back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

From: Net Shopper  To: king-pislav@yahoo.com

Subject: BE A BIGGER MAN

From: petro@yahoo.com To: king-pislav@yahoo.com

Subject: BE A LOVE MACHINE AGAIN.

 

From: petro@yahoo.com To: king-pislav@yahoo.com

Subject: ENLARGE YOUR PENIS UP TO 3 INCHES

 

- - -

 

Trebala su mi puna dva dana da smislim koji će biti moj sljedeći korak, i da mi se nije učinilo da je jedna od guma na Kadetu malo ispuštena, nikada se ne bih sjetio.

Ali, sama je rekla - pola auta je moje, baš kao i pola kuće - i, ako s kućom ne mogu ništa, možda bi se s autom nešto dalo napraviti…

I moram priznati da već dugo vremena nisam osjetio takav nalet adrenalina, kao da je na barem pola sata moj život dobio smisao, pa sam požurio pokupiti alat.

No, reći je lakše nego učiniti, a matice na Opelovim kotačima nisu bile skidane najmanje pet godina, pri čemu bi mi pomoglo i kada bih znao u koju stranu se uopće odvrću, pa nema druge nego kleknuti s oba koljena u blato žitko poput čokolina.

A vjetar, sve u namjeri da mi pomogne, s vremena na vrijeme saspe oštre, sitne kapljice rosulje koja me blagoslivlja cijelo jutro, i svi oblaci u okolici radoznalo su se skupili iznad mene da mi vire preko ramena i gledaju što to radim, i mogu osjetiti njihov hladan dah za vratom.

Posao ide polako, slabo, gotovo nikako, naročito ako se uzme u obzir da još imam žuljeve od Uliove radne akcije, i nije lako... ali cilj koji svijetli preda mnom daje mi snage da izdržim.

Taman kada konačno prva matica daje znak da bi mogla popustiti, otvore se vrata Mininog stana i pred njih ispadne, nitko drugi do Bernard pl. Ličina.

Nema vremena da se sakrijem, pa se potrudim izgledati što zaposlenije. Tko zna, možda me ne primijeti, takvi kao Bernard nikada ne primjećuju druge kako rade, za njih cijeli svemir počinje sa njihovom jutarnjom kavom, croissantom i novinama, a sunce je samo velika štedljiva žarulja koju oni pale i gase prekidačem ugrađenim u svoju guzicu.

- O, Ljubomire! - on zavapi, a ja se ugrizem za usnicu - Što to radiš?

Najbolja taktika je ne reći ništa, samouvjereni mozak potencijalnog gospodara svemira sam će izmisliti prigodan odgovor, i čak samoga sebe uvjeriti da je isti došao baš od objekta promatranja - u ovom slučaju mene.

- Problemi s autom, ha? - Bernard ponudi rješenje, a ja mu pomažem neartikuliranim mumljanjem i dijagonalnim klimanjem glavom.

- E, da - on uzdiše poput operetne dive - to zna biti nezgodno, ali, eto, sva sreća, pa se ti razumiješ u to. Ja se, na primjer, nikada ne bih usudio prčkati oko auta, pa zato, na kraju krajeva, postoje majstori, a ja uvijek kažem, moraš dati ljudima priliku da zarade…

A meni se križni ključ u rukama odjednom pretvori u Bernardov vrat i ja ga s lakoćom zavrnem, uz bolnu škripu od koje mi srce zaigra, a matice skliznu jedna po jedna. Hvala, Berny!

- O, vidiš, ide to tebi - on ne propusti da ne prokomentira, a onda se valjda sjeti svoje prvotne misije - Mina, me poslala u konobu, znaš pregorila nam je jedna žarulja…

Koja, pomislim, na patikama, na rudarskoj penis-kacigi ili na suncu?

No, suzdržim se od bilo kakvih komentara i samo mu klimnem glavom i zarežim nešto potencijalno gostoljubivo, pa on otkaska u MOJU konobu, da kopa po MOJIM stvarima i smišlja načine kako da se uvuče u gaćice MOJE bivše žene!

