back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

From: mina-s@net.hr   To: king-pislav@yahoo.com

Subject: hitno i obavezno

 

Gosti će platiti za smještaj sutra na večer. Rekli su nam spremiti nešto za jelo. U konobi. Bilo bi zgodno da mi donesemo vino. Pa budući da ti ta materija nije strana, možeš ti izabrati, samo daj donesi nešto pitko, u butelji, ne onaj crveni bućkuriš u plastici.

Ljudi će si dati truda, sami kuhaju, prema tome, ako želiš vidjeti svoj dio novca, izvoli doći. U sedam.

Nemoj ni pomisliti da se ne pojaviš, jer, časna riječ, stvarno nećeš ni centa primirisati.

Sutra u sedam.

Minerva

 

- - -

 

Vrijeme je ponekad moj najbolji prijatelj, kada me prati u stopu i teče taman onoliko brzo ili sporo koliko ja želim. Vrijeme je ponekad moj jedini prijatelj i kada sjedim pred monitorom kompjutera, vrijeme sjedi pokraj mene, ali za razliku od većine mojih prijatelja ono ne gura ruku u zdjelu sa čipsom, i ne pije moje pivo.

No čovjek u životu mora praviti kompromise, pa tako i ja imam i par drugih prijatelja, od one vrste koja mi pije pivo, jer vrijeme baš i nema naročito veliku kolekciju piratskih igara, kao npr. Elvis od kojega sam danas posudio «Half-life» kojeg mi je preporučio moj drugi prijatelj, Dino riječima:

- Jebote, odlična je, pokle ča san je igra, ima san noćne more misec dan!

A ja sam zaključio da bi i noćne more bile ugodna promjena u mojoj sivoj svakodnevici, tko zna, možda, ako budem imao sreće, završim sa slučajem epilepsije ili PTSP-a na odjelu psihijatrije u Puli.

Jer, vidio sam jednom, na originalnoj škatuli jedne kompjuterske igre, jer se pirati obično ne trude štampati slične obavijesti, upozorenje da se ne zezate sa njezinim sadržajem ako mislite da bi vas mogao strefiti «grand mal». Dovoljno je pogledati današnje klince pa da vam bude sve jasno - bauljalju nakolo kao mali zombiji, ili se odbijaju o zidove kao psihotične gumene lopte, što ne čudi, jer kako se može čovjek osjećati nakon što je rotacionom strojnicom iskidao na komade buljuke čudovišnih aliena koji mu žele mozak pojesti plastičnom zličicom kao… žele, a odredima marinaca je prearanžirao utrobe ručnim bacačem granata, pri čemu je, naravno, i sam poginuo okrutno, bolnom smrću nebrojeno puta.

I neće proći dugo, a HVIDR-a će dobiti stotine zamolbi za članstvo od tinejđera kojima se ruke tresu pri samom pogledu na playstation-kontroler, a poruka «loading…» na ekranu ih baca u ubilački trans…

Zbog toga mislim da bi kompjuterske igre smjeli igrati samo odrasli, i to oni od trideset, pa na dalje i, zapravo, kad malo bolje promislim, čini mi se da bi djeci trebalo zabraniti da rade bilo što, jer ih svaka stvar može iskvariti ili prouzročiti traume, i zato im treba samo dati u ruke blokove i olovke, pa ako nešto žele napraviti, neka to zapišu, pa neka sa trideset odluče žele li to još uvijek provesti u djelo, jer tridesete su najbolje doba da čovjek krene ispunjavati svoje planove iz djetinjstva, jer, pod uvjetom da je sve u redu, punoljetan je, ima svoju lovu i više nikoga nije briga što će mu se dogoditi, zar ne?

Ali u konobici nema nikoga da mi odgovori, samo mrak koji me strpljivo gleda, i ja gledam njega, i moram priznati da mi se u posljednje vrijeme sve više sviđa, mrak, jer se u mraku svijet čini manji, a što je manji svijet, manje je i problema, a kada noću sjedim u svojoj konobici, pred treperavim ekranom, jedini svijet koji vidim je upravo na ekranu, i nema nikakvih problema, osim nedostatka municije za RPG i ključa za sljedeći nivo.

