back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Najbolji je doručak kada u veliku zdjelu za salatu istresem pola kutije Dr. Oetker «Vitalisa» od čokolade, dvije, tri šake keksa, npr. «Moto» nisu loši, koju žlicu «Nesquicka» i cijeli tetrapak onog srednjemasnog mlijeka. Pa se parkiram pred TV, i umjesto da gledam obrazovni program, gurnem «Poštara» (ne «Il postina», nego onog s Kevinom Costnerom) ili «Vodeni svijet», pa se čudom čudim zašto kritičari redovno pljuju po filmovima tog čovjeka.

No, jutros mi Dr. Oetker baš nešto i ne paše, a kada ja ne mogu jesti, to znači da me muče nekakvi problemi. Na sreću, prilično sam uspješan u samozavaravanju i sebeobmani, pa to baš i nije previše često i uglavnom sve svoje probleme uspješno izbjegavam.

Ali kada većinu dana provodim u tom svom problemu, i gledam ga kako kupi prašinu, i kako ispred njega raste trava, ponekad se osjećam kao slijepac koji je progledao, ali mu se nije baš svidjelo ono što je vidio, pa bi da je ponovno slijep.

Jučer smo prvi puta sjedili tako blizu, prvi puta nakon... i ona je bila... u stvari sam zaboravio koliko je zgodna...

Ali to je bilo jučer, i ne vrijedi plakati nad prolivenim vinom.

I niotkuda, a takve misli redovno dolaze niodkuda, jer da znam odakle dolaze već bi to mjesto davno pošpricao Pipsom ili Raidom, padne mi na pamet, dobro, koliko uopće para možemo dobiti za ovu kuću?

I odmah si dam odgovor - premalo, ni izbliza dovoljno.

Ali dovoljno za što? Jer recimo i da uspijemo prodati, banka će uzeti gotovo sve za otplatu kredita, i u najboljem slučaju mi ćemo ostati s onim što smo imali kada smo prodali stan. To bi možda bilo dovoljno za novi početak, za još jedan novi početak, ali da li bi bilo dovoljno za dvoje, za dva nova, ali sasvim odvojena početka?

Mislim, lako je njoj, ona se uvijek može vratiti svom uredničkom poslu, na kraju krajeva, sjećam se, sama je to rekla kada smo razmišljali, a što ako nam ovo ne upali. Uostalom ima i te svoje prčkarije koje radi od smeća s plaže.

A ja?

Rekla je, ništa se ti ne sekiraj, ja ću se pobrinuti za nas oboje, barem za prvo vrijeme, ali sada… tko će se sada pobrinuti za mene?

Jer ja jednostavno više ne mogu u još jednu redakciju, još jednom početi iz početka, od dna, sa crnom kronikom i izvještajima s tržnice, ne mogu još jednom glumiti vječitog pripravnika, vječitog honorarca, ubijati za vijesti i prositi za plaću. To je dobro za klince, koji ne znaju ništa bolje, kojima je Clark Kent oduvijek bio draži od Supermena, Lois Lane, Vicky Vale, ali život nije jebeni strip, i jedino što bih ja sa svom svojom školom, i znanjem, i iskustvom mogao biti je sekretarica za nekog starog, debelog pedera kojemu bih kuhao kavu i pušio kurac između dva diktata…

A možda bi se mogli dogovoriti da meni ostanu svi novci, ili barem veći dio, barem dok ne stanem na svoje noge, pa bih joj onda mogao otplaćivati, u ratama, mjesečno… 

Prene me kucanje na vratima:

- Signor Enzo?!

Požurim, navučem donji dio trenerke, pa otvorim vrata, a tamo Cinzia, s tamnim kolobarima oko očiju, a uz nogu joj torba.

Mi idemo, kaže ona, Mauru su, i tu se nešto smrkne, iskrsle nepredviđene obaveze na poslu.

Ali nećemo vas tražiti povrat novca, pokuša se našaliti Mauro.

Možeš se kladiti da nećete, sine Mauro, pomislim ja.

Naravno da nećemo, glupane, poklopi ga i Cinzia, pa se okrene ponovno meni, oprostite!