A ja požurim, prije nego se on vrati, pa skinem dva kotača i jednog po jednog otkotrljam ih u svoje predsoblje, ne brinući se previše oko blatnih tragova na tepisonu. U svakom ratu nužne su i žrtve, a ovo je, sada mi je to jasno, bez trunke sumnje - ovo jest rat!

I zaljučam vrata, pa još jednom kroz prozor bacim pogled na svoje brižno sakato vozilo koje se sad, umjesto na četiri kotača, oslanja na dva kotača i dva panja, i zadovoljno trljam ruke crne od kolomaza.

Odjeću skinem pa je ostavim na podu, onako prljava izgleda kao hrpa slonovskog izmeta, skoknem do kuhinje po pivo i onda se gol i zadovoljan izvalim na kauč ispred TV-oltara i pustim Jennifer Lopez da mi pjeva kako je uspjeh nije promijenio, a misli mi odlutaju, i odjednom ja postanem Ben Affleck, pa joj odvezujem gornji dio bikinija, a ostaci onog adrenalina mi odlutaju u prepone, pa u nedostatku druge zabave počnem drkati, ne previše zabrinut zbog crnih, masnih otisaka prstiju na Jenniferinoj slavnoj stražnjici.

A osveta, osveta je sada moj sladoled. 

 

- - -

 

From: king-pislav@yahoo.com    To: mina-s@net.hr

Subject: u vezi auta

 

što se tiče auta

mislim da si savršeno u pravu

tvoja je polovica auta

baš kao što je druga polovica moja

pa sam odlučio

sve dok se oko kuće motaju kojekakvi sumnjivi tipovi

da svoja dva kotača skinem i sakrijem na sigurno

isto bih preporučio i tebi jer

nikad se ne zna

 

enzo

 

- - -

 

«Isto bih preporučio i tebi jer nikad se ne zna.»

Šta on meni ima preporučivati, kao da mi imamo išta zajedničko!

Pisma mu izgledaju kao loša haiku-poezija, da ima mrvicu mašte, kao što nema, mogao bi ih prodavati preko interneta: čestitke isfrustriranog frajera, pisma opsjednutog egomanijaka, poruke vašeg privatnog voajera.

Taj i ne radi ništa, nego po cijele dane viri kroz škure kao kroz puškarnice smišljajući uvijek nove i nove opačine. On je svoja dva kotača spremio! Kako duhovito, ingeniozno! Sad može lijepo zajašiti na njih i zarađivati kao cirkuski medo, sve dok ga ne bi oslobodili zaštitari prirode pa ga strpali u zoološki vrt. Trebalo bi mu najmanje mjesec dana prije nego što bi uspio dokazati svoje (navodno) ljudsko porijeklo, a ja bih konačno dobila svoj mir.

Sreća da je Bernard velika naivčina pa ništa ne kuži. Danas je uzeo Opel Vectru u rent-a-caru pa me pozvao na mali izletić po Istri. Budući da je subota, mislila sam da bi cure mogle biti slobodne.

Bit će to dobra prilika da prevladamo onaj nezgodan trenutak na sajmu. Kad bolje razmislim, zapravo mi je drago što se to dogodilo, što je Bernard skupio snage za iskrenost iz jednostavnog razloga da to izbaci iz sebe. Sada nam je lakše. Njemu jer zna što mislim, a meni jer smo konačno razjasnili sve nedovršene rečenice i mutne aluzije. Mi smo prijatelji i volim zamišljati da ćemo to ostati jako jako dugo. A prijatelji ne trebaju seks, mislim, međusobni. A, ovaj individualni, pa, on bi zapravo dobro došao.

A prijateljice?

U sat vremena stajale su dotjerane, našminkane i naparfumirane ispred kuće. Ništa žene tako brzo ne pokreće na akciju kao vijest o novom, neoženjenom i zaposlenom muškarcu u susjedstvu.

Simpatija je bila obostrana. Bernard se raskokodakao o svom poslu i kao iz rukava sipao glupave viceve što je cure bacalo u trans oduševljenja i ovacija. U trenutku mi se činilo da ja jedina pazim što se događa na cesti.