No ponekad me vlastita glupost uhvati na prepad, pa pokrenem Outlook Express, i onda gledam kako mi se Inbox puni kojekakvim smećem i stvarima koje nisam htio saznati, kao, recimo ovo: … rekli su nam spremiti nešto za jelo… bilo bi zgodno da mi donesemo vino... možeš ti izabrati, samo daj donesi nešto pitko, u butelji, ne onaj crveni bućkuriš u plastici… i… nemoj ni pomisliti da se ne pojaviš… sutra u sedam… potpis: adolfhitler.

… na što ja trebam odmah skočiti na noge, lupiti petama i podići desnicu visoko u zrak, kao da pokazujem koliko bih bio visok da sam kao mali trenirao košarku, i zaurlati:

- Jawohl, mein Fuehrer!!!

Otkuda joj uopće ta ideja - večera s Talijanima - sve na stranu, ali ti ljudi su jako čudni, izgledaju kao one lutke iz horor filmova, «Chucky se ženi», nikada ne znaš kada će oživjeti i dohvatiti mesarski nož. Svi ljudi koji se smiješe, svi oni koji djeluju zadovoljno i sretno, sa svima njima nešto nije u redu i u svakom trenutku mogu pući, a onda je bolje da im se ne nađeš u blizini…

Uostalom, ne želim sjediti s njima i voditi glupe razgovore o prirodi, kulturi, upoznavati se s njima, istraživati gdje smo i jedni i drugi bili, pa uspoređivati bilješke, o Verona je predivna, ali Firenza je nešto posebno, no od svega me se najviše dojmio Rimini, bili smo prošle jeseni, bilo je oblačno, baš kao i sada, da, i plaže su bile puste i djelovale su tako jezovito, u isti mah divno i strašno, tužno i tajnovito, a onda smo se provezli kroz grad koji je sam hotel na hotelu i svuda su sjala svjetla, ali nikoga nije bilo, šarena svjetla koja su sjala ni za koga…

Ali to mora da je njezina osveta, to je ona skuhala, tu večeru, želi mi naplatiti, što sam zajebo prodaju, ali to nije fer, bio sam bolestan, mislim, bilo bi gore da sam onako bolestan izašao pred ljude, mislili bi, pa tu ćemo još zaraditi upalu pluća, ili žuticu, ili sidu ili neko drugo sranje, ali takva je ona, osvetoljubiva do kraja, cijele dane samo sjedi u onoj svojoj sobi i smišlja načine na koje bi mi napakostila, ona zna koliko mrzim upoznavati nove ljude i kladim se da su Talijani samo htjeli biti ljubazni, u stvari su vjerojatno samo nju pozvali na kavu ili nešto, a onda je ona, k’o fol nadahnuto predložila, a zašto ne bismo imali večeru kod vas, Ljubomir, znate, jako voli te stvari, on je inače malo stidljiv, ali obožava upoznavati nove ljude i to mu najviše fali ovdje, jer je upoznao već sve nove ljude u široj okolici i sada više nitko ne želi imati ništa s njim… tko zna što im sve još nije napričala, sigurno im je rekla i da ja jako volim karfiol i tripice, pa ću cijelu večer morati paziti da se ne ispovraćam… kako je samo mogla… uostalom, koje vino da kupim… onaj Medulinac radi dobru mješavinu terana i muškata… a Matošević…

 

- - -

 