Malo je prenategnuto, što smo nakon onoga jučer opet na vi, ali što se mene tiče, gost bira i gost je uvijek u pravu...

A ja opazim Maura koji joj se zabulji u leđa, kao da će pogledom u njima izvrtati rupu, ali se tek ugrize za usnicu, pa onda nastavi trpati njihove stvari u prtljažnik Stila, a Cinzia pokuca na vrata do mojih:

- Signora Mina?! - pa nam se i signora Mina pridruži, i čak se zagrli i izmijeni poljupce u prazno sa signorom Betti, kao da su k’o fol u ovih tjedan dana postale najbolje prijateljice od djetinjstva, ali je u stvari to onaj tip drugarstva i kamaraderije kakvu muškarci stvore u rovovima, u ratu, a žene, žene su neprestano u rovovima, u stalnom ratu s nama, s muškarcima, jedino što mi to s vremena na vrijeme zaboravimo, ali one, one nikada ne.

Pa onda Mina i Mauru pruži ruku i pogled u stilu, ako učiniš nešto nažao jednoj od nas, progonit ćemo te do kraja svijeta, a onda ćemo ti odrati kožu, i jaja nataknuti na dršku metle, što je, čini mi se, i sam Mauro dobro razumio, jer je progutao jednu krupnu knedlu i glavu brzo sakrio natrag u prtljažnik.

A ja samo stojim po strani i mislim - ‘ko te šiša, stari, it’s every man for himself, and every woman for all the others! - takva nam je priroda, i svi smo mi u biti šupci koji uživaju u tuđoj patnji, pravo kaže Marjan Ban.

I nije me pogodilo, sve dok ih nisam vidio kako se uvlače u automobil, sporo, tromo, kao da su u zadnjih tjedan dana ostarili najmanje pedest godina i, istina, on joj je otvorio vrata i pokušao ih zatvoriti za njom, ali ih ona sama povuče i istrgne i skoro mu vratima pričepi ruku. No on jedva da se prenuo, i trebalo mu je dosta da stigne do vozačevog mjesta, a dok je koračao oko auta, ispod glasa je mrmljao, siguran sam da je mrmljao baš:

- Porche vaccanze! Bella Istria?! Si, bella come il mio culo…*

A kada su se oboje našli unutra, još su nam samo uputili po slabašan, kiseo smiješak, i onda bez uobičajenog idiotskog mahanja, i bez trubljenja sirenom, zauvijek se izvezli iz našeg dvorišta. A ja sam gledao za njima i imao sam neugodan osjećaj da sam možda na neki način odgovoran za sve ovo.

I sjetio sam se kada sam kao mali bio kod bake na selu. Baka je imala male, žute, tek izlegle piliće koje je pustila van iz njihove kutije. Pilići su bili mali i smiješni i zabavni i trčkarali su oko mene, sve dok, sasvim slučajno, nisam stao na jedno od njih. Piletove oči su se izvrnule, a mala utroba mu je izletjela kroz mali čmar, i ja sam se osjećao strašno, a baba se smijala kako sam tako trapav.

I stvarno ne znam zašto sam se toga sjetio, osim što mi se na tren učinilo da su Cinzia i Mauro imali izraz lica tog pileta.

A Mina stoji pokraj mene sve dok plavi Fiat Stilo ne izmakne na glavnu cestu

- Odoše Mauro Željezni Majdan i njegova Činčila! - ja joj kažem, tek toliko da se ne osjećam toliko krivim. A ona me pogleda kao da joj pokušavam prodati plahte ili dječje enciklopedije, pa zbriše u svoj stan za sobom zalupivši vratima.

Pomislim, stvarno je dobro izgledala sinoć, i nekako čudno, drugačije, možda čak i pomalo strano, kao da se promijenila…

I tako ja sam ostanem misliti kako je ljubav čudna i vrlo teška stvar, i gotovo bi se moglo reći da se radi o neizlječivom medicinskom stanju, a onda mi postane hladno za glavu, pa odem unutra.

I gledam na TV-u, ‘ko je to, Erikah Badu, ona uvijek ima šarene spotove i ima oči kao vanzemaljac, ili, valjda, vanzemaljka, i mislim, što se to zapravo dogodilo, mislim, to, cijeli taj dil, ljubav i to, pa imali smo mi ljubavi, pa, mislim zašto onda…

Kada se dvoje ljudi pronađe, cijeli svijet postane ljubomoran, i cijela energija svemira želi se ugurati u prostor između njih dvoje. To je valjda nešto kao jedan od zakona fizike - kao gravitacija ili centirfugalne i centripetalne sile, kao kada strpaš dva magneta jedan uz drugi, da se dodiruju istim polovima.

I mi smo poput magneta, svi mi imamo dva pola, imamo guzicu i glavu, i prava ljubav bi trebala biti ona kada se stave dvije glave, jedna uz drugu, ali onda počnu djelovati odbojne sile, jer po prvi puta vidiš, pa mi smo svi slični samo po tome što se potpuno razlikujemo, i uopće nije stvar u tome da, ako volimo pecanje, nađemo nekoga tko voli pecanje, pa da onda zbog toga voli i nas, ili ako volimo ići u kazalište da nađemo nekoga da nas voli i sjedi u sjedalu do nas cijelo vrijeme trajanja neke dosadne predstave, ne, pravo je umijeće naći nekoga tko će zajedno s nama mahati ribičkim štapom na kazališnoj predstavi…

Ljubav je alkemija kojom se postiže da se dva magneta spoje svojim istim polovima, da prestanu biti magneti, da postanu nova, jedna čestica koja će odbijati sve one druge glupe magnete koji vole razarati brakove ili tek upražnjavati neobavezan seks s potpunim neznancima.

I ljubav ne znači uzjahati nekoga jednom tjedno i dovesti ga jako blizu orgazmu, ljubav znači s vremena na vrijeme pasti i otkriti da su tamo uvijek nečije ruke na koje se možeš dočekati, i imati uvijek spremne ruke da ga dočekaš ako on slučajno padne. I ljubav je praviti krevet, i prati suđe, i planirati putovanje za koje se nema novaca, i ići u wc prati zube nakon što je onaj drugi upravo srao, i jesti karfiol, i reći da ti je fin, i čak ti i bude fin, iako ga ne možeš smisliti, i razgovarati kad ti se ne razgovara, i razgovarati kad ti se razgovara, i razmišljati što bi bilo da jedno od vas zgazi auto i ostane nepokretno, i da jedno od vas zgazi auto i da preživi tek kao biljka, na aparatima, a ono drugo da onda mora iskopčati te aparate, i razmišljati gdje ćete se naći nakon smrti, i što ako jedno od vas umre prije, gdje će čekati na ono drugo, i što će jesti dok ovo drugo ne dođe, i hoće li mu možda trebati nekakav strip, ili knjiga, ili časopis, dok čeka…

Jer ljubav nije ni romantičan osjećaj, ni uzvišena apstrakcija, ni neuhvatljivi paučinasti ideal, ljubav je težak posao, ljubav je obaveza, odgovornost, i jedina razlika između ljubavi i bilo kojeg drugog teškog posla, obaveze ili odgovornosti je u tome što je čovjek podnosi pjevajući, što uvijek traži još i nikad mu nije dosta. Ljubav je pronaći nekoga tko je jednako tvrdoglav kao i ti, i sukobljavati se s njim oko svake stvari, od toga što ćete za doručak, pa do toga ima li Boga, i nikada, nikada se ne složiti, ne popustiti, ne priznati poraz, nikada ne osjetiti okus pobjede, ali i nikada, nikada ne misliti drugačije. I još jedna stvar, ljubav je - zauvijek.

Kada se dvoje ljudi pronađe cijeli svijet postane ljubomoran, i cijela energija svemira želi se ugurati u prostor između njih dvoje. To je jako puno energije - cijela energija svemira - i zato je dovoljno samo malo prostora, samo mala pukotina, i svemir će već ugurati svoju cipelu u vrata, trenutak nepažnje, manjak koncentracije, malo kolebanje volje i cijela stvar se može raspasti, a da ni ne znaš kako se to uopće dogodilo. I to je još nešto što je ljubav, naslabija najjača stvar na svijetu i najjača najslabija stvar na svijetu, a najveća greška koju možeš napraviti je da je počneš uzimati zdravo za gotovo, da jednostavno počneš uzimati bez da si nastavio davati.

Kada se dvoje ljudi pronađe, cijeli svijet postane ljubomoran, i cijela energija svemira želi se ugurati u prostor između njih dvoje, jer kad su dvoje skupa, cijeli svijet je sam.     

Šteta da Cinzia i Mauro to ne znaju. Baš šteta.

 

- - -

 

From: bezbwt466@yahoo.com  To: mina-s@net.hr

Subject: Live comfortably

Want to Retire Early?
Tired of Working Long Hours?
Ready to Make Life Really Count...

 

- - -

 

Kuća je prazna. Đine nema, vjerojatno se šulja po vrtu. I on je nekamo otišao. Pokušavam se koncentrirati da ne mislim ni na šta, a što je ponekad najteži posao na svijetu. Očistiti memoriju od smeća.

Sjedim u fotelji, oči su mi zatvorene, pred očima treptaj nepravilnih tamnih linija.

Tišina nema zvuk, ali ima miris, ako se mene pita, omamljujući miris lavande. Možda je to zbog toga što sam radila prerazmještaj u garderobi pa sam prosula sitne suhe cvjetiće po odjeći. Sad sam u blagoj narkozi. Parfumirana agresivnost lavandina grma najbolji je dokaz da priroda ponekad može biti artificijelnija od najapstraktnijeg umjetnika. Lavanda miriše intenzivnije i neprirodnije od bilo kojeg Chanel parfema. Oko kuće smo je posadili da nas štiti od komaraca. Mali zeleni busenovi oblikovani u pravilne zgusnute lopte.

Lopta, punina, krug. Glatka oblina. Ispunjenost.

Tko sam ja i zašto sam ja ja? Da nemam tijelo i lice, kako bi me se prepoznalo? Bi li vrijedilo prepoznati me? Ili u zoni duha nema individualnosti, možda je duh ili duša tek dio klupka, nema imena i prezimena, nema ničega što je svojstveno samo tom duhu, nema izdvojenosti, samo kolektivno bivstvovanje. A možda bih trebala prestati čitati new age priručnike. Na kraju krajeva, s obzirom na krštenje, pričest i krizmu valjda i katolička crkva ima nekakav copyright na moje duševno stanje. Znam da ga ja osobno imam najmanje.

Sve je tako zbunjujuće.

Treba mi boja, neutralna, meka, bijela. Bijelo jedro treperavo na ljetnom lahoru, ispod tirkiznog neba. Bjelina, prozračnost, mir.

And I think to myself what a wonderful world...

Uvijek sam mislila da sam bolja od drugih, još u osnovnoj školi, u srednjoj, na faksu, da mogu bolje i više od drugih, dobro, ne baš u svemu, ali u stvarima koje su meni bile važne. Ali pretpostavljam da svi tinejđeri gledaju svijet kroz te iste ego-trip naočale. A onda u određenom trenutku shvatiš da ima možda još par ljudi koji su te vrijedni i koji ti mogu parirati. A kad konačno shvatiš da ima boljih od tebe, e, onda, mislim da nema bolje riječi za to, onda si sjeban. I tvoja je sreća ako si premašio šezdesetu. Ako se spoznaja dogodila prije, pa, sva je prilika da nikad nećeš premašiti šezdesetu... Jer čemu se boriti ako sam ne vjeruješ da možeš pobijediti... A čemu sudjelovati, ako ne možeš pobijediti... Dobro, slažem se, ponekad se dogodi i izjednačenje, status quo, nemicanje, OK, OK, često se dogodi izjednačenje... pa šta, i tada još uvijek postoji šansa za tricu s pola terena u posljednjoj sekundi.

Lahor je promijenio smjer, jedro se savija stvarajući razne oblike ispod svoje površine, jedro se napne, i evo debelog sumo-rvača ili je to operna pjevačica u kućnoj haljini,  tren kasnije iz njezinog trbuha ispadaju patuljci čije se šiljate kape još brže pretvaraju u male zmijice što migolje, migolje na mjestu, a onda se opet vjetar promijeni i jedro se ispravi...

Najviše mrzim ovo čekanje u kojem se ništa ne događa. Silva se ne javlja, novih kupaca nema, a ja stojim na mjestu i baš ništa ne mogu promijeniti. Osim frizure i raspoloženja: i to iz depresivnog u totalno depresivno. Ne, ne i ne! Toj je riječi strogo zabranjen pristup u radno područje. To je jedna nezaposlena, dokoličarska, destruktivna, lijena i neambiciozna riječ, a nezaposlenima je uvijek ulaz zabranjen.

Idu mi na živce ljudi koji nose optimizam za ukras kao kravatu, prisilno nasmiješeni i stegovno zadovoljni, da ne povrijede šefa na poslu, u crkvi, u autobusu... lažni srećkovići koji plaču samo u zahodu dok puštaju vodu. A još mi više idu na živce depresivci, dvostruki rezači vena, i žrtve psihijatrijskih seansi, svi gutači pralina kao antidepresiva, i redoviti gledatelji drugih sezona američkih humorističnih serija.

A zašto? Jer je sve tako predvidivo, jer se sve izdogađalo već stotinama puta prije i nema nikakve lucidne originalnosti. Smijeh je namješten, suze su umjetne, meni je dosadno...

Ponekad sam tako agresivna, tako ljuta, bijesna, mogla bih gristi sve oko sebe. Ne znam samo zašto: imam svoju kuću, svoj mir, živim u prirodi, sretno sam rastavljena, nema nikog da mi pametuje, da me patronizira i govori mi kamo da stavljam prljave zimske čizme. Možda bih se trebala posvetiti nekoj borilačkoj vještini. Ponovno. Ispuhati malo tu negativnu energiju. To čekanje da se nešto dogodi pretvoriti u čistu energiju. Da, aerobik je kontraproduktivan, on samo zatomljuje bijesove, moraš vježbati da bi dobro izgledala, ne, to je potpuno kriva koncepcija. Moraš vježbati da budeš snažna, da možeš zatući prvog manijaka koji ti nešto dovikne na ulici. To ima smisla.

Škripe škure, sablasno, kao da najavljuju nečiji dolazak.

Svatko tko misli da su kuće samo nakupine stvari, totalni je neznalica. Kuće su prepune zvukova, i kad je najveća tišina, uvijek pucketa namještaj, ili kaplje voda iz slavine, ili tuče zidni sat, propuh lupi vratima, zuji smrdljivi Martin zarobljen u zavjesama... I ako se prepustiš, ta će te građevina pretvoriti u svog roba, u svog pokornog slugu jer neprekidno nešto moraš lickati, šminkati, dodavati, oduzimati, odvijati, zavijati, brisati, čistiti, prolijevati, izlijevati, ulijevati...

Možda je u tome stvar. Možda me ova kuća bojkotira. Ne da mi da je prodam, ne dozvoljava mi da odem, urotila se protiv mene, uništila mi brak, krade mi godine, zatire osobna zadovoljstva, pohranila me među svoje šutljive zidove kao da sam komadić mesa u njezinoj ljušturi. Ne dopušta mi čak ni da ne razmišljam. Možda su ispod temelja podzemne vode koje izazivaju zračenja i zapravo me truju svaki dan, svaki sat, malo pomalo, dok ne iscijede svu energiju iz mene.

Znam što ću, trebala bih se baciti na kopanje, desetak metara u zemlju, ne treba dublje. Kladim se da ću pronaći ili temelje stare rimske vile, ili komadić kakvog lonca, kipića kućnog božanstva, uostalom, pola Arheološkog muzeja u Puli su predmeti iskopani upravo iz Sela. E, pa kad nađem neku štosnu vazicu, po mogućnosti s likovima iz Odiseje, onda ćemo pregovarati. Uostalom, tko zna, možda iskopam i naftu, ili barem vodu.

Još samo da se prisilim izvući iz fotelje.

Samo što u ovim krajevima, država nacionalizira vodu, a nafte, nafte ionako nema ispod crljenice.

Koji peh, a tako je malo falilo.



* Usrani odmor! Lijepa Istra?! Baš, lijepa kao moja guzica...

<<< natrag dalje >>>

- 11 -