- Koči, tu ti je veliki zavoj! – dreknem razdraženo.

- Daj, Mina, tejk it iziii! – krevelji se Kata koja neprestano namješta svoju crvenu grivu, kao da je pred ogledalom.

- Pa da, Mina, opusti se malo, jesmo na izletu ili ne? – čak me i Nensi odlučila podučiti kako se ponaša u veselom društvu. Baš je prava! Dorijana je ostavila samoga, nek se snalazi kod prijateljevih roditelja, a ona se odlučila zabaviti. Je, je, baš majčinski, baš odgovorno, nema šta!

Samo me Žaklina pokroviteljski potapše po ramenu, dok  Snježa drveno bulji kroz prozor.

Dan je vlažan s pospanim teškim oblacima što nas cijelo vrijeme prate. Ponekad mi se čini da se sunce više nikada neće pojaviti, svaki dan u zadnjih desetak tjedana svjetlo je tako prigušeno, teško, kao da je netko prolio prokislo mlijeko po zraku i livadama i žbunju.

Vozimo se dolinom Mirne, prema Butonigi, odakle nas stražar tjera s jezera. Krave muču u štalama u Šćulcima. Bernard se znoji dok pokušava manevrirati uskim uličicama. Čak ga i seoski psi zafrkavaju. Postave se nasred ceste i ne miču se sve dok ne stane tik pred njima. Tada važno otšetaju u stranu, ali ne prije nego što zapišaju prednji branik.

Pa dalje, prema Sv Donatu, Račicama i Draguću. Čekamo stado od dvadesetak koza da prijeđe cestu. Pastir u hip-hop hlačama, sivom T-shirtu i s bejzbol kapom na glavi odmahne nam dobro raspoložen. A onda shvatimo da u ušima ima male slušalice – nije to bilo nikakvo prijateljsko domahivanje, već tek klimanje rukama u ritmu glazbe.

Kvrgavi čokoti bez lišća, izorana, mirna i pospana pepeljasta zemlja, žene u crnim facolima, crveni traktori na čijim sjedalima kao na kočiji pocupkuju muškarci u plavim radnim kombinezonima.

- Baš šteta što će ovuda jednog dana plivati ribe! – Bernard otvara prozor da se malo naužijemo vlage.

- Kako to misliš? – pitam ne baš uvjerena.

- Pa da, s klimom kakva jest, malo jači plimni val, uzrokovan recimo otapanjem polova, i ode Istra pod more!

- Možda, ali neće ni Zagreb tada ostati na suhom, vjeruj ti meni! – Kata se, spremna na prepirku, naginje prema naprijed.

- Nisam to ni rekao – pokušava se opravdati Bernard – Nego, mislim, sva ta tradicija, koliko utrošene energije, koliko rođenja i smrti, sjećanja koja može potopiti samo jedan običan malo veći val.

- Pa šta, do onda će ljudi već imati razvijenu tehnologiju pa ćemo cijeli poluotok pretvoriti u podmorski muzej, jaka fora! – dosađuje se Žaklina.

- E, a vi iz podmorskog Zagreba i opet ćete se doći diviti našem podmorju! – Kata se oduševi.

- Samo sam htio reći... – koprca se Berni.

- Da ne treba ništa raditi, jer je sve ionako uzaludno... Pogledajte – Snježa se probudila iz transa i sada nam pokazuje na lijevu stranu – Pogledajte, ona djeca nam mašu, gle, djevojčica plače, moramo stati!

- Ma dajte, to se klinci, zezaju s nama! – pokušava Berni, ali se sada svo majčinsko osjećanje koje je ikad postojalo u svemiru sakupilo u unutrašnjost sive Opel Vectre i Bernard nema druge nego naglo skrenuti na livadu, kraj puta. Tako naglo da nije stigao uključiti žmigavac pa je naše slijetanje popraćeno oduševljenim trubljenjem i još oduševljenijim uzdignutim srednjakom vozača kombija iza nas.