From: king-pislav@yahoo.com    To: mina-s@net.hr

Subject: to nije u redu

 

to nije u redu

to što si sredila da nas talijani pozovu na večeru

to uopće nije u redu

ti znaš da ja ne volim takve stvari i kada smo krenuli u ovaj posao ja sam ti rekao da neću sjediti naokolo s turistima po cijele dane i kupovati im poklone i peći kolače i zvati ih na večere

jer što se tiče onoga kad su došli oni ljudi zbog kuće ja sam taj dan bio bolestan i uostalom ona se ženska iz agencije trebala javiti dan ranije

ali šta se može

pretpostavljam da ne možemo svi biti olimpijskog zdravlja kao neki

što se vina tiče

naravno da ću ga kupiti

ja svoje sve obaveze ispunjavam korektno

bez da bilo kome podmećem ili da namjerno ili bilo kako dovodim bilo koga u neugodnu situaciju

ali bojim se da to neće tek samo tako proći

tek toliko da se zna

 

enzo

 

- - -

 

From: agelessskin@aol.com  To: mina-s@net.hr

Subject: Look 15 years younger in 24 hours!

 

Could you or anyone you know benefit from 3 simple products that :

-         shrink pores

-         tighten and firm the neck

-         reduce under-eye puffiness

...

From: Women for Dating  To: king-pislav@yahoo.com

Subject: Extramarital Dating....

 

Adult Dating Site!

MEET THOSE WHO ARE INTERESTED IN NONE COMMITTED, OPEN AND DISCREET RELATIONSHIPS.

 

- - -

 

Nikako da se odlučim. Trenerku ili traperice? Ili bi možda trebalo nešto formalnije, recimo smeđe suknja-hlače i dolčevitu, mislim, ipak je to neka vrst poslovne večere, a ne treba omalovažiti organizatore, šta ja znam... Jantarna ogrlica? Ne, pa ne idem na dejt, samo prsten... ili ništa? Želudac mi je napet cijeli dan, ne znam hoću li biti sposobna išta staviti u usta. Trebala sam odbiti poziv, slagati nešto, bilo što... Lagana maskara, možda bolje da pobrišem? Ne želim ostaviti dojam da sam se spremala za tu večeru duže od tri minute, to je sigurno.

Ugasila sam radio, pred ogledalom, po krevetu razbacane košulje, grudnjaci, jaknice i hlače, potpuna tišina, osluškujem ispred vrata. Iz konobe već dopire agresivni miris pečenja. Na satu je deset do sedam. Htjela bih čuti kako on otvara svoja vrata, želim da ode prvi, mislim, da znam da je otišao, glupo bi bilo da slučajno uđemo zajedno, kao da smo... baš glupo.

Kucanje. Na brzinu navučem dolčevitu i traperice.

To je Cinzia, traži ocat, sve su nabavili, ali zaboravili su to, za salatu, idete, signora Minerva? Evo, pridržite bocu, jabučni, uh, vi to volite? mršti se Cinzia, ja ne, mi uvijek vinski. Na žalost, nemam. Cinzia razočarano sliježe ramenima.

Lijepo je vidjeti plamen u kaminu. Zadnji put smo ga upalili... nije važno kada.

Konoba je oživjela, kao da sam u nekoj drugoj kući, negdje gdje se ljudi ne boje života. Posvuda zdjele, tanjuri, salate, šareni ubrusi, krpe, ukrasne svijeće za podizanje atmosfere; kao da se sprema svadbena večera za mnogobrojnu rodbinu mladenaca. Čak su po zidovima polijepili ukrasne trake i nasred sobe objesili mali crveni lampion čija je rumen oblila cijelu prostoriju.

Mauro, u mojoj pregači, nagrće ostatke žeravice preko peke:

- Capretto sara pronto per un quarto d'ora, ma non abbiamo fretta, giusto?*

Jaretina? Pa gdje su to...?

- Abbiamo fatto amicizia con macellaio nell villaggio** – objašnjava Cinzia.

Mogu misliti, kakvo prijateljstvo, sasvim sigurno ih je koštalo više nego mesara.

Osjećam se glupo, toliko truda, to smo mi trebali napraviti za njih, tu domaćinsku atmosferu, druželjubivost, makar i namještenu, pa šta, trebali smo lagati... Pomažem Cinziji da postavimo salvete koje su, kao i sve ukrase, kupili u Merkatoru, non si preoccupi, non'e costato molto***!

