiteljske albume. Odrastanje njihove djece gleda i pamti cijeli svijet. I kad Harry Potter bude imao tridest godina i bude želio znati kako je izgledao, čitao, govorio s dvanaest, trebat će samo povući za rukav najbližeg prolaznika na ulici. Baš praktično. I velika ušteda, a ako se uzme u obzir da su djeca već sada zaradila po koji milijunčić... čovjek se poželi ponovno roditi, u tom slučaju, tko zna možda bih i ja mogla dobiti šansu za neku sporednu ulogu, nastavaka će biti najmanje sedam...

Nakon predstave šetamo se gradom koji izgleda kao paket zamotan u ukrasni papir.

Mislim da se želim napiti, da zatupim osjetila i prepustim se glupoj, bezrazložnoj radosti. Zašto ne?

Praznici nam stižu, praznici nam stižu...

 

- - -

 

From: Tamara Leathers To: king-pislav@yahoo.com

Subject: i have some info about your septic tank

SEPTIC TANK?

Click here for important information.

CLICK HERE

From: tkmmitteilung@uni.de To: webmaster

Subject: Antwort sofort erbeten

 

Hallo,

ein Freund hat mir Deine Email gegeben. Wir haben uns auf einem Parkplatz ganz in Deine Naehe kennengelernt. Wir treffen uns regelmaessig, um heissen Sex mit Partnertausch zu haben…

 

- - -

 

Kada sam našao šarenu peruansku kapu ispod suvozačkog sjedala, isprva, kao što to obično biva s darovima s neba, nisam znao što da radim s njom. I vjerujem da su se slično osjećali ljudi kada im je Prometej došao sa šibicama. Ali ima nešto izazovno u šibicama, znaš da su opasne, ali opet osjetiš neko čudno uzbuđenje svaki put kada jednu zapališ, jednostavno je kresneš i dogodi se čarolija, najeftinija čarolija koja postoji, ali svejedno čarolija, i onda hipnotizirano gledaš u plamen, a šibica dogorijeva, sve dok ti ne dođe do prstiju.

No, ja sam pametniji, i zato samo uzmem tu mekanu vunenu kapu, ali čim je dotaknem osjetim kako mi i protiv moje volje golica dlanove, pa je prinesem licu i onda osjetim taj miris, koji mi govori, ona ima osamnaest godina…

I pretpostavljam da osamnaest godina nije ništa posebno, ali kao da postane posebno kada imaš gotovo dva puta osamnaest, i pretpostavljam da mi je miris trebao reći, ona jedva da ima osamnaest, ali…

I tako sam sjedio kao Dennis Hopper u «Plavom baršunu» i udisao miris njezine kose, koja mi je igrala pred očima, tamna i sjajna kao noć, i šarena vuna više nije bila vuna, već se pretvorila u mračno, slatko krzno njezinog…

Opa! Koji kurac! - kapu sam smjesta vratio u pretinac, pa sam okrenuo ključ i auto je kliznuo prema naprijed, i mislio sam, čovječe, daj se sredi, odi do videoteke, uzmi si neki film sa golim tetama ako baš moraš, izdrkaj ga, odi spavat, sutra ćeš se osjećati bolje.

A onda sam u gradu stvarno uzeo film s golim tetama, i još jedno tri, četiri koji nisu nužno imali gole tete, i bilo mi je smiješno, kad sam se sjetio da sam to radio kao klinac, k’o fol da zakamufliram pred videotekarkom nepristojan sadržaj u hrpi društveno prihvatljivih holywoodskih produkata. Danas, zaključio sam, to radim jer mi je gledanje prosječnog pornića zanimljivo otprilike dvije i pol minute, i onda mi to više i nije bilo smiješno, i kad bolje promislim, u stvari je nekako i tužno…

I vožnja kući je ispala nekako turobna, neki seronja me pratio cijelim putem poput policajca nabivši svjetla u moje retrovizore, bez dovoljno muda da me pretekne, ili dovoljno pristojnosti da zadrži razmak, a cesta je bila prazna, osim nas dvojice, i ja sam tjerao Kadeta što sam brže mogao, ali mu nisam mogao umaći, i tek se na ulazu u Selu odlijepio od moje guzice, i ja sam samo prokotrljao pokraj autobusnog stajališta, ali tamo nije bilo nikoga.

I tek sam tren ili dva razmatrao mogućnost da se spustim do «Salpe», ali nekako nisam mogao razlučiti da li bih ja bio gori za društvo, ili bi društvo bilo gore za mene, i prolazio sam pokraj butige, kad je iz mraka izronila jedna vitka silueta.

Gledaj je, mislio sam dok sam zaustavljao, samo u tom svom kaputiću od kamelhara, sigurno joj je zima, i mislio sam, naravno da joj je zima kad si joj ti ukrao kapu, i još, nisam joj ja ukrao kapu, ispala joj je, slu-…

- Ćao, Enzo, otkud ti? - Dalila otvori vrata i zabljesne me svojim osmijehom, a ja sve što sam se sjetio bilo je da dohvatim onu kapu i pružim joj je.

- O, super - ona pokupi videokazete sa sjedišta pa se uvali do mene - već sam mislila da sam je ostavila u autobusu ili da mi ju je maznuo netko u školi.

A kapa ostane u mojoj ruci.

- I - pogleda me upitno - kamo se ide?

A onaj beton u mojoj glavi počne se naglo stvrdnjavati i niti jedan glas ne uspijem prevaliti preko jezika.

Ali ona samo počne prebirati po mojim kazetama, od kojih je, na sreću, ona bezobrazna bila tek u običnoj crnoj kutiji bez oznake, i onda izvuče jednu i oduševljeno usklikne:

- ‘Deep Blue Sea’! O, super, ovaj nisam gledala!

A odnekuda, iz dubine mog obamrlog uma, začujem isprva tih, nejasan zvuk, koji se u trenu pretvori u treštanje fanfara - Ta-tara-ta-ta-ta-taaaaa! - i postane mi jasno ba bih sada ja trebao nešto reći, i prije nego što sam se stigao predomisliti, izvalim:

- Pa možemo ga gledati kod mene... naravno, ako hoćeš! - na što je čak i motor Kadeta prestravljeno ušutio, i sveprisutna grobna tišina je samo čekala da me proguta.

Ali ona samo klimne:

- OK! - i…

Ništa se ne dogodi! Noć se ne razbije kao tamno staklo, zemaljska se kugla ne raspukne na dva dijela od kojih bi ja završio sam na manjoj polovici, sve je naizgled ostalo isto, ona je i dalje imala jedva osamnaest, a ja tridest i…

- Ča gremo?

- Ha?

- Ča gremo? - ona ponovi, a oči joj zasjaje ohrabrenjem.

- Nego šta! - konačno se trgnem i preuzmem ulogu… a koju bi ono ulogu ja trebao igrati? A, da, frajera! … i preuzmem ulogu frajera pa se povezemo prema kući, a ona se usput dobro dosjeti uključiti radio, da se od težine tišine ne bi iskrivila pogonska osovina Kadeta.

Tek kada sam parkirao ispred svog stana sjetio sam se kakav je svinjac unutra, ali sve što je ona rekla bilo je:

- Super ti je ovdje, podsjeća me na moju sobu, prije nego što me mama natjerala da je pospremim - i odmah se uvalila na kauč, usput izuvši čizme.

- Imaaaaa-m pivo, iiiii, pivo - počeo sam joj otkrivati bogati sadržaj svog frižidera - i čipsa!

- Pringlse?

- Naravno!

- Onda može - kaputić od kamelhara također završi na podu, a ona se četveronoške privuče videu pa počne prtljati oko njega - i pivo!

Dok sam donio njoj pivo, i sebi šest, ona je prevrtila foršpane i sjedila je na kauču, nogu podvučenih pod sebe, i samo je potapšala po jastuku pokraj sebe:

- Sjedaj, počinje!

Na katamaranu, na sred pučine bila je grupa klinaca i jedna cura je nogom brčkala po vodi. Odjednom… ona se počne gnjezditi, pa se konačno nasloni na mene, a ja pomislim, kosa joj stvarno miriše kao noć, i pomislim što bi učinila da je poljubim, ali tek prislonim glavu uz njezino tjeme…

- Did you feel that?! - katamaran se lagano zatrese, a zatim se iz dubine u trup plovila zaleti ogroman morski pas, i klinci popadaju u vodu.

- Šta misliš koga će prvog pojesti? - ona se javi, između dva gutljaja piva.

- Curu u roza bikiniju! - predložim ja, a ona se samo nasmije i u istom trenu niotkuda se pojavi potencijalni glavni junak i ubije jadnog morskog psa.

- A sranje - ja se pobunim - nije fora, trebao je barem pojesti jednu curu!

A ona se počne smijati kao munjena i uhvati bocu piva u obje ruke, tako da je na trenutak izgledala kao neko pomahnitalo novorođenče.

No, uskoro su stvari krenule svojim tokom i morski su psi okusili ljudskog mesa, a mi smo zadovoljno komentirali, i svaki krvavi kraj nekog člana ekipe proslavili čipsom i pivom.

I jedino što sam se ja osjećao nekako drveno, kao da mi nije bilo prirodno biti opušten dok se to mlado tijelo privija uz mene, a ona je nekoliko puta ponovila kako želi postati oceanolog.

- Uh, čovječe - Dalila se odjednom počne ponovno vrpoljiti, pa se izvije i otkopča si dugme na trapericama - ne bih smjela piti pivo udebljat ću se!

A ja osjetim kako mi se ruka polako pomiče, i pomislim, što to radiš, koji ti je, i vidim vlastitu ruku kako oprezno dodiruje njezin mekan, topao, i gotovo nespostojeći trbuščić:

- Gdje, šta tu?!

- Daj, škakljaš! - ona se zahihoće, ali obuhvati moju šaku objema rukama:

- Gle, gle, gle sad ovo - oduševljeno poskoči - ovo je najbolja fora u filmu.

A glavna junakinja polako skine svoj plivački kombinezon dok prijeteća peraja reže vodu oko nje i ostane samo u bijelom donjem rublju, a moja glavna dilema postane treba li mi ruka skliznuti prema dolje ili prema gore.

- Sad će, sad će stati na odijelo - Dalila mi objašnjava očiju zalijepljenih za ekran - to je znaš od gume, a guma ne provodi struju i sad će… Uuuuuuu!

Strujni udar pretvori veliku ribu u panirane odreske, a ona se okrene:

- Sam ti rekla! - i prisloni svoje usne uz moje, ali se ja u zadnjem trenu izmaknem i pritisnem jedan suh, nervozan poljubac na njezin obraz.

A ja sam mislio da nije gledala film.

No, ona mi ne dopusti da se tako jedostavno izvučem i prije nego se i snađem ugura mi svoj nestašni jezik u usta. Jagode, pomislim, ovo je kao da jedeš jagode, i padne mi na pamet koliko zapravo dugo nisam jeo jagode i… koliko zapravo dugo nisam jeo jagode.

I čim sam joj ponudio svoj jezik ona ga odmah prihvati zubima, i povuče ga dublje, svoj uplete uz njega, potegne ga, srče, gura po svojim ustima amo, tamo, istovremeno me škakljajući svojom malom zmijom po nepcu, prelazeći njezinim vrhom po mojim zubima, cijedeći slinu slatku i mirisnu poput voćnog soka.

I ja bih možda mogao tako cijelu večer, ali se Dalila nakon nekog vremena ponovno počne meškoljiti, i njezine ruke potraže moje, pa ih razmjeste po svom mladom tijelu i jedna moja bude zavučena pod njezinu majicu, a druga se nenadano nađe u Dalilinim gaćicama:

- Hej! - učini mi se da se pobuni, ali ona samo promrmlja - Konačno!

A ja pomislim, to je to, ne brini, stari, to se nikada ne zaboravlja, to ti je kao kad voziš bicikl. Ali već mi je sljedeći trenutak drago da nisam na biciklu jer bih pao u prvi jarak na koji bih naišao, jer - još ona ruka u gaćicama i zna što radi, ali je druga bespomoćno zapela kod njezinog tijesnog, malog grudnjaka i nakon onoga što je meni izgledalo kao cijela vječnost ona se nasmije pa se odmakne od mene i ustane s kauča.

To ti je to, sad stvarno nemaš više oko čega brinuti, stari, zeznuo si stvar, sad će fino pokupiti svoje krpice i reći, idem ja naći nekog iskusnijeg…

Ali ona nije otišla, čak nije ništa ni rekla, samo je otpila gutljaj piva, i počela se polako gibati u ritmu glazbe s odjavne špice. Na usnama joj titra zagonetan, samozadovoljan smiješak, i najprije rastrese svoju crnu kosu koja ponovno zašušti kao krila vrane spremne za let, a onda se mazno protegne i u trenu njezina majica završi na podu.

Dalila pogleda svoje tijelo kao gimnastičarka koja se sprema za posebno opasan skok, dlanom prijeđe preko trbuha i grudi, preko ramena, niz ruke pa istim putem natrag, a onda savije ruke iza leđa i ružičasti grudnjak odleti u mrak sobe.

A ja pri pogledu na njezine male, ali tvrde grudi poželim promijeniti program na TV-u, poželim pronaći nekoga, kao npr. doktora Cartera da mu se pohvalim kakvu mačku imam kod sebe, ali se uplašim da bi ona mogla nestati, samo jednim pritiskom na dugme daljinskog.

I dalje se smiješeći, Dalila počne otkopčavati svoje hlače, i već sljedeći tren, kada ih svuče u jednom silovitom potezu, ja zaboravim misliti. A ona mi priđe, pa uzme moju ruku i uplete mi prste u rub ružičastih gaćica, koje skliznu dolje pod težinom moje šake, a njezina savršena, porculanska guza bljesne kao pun mjesec.

Lebdeći iznad mene kao prikaza ona se uspne na moja koljena i ja posegnem za vlažnim busenom među njezinim vitkim nogama, ali mi ona zaustavi ruku:

- A-a, sad je red na tebe! - pa se svali do mene na kauč i vragolasto se hihoćući izgura me nogama s njega.

Do tada je čak i odjavna špica filma prestala i ja se, hvala bogu, nisam imao na što gibati, ali, odjednom, kada sam počeo otkopčavati košulju, postanem bolno svjestan tišine oko mene, i cijela stvar mi se učini kao san, ponovno, ili zapravo više kao noćna mora, jedna od onih u kojoj se izvrgavam javnom poniženju, i u kojoj će se svaki tren, umjesto predivne gole tinejđerke pojaviti svi ljudi koje sam ikada poznavao, uključujući moje roditelje, profesore, bivše kolege s posla... Ali pomoći više nije bilo, košulja je već pala na pod, pokraj jednog malog ružičatog grudnjaka, i potkošulju sam već prevukao preko glave, i uskoro sam ostao gol, samo sa svojom tvrdoglavom erekcijom, a onda se među svim tim ljudima koji su mi se smijali, pojavi jedno lice…

… i ja samo promrmljam:

- Vraćam se odmah! - pa dohvatim s kauča ogrtač za kupanje i izletim van, u noć, i zalupam na Minina vrata, i tek onda počnem smišljati što je to što joj zaista želim reći.

Čuj, Mina, počnem vrtiti prvu i generalnu probu u glavi, zapravo te želim nešto pitati...

I već je mogu vidjeti kako me blijedo gleda, a erekcija mi i dalje strši kroz ogrtač.

Mislim, Mina, dogodilo se nešto, i ja, evo, imam… gošću… i ono što me zapravo zanima je, mislim, mi zapravo više nismo u braku, zar ne, i kada bih ja, recimo, htio biti s tom… gošćom, dobro, ‘ajmo bolje reći osobom, to bi bilo u redu s tobom?

Ali Minina vrata na to sve ostanu nijema i moram priznati da me to malo izbaci iz takta.

Nije u redu što si takva, znaš, odmah bih joj rekao ako bi postala takva, mislim, ja te u stvari ne moram pitati za dopuštenje, i to je samo moja dobra volja, to što sam te došao obavijestiti, i sve što mi trebaš reći je da je to u redu i da to ništa ne mijenja među nama…

Ali mi vrata ništa ne odgovore i čak mi se učini da me prijekorno gledaju, od čega potpuno izgubim živce.

Jebemu, Mina, svaki čovjek ima određene potrebe i ja nisam ništa jebao više od godinu dana, i ti možda ne misliš da je tako, ali ti si zbog toga kriva, i sada kad konačno imam priliku tko si ti da mi kažeš da ne mogu?!

I onda tresnem još jednom, iz protesta, o vrata, i pomislim, ti si za sve to kriva, pa se ljut i promrzao pokupim u svoj stan.

I tek kad za sobom zatvorim vrata sjetim se svoje erekcije koja me upitno gledala u oči, i sjetim se Dalile na kauču.

- Dobro di si ti? - ona se javi, i ja se već krenem psovati, evo, idiote, ne da si joj dao vremena da se predomisli, nego i da se obuče i nazove policiju, ali je onda ugledam, jednako golu i zanosnu, lijeno rastegnutu preko kauča pa samo promucam:

- M-ma, auto… nisam bio siguran… - a onda brzo ostatak laži zalijem preostalim pivom, i dok mi se još gorka tekućina cijedila niz grlo, ona hitro spuzne s kauča pa mi se četveronoške privuče i stavi moj kurac u svoja bezobrazna mala usta.

I trebao sam svu snagu uložiti da se ne zagrcnem pivom, što je ona iskoristila da me doslovce sruši na kauč, da onda nastavi gutati moje spolovilo. I sve što sam mogao bilo je da zabezeknuto gledam njezino tamno tjeme kako se mehanički pokreće gore, dolje.

I samo sam još pokušao razmaknuti kosu da joj vidim oči, ali je ona djelovala tako zaposleno da sam odlučio kako je pametnije da ne smetam. A agonija se nastavila i kad sam osjetio njene zube na glaviću, pred očima mi se pojavi njezin osmijeh, i učini mi se da mi govori nešto u stilu, mama mi je rekla da danas moram odmah kući nakon škole, i cijela slika slika mi izazove mučninu i ruke mi se počnu tresti, i zadnja misao mi je bila, ovo nije u redu... Ali tada je već bilo kasno, i ja počnem svršavati, silovito, ravno u njezina usta, i iako sam znao da ću se kasnije osjećati kao govno, u tom trenutku konačno zaključim da me nije briga, i da mi je dobro, i da bih trebao uživati. Ali, nekako, kao da je i za to bilo prekasno…

- A sad ti mene! - odjednom njezina glava iskrsne pokraj moje i ona se ispruži na kauču, pa se predomisli, osloni na lakat, ispije nekoliko gutljaja piva, a zatim ponovno ispruži i rastvori svoja bijela, staklena bedra predamnom kao kakvu knjigu.

A ja krenem od njezinog koljena koje poljubim nekako prijateljski, kao neobavezno, i onda se počnem spuštati milimetar po milimetar, vođen ničin drugim do nekakvim nejasnim osjećajem obaveze, duga, konačno, ima pravo mala - ona je tebe, sada ti nju.

Ali taman prije nego što ću usne prisloniti na njezin mračni, vlažni brežuljak, iz dražesnih poluotvorenih usana moje strastvene ljubavnice začuje se tiho, ali prilično nedvosmisleno hrkanje.

I meni preostane samo da je dobro pokrijem, da se ne prehladi. I da i ja zaspem pred televizorom gledajući reprizu «Zvjezdanih staza», a zadnja misao da mi bude, boli dupe mistera Spocka, on nema probleme kao mi Zemljani.

 

<<< natrag dalje >>>

- 16 -