- Žene! Na što me sve ne tjeraju! – puše Bernard, a mi već skačemo u pomoć uplakanoj i potrebitoj dječici.

- Što je, dušice, što se dogodilo? – Nensi prva stigne do klinke u šarenoj haljinici.

Ostali, nešto viši, stariji dječaci i djevojčice, ima ih ukupno šest, sada su zašutjeli. Izgledaju iznenađeni, prenuti, kao da nisu očekivali da ćemo doista i stati.

- I? Ča je bilo? – Žaklina ispitivački gleda u djecu. Čini se da im ona jedina uspije uliti povjerenje pa najmlađa opet zaplače:

- Ukreja mi je! Na silu, na silu!

Tu se Bernard uozbilji spreman na reakciju. Gdje, tko je to učinio, jeste čule, žene, djevojčicu na silu?

Sve blijedimo očajne.

- Dođi, u auto, ‘ajde, malena, pa ćeš nam sve ispričati! – Nensi uhvati djevojčicu za ruku.

Mala jeca, a za njom se kao pokisli vuku i njezini prijatelji.

Posjednemo je na prvo sjedalo. Bernard od nekud vadi bombone i nudi maloj, koja na to još jače počne plakati.

Međutim, jedan od dječaka dragovoljno prihvati cijelu vrećicu i uskoro se družina sladi bez srama i sustezanja.

- Reci mi, dušice, gdje su ti roditelji, mama i tata? – Snježa pokušava malu smiriti.

Kata grize nokte, a Žaklina razgovara nešto sa starijom djecom.

- Mama je na delu, a tata je u kampanji – uspijeva reći mala između dva jecaja.

I što sada? Gledamo se, i dok razbijamo glavu što poduzeti, kako saznati možda groznu istinu koja se ovdje dogodila, dok nam u glavama bljeskaju novinski naslovi i televizijski crnokronikaški izvještaji, jedan od dječaka pokazuje prstom na prvi od visokih hrastova u pozadini.

Na to najmanja opet vrisne u histerični plač.

- Pa to je... – Bernard se mršti.

- Zmaj, uzeja njoj ga je vitar! – objašnjava dječak i tek sada shvatimo da i jedan od klinaca u rukama drži slično papirnato čudovište.

Nensi glasno uzdahne od olakšanja, Kata se prekriži: Hvala Bogu!

- No, pa to se da srediti! – javlja se Bernard spreman da nas oslobodi djevojčičine dreke.

I dok on vezuje cipele da mu valjda ne bi slučajno spale i pričvršćuje pojas kao da se sprema na sumo-borbu, Žaklina već trči prema debelom, poluogoljenom hrastu.

Prva grana je najviša, što je i razlog zašto se djeca nisu sama uspjela popeti do gore.

Tu je i Bernard. Impotentno poskakuje, bezuspješno pokušava dohvatiti granu. Košulja mu je već izašla iz hlača pa besramno otkriva njegov dlakavi muški trbuh. Tek kad se Žaklina ispne, konačno to i njemu polazi za rukom.

Kako glupo! Sada se njih oboje penju po zmaja. Djeca navijaju. Brže, brže! Ne mogu odrediti za koga. Čujemo krckanje grana i šuštanje posljednjeg suhog lišća koje se nekakvom nerazjašnjenom snagom još uvijek drži na stablu.

Uskoro na tlo pada oslobođeni zmaj. Djevojčica ga pobire sa zemlje, gleda nas u čudu, kao da nismo normalni, a zatim s ostalim klincima bježi dalje, prema selu.

Žaklina se vraća prva, pobjednički. Zadihana, dobro raspoložena.

Bernard je poderao košulju i izgubio dva gumba.

Dok se pola sata kasnije vozimo prema kući, Kata se nudi da će mu je zašiti.

Bernard se duri, ali samo na kratko. Uskoro opet priča viceve.

Svraćamo na pizzu i cijelo se vrijeme smijemo.

Baš se dobro osjećam.

 

 

 

 

- - -

 

- Žene su opasne - kaže Dino, a kada Dino kaže takvo što onda mu mi vjerujemo, ne nužno zato što je to možda istina, nego zato što Dino sve govori s nepokolebljivim uvjerenjem, kao da te stvari čita s kakve kamene ploče koja je na zemlju ispala Bogu dok je radio veliko spremanje. Uostalom, imam čudan osjećaj da sam to već negdje čuo, možda kod Opre.

I zato se mi prignemo bliže nad naša piva, pa pijemo iz njegovog vrela mudrosti, a on nam u povjerenju priopći:

- Žene su opasne i prema ženama treba biti oprezan jer su oni ljudi kojima ne treba kurac!

Tu se ja ne suzdržim da ne prasnem u smijeh, a Elvis se uozbilji, jer on u pravilu ne voli kad se tako govori i Elvisova mama kaže da je on bio smrtno ozbiljan čak i kada se rodio, za njega je to bila svečana i dostojanstvena prigoda, i zato je odbio plakati kada ga je liječnik pljesnuo po guzici, i samo je nervozno progunđao, nezadovoljan dobivenim tretmanom.

No, Dina ništa ne može pokolebati kada odluči iznijeti jednu od svojih spoznaja:

- Mislin, pogledaj, ča biš ti bez svog kurca, ubija biš se, ča ne? - no sam pokušaj zamišljanja bilo kakvog oblika kastracije je dovoljno neugodan, pa nam Dino prekrati muke - Ja bin! A poglej njih! Ni jena ga nima, a to njin ni najmanje ne smeta.

I sada već Elvis i ja klimamo glavama, jer znamo, ako se ne složimo s njim, Dino je u žaru rasprave sposoban proglasiti čak i nas dvojicu za špijune ženskog lobija.

- Tu mora biti ništo, nika tajna - Dino šapće - mislin, one su jače od nas, ono, cilo vrime nas foliraju, ne moru ovo, ne moru ono, pa mi telci sve to za njih delamo, snaga klade valja, a na kraju, um caruje…

A meni padne na pamet, vidiš, vidiš, nije ni Dino tako glup kao što izgleda, i sjetim se jutros kako sam čuo nju i Bernarda, i učinilo mi se da čujem da lupaju vratima auta, i na tren sam pomislio, to će biti smiješno - nisu skužili da im fale kotači, pa sam požurio do prozora, a tamo sam imao što vidjeti - upravo su odlazili u novoj srebrnoj Vectri s naljepnicom rent-a-cara, i čak mi se učinilo da se ona okrenula i mahnula mi… ili mi je samo pokazala prst.

- Kakove to opet gluposti buncaš? - začujemo odjednom iznad svojih glava, pa sva trojica pogledamo, a kad tamo - žena - jedna od njih, uhoda! Par prodornih tamnih očiju u trenu nas prekontrolira kao aerodromski detektor metala.

I tek kad Dino drekne:

- Ča je, mala, ča’š ti ode?! - prepoznam Dalilu, njegovu sestru, i, čovječe, pomislim, mala svaki dan izgleda drugačije i… svaki dan izgleda tako dobro.

- Triban sto kuna - ona se namršti - mama mi je rekla da ćeš mi ti dati.

- Sto kuna?! - Dino protestira - Triban ja pe’sto, pa evo nijenega da mi hi da, nego, ‘ajde ti fino zaradi.

- Daj, daj, Dino - ubaci se Elvis - ne more i delati i imati u školi sve petice!

- Ima Elvis pravo - ja mu se pridružim - uostalom, šta nisi rekao maloprije da ti je onaj restoran iz Premanture konačno platio.

A Dino zvjera na nas i već mu čitam s usana da se možemo pozdraviti s onom turom koju nam je najavio, ali nekako mi nije žao, jer Dalila se smije na nas poput sunca, i radije bih joj i sam dao sto kuna kad bih imao, nego što bi popio još jedno pivo.

A ona prihvati igru, pa mu se počne umiljavati:

- Daj, braco, vratit ću ti…

- Kad - brunda on i traži novčanik - kad finiš medicinu?

- O-ce-a-no-grafiju! Već san ti rekla sto puta - a dvije novčanice od sto kuna nestaju u tijesnom džepu na okrugloj stražnjici njezinih traperica.

- Ni medig, nego riblji medig. Ja ih lovin u mriže, a ona će mi ih vadit vanka! - brat joj rezonira, pa se uozbilji - nemoj da čujen da si kupila drogu za te šolde, i doma kad ti je mama rekla, si me čula?

A mala ga uhvati za glavu pa mu raskuštra kosu, a nama napravi facu, kao da ga oponaša, doma kad ti je mama rekla, pa namigne.

- Je, je, je, nego, moran se moviti, ujti će mi korjera, ćao!

Pa požuri prema izlazu, a kosa joj zaleprša kao gavranovo perje, i Dino još nešto protestira o današnjoj mladeži, a Elvis ga podsjeća da, ča, pa ti si još vajk gori od svih njih skupa, a ja ju pratim pogledom, i ona zastane na vratima, i okrene se, i još jednom me pogleda tako da mi se mozak zablokira, a plava munja električnog pražnjenja sune mi kroz glavu ravno u prepone.

- Nije ona loša - isti tren zaključi Elvis, a ja naivno dodam:

- Ma kakvi loša, prava je! - na što Dino poskoči kao bijesna marioneta kojoj je nevidljiva ruka naglo povukla krive konce. Šake mu se zgrče u divlje kandže među koje bi nekako najbolje pasala moja glava, a usta mu se objese u ubilačkom transu.

- Ča si reka?

Mla-da je, vidio sam Elvisa kako mi slovka odgovor kao da odgovaram biologiju, ali mi valjda čip za glupost radi prekovremeno, pa samo promucam:

- P-prava je.

A Dino me samo pogleda u oči, i iako su mu bile podlivene krvlju, i tihi plamen mržnje je rastao u njima, mene su podsjetile na Daliline oči, i skoro pa sam mu se nježno nasmiješio, no on u trenu poruši boce sa stola, kao da prekida partiju šaha koja mu nije po volji, pa izjuri van u noć.

- E, nije ti to trebalo - prekori me Elvis pa pokupi Dinovu jaknu i požuri za njim.

A ja ostanem sam za stolom s kojega mi se razliveno pivo cijedilo na nogavicu i sve za što sam još neko vrijeme bio sposoban bilo je da zurim u vlažnu mrlju koja se širila ostavljajući dojam kao da sam se upišao u gaće.

 

- - -

 

From: Jennifer Winchel   To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: Last week: Try coffee and get coffee maker at no cost.

...

From: slq-Cindy  To: king-pislav@yahoo.com

Subject: The Reality Girls Are Here - No Credit Card - No Money - Ever!!!

 

FORGET REALITY TV - GET FREE REALITY PORN!!!
NO CREDIT CARD REQUIRED!
NO PAYMENT EVER!
100% FREE ADULT OFFER!

 

- - -

 

Sama kod kuće. Usudila bih se reći da sam zadovoljna. Dobro sam se držala zadnjih nekoliko dana. Skoro bih si mogla čestitati. Uspjela sam se suočiti s prošlošću i ostati na nogama prilično stabilna.

Slušam istarsku narodnu glazbu u obradi Darija Marušića. Gunjci z Šćulci u pozadini. Komorni pijani zvuk anitknih gudala.

Lijepo mi je.

Sjedim na kauču i meditiram.

Čudno je to, gotovo da sam se zaželjela ove kuće, njezine i moje samoće. Par dana provedenih izvan nje u buci, galami, glasnom, grlatom druženju i već mi nedostaje njezin i moj mir.

Bernard me zamolio da ostane još neko vrijeme, svidjele su mu se cure, a i još ima posla na sajmu. Još mi se jednom ispričao za onaj svoj ispad i sada je već sve zaboravljeno. Ne mogu ga poslati u hotel premda bih vjerojatno to najradije učinila, ne bi bilo fer, iako bi mi cure, naročito neke crvenokose tigrice bile jako zahvalne zbog toga. Uostalom, sve što nervira Enza, dobro je za mene. Toliko sam već odavno shvatila.

Tu sam gdje jesam, i dobro mi je. Gotovo da nisam smatrala za moguće da ću to jednog dana reći.

Stvarno mi je koristio izlet u moj bivši život, vidjeti stara lica... Kao da mi je netko pružio priliku da pogledam u jedan od mogućih smjerova kojim sam mogla krenuti; kako bi izgledao moj život da nikad nisam došla ovamo. I ono što me gotovo uzbuđuje je osjećaj da mi taj pogled u mogućnost daje nekakvu satisfakciju za ovo što imam. Kao da, kao da sve ovo i nije baš tako loše. Mislim, pogledaj sve te ljude... svi oni žele ovo što ja imam... čak i Ermin želi samoću na nekom španjolskom otoku s ovcama... To je tako čudno...

Ne osjećam se ni debelo ni mršavo, ni umorno, ni dosadno, iako ništa ne radim, iako se ne naprežem i zapravo ljenčarim. Pa šta?

Ponekad mi se čini da nirvana i nije neki big dil. Treba samo malo volje i upornosti da se ne želi apsolutno ništa. A pogledaj mene: nisam gladna, nisam žedna, nemam nikakvih obaveza osim da postojim. Čak bih i kuću na primjer mogla iznajmiti djeci bez roditelja ili nekoj drugoj humanitarnoj akciji, sjesti pod stablo smokve (što je vrlo praktično jer ljeti imaš osiguran objed, nije ni Buda bio lud) i zaboraviti na sve.

Sreća, zadovoljstvo, ispunjenost, svi su ti plemeniti osjećaji zapravo nijemi. Sve ostalo zna govoriti, plakati, jaukati, stenjati. Cijela je naša civilizacija, od literature do medija opsjednuta samo negativnim nabojem kojem pak ne fali riječi i elokventnosti da se izrazi. Književnost je lepeza frustracija, nelagoda, bjesova i nesreća. Kako je onda licemjerno govoriti o lijepoj književnosti, kada to ona uistinu nije, nego je zapravo jedna septička jama puna otrova, mržnje, mutnih i razarajućih strasti. Sve što je veselo i optimistično u literaturi se ocjenjuje neozbiljnim i nevrijednim, ili je riječ o izuzetku koji samo potvrđuje pravilo.

Ne može se napisati roman o sreći. Mislim da to nikad nitko nije ni pokušao. Pravi srećković uvijek se prikazuje s licem retardirane individue koja ne shvaća svu zapletenost i krvavu ozbiljnost naše teške i sumorom okovane realnosti, a kamoli da može sročiti jednu intelektualno tako zahtjevnu formu kao što je roman, o, ne, to nikako. U našem društvu čak su i komičari ozbiljni, humor koji je sam sebi svrha redovito se proglašava besmislenim, glupavim i američkim.

Baš me briga, ja nisam društvo, nikad nisam ni bila. Izuzetno cijenim ljude koji se javljaju za riječ na sastancima mjesnih odbora, bez njih bi vjerojatno vladao kaos na ovom planetu, ali samo s njima, bilo bi izuzetno dosadno.

Aj, cviiićeee mi poooljeee pokriloo, aaaaaaaj!

Kako je nastao belcanto? Talijani su čuli Istrijane kako izvode na tanko i debelo i uzviknuli: Evo, ovako ne smijemo pjevati! I tako se rodio Luciano Pavarotti.

Čujem galebove kako skakuću po krovu, razgovaraju svojim promuklim glasovima. Udomaćili su se ovdje, ova im je kuća obavezan vidikovac na kojega se dolaze odmoriti, da bi zatim krenuli dalje, u potragu za kakvim komadom smeća koje šetači ostavljaju uz cestu. Lijepo se imati negdje vratiti.

A šta ako?...

Kad pomislim da ću sve te stvari ponovno morati seliti kad netko konačno kupi imanje. A s toliko truda je sve namješteno, toliko puta podignuto, i spušteno, i navučeno, i odvučeno, i gurnuto, i izvađeno, i zalizano, i izgrebano, i izmjereno, i ispiljeno, i zalijepljeno, sve u mirisu drva, u rukama suhim od miješanja ljepila za pločice, u crtežima, planovima, fasciklima... pa ličenje zidova, ekološka neekološka boja, protiv gljivica, dvije ruke, tri, zidovi trebaju disati, pa ih ostavi, pa razmjesti kauč, feng shui, pa tradicija, pa znojni pazusi i prljave košulje i crni nokti... Tko će preseliti sjećanja?

Ipak, ja sam dinamična i mlada osoba, ne mogu se valjda zakopati ovdje za cijeli život. Preda mnom su prilike, putovanja, nova otkrića.

A na vratima kucanje. Tko je sad? Vrata otvorim neraspoložena i spremna na svađu.

Potpuno nepoznato lice žene mojih godina.

- Oprostite na smetnji – ispričava se, a ja na desetak metara iza nje primjećujem cijelu grupicu mlađih ljudi.

- Malo smo se izgubili. Tražimo glavni trg. Bili smo na moru i sad ne znamo dalje! – objašnjava. Lice oduzeto od hladnoće, na rukama vunene rukavice.

Budući da samo nijemo zurim ispred sebe, još u vlastitim mislima, žena kao da se sprema otići:

- Ne znam, možda sam pogriješila, možda ni vi niste odavdje, jer već smo nekoga...

Što to znači, ja nisam odavdje? Vidi li se to po nečemu? Možda po načinu na koji držim ruke ili vežem kosu? Kakvo glupo pitanje!

- A, ne, ja sam odavdje! – govorim to odrješito, samouvjereno.

Naravno da sam odavdje, pa odakle bih bila?! Ovo je moja kuća, moje biljke, moji čempresi, moja trava, moji galebovi, moje kamenje. I vi tu svi sada stojite na mojem vlasništvu i u mojoj ste milosti i nemilosti. Da, ja sam vještica iz Ivice i Marice, a ovo je čokoladna utvrda čiji bi vam crijepovi od marcipana mogli doći glave, ako ne pripazite!

- Vratite se natrag, vidite tamo onaj jasen, veliki, da, granati. Ne znate što je jasen? – smješkam se dobrodušno – dođite da vam pokažem!

Pa, da, ja sam ovdje doma, kako bi drukčije bilo? Ova kuća nosi moje ime, ja sam njezina starateljica i brinem se o njoj da bude dobrog zdravlja. I to je moja uloga. Da pomažem strancima kad se izgube, da im pokažem gdje je trg i najbliža prodavaonica, i da ne idu ovim većim putem jer je pun gliba koje su napravili traktori.

I cijelo me društvo pozorno sluša kao da sam pastor u žaru propovijedi na nedjeljnoj misi.

A ja govorim i govorim, mašem rukama, pokazujem kuda trebaju, kuda ne trebaju krenuti, odjednom su mi usta prepuna suvišnih informacija, i skačem pogledom s jednog lica na drugo, mlada zbunjena lica - stranci.

Pozdravljaju me zahvalni, iako pomalo zbunjeni. Možda sam im previše toga rekla. Još će se izgubiti. A da krenem za njima, tek nekoliko koračaja, da vidim idu li u pravom smjeru?

Ne treba, snaći će se oni. Stranci se uvijek snađu. Samo se mi domaći ponekad izgubimo, čak i među zidovima vlastite kuće.

Dok se vraćam natrag shvaćam da sam izašla u papučama koje su sad mokre od rose. Moram promijeniti čarape.

A što ako?

Kuham si toplu kamilicu, izlazak na hladan zrak kao da je ostavio traga na mojim glasnicama. Zimi je najljepše biti kod kuće, kraj vrućeg radijatora, grickati, recimo, štapiće i gledati prozore kako se magle. A što ako?

Pa da, a što ako je ovo stvarno moja kuća i... možda bi vrijedilo pokušati. Možda je kucanje na vratima, možda je sve bio to znak? Ne znam. Vidjet ćemo. Ima vremena.

 

<<< natrag dalje >>>

- 15 -