Moji obični tanjuri i serijski pribor u ovom okruženju doimaju se kao šaka u oko.

Prostorija je zadimljena. Otvorit ću vrata, teška, hrastova, vlastitim sam ih rukama lakirala.

Uhvatim za kvaku. Malo zapinju. Trebalo bi ih izblanjati pri dnu. Ali prije nego još jedanput povučem prema sebi... tres! dobijem snažan udarac u glavu, teškim, oštrim bridom vrata, koji me odbaci par koraka natrag, jedva se zadržim na nogama. 

Hvatam se za čelo koje ogrebano, već trne, bol sune sve do nožnih prstiju i natrag.

- Glupane, pazi kako upadaš!

- Aaj, oprosti – Enzo je takav šeprtlja, oduvijek je bio. Ali glavno da vrata otvara kao kralj, kao da je jedini kojeg se očekuje da će kroz njih proći, pompozno, u velikom zamahu...

Tobože mi se hoće približiti, sad bi mi kao pomogao, tipičan trapavac:

- Daj da vidim, makni ruku, stavit ćemo hladan oblog, žlicu, ovamo žlicu – brblja kao navijena baba i stavlja dlan na moju ruku kojom prekrivam čelo. Koščati, glatki prsti, prepoznajem taj dodir, poput struje.

- Molim te, nemoj... – vrisnem glupavo. Malo pretjerano, priznajem. Zapravo histerično.

Baš sam blesava.

On se prepadne da me opet ne bi ozlijedio, a iz ruku na pod padne boca.

Prasak stakla.

Krv na terakotnim pločicama.

Moje se cipelice, od antilopa, kupaju u vinu. Traperice poprskane.

- Oh, Dio mio! – uzdiše Cinzia.

- Che fracasso, che cosa succede al di la?!* – Mauro kojega smo tako nepredviđeno omeli u obredu spaljivanja malog nevinog kozlića u rukama drži dvije viljuške.

Stojimo jedan nasuprot drugome zadihani, nas dvoje.

Između nas crvena lokva.

Izgleda poput djeteta koje zna da je napravilo nešto jako loše i pojma nema kako da to ispravi, sakrije, vrati vrijeme unatrag. Tako mu i treba.

Dim od pečenja štipa za oči pa trepćem nervozno.

- Non fa niente, solveremo tutto, basta soltanto un momentino!** – Cinzia traži metlu i lopaticu.

- Jesi dobro? – pita gledajući me ravno u oči.

Obukao je majicu koju mu je poklonila moja mama. Tamnoplavu s natpisom nekakvog američkog hokej tima. Zar nije rekao da ne voli majice s natpisima?

- Ne, nisam dobro! Pomozi ženi to obrisati, a ja idem promijeniti hlače i cipele! – ja se znam nositi s krizama, uvijek zadržim hladnu glavu. Teatralno izađem iz prostorije.

Pa, sad će izbor oko odjeće biti znatno manje kompliciran.

Kad se vratim, ovaj put u običnoj trenerci i patikama, svi su već za stolom s pečenjem koje se puši izazivajući ponosan osmijeh Maura i Cinzije.

A sad zdravica!

Mauro počne točiti prozirnu Cetinu svakom u čašu, ali sam ja, srećom, na vrijeme sjetim da ga zaustavim.

Čekajte, e il vino?

Cinzia pokaže na plavičastu fleku što je ostala na pločicama.

Dobro to, ali Enzo...

- Zašto nisi išao po još vina?

Mauro i Cinzija se gledaju u nelagodi.

Enzo bulji u mene kao da sam mu se obratila na kineskom.

- Pa, vinarija je zatvorena! – još se usudi i protestirati.

- Naravno da je zatvorena, nisam ni mislila da radi specijalno za tebe, ali... mislim... kupio si još vina, zar ne?

I dalje me gleda, sada pogledom trgovca koji se čudi hirovitim zahtjevima mušterije.

Mauro ne može izdržati pa već čupka komadiće mesa s jarećeg buta, na što Cinzija protestira. Addesso basta, dai, un po di pazienza!*

Ali onda na svoj užas pomalo shvaćam:

- Nisi kupio? Hoćeš reći da si donio samo jednu bocu vina...

- Terana! – on pokušava biti precizan, ali mu to neće pomoći.

- Ja ne mogu vjerovati, pa što si mislio, kako si samo izračunao koliko ćemo kapljica točno popiti, ne razumijem... zašto, pa zar nemaš novaca, mogao si meni reći da...

- Ži-fil-iii! – Cinzia podiže čašu Cetine s očekivanjem.

Smješkam se kiselo kao da gutam ocat, a ne običnu vodu.

- Permeti? Be, addesso chredo che ci possiamo dare anche del tu, che ne pensi?** – gleda me Mauro crvenih obraza dok mi reže veliki komad mekog mladog mesa. Kako bi bilo da sad kažem da sam vegetarijanka?

- Certo! – prihvaćam pobratimstvo lica u svemiru i smješkam se Cinziji.

Jedemo u tišini. Salata je od rukole, topi se u ustima. Šteta što nemam apetita.

- Molto buono, molto buono! – mljašće Enzo punih usta.

- Prima del viaggio, abbiamo comprato un libro con le riccette originali della cucina istriana, e abbiamo fatto qualche provetta!* – Cinzia nudi kruh, ako netko želi, kukuruzni.

Prije nego smo došli, punih mjesec dana kuhali smo samo istarske recepte, priznaje Mauro, htjeli smo vas iznenaditi, malo!

Gledam Enza koji mi sjedi nasuprot. Ništa. Ni trunke grižnje savjesti na njegovom blaženom, sitom licu. To što bi u stvari mi ljudima trebali platiti, a ne oni nama, to njega očito ništa ne brine. Glavno da se on pojavio ovdje, i sad svi zbog toga trebamo pasti u delirij.

Razmišljamo da si kupimo kućicu ovdje, Cinzia nas gleda s iščekivanjem.

Ali zašto, zašto ljudi misle da je uvijek bolje tamo gdje nisu?

Naravno, ne baš odmah, brzo dodaje, vjerojatno obeshrabrena hladnoćom Enzovog i mog prijema.

- In futuro – pomaže joj Mauro održati entuzijazam. Kad se malo sredimo financijski, skupimo novaca, znate ono nasljedstvo, klimam glavom u znak razumijevanja, e, pa onda, sviđa nam se ovdje, ljudi su ljubazni i priroda je tako, tako... naturale, sě, proprio naturale!

Cinzia i Mauro se smiju. Tako su veseli, da ne pripadaju možda kakvoj kršćanskoj sekti, neće valjda još i gitaru sada izvući...

Tanjuri se brzo prazne. No, grazie, ma kakvi, ne mogu više.

Cinzia je donijela CD Lucia Dalle pa razgovor skreće na talijansku suvremenu glazbu.

- Nema toga! – tvrdi Enzo, kako taj čovjek voli bombastičke izjave, to je nevjerojatno – Nema više nacionalne glazbe, samo MTV proizvodnja!

Ne bih se složio, svaka glazba ima vrijednost ukoliko je jedinstvena, a upravo je nacionalnost, jezik, kulturni background ono što joj daje karakter i pamtljivost, Mauro komentira dok pomaže Cinziji spremiti tanjure, a ja joj dajem znak da sve ostavi, da ću ja to sutra oprati.

Sada je dezert na redu. Ferrero rocher.

Nismo imali vremena za pravi kolač, opravdava se Cinzia i nudi kavu, ali kako je već kasno nitko ne želi riskirati neprospavanu noć.

Mauro ustaje i u kutu konobe prtlja nešto po svojoj torbi.

Cinzia nabraja što ih sve čeka kad se vrate kući, posao, obaveze, ali nemojmo više o tome, mi previše pričamo, sad recite vi nešto o sebi.

I Enzu i meni zaledi se lice.

Nismo baš razgovorljivi, kao osobe, naročito ja ne, on se pokušava izvući, kolegijalno i uvijek misleći o onom drugome...

Mislim, kako uspijete održavati takvo imanje? navaljuje Cinzia.

Sad je na meni red da odgovorim pa se izvlačim s glatkim: Podjela posla.

Ili, u prijevodu, ja radim veći dio! Enzo pokušava biti duhovit na svom šepavom talijanskom. Prebacujem se na hrvatski, s jednim sasvim talijanskim dobrodušnim osmijehom kojeg ne skidam:

- Ili, u prijevodu, ti ne možeš držati u redu ni jedinu prostoriju u kojoj živiš jer ne znaš podnositi obaveze, dragi moj – svrbi me ova trenerka, nije upila dovoljno sunca, ali i jer sam je zbog njega morala obući.

- Ja sam barem dosljedan u svojim obavezama, a ne predomišljam se svakih pet minuta! – govori to i ceri mi se u lice.

Cinzia i Mauro vjerojatno ne razumiju ni riječ, osim ako mjesec dana prije dolaska nisu išli i na ubrzani tečaj hrvatskoga.

Ali kako da na to ne reagiram, pa nisam rupa u koju svatko može vikati svakave idiotarije o carskim ušima:

- Toliko poštuješ obaveze, da tjeraš kupce i onda kad su već skoro platili kaparu!

A-ha, to ga je iznenadilo, neka mu.

- To nema nikakve veze s ničim, bio sam bolestan. Uostalom, nisam ja prvi koji je počeo cmizdriti da bi išao doma i da bi natrag, u grad, da vidi mamu i tatu i prijatelje, a, već si zaboravila? – Enzo udara nisko, ali nije važno, navikla sam.

- A nisam ja prva koja je prekršila obećanje! – ljuta sam, najradije bih zagrizla u nešto, tvrdo, po mogućnosti u njegovu ruku.

- Kakvo obećanje?

- ‘Ajde, sad se praviš važan!

- Ništa se ja ne pravim, kakvo obećanje?

- Da ne bi sad ponavljala tu pred ljudima!

Mauro koji se vratio za stol drži Cinziju za ruku i oboje nas blijedo gledaju. Vidi se iz aviona da su već tri puta zažalili što su organizirali ovu večeru.

- Šta pred ljudima, izvoli reći, ne možeš se sad izvući, kakvo obećanje?

- Nije važno, ja...

- I soldi, soldi sono qui, abbiamo lasciato anche la mancia!* – jaukne Cinzia kao da je netko tuče i gura šarene euro novčanice na sredinu stola.

- Vidi, što si napravio!

- Ne, ti si to napravila, ne možeš dva pišljiva sata izdržati da ne maltretiraš sve oko sebe!

- Ti maltretiraš!

- Ti!

- Mrzim te!

- I ja tebe!

- Bene, noi... – Mauro muca.

- Scusate ci... – pokušavam se opravdati i ustajem od stola.

No, pa ne treba nikakvih objašnjenja, tješi me Cinzia, te su stvari normalne u braku, zar ne?

- Noi siamo divorziati!** – odbrusim hladno.

Cinzia i Mauro u šoku.

Nisam znala da će to na njih tako snažno djelovati. Kao da im je netko naglo oduzeo zrak.

Ipak, pokušavaju nas smiriti, mene, njega, sebe, ovu večer... Cinzia se diže od stola. Nemojmo donositi nagle odluke, govori ubrzano, hvatajući dah, sada nije vrijeme, nama je žao što smo inzistirali, mislili smo dobro, mi ćemo se maknuti, vidjet ćete, sve će se izgladiti, tako smo Mauro i ja, često, imamo rasprave, ali ovdje, ovaj kraj, ovo nam je dalo nade, nemojte nas obeshrabrivati, ne, Mina, razmisli, pa se okrene u drugom smjeru, Enzo, nikakve odluke preko noći... priroda, predajte se prirodi, slušajte ritam oko sebe...

A kad joj objasnim da smo razvedeni, službeno, s pečatima i potpisima, sudski, i de facto i de jure, već godinu dana i više, Cinzia se sva uozbilji. Na trenutak mislim da će se onesvijestiti. Tako je problijedjela i gotovo da je prestala disati.

Tada zajeca. Doslovno.

I uskoro plače glasno, neutješno, dok joj prozirne suze klize niz otekle, okrugle obraze.

Mauro je pokušava zagrliti.

- Vattene da me, tu, E tutta colpa tua, E un segno, io lo sepavo, lascia mi, voglio stare da sola, lasciate mi tutti!*** – Cinzia pokrije lice dlanovima i izjuri van, poput kakve mučenice, stalno trabunjajući o znaku i prstu sudbine.

- Sono distrutto, che avvette fatto, gente, che vi abbiamo fatto per distrugerci cosi, perche, perche?* – Mauro širi zjenice i gleda nas gotovo luđački. Pogrbljen, nema snage ustati.

Pojma nemam što se događa.

No, Mauro govori, poput glumca u monologu, naviklog vječno iznenađivati naivnu publiku, ja sam kriv. Nije bila nikakva ozbiljna veza, zapravo je to bilo prvi i zadnji put, zatekla nas je u zahodu, znate, Cinzia i ja radimo u istoj kompaniji, samo na različitim odjelima, trebala je donijeti neke papire iz računovodstva taj dan, ali kako ima slab mjehur, često mora u WC. Možda ništa ne bi primijetila da... Kad sam uzbuđen iz mene izleti ta glupa riječ, znate, jedna od onih što ostanu iz djetinjstva, nije vam jasno ni zašto ni otkuda, ali jednostavno ispliva iz sjećanja, moja je... nema veze, uglavnom Cinzia je, dok je puštala vodu u svom WC-u čula mene kako šapćem...

Mauro poseže za čašom vode, kao da pokušava isprati vlastite riječi. A zatim šuti i gleda ispred sebe, netremice, prazno.

- Sara tutto bene, non ti preocupare, credi mi! – Enzo ga potapše po ramenu – Dimentica, e tutto sara come prima!**

- Si? E perche dovrebbe dimenticare, e?*** – Zašto bi? Za takve stvari treba platiti, dečki moji!

Mauro me gleda pokajnički i potreseno, kao da sam upravo potopila i onaj posljednji papirnati brodić na kojem je plovio ostatak njegove nade.

Osjećam kako me umor svladava.

Moram otići odavdje, čim prije.

Sve zbog glupog vina, da ga je donio, lijepo bismo se bili opustili, i nikome ne bi popustili živci. Kad se na nekoga ne možeš osloniti, onda jednostavno ne možeš.

Čujem Cinziju kako plače u sobi iznad.

Nemam snage tješiti je.

Moram leći, makar na kratko...

U polusnu čujem Maura kako se penje po stepenicama u svoj apartman. Enzo kraj njega, nevjerojatni Enzo: A ona riječ koju govoriš, znaš, u uzbuđenju, ako nije tajna...

Možda već sanjam, o, nadam se...



* Jarić će biti spreman za petnaestak minuta, ali ionako nema žurbe, zar ne?

** Sprijateljili smo se s mesarom u selu.

*** … ne brinite, nije puno koštalo!

* Koja lomljava, što se tamo događa?!

** Nema veze, sve ćemo riješiti, samo tren!

* Sad je dosta, strpi se malo!

** Dozvoljavaš? Pa sada već možemo prijeći na «ti», što misliš?

* Prije puta kupili smo knjigu s originalnim istarskim receptima i malo je isprobali!

* Novci, novci su tu, ostavili smo i napojnicu!

** Mi smo razvedeni!

*** Miči se od mene, za sve si ti kriv, to je znak, znala sam, pusti me, želim biti sama, svi me pustite!

* Ja sam upropašten, što ste učinili , ljudi, što smo vam mi učinili da nas tako uništite, zašto, zašto?

** Sve će biti dobro, ne brini se, vjeruj mi ... Zaboravