back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

From: donner marcus     To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: Re: Buchungsbaestetigung

 

Sehr geehrte Frau Stipancic,
Herzlichen dank für Ihre Antwort.

Hiermit möchten wir Ihnen mitteilen, daß wir am Dienstag, den 24. 12 zwischen 13.00 und 17.00 Uhr versuchen einzutreffen.

Es ist um eine kleine Änderung gekommen – wir werden nämlich in 14 Personen ankommen. Wir hoffen daß das Ihnen keine Schwierigkeiten verursachen will.

Bis dahin verbleiben wir

mit freundlichen Grüßen

Donner Marcus und Freunde*

 

Keine verlorenen Lotto-Quittungen, keine vergessenen Gewinne mehr!

Beim FREENET.DE Lottoservice: http://tippen2.freenet.de/?x=13

 

- - -

 

I što sada? Code red, code red!

Zarađivanje za život je tako iscrpljujuća aktivnost. A ljudi su sebična i prevrtljiva stvorenja bez ikakvog obzira prema svom bližnjem, o daljnjem da se i ne govori.

Oni misle da neće biti problema??! Pa da, dva čovjeka više manje, kao da to nešto znači! S takvom su filozofijom i pokrenuli ratove, još od Bismarcka. Doli okupator, živija NOB, živila sloboda!

Kamo ćemo s njima? U Mimozu i Lavandu stane najviše 12 osoba, znači dvije trebaju jedan od doljnjih apartmana.

Moj sigurno ne. Kuda ću sa svim stvarima, pa još i suveniri, mape, pribor!

Baš me briga, neka se gospodin Ličnost miče. Uostalom, bit će to dobra prilika da se malo prozrači ta jazbina.

Jedina mana ovom idealnom dilu je što ću za cijelo vrijeme dok se 14 debelih Nijemaca bude natakalo vinom morati živjeti s čovjekom od kojeg cijelo vrijeme pokušavam pobjeći.

Kako divno, u samici ću sada dobiti i društvo!

Njegove dlake u kadi, smrdljive čarape, lupanje vratima, zapinjanje o stolice i stolove, žlice koje padaju po pločicama, komadi hrane u sudoperu, galama, buka, rusvaj, aaaaaaaaaaa, neka me netko spasi, aaaaaaaajdeeee, Wonder Woman, Cat Woman, bilo tko, samo da nema gomolje među preponama, heeeeeelp...

Ne, neću to moći podnijeti. Ovaj put bih ga stvarno mogla ozlijediti. Već se vidim kako mi puca film, opet mi je popio sve zalihe vode i nije otišao kupiti nove, pa reže nokte u dnevnom boravku, pola mu ih leti po tepihu, zatvara prozore otvorene da uđe malo svježeg zraka, pa meni je zimaaa... Ne, riječ je o životno opasnoj situaciji i bojim se da neću biti sposobna držati se pod kontrolom.

Možda bih za preventivu trebala izbaciti sve oštre predmete, od noža do olovke.

Kako se fino ponekad svemir uroti da ti zagorča egzistenciju, da te ponizi, popljuje, pokaže da si mrav, nitko i ništa, samo smetnja. Sve je samo gnjavaža, i sebičnost, i gužva. Mrzim gužvu, mrzim smrad znojnih ljudskih tjelesa u čekaonicama, a upravo će se to dogoditi, vlastiti stan pretvoren u čekaonicu, u koju svatko ulazi i izlazi kad mu se ćefne, i nije bitno što se čeka, bitno je da smo svi fino skupa i da agonija traje i traje.

Pa onda njegovo buljenje u televiziju, koncentracija radioaktivnosti rastopit će mi mozak u roku od 24 sata.

A opet, to baš i nisu mali novci!

Za samo par dana stiskanja zuba.

I guzice, i jezika, i očiju, i ušiju, i šaka.

Prokleti novci, zašto ne rastu na granama? Zašto se nisam rodila bogata? Čekaj, nije valjda zbog toga što sam rođena u glupom socijalizmu gdje su svi bili sretni i siromašni?!

Baš me briga. Dat ću mu samo jednu sobu i točno ćemo se dogovoriti kada iz nje ima pravo izlaziti. Ili neka ode u hotel. Tamo će mu biti ugodnije. Ima one svoje ludošću pritrujene prijatelje, pa neka ode kod njih. Doduše, oni svi još žive s roditeljima... djeca, sama djeca oko mene, priglupa i dosadna, zauzimaju prostor.

Što će mi par eura, ako ih sve budem morala potrošiti na psiho-terapije prije, za vrijeme i nakon.

Doista se ne osjećam spremnom za to.

Možda da je sve stiglo koji dan prije, ali sada...

Kako ću uopće meditirati, vježbati, jesti, oblačiti se...

Kvragu, zašto ne pozovemo i televiziju, pa neka naprave ljudi, reality show, još pet-šest osoba u 25 kvadrata, što je to za mene... još ćemo Đini reći da pozove sve svoje prijateljice iz susjedstva pa da napravimo tulum po mjeri! Mačja pišaka i ljudska kaka, pa neka smrdimo, do dalekih zvijezda.

 

- - -

 

Četrnaest?! Dolazi ih četrnaest?

O, sranje!

Iskreno sam se nadao da ćemo riješiti sve oko prodaje do ljeta i da nećemo morati raditi još jednu sezonu. Čovječe, da sam samo znao… i, dobro, šta sad? Šta oni misle, kamo ćemo s njima, pod stepenice?

Sranje, sranje, sranje!

Stvarno sam se nadao da o tome neću morati više razmišljati - gosti, rezervacije, vrijeme dolaska, vrijeme odlaska, broj osoba, odrasli, djeca, boravišna pristojba, prijava, calen bite, cimer fraj, morgen, morgen, sve malo morgen, pa gestern, gestern, a iznad svega lebdi smežurani anđeo Ivo Robić kojeg po prvi puta vidimo sa sijedom kosom jer na nebu nema crne farbe, morgen, morgen, gestern, gestern, cimer, cimer, fraj, haj…

Ali tako ti je to, stari moj, htio si živjeti američki san, malo se okušati u kapitalizmu, vidjeti kako je to kad za promjenu imaš, biti posjednik, veleposjednik, jedan od imućnih, kao mali majmun u afričkom bušu polakomio si se za orasima, pa si gurnuo ruku u rupu i istog trena čim si ih ščepao - bio si uhvaćen.

Priznaj, budi iskren, pa priznaj da te ova kuća uhvatila za jaja i čvrsto te drži, i ne pušta, niti ima najmeru da te pusti, sve dok te ne iscijedi, i zadnju kap znoja i krvi, i sperme ako treba, i nije čudo što ljudi govore o ukletim kućama, jer su u stvari sve kuće uklete, sve te traže i zovu, i ti razmišljaš treba li zatvoriti prozore, s koje strane pada kiša, što ako udari grom, potres, ruka božja ili volja nekog drugog bića koje ima većinski vlasnički udio u holdingu Usuda.

I osjećaš te zidove kao svoje tijelo i ako napuknu, tebe boli, i voda koja kapa u kupaonici ne da ti spavati, jer zašto kapa, ne bi trebala kapati, ili je možda to normalno, a možda bih ipak, za svaki slučaj, mogao pozvati majstora…

I dok tako računam, zidovi kao da se smanjuju, sužavaju, zatvaraju oko mene, i nije mi jasno da li me to kuća jako voli, pa me grli, ili me želi zdrobiti kao kukca, ili sam pak potpuno i nepovratno izgubio i ono malo razuma što mi je preostalo, pa brojim…

U Mimozu ih možemo nagurati šest, u Lavandu isto toliko, ali onda još ostane dvoje… odjednom, sve mi postaje kristalno jasno, dramatična glazba u mom malom privatnom hororu dostiže vrhunac, nakon kojega iznenada utihne jer tišina je dramatičnija od bilo koje dramatične glazbe i ja spoznam užasnu istinu:

- O, jebemu, pa ja ću sav onaj svinjac morati pospremiti! - i još mi se mozak nije pomirio s glavnim činjenicama tog nakaznog otkrovenja kad uslijedi drugi razarajući udarac, nakon kojega teško da bih ostao na nogama, da nisam već sjedio u na stolici ispred kompjutera - O, jebemu, pa ja ću se morati preseliti kod nje!!!

I učini mi se da cijela konobica zastenje od čudovišnosti same ideje, ili se možda samo zatresla od podlog grohota, zadovoljna što je na dobrom putu da uništi još jedno bespomoćno ljudsko biće.

- E, neće to tako ići! - izleti mi naglas, a struja groze mi sjedne u želudac poput Tesline kugle, i drhtavom rukom posegnem za mišem i kliknem na New Mail u Outlooku - Neće to tako ići!

 

- - -

 

From: king-pislav@yahoo.com   To: mina-s@net.hr

Subject: što ćemo

 

s tim nijemcima

to baš nije pametno

a nije ni zgodno

i ja baš nisam previše pametan

što da radimo

ali moram priznati da mi se cijela stvar ne sviđa

i dogovor nije bio da ću se ja seljakati amo-tamo kako se nekome sprdne, nego da ćemo prodati tu kuću, pa onda kud koji

mislim

neće to tako ići, to zaista neće tako ići

ne znam

 

enzo

 

- - -

 

Mrzim ići kod ginekologa. Zato se uvijek dogovorim s nekom od cura pa odemo zajedno, u grad, naravno. Kao da idemo u slastičarnicu, dotjerane, čiste, ispeglane.

Danas sam s Nensi. Listamo «Milu» u hodniku. Nema gužve jer idemo privatno.

Rutinski pregled, papa-test i to je sve.

Ipak se svaki put osjećam kao da me vode na giljotinu. Strah me liječnika, oduvijek. Mislim, patološki strah. Mašta uvijek trči ispred mene nekoliko kilometara i dok uopće legnem na stol i raširim noge, već sam stradala od raka jajnika, izgubila maternicu i dobila pet-šest još nepoznatih upala.

Pa drhturim pred debeljuškastom starom liječnicom poput kakve tinejđerke koja se boji da će teta doktor sve ispričati mami, i da će se iz malo sluzi sve vidjeti, i što je ona radila Tomici, a što Tomica njoj.

Kao da se ja imam zbog čega zabrinjavati. Živim čednije od bilo koje sestre karmelićanke.

Sjećam se kako sam, kad sam tek došla u ovaj dio svijeta paničarila dok sam beznadno prevrtala telefonski imenik. Htjela sam ženu-liječnicu. Zašto ne? Svi imamo pravo na svoje predrasude. Moja je da žene znaju ipak malo više o sebi, nego netko drugi. I neka sam deset puta nastrana, ali mrzim se skidati pred nepoznatim muškarcem i još mu za to platiti, pa neka i nosi mesarsko odijelo i neka je vidio na desetke tisuća tjelesa sa oblinama mnogo impozantijim od mojih. Možda je u tome problem, možda u meni leži velika zavodnica, koja ne može otrpjeti da je ijedan muškarac gleda tek kao komad mesa.

I što kad se dogodi da cijeli grad nema ni jednu ženu ginekologa? Progutati ponos ili platiti promjenu spola raspoloživom ginekologu-dobrovoljcu? Srećom, pa su sufražetkinje bitku počele na vrijeme te je val promjena došao i u naše krajeve.

Moja ginekologinja je uvijek dobre volje, pomalo ohola i patronizirajuća kakve već jesu liječnice i bake, s komplimentom o dobroj liniji u jednom džepu i masom upozorenja o preventivi i zdravom životu u drugom. Mislim da me u stvari ne voli, znam to po načinu na koji hladnokrvno obavlja svoj zadatak. Čujem ja, drugima uvijek ispriča nekakav vic, pita ih za dijete, i muža. Znam ja, to je sigurno zato što sam razvedena. Sve bi stare babe željele vidjeti svoje mlađe kolegice trudne do zuba, polupismene i umorne od bračnih obaveza. To bi im dalo vjetra u uvenula krila. Da ne bi!

Sada i Nensi konačno izlazi, pozdravljaju se kao da su dobre prijateljice. Kažem ja.

Malo ćemo u shoping, zapravo u razgledavanje izloga, naročito onih bez cijena.

Kad sam diplomirala, zarekla sam se da ću prvu plaću spiskati na odjeću, kupit ću si najcool krpice u gradu i odati se najfinijim materijalima.

Prva plaća otišla je pedeset posto na stanarinu, ostalih pedeset posto na hranu. Druga isto tako, a od treće sam uspjela kupiti čizme za kišu, koje su se raspale do druge sezone. Ah, mladenački snovi, kako je svijet okrutan...

Nensi je malo potištena. Takva je uvijek nakon posjete nesuđenoj rodbini, Dorijanovom djedu i baki. To su dobri ljudi, ali je uvijek gledaju kao da je egzotični insekt. Ima tu i predbacivanja, jer na kraju krajeva, ona je ta koja je ostala trudna i pokušala prisiliti njihovog jedinca na obavezu koju njegov «slobodan i nesputan duh» nije mogao prihvatiti. Sada je njihov odnos solidan i primjeren, kako Nensi kaže. U početku uopće nisu htjeli ni čuti za nju. Zapravo ih je prvi put vidjela tek kad je Dorijan rođen. Od tada je redovito nazivaju, a ona svako toliko svrati s malim na kraj Sela, gdje stanuju.

Nensi čini to jer osjeća obavezu prema Dorijanu, ne želi ga ni u čemu zakinuti. Što se oca tiče, on je odavno dao do znanja da ga kontakt s vlastitim sinom uopće ne zanima.

- Oženio se, znaš – Nensi me gleda ravno u oči, pogrbljena, suha kao komadić croissanta već nekoliko dana zaboravljenog na stolu.

- Tko? – pitam naivno dok mi u nosnice ulazi miris umjetnog krzna na odjelu ženske konfekcije robne kuće.

- Pa Dorijan senior, Dorijanov otac! – Nensi izgovori s vidnim naporom, gotovo razdraženo.

Kako sam glupa, nisam shvatila.

- O, dušice, šta te briga, napravio ti je samo uslugu!

- Znam, naravno, nije mi jasno zašto mi to uopće visi u grlu, baš sam glupa – Nensine oči se vlažno zacakle.

Hitna intervencija, brzo, brzo!

Vodim je u najbliži kafić, na istom katu robne kuće. Topla čokolada će učiniti svoje. Mora.

- Ne znam što mi je. Pa ja prema tom čovjeku odavno ništa ne osjećam, mislim, ništa osim sažaljenja, stvarno ne znam, samoj sebi se čudim... – Nensi uspaničeno traži papirnate maramice po torbi.

Pokušavam je uvjeriti da je to sasvim normalna reakcija, taj te čovjek iznevjerio više od drugih, više od bilo koga, prirodno je da mu zamjeraš...

- To je zbog toga što sam bila tamo, kod bake i djeda, a dobro znam da mi škodi. Čak ni Dorijan ne pokazuje nikakve znakove oduševljenja, mislim, on je već zreli dečko, i oni jednostavno nemaju ništa čime bi ga mogli zabaviti, privući mu pažnju. I to ih jede, vidim, jasno mi je, to su ipak ljudi koji nikad nisu uključili kompjuter, koji su na kraju krajeva, promašili u odgoju vlastita djeteta... – Nensi se razmahala rukama, temperamentno, obrazi zarumenjeni, dobro je, oslobađa se, ostavljam je da se ispuše – Mislim ne želim reći da su oni krivi zbog Dorijana seniora, naravno, svatko je čovjek za sebe... Ali znam da misle da ja maloga trujem protiv njih, iako mi to ne žele priznati, mislim, nikada nisu bili grubi prema meni; hladni – to da, ali grubi nikada... Možda sam trebala biti pametnija, napraviti abortus i gotovo.

- Ne govori gluposti!

Nensi to ne misli. Nikad ni nije. Mali je jedino zadovoljstvo u njezinom životu. To ona zna, i svi to znamo. Ona barem ima Dorijana, ima se kome davati, nekoga tko je treba, netko tko je njezin i tko će to zauvijek biti.

Topla čokolada vraća nam snagu. Kao da nam mijenja bioritam i razmiče paučinu pred očima.

Nad usnicama i pod pazusima majušne kapljice znoja. I kao da se s njima izlučuje sva ona napetost koja je do malo prije treperila pod kožom.

Na radiju «Stampedo», prvi album, najbolji.

- Znaš da su nam obećali povišicu? – Nensi mijenja temu šireći zjenice.

- Stvarno? – drago mi je zbog nje.

- Ma ne, šalim se...

Potpuno me zbunila.

- Ali bilo bi dobro kad bi nam povećali plaću, zar ne? Čovječe, otišle bismo na skijanje, sve četiri, u Kranjsku Goru, na moj račun!

I već se zamišljamo kako se penjemo na Planicu, dok nam hladni planinski zrak puni pluća mirom i zadovoljstvom. Sretne smo.

 

- - -

 

From: mina-s@net.hr  To: king-pislav@yahoo.com

Subject: Re: što ćemo

 

Ni meni se cijela stvar uopće ne sviđa. To bi bilo strašno mučenje. Ali valjda ti ne trebam posebno objašnjavati koliko nam ti novci znače. I mislim da je minimum odgovornosti s tvoje strane ono što imam pravo tražiti. Moraš donijeti odluku. To što ti želiš, to je jedna stvar, ali odrasti, čovječe. Tko mene pita što ja želim?

I molim te da skratimo to dopisivanje.

Minerva

 

A to što si ti tek sada konstatirao svoje ograničene mentalne sposobnosti, kojih smo mi neki već duže vrijeme itekako svjesni, to... DELETE

 

- - -

 

From: king-pislav @ yahoo.com   To: mina-s @ net.hr

Subject: nećemo

 

ih uzeti

to je moj prijedlog

i ja neću da ih uzmemo jer to nije praktično, i nije fer, ni u redu

i nije fer ni prema njima jer ne možemo im reći da imamo mjesta za njih kad nemamo

četrnaest ljudi je puno, previše

i treba im javiti da ne dolaze osim ako ih nije koliko smo se prvobitno dogovorili

a to je deset

a možda bi bilo bolje da uopće ne dođu

možda bismo im mogli napisati da smo bolesni, ili takvo što

da nam je žao, ali smo bolesni i oni ne mogu doći

to je moj prijedlog

i ja bih da tako bude

da ih ne uzmemo

jer to inače neće biti dobro

 

enzo

 

- - -

 

From: mina-s@net.hr  To: king-pislav@yahoo.com

Subject: Re: nećemo

 

Da, laganje i gnjurenje glave u pijesak – to je rješenje.

Fora s prehladom mogla ti je proći jednom, a sada bi barem mogao imati toliko obzira da to ponovno ne spominješ.

Uostalom, sigurno ćeš se ti volontirati da im napišeš e-mail. Znači još je gore, ja bih trebala lagati u tvoje ime. Ne znam na osnovi koje moje osobine si uopće došao do zaključka da bih ja takvo što bila spremna učiniti. Molim te, nemoj mjeriti ostatak svijeta prema svom metru.

Dalje, ti uopće nemaš ni trunke osjećaja za te ljude. Oprosti što moram biti tako direktna. Ali ne znam zašto si uopće ulazio u ovaj posao, ako si ljude mislio tretirati kao da su stvari.

Oni su već izgradili cijelu emotivnu kulu babilonsku u vezi svojih praznika, i ti bi samo došao i otpuhao im to bez pardona.

Mi ovdje ne prodajemo zidove, ljudi ovamo ne dolaze samo da bi se divili onom jedinom paru čavala što si ih ti zabio u grede. Oni ovamo dolaze otvorena srca, u želji da nešto vide, nauče, da se dobro zabave, da podijele svoje prijateljstvo i pronađu novo. To je Europa današnjice i sutrašnjice, a to o čemu ti tako lakoperno baljezgaš, to su okrutna i nazadna stajališta jednog needuciranog ex-socijalističkog djeteta bez ikakvih obaveza i bez imalo humanosti u sebi.

Kad smo već u ovome do grla, onda moramo plivati s to malo dostojanstva što nam je preostalo.

Večer prije nego što oni dođu, ti ćeš se preseliti k meni.

Samo najnužnije higijenske potrepštine, ništa više.

Sve dodatne stvari ostavi u ormaru u konobi, ili gdje već znaš. Dobit ćeš sobu i bojim se da će ti to morati biti dovoljno. Ja obično ručam oko 13, prema tome, ti ćeš kuhinju dobiti na upravljanje prije ili poslije toga, kako hoćeš. Poslije podne ja obično radim na svojim skulpturama i zato te molim da si u tom vremenu probaš pronaći neku zanimaciju.

Nadam se da mi nećeš prkositi samo zato da pokažeš kako i ti imaš vlastitu volju. To nitko ne spori, ali kada je situacija već takva, moramo joj se prilagoditi. A mislim da nije upitno tko je kome ovdje gost.

I, molim te, prije nego se odseliš, nasprejaj malo svoj apartman. I nemoj uzeti onaj miris šumskog voća. On je preslatkast i više smrdi nego što miriši. Uzmi kiselu jabuku i dobro to nasprejaj, nemoj štedjeti, ja sam ionako kupila još jednu bočicu osvježivača, tako da neće nedostajati.

Budući da ćeš imati, pretpostavljam, pune ruke posla oko Murve, ja ću srediti Mimozu i Lavandu. Mislim da je to izuzetno fer s moje strane. (Ne boj se, to ti neće smanjiti tvoju polovicu zarade).

Uostalom, imamo vremena.

Ponavljam, nema potrebe da dolaziš nego tek nekoliko sati prije nego što Nijemci stignu. Tako ćemo, koliko je to moguće, izbjeći gužvu.

Ako imaš još neki prijedlog, pošalji mi pa ćemo vidjeti.

Mislim da zapravo nemamo više o čemu dalje fantazirati.

I ti i ja dobro znamo da nam ti novci trebaju. Minimum koji možemo napraviti je da se ponašamo u skladu s tim.

Minerva

 

- - -

 

- Evo i mene! – dopre s hodnika, samouvjereno, gotovo raspjevano, uz kucanje na vratima.

Mogla sam si i misliti. Zato i jesam dva puta napomenula da nema seljenja dok Nijemci ne dođu. Ali ne, za njega to ne vrijedi. To je njemu sve zabavno, još jedna stvar s kojom se može poigravati. Ali ja ne dopuštam ucjene. Nema šanse.

Ustanem s kauča spremna na najoštriju obranu svog životnog prostora, odlučna poput Amazonke, moćna poput Atene.

Otvorim vrata naglo, da ga isprepadnem, možda čak da mu se osvetim za onaj udarac u glavu, u konobi. Uzgred, sada se stvorila mala okrugla tamna šljiva, živi živcati dokaz muškog nasilništva.

- Ćao, Mina, ljepoto, di si mi?!!

Ali nije Enzo.

- Uf, kakvu si facu složila, pomislit ću da mi se ne raduješ!

- Nije to, nego... – mrmljam potpuno zatečena.

- Ooo, pa to je već razočaranost. Nisi valjda očekivala nekog drugog, boljeg, ljepšeg i pametnijeg, a?

- Znaš da nema takvog, Bernarde!

I prije nego se snađem objesi mi se oko vrata i već me svojom teškom putnom torbom gura natrag, u boravak.

Sajam knjiga, zaboravila sam.

- Uuu, baš sam te se uželio! ‘Ajde, okreni se malo, da te vidim! Lijepo, a-ha, vrlo lijepo, graciozno, malo si mi smršavila, a? Ali neka, neka, lijepo ti stoji... – zajapuren, Bernard se razbacuje komplimentima kao krivotvorenim novčanicama. Pri tom je već ispustio torbu na pod i stao se ogledavati oko sebe.

Uvijek isti. Visok, ni debeo ni mršav, s malim prirodnim podvoljkom kojeg ima vjerojatno od rođenja, glatko izbrijano lice, snažan after-shave, pomalo ženskasti pokreti, smeđa ravna kosa s izvučenim pramenovima, za jednog urednika koji po cijele dane visi nad rukopisima u uredu, izgleda sasvim sportski, gotovo atraktivno. Samo...

- Čekaj, što se to dogodilo s tvojim očima, nekako su svjetlije! – zurim u nevjerici.

Bernard se nasmiješi gotovo urotnički. Ispruži ruku u velikom, ekspresivnom potezu, poput mađioničara koji se sprema izvući bijelog zeca iz šešira. Zatim dlan približi licu i, ni pet, ni šest, gurne svoj tanki izmanikirani kažiprst ravno u oko.

- Što to raa-di...?

Ali on već pokazuje malu plavu školjkicu na svome dlanu dok njegov osmijeh, kotrljav, s obrazima što se nadimaju ispod podočnjaka, otkriva tajnu. Poput karikature Davida Bowiea, s jednim tamnim, a drugim tirkiznim okom.

- Leće jesu malo komplicirane, moraš ih redovito vaditi, čistiti, močiti, ali mala promjena imidža ne može škoditi, zar ne?

Gleda me s toliko nade da mu nemam srca reći da izgleda komično. Na kraju krajeva, to možda i nije istina.

Bernard Ličina je izgledao izazovno još od vremena kada smo se upoznali na zajedničkom poslu, tada je još uvijek nosio velike, nezgrapne naočale koji su mu davale izraz mladog, ispaćenog intelektualca u sjeni. S tom razlikom što je sada njegovo lice, s prijetećim tridesetima za vratom, dobilo još veću izražajnost.

I nema sumnje da je Bernard Ličina komad od muškarca. U njegovom društvu žena se uvijek osjeća cijenjenom, obožavanom, zaštićenom. Kad se samo sjetim kako je Enzo bio ljubomoran, da, to je bilo na samom početku, dok je Enzo nosio boehmsku bradicu i dok smo redovito četvrtkom išli u kino, tako davno...

- ... ako nemaš ništa protiv! – zaključi Bernard.

- Molim? – prenem se – Oprosti, nisam...

- Pa dobro, srčeko, kaj je to s tobom? Nisi valjda opet zaljubljena, a?

- Daj, Bernarde, molim te! – priđem bliže da mu pomognem skinuti kaput, tamnoplavi, s mirisom prvog snijega na kontinentu, ali kako me on nastavio nijemo i uporno promatrati moram biti jasnija:

- Nisam zaljubljena i nemam nikoga, OK?

Pogleda me, s ona dva plava lažna oka, procijenjuje.

Jer Bernardova pisma i e-mailovi su mi dijelom pomogli da prebrodim razvod, svako toliko slao bi mi vijesti iz Zagreba, opisivao mi komične situacije iz ureda, čak se i ponudio da se preselim k njemu, što, naravno, nije dolazilo u obzir. Zapravo sam mu rekla da želim biti sama, da mogu promisliti i napraviti distancu od svega, i on je to prihvatio s razumijevanjem vjernog prijatelja, bez puno zapitkivanja i objašnjenja.

- Dakle, ponavljam molbu – sjedne na kauč i raširi ruke kao da grli oble, podatne jastuke ispod pazuha – Kako bi bilo da mi dozvoliš da na par dana kampiram ovdje, mislim, dok ne riješim obaveze na Sajmu, a? Pet, šest dana, sedam najviše?

Naravno da može ostati. Dok se Enzo preseli, Bernard će već odavno otići i neće biti nikakve gužve. Bernard može za sada dobiti drugu sobu.

Dok kuham kakao, ne bi kavu, izjeda mi želudac, znaš! on se baci na istraživanje terena. Pipka moje skulpturice, njuši, kao da provjerava jesu li za jelo, prelistava časopise.

- Biblioteka ti se vidim, nije baš promijenila! – dobaci mi ironično.

- A gdje misliš da ovdje nabavljam knjige, jedino ako nisi mislio da traktoristi pišu akcione romane, a galebovi i šojke memoare!

- Znaš kaj, ovdje ti je tak lepo da je to za poludeti! – Bernard se ne da smesti – Priroda, mir, nije čudo da si pobegla od gore, da, ti si oduvijek imala muda, kak bi se reklo, hrabra cura, napustiti ziherašku karijeru nas malih birokrata i riskirati sreću – a onda, kao da nije planirao reći to što je zapravo rekao, brzo doda – Bar imaš ovo sve... imanje.

- Prodajem ga! – objasnim mu ne želeći vidjeti izraz njegova lica pa sam zaposlena oko premještanja tanjura iz jedne hrpe na drugu.

- Misliš zemlju? Pa da, imaš je dovoljno, to si možeš dozvoliti, novaca nikad dosta...

- Mislim kuću i zemlju, mislim sve, vraćam se natrag!

Evo ga, konačno sam to izgovorila. Znači vraćam se natrag?

Konačno, definitivno odlučeno. Da.

Kao da sam se oslobodila teškog tereta koji mi je pritiskao grudi. Sada mogu slobodno disati.

Bernard je potpuno zatečen. Bez riječi budući da mu u pismima ništa nisam spomenula svoje planovima.

Kakao je gotov, točim ga u šalice.

Dok čekamo da se ohladi, para s vrućeg mlijeka diže se sobom poput paučine, Bernard šuti, prevrće po mojim CD-ima. Uskoro nam društvo pravi Prince sa svojom kišom, ljubičastom.

A onda počne govoriti o poslu, o curama i dečkima koje sam nekad poznavala, o danima koji su prošli i životu koji sam jednom davno, u napadu inspiracije i vatrometu iluzija, odlučila preskočiti. Pripovijeda tko je novi u ekipi, objašnjava gdje nabavlja garderobu, saznajem sve o premijeri nove radio-drame na Trećem programu Hrvatskog radija, i da je bio na protestu protiv GMO-hrane, obukli smo se u one bijele pilotske kombinezone, znaš! igra nagradnu igru Kraša, za apartman na moru. I ne zaboravlja spomenuti da je opet sam, imao je kratku tromjesečnu vezu s XY, ne želi reći ime, samo urotnički daje na znanje da je poznajem, i još dodaje da je otkrio novi klub na gradskoj periferiji. Svi odlaze tamo, moraš doći to vidjeti...

Kasnije, dok mu je Đina zadovoljna novim poznanstvom prela pod nogama, ja sam dotjerivala malu dugokosu sirenu na dršci drvene lule, Bernard je, ležeći na kauču, rekao pospanim glasom:

- Tako mi je drago da se vraćaš, znaš!

Te su me riječi potpuno zbunile. Mislim, bilo mi je drago što Bernard tako osjeća, dobro je ponovno ga vidjeti, osjetiti sve one neispunjene mogućnosti koje je donio sa sobom poput preuranjenog Djeda Mraza.

Zašto se onda, kvragu, osjećam tako loše, gotovo kao da sam nešto izgubila?



* Subject: Re: potvrda rezervacije... Poštovana gospođo Stipančić, zahvaljujemo na vašem odgovoru. Ovim putem želimo vas obavijestiti da ćemo pokušati stići u četvrtak 24.12. između 13 i 17 sati. Došlo je do male izmjene – dolazi nas 14-oro. Nadamo se da vam to neće prouzrokovati teškoće. Do tada, srdačni pozdravi...

<<< natrag dalje >>>

- 13 -