back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

From: Ride-in-Style  To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: Ride-in-Style and impress your friends

...

From: rabJohn  To: mina-s@net.hr

Subject: Magnetic Calendars - Shocking Price!! gwww

 

- - -

 

U šest ujutro, kada više ne razaznajem svoje i protivničke jedinice na ekranu, a cijeli svijet je jedna velika šarena mrlja, gasim kompjuter. Radio pucketa u noći, a vatra na ognjištu je već davno ugasnula i kamen je hladan, pa zato sjednem na tremoakumulacionu i zurim u mrak, crn kao talog kave na dnu mog mozga, i čekam ne bih li ugledao novi dan kako se budi.

No, novom se danu baš i ne žuri, i ne mogu reći da ga ne razumijem, stvarno, ponekad se i ja osjećam kao zimski dan, nikako da svanem, a i kada svanem nikad ne ostanem budan dovoljno dugo da značim nekakvu bitnu razliku.

I znam da u isto ovo vrijeme, negdje drugdje armija radnika ustaje iz svojih toplih postelja, iako se, u ovo naše vrijeme, više može govoriti o desetkovanim divizijama, spremni za nove radne pobjede, a možda i za nove radne poraze, povlačenja, napade, protunapade, dezertiranja, predaju, borbu koja život znači, ali jednako znači i smrt.

I uživam dok sjedim na svojoj toploj termoakumulacionoj, uživam u činjenici da sam sjebao još jednu noć, i da ću sjebati još jedan dan - to su jednostavni užici budale - osjećam se sigurno, iako moj strah luta naokolo, izgubljen, kao kakav pas, oštar, rotvajler ili pitbul, ili neka slična nakazna beštija koju su bolesni ljudi kreirali da ledi krv u žilama i mokraću u gaćama, i tako on tapka naokolo, i ponekad zagrebe svojom gadnom šapom po vratima, ali ja znam da sam siguran ovdje, i da on ne može ući, i osjećam se kao lopov kojeg psi stražari drže zatočenog u kući u koju je provalio, psi ne mogu unutra, ali će kad, tad, prije ili kasnije doći policija…

Užici budale - sjedim na toploj peći i kreveljim se u lice svom strahu od ustajanja u šest i šljaki od sedam do tri, osam do četiri, devet do pet, od jutra do sutra, do šezdeset i pet i pune starosne ili do pišanja u vrećicu i invalidske. A strah mi samo prijeti prstom, neka-neka, izaći ćeš ti meni, kad-tad, a onda si moj, i čak mi se čini da sam mu simpatičan, ali mislim da ga to neće spriječiti da me rastrga na krvave krpe jedne sasvim obične i ni po čemu posebne egzistencije…

Znači morat ću k njoj... tako je naredila... kao da ja imam nekakv izbor!

I kako je nevjerojatno umišljena, pet puta je ponovila da ne dolazim ni dana prije nego što treba, kao da sam ja željan njezinog društva i njezinog trabunjanja – otvori prozor, pazi kako hodaš, nećeš valjda jesti to smeće... Uh, hemeroidi mi prorade na samu pomisao!

Ali što je je, nisu to mali novci, s tim ću, uz malo sreće, komotno preživjeti sve tamo do praznika rada ne radeći ništa naročito u međuvremenu.

Petnaest minuta kasnije dan se još nije odlučio svanuti, ali je moje dupe dovoljno usijano da mogu podnijeti put do svog stana, gasim radio, gasim peć, gasim svjetlo…

Vani mi se hladnoća odmah zavuče u nogavice, pa mi se uspne uz noge, ravno do prepona, poput kakvog vanzemaljskog parazita probije mi anus i pusti svoje ledene pipke po mojoj kralježnici i uskoro sam potpuno u njezinoj vlasti, i ruke me više ne slušaju dok u krmeljivoj jakoranojutarnjoj maglici pokušavam pronaći pravi ključ između najmanje dvadeset koje sam kao pravi gazdurina nadahnuto nanizao na jedan metalni prsten.

Odjednom, vrata njezinog stana se naglo otvore i ja se toliko isprepadam da mi oni jebeni ključevi ispadnu i tresnu na tlo, na što jedna tamna prilika iskoči van:

- Stoj, policija!

A ja samo što im od olakšanja i zahvalnosti ne skočim u naručje, ali u zadnji tren primijetim da je «Policija!» zapravo visok tip u adidas trenerci s tamnom kapuljačom na glavi i ručnikom omotanim oko vrata.

- Samo malo, Rocky - krv mi se vrati u glavu u jednom silovitom naletu - ti to mene zajebavaš?! Ako netko treba zvati policiju onda sam to ja!

Na što on kratkovidno približi svoje lice i zatrepće plavim okicama:

- O, Ljubomire, to si ti - pa mi razdragano stane tresti ruku - nisam te prepoznao!

‘Ko te jebe, pomislim, ne prepoznajem ni ja tebe, a on počne cupkati u mjestu:

- Zna i ovdje biti zima, a? - a pete njegovih patika počnu žmirkati, i još mi samo namigne, ma odnekuda mi je poznato to lice - Nego idem ja malo trčati dok još nije gužva - pa othopsa u mrak, sve onako rasipajući nervoznu Reebok svjetlost po putu.

A ja jedva nekako nađem onaj jebeni ključ, pa uletim u svoj stan i zalupim za sobom vrata.

Kurva!

Kako je to mogla učiniti? Još se pečat na papirima od razvoda nije ni ohladio i… i… i to pod mojim krovom!

Drolja!

I nije dovoljno baciti ključeve na drugi kraj sobe, treba mi još nešto! I sve što mogu je da se vrtim naokolo u potrazi za nečim njezinim, i u trenutku ne mogu naći ništa, i samo prevrnem par praznih boca, i pomalo počnem shvaćati koliko je potpun bio naš razlaz, više nemam ništa njezino... A onda na zidu spazim jednu od njezinih rukotvorina: drvena kutija sa staklenim pokrovom ispod kojega baba i tovarić od glinamola gledaju leteći tanjur kako im se spušta u kortu - to je radila kad smo tek došli, prije nego što je otkrila smeće s plaže - pa strgnem kutiju sa zida i usput iščupam čavao koji ju je tamo držao, čak i komadić zida, pa sjednem na pod, izujem cipelu i...

... i cipelom razbijem staklo, plavooki Valentino koji trči u šest u jutro, da ne bi!...

...pa izvadim babu i tovarića, i leteći tanjur i male zelene pa ih sve redom mrvim, lupajući im glave i sitna tijela petom cipele.

A prsti mi krvare iz posjekotina od stakla... kako mi je to mogla učiniti... i stalno mi je u glavi faca tog tipa, i kako mi se kezio, a onaj mekani podvoljak mu je drhturio dok je sav uspaljen ponavljao, idem ja malo trčati, a lice mu se znojilo, a ona se smijala, idem ja malo trčati... i ja tučem figurice od glinamola, idem ja malo trčati… sve dok se cipelom ne raspalim po vlastitom palcu.

Ali čekaj pa to je... sine mi konačno, pa da!... to je… onaj… Bernard! - to je glupi Bernard iz njezine stare firme!

Čak nije mogla naći ni nekoga novog nego je odmah počela prekopavati po uredskim otpacima!

Bernard! - nakon svega što smo prošli, ona je dovukla jebenog Bernarda, da mi tu svjetluca po vrtu! Sigurno ima i malu rudarsku kapicu na vrh kurca, pa mu ni dok jebe ne treba svjetlo! I šta je ono još rekao? Dok još nije gužva?! Koja gužva? Nisam znao da se otvara bordel tu, odmah do vrata. Znači bit će ih još, gužva, ha, tako je to ona zamislila, tako to ide… Tko zna, možda je planirala da si ja postavim kućicu ispred njezinih vrata pa da naplaćujem tunelarinu…

I – paf! - tovarić od glinamola nestane u prah pod mojom cipelom.   

 

- - -

 

From: king-pislav @ yahoo.com   To: mina-s @ net.hr

Subject: važno - protest!!!

 

mina

moram priznati da se ovome nisam od tebe nadao

i znam da ćeš reći da to nije moja stvar

ali ovo je ipak moja kuća i mislim da me se tiče

što se događa pod ovim krovom i mislim

da bi se i ti trebla ponašati u skladu s tim

jer mene se ne tiče tvoj privatni život

ali ne mogu dopustiti da tu svatko boravi

bez moga znanja, s kojekakvim namjerama

skrivenim i drugim, jer danas ima svakakvih

ljudi, nisu svi dobri sami po sebi i ja ne bi

da se probudim jednog jutra opljačkan,

silovan ili prerezanog grla, ili sve skupa,

samo zato što netko nije bio dovoljno

pažljiv ili obziran prema drugima i zato

molim te da ozbiljno shvatiš ovo kao

moj protest i da malo povedeš računa o

ovome što sam ti rekao

 

enzo

 

- - -

 

From: mina-s@net.hr   To: king-pislav@yahoo.com

Subject: Re: važno - protest!!!

 

Enzo,

sutra trebam auto.

Ako se sjećaš, pola auta je moje - BAŠ KAO I POLA KUĆE.

A u vezi tvog protesta - ODRASTI!

Minerva

 

- - -

 

Rekao sam sebi, to je samo seks, to nema nikakve veze sa mnom, a i ako ima, ja ne želim imati nikakve veze s tim. I to je OK.

Ali je već malo teže prestati je zamišljati u krevetu s nekim drugim. Jednom, dok smo još hodali, palo joj je na pamet da mi priča o svojim bivšim ljubavnicima. Tjedan dana nakon toga nisam mogao nikakvu hranu zadržati u sebi. Posljedica toga bio je dogovor da više nikad nećemo ponovno načeti tu temu.

Ne može se protiv biologije - a muškarci su valjda tako sačinjeni, i cijeli taj oprečan pojam seksa smo mi smislili, i plan nam je bio da držimo žene u pokornosti, ali nam je cijela stvar eksplodirala u facu. A mislili smo da smo tako pametni.

Devedest i devet posto pornografske industrije postoji zbog muškaraca, snimka spolnog odnosa može biti zanimljiva i zabavna samo muškarcu, iako kao nuspojavu ima kompleks manje vrijednosti uzrokovan nenamjernom usporedbom svog organa s alatom glavnog glumca, ili usporedbom vlastitih ljubavničkih vještina s onima prikazanim u filmu.

Devedeset i devet posto muškaraca nema snage čak ni zamisliti svoju suprugu, majku, kćerku ili sestru u jednom pornografskom filmu.

Sto posto muškaraca moglo bi bez većih problema zamisliti sebe kao glavnog glumca u takvom filmu.

Sto posto djevojaka zaposlenih u toj… industriji, su i/ili supruge, i/ili majke, i/ili kćerke, i/ili sestre.

Ali, to je samo seks, zar ne?

Dok unosim vrećice sa špecerajem razmišljam, žene ne zavide muškarcima na penisu, tko god da je to rekao, nije imao pojma o čemu govori, to je samo još jedan dio muške propagande, istina je nešto potpuno suprotno, a to je da - muškarci zavide ženama, a objekt muške zavisti je krv!

Sjedim zavaljen u kauču i otvaram čips, i čini mi se da sam na pragu važnog otkrića, a kroz poluotvorena vrata provuče se Đina, kraljica svih mačaka, pa mi počne raditi osmice između nogu, kao da je na poligonu za učenje vožnje biciklom.

Muška egzistencija je obilježena grižnjom savjesti, mi se osjećamo krivi, a žene krvare, cijeli svoj život žene krvare sasvim prirodno, i krvare kada nas rađaju, i sva ta bol i krv, to nije nešto što mi možemo podnijeti, a da se ne onesvijestimo, i jasno nam je - žene su jače od nas.

A grižnja savjesti tjera nas da bildamo, da razvijamo svoja tijela, natječemo se, pa onda organiziramo svoja vlastita puštanja krvi, koja zovemo ratovima, i ponašamo se kao da je to puštanje krvi važnije od onog ženskog, jer u njemu ljudi umiru.

Kakav je to miris?

A žene, žene krvare zbog života, i život postaje nešto što u stvari nijedan muškarac potpuno ne razumije, ali zato naučimo sve o smrti, pa čak postavimo temelje religije, civilizacije na apsurdnoj pretpostavci da je smrt jača od života, da je smrt kraj života, i onda ostatak života provodimo u strahu od tog užasa koji smo sami izmislili, samo smo zaboravili da smo ga izmislili.

Đina, Đina, odi, debela!

Čovječe, otkuda taj miris?

Izvana, kroz poluotvorena vrata čujem je kako izlazi, pa ponesem Đinu sa sobom do prozora.

Ona ulazi s Bernardom u auto, ma, gle, gle samo, čak je obukla i suknju, i dok se pokušavam sjetiti kada sam je zadnji put vidio u suknji, oni odlaze… u mom autu.

Đina mijaukne i ja nisam siguran da li pozdravlja nju, ili se tek zadovoljila s nekim komentarom tipa - c’est la vie.

A onaj miris mi puni nosnice, i konačno mi svane - Minin Chanel, to je Minin Chanel! - njezina baka je nabavila valjda cijelu gajbu te stvari, čim je Coco proizvela prvu turu, i ona ga koristi, za… posebne prilike…

I ponjušim malo bolje Đinino krzno i pustim je kao vruć lonac. A ona, umjesto da se razlije, mekano padne, dočekavši se na sve četiri, kako to već mačke običavaju. I samo me pogleda, koji mi je, i jedino optuživački frkne.

A moj se um kao filmsko platno ispuni blještavim technicolor prizorom, i vidim Minu s Bernardom, i želudac mi se polako diže, njegov podvoljak klizi preko njezinog vrata, pa joj šapuće, draga, prekrasno mirišeš, i vrisnem:

- Đinaaa! – a onda trk u kupaonicu gdje dohvatim svoj dezodorans, Axe, koji, usput budi rečeno, i nije tako efikasan kao na reklamama, pa se dam u potjeru za izdajničkom kućnom ljubimicom:

- Đina, dolazi ovamo!

I sprejam na sve strane kao mahnit, a mačka bježi unaokolo, podvlači se ispod namještaja i usput briše prašinu, sve dok ne izleti kroz još uvijek otvorena vrata poput debeljuškaste topovske kugle, i ja tek onda shvatim što sam učinio, pa vičem za njom:

- Sori, Đina, vrati se, neću ti ništa - ali mačke su pametne zvijerke i Đina sigurno misli da je bolje da me pusti da se ohladim.

Samo se srušim natrag na kauč, i više nemam teka za čips, i potpuno sam sam.

I mislim, pa šta onda, šta se nisi već navikao?!  

   

- - -

 

Na sajmu knjiga. U svom svijetu, na svom terenu.

Nisam ovdje bila već više od dvije godine. A zapravo nemam osjećaj da sam išta propustila. Bernard me vodi sa sobom od štanda do štanda i pokazuje kao svoj mali privatni trofej.

- Da, da, ja sam je ovamo dovukao, izbavio je iz divljine, oteo je robinzonskoj sudbini, vratio je u civilizaciju, postavio je na pravi put!

Rukujem se sa starim, dobro poznatim licima, smješkam se nekim novim klincima. Žlahtina, šampanjac, čaj... kombiniran s kanapeima. Svi su dobre volje, odlično raspoloženi, predbožićna razdraganost već je dobrano uhvatila maha.

Moram priznati da me bilo pomalo strah dolaska ovamo. Bila sam ukočena i potištena od same pomisli da se vraćam na «mjesto zločina». Nervoza me toliko izjela da mi je trebalo tri sata da se konačno odlučim za običnu samtenu suknju i pamučnu majicu s malom dubljim V-izrezom, i na kraju sam se obukla da bih shvatila da nisam stavila grudnjak. Jednostavno sam ga se odvikla nositi po kući, ionako samo zateže i izaziva mi svrbež.

To me toliko izdeprimiralo da sam Berniju rekla da ne idem. Kako ću?! Pa ja sam sada tek obična domaćica, seljančica jedrih obraza, isprepadana od tuđih pogleda i unezvjerena pri svakoj i najmanjoj naznaci moguće komunikacije.

Ali Berni je točno znao što će se dogoditi. To ti je kao da nakon položenog vozačkog ispita deset, dobro ne baš toliko, ali recimo tri godine nisi sjela u auto. Panika je sasvim normalna, neizvjesnost i očaj, ali čim sjedneš, čim staviš noge na papučice i ruku na mijenjač, adrenalin vraća u život, miris asfalta uvlači se u nosnice (naročito ako auto nema klimu s polen-filterom i osvježivačem zraka), jednostavno znaš da si vozač i da si to oduvijek bila.

Kad sam odlazila iz tog svijeta, prije nekoliko godina, otišla sam s idejom da se nikada neću vratiti. I sigurno je da sam bila ohola, preponosna, glupavo uvjerena da ne mogu pogriješiti, da ne mogu zalutati, da se ne mogu izgubiti, što mi sada izaziva još veću nelagodu, dovedena u situaciju da se sramim same sebe.

Dlanovi znojni, osip na licu, čekaj, ali zašto ja to uopće radim?!

Međutim, ulazak je jednostavan, nenametljiv, čak ugodan. N glavni ulaz zajedno sa stotinama ljudi koji se guraju kao da se knjige rade od listova pršuta, a ne od tek malo šarenog papira.

Bojim se da ću svima morati objašnjavati što mi se dogodilo, da ću se morati opravdavati zbog neuspjeha, da će me prozreti i sažalno klimati glavama u stilu, mi smo znali – trebala si nas poslušati, zašto si mislila da si bolja, pametnija?

A onda me zapljusne sva ta energija gomile. Muškarci, žene, djeca, raskopčani kaputi, mahanje rukavicama, oprostite, molim vas, samo malo mjesta, miris rum-punča iz restorana, recitiranje na pozornici u jednoj od sporednih dvorana, smijeh, rukovanja, ukrasni papir, izvolite, velike žute naljepnice koje objavljuju popuste od 20, 30, 50 posto, gurkanje, lupkanje po ramenu, čekanje u redu, lagano koračanje pazeći da se ne zgazi tuđe pete, mala fontana iz koje voda šprica svuda naokolo, treba paziti da se ne posssklizzzopaaanem – dobro je, ostala sam na nogama.

I povrh svega, između topline ljudskih zadaha, isparavanja, dovikivanja, mahanja, kašljuckanja, treptanja, žagorenja, između svog tog naguravanja, objašnjavanja, govorenja u glas, energičnog gestikuliranja i dozivanja, između te gungule od želje, traženja i plaćanja, i kupovanja, i ponovnog plaćanja, u kešu i na rate i kombinirano, posvuda na dohvat ruke, mračni predmeti želja: knjige. Te male energetske točke sa životima, mislima, strastima uhvaćenim u stranice. Jeftine, raskošne, obične, skupe, ekstravagantne, prevedene, glamurozne, velike i male, čitljive i nečitljive, iskrene i lažljive, nikad dosadne. I što je najbolje, nove, još netaknute, neiskritizirane, neprovjerene, nepredvidive.

U centru sam događanja. A da stvar bude sasvim savršena, nitko me ne pita što tu radim. I dok punim usta bajaderama na štandu moje bivše kuće, nitko ne poželi čeprkati po mojoj prošlosti. Zapravo nikoga ne zanimam, nevažna sam, tek stara poznanica, osoba koja u prepunoj dvorani mljacka usana umrljanih čokoladom. A osjećaj? – osjećaj je glamurozan. Veličanstven i oslobađajući. Ovdje sam i mogu raditi što me volja, ništa me ne obavezuje, ništa od onoga što sam do sada činila ne određuje me, nikakve odluke koje sam donijela, nikakve obveze, potpisi i pečati ne ograničavaju me, samo – želite li kupiti knjigu?

- Kako si, draga, izgledaš mi jako dobro, pa skoro bih rekao da sjajiš! – Bernard na trenutak prekine razgovarati s nekim poljskim izdavačem, ugovara se novi prijevod.

Samo mu se nasmiješim i on zna da sam mu zahvalna što me ipak nagovorio da dođem. Vrtim se među štandovima poput princeze na plesnom podiju.

Radosna sam. Jer znam da mogu biti ovdje, ali i ne moram. Mogu otići u svakom trenutku i ništa se neće dogoditi. Jednako se tako mogu vratiti, bez velikih posljedica, bez raskošnih ispraćaja i ponižavajućih povrataka, to sam tek ja. I da, i ja imam svoje greške, mušice, slike iz prošlosti koje bih rado promijenila, baš kao i svi ovi ljudi, poput one gospođe što se oslanja na kišobran, ili onih djevojčica što prstom pokazuju na mladića preko puta. I odjednom mi dođe da ih sve zagrlim i da im kažem da razumijem, apsolutno, sve, i zbunjeno zurenje u mjesečinu, i žučljivo svađanje sa susjedima, i lupanje praznim ladicama, i prejedanje u dva u noći pred prepunim frižiderom, i bježanje, i vraćanje, apsolutno sve razumijem.

- Mina!

Da, ja, tek jedna obična Mina, ni bolja, ali ni gora od drugih, da, ni gora, ni lošija, ni zločestija, ni naopakija...

- Ej, Mina!

Okrenem se zadihana, baš kao da sam upravo protrčala sve stepenice kosog tornja u Pisi i vidim, to je Ermin, moj vlastiti primjerak uspjeha.

- Pa di si ti, dečko?!

Otkrila sam ga kao devetnaestogodišnjaka. Tada je pisao tek priče. Na moj nagovor napisao je roman, čak sam dobila i posvetu na prvoj stranici. A on je bio najprodavaniji autor te godine, dobro, možda ne baš naj...

Rukujemo se. Njegov je stisak mekan, gotovo ljepljiv, ali to ne umanjuje draž ponovnog susreta. Vitak, tamnoput, kose svezane u rep.

Zove me na kavu pa sjedamo u jedan od barova.

Danas ima promociju, kaže, drago mi je da si došla.

Pa kako bih to propustila, Ermine, slažem besramno.

Guta me svojim dubokim očima i žuri se pripovijedati. Sve što mu se dogodilo u zadnje dvije godine. Ironično, vrckavo, inteligentno, i naravno, uvijek dovoljno sebeljubivo, čak pomalo arogantno.

Puštam ga da govori i pratim crte njegovog lica kako se izvijaju, čas u laganu, prozračnu opuštenost, čas u grčevitu odlučnost.

Ne bojim se. Ermin me neće pitati kako sam i što je bilo sa mnom u međuvremenu. To njega ne zanima, možda zbog toga što je dovoljno pametan da ne želi ispasti ljubopitljiv i radoznao, a vjerojatnije zbog toga što ne stigne jer previše misli o sebi. Mora. On je pisac. To je njegov posao.

A ja sam mislila da je moja generacija posljednja generacija mladih na svijetu. Da poslije nas više nitko neće doći, da nikad nećemo odrasti i morati biti ljubomorni na sve mogućnosti onih koji dolaze. Jer oni nakon nas uvijek imaju bolje uvjete, bolju tehnologiju, veće perspektive.

To je ponekad tako nefer. Pripadati određenom vremenu i prostoru, kao da te netko zatvorio u nevidljive zidine, a ti imaš iluziju da si gospodar i da je sve tvoje. A u stvari ništa ne možeš birati. Ni kada ćeš se roditi, ni kada ćeš umrijeti, ni tko će ti biti roditelji, ni kojim ćeš jezikom govoriti, ni u kojoj ćeš zemlji doći na svijet, ni da li te čeka bogato nasljedstvo ili si tek siromašni mangup koji će morati prespavati na kolodvoru. A onda, kada mozak dovoljno stasa pa počne razumijevati stvari oko sebe, i kad ga se suoči s mogućnošću i potrebom za odgovornosti, kad mu se pokloni ta iluzorna sloboda da može birati, e, pa onda je, draga moja olimpska božanstva, malo kasno. Onda je već svaki daljnji korak određen onim prijašnjim.

Ermin govori kako je bio u Mexicu na tri mjeseca i kako je učio svirati trubu s marijačima, u predasima između natakanja tekilom.

- Lijepo izgledaš! – iznenada skrene sa svoje uobičajene jednotračne putanje.

- I ti.

- Čuješ, nešto sam razmišljao, trebao bi mi moj privatni agent, koji bi radio samo za mene, znaš, sve, promocije, ugovore, te stvari, probao me malo gurnuti na vanjsko tržište...

- Da, kužim.

- I?

- Što i?

- Pa hoćeš? –pita samouvjereno – Ti bi bila idealna za takvo što, mislim fer plaća, ne boj se, znaš da te ne bih zakinuo, osim toga jezike znaš, zgodna si... kad bi te vidjeli na pozornici nema te knjige koju ne bi kupili iz tvoje ruke...

- ‘Ajde, laskavče… ne znam baš, ja sam izašla iz biznisa...

- Ma, nema to veze... Nego, znaš da sam postao počasni član Društva književnika Malte – Ermin se ne da smesti – Najozbiljnije, netko je tamo vidio moju priču u Lettre Internationale, znaš onu u kojoj spominjem ovce na Malti...

Klimam glavom iako pojma nemam o čemu govori.

- E, pa, netko je tamo bio oduševljen... I što misliš, Malta je članica Europske Unije je li tako...

- Pojma nemam...

- Mislim da je – Ermin izvija obrve poput zaposlenog računovođe koji se zadubio u zavrzlame jedne sasvim neuravnotežene bilance – Dobro, ako nije, bit će uskoro, uglavnom, misliš da je moguće da ako sam već član njihovog Društva da mogu dobiti i neke njihove povlastice...

Sliježem ramenima, ali Ermin se ni ne osvrće:

- Dobro, ne mislim baš na penziju, ali možda nekakve beneficije... – a onda zastane kao da se nečega sjetio – Ako ništa drugo, mogao bih se javiti u jedan od ovih kulturnih programa EU-a i prijaviti to svoje članstvo, možda ugrabiti koju stipendijicu za mjesec dana recimo boravka negdje na španjolskoj rivijeri, napisati neki novi roman ovaj put o...

- Španjolskim ovcama?

Na trenutak sam ga zbunila pa ne zna što da misli, da li ja to čitam misli ili... ali onda u olakšanju odmahne rukom:

- Mina, zaboravio sam tvoj opasan smisao za humor!

A ja srčem svoj zeleni čaj, dok Ermin halapljivo guta juice-votku.

Ali nastavak razgovora biva naprasno prekinut.

- Pa, di si ti, posvuda sam te tražio! – Bernard me potapše po ramenu, a zatim mrko pogleda Ermina i promrsi:

- Tebe zovu...

- Zašto? – Ermin ne trza na Bernardovo durenje – Misliš zbog promocije?

- Da, da, zbog toga! – Bernard me gleda i uopće se ne osvrće na Ermina koji sada ustaje sa stolice.

- Vidimo se kasnije, Mina!

Ali prije nego bilo što uspijem reći, Bernard se razgoropadi:

- Neće stići, imamo obaveze za poslije!

Ermin gleda u čudu, ali samo na kratko, jer već u sljedećoj sekundi odlazi, i usput se iskašljava, čisti grlo za govor na pozornici.

- Zašto si tako neljubazan prema njemu, kladim se da ga nitko nije zvao, to si izmislio! – prijetim Bernardu kažiprstom.

U baru je gužva, stroj za kavu proizvodi buku dostojnu jednog brodogradilišta. Dim i žagor.

- Naravno da sam izmislio, ali neće mu škoditi. Uostalom, večeras te želim samo za sebe! – Bernard me primi za ruku i gleda ravno u oči.

Kao da se u istom trenu promijenilo nešto na njegovom licu, kao da ga je nadahnula neka neočekivana misao, pa popušta njezinoj smjelosti, polusvjestan, poluodlučan.

- Berni, pokušavaš mi nešto reći?

- Pa da, zapravo, kad već pitaš. Znaš, kad sam te vidio prije, onako, pokraj sebe, dok sam razgovarao s onim Poljakom, ne znam kako da to kažem – glas mu na trenutak zatitra – Osjetio sam nešto čudno i lijepo u isti tren, zapravo jedan stari osjećaj za koji sam mislio da mi se nikada neće vratiti.

Pokušavam nešto reći, ali mi daje do znanja da mi neće uspjeti prekinuti ga. Ne sada.

- Mina, ja sam oduvijek zaljubljen u tebe, i ti to znaš, i ja znam da ti to znaš, pa ipak se među nama ništa nije dogodilo, kako to?

Pa, dobro, mislim, kada već moramo o tome, ali opet mi ne daje da progovorim.

- Znam što ćeš reći! Da sam bedast, da koristim gužvu, i da ću si boravak kod tebe učiniti samo neugodnijim, i tebi i sebi, i znam da si mi jednom rekla da među nama nema one iskre, sjećam se tog razgovora jako dobro, ali, sada su stvari ipak malo drukčije, ti i Ljubomir ste... – sada spusti pogled kao da želi prekinuti taj paragraf  i započeti s novim - Što kažeš? Ti si pred novim početkom, ja vječno na početku –zadihan, riječi su mu isprekidane - Čekaj, nemoj mi ništa reći, ako misliš da se ništa među nama nije promijenilo i misliš, sigurna si da se ne bi moglo promijeniti, na bolje, na intimnije, na potpunije, o, Mina, kako bih to volio, ruka ti se znoji, slušaj, evo, sad i nikad više, tu u ovom usranom kafiću, na ovom najglupljem od svih glupih mjesta, ako misliš da mi možeš dati šansu, jedno ‘da’, jedno tiho, tu na uho, jedno oslobađajuće, ludo, pa šta, Mina, neka bude otkačeno, silovito, pa i neoprezno… da... Ako ne misliš tako, samo ćemo otići i zaboraviti ovaj trenutak moje glupave, staromodne slabosti, malo sam pijan i prejeo sam se onih glupih sendviča, ne, nisam pijan, znaš... Mina?

Sjećam se tog i takvog Bernarda od nekad prije, strastvenog, iskrenog, čovjeka koji bi mogao donijeti sreću, sjećam se stiska njegovog toplog dlana na mojoj ruci, njegovog slatkastog zadaha, blizine njegovih ramena, širokih, čvrstih, njegovog pogleda u kojem se utapaju sićušne, sjajne zvijezde...

Buka kafića ponovno mi se vraća u uši, zvonjava čaša, boce na stolovima, prljave pepeljare. Miris cigareta grize oči.

Na Bernardov punašni, rumeni obraz položim… dlan.

Pa zovem konobara da platim.

- Idemo kući, Berni.

<<< natrag dalje >>>

- 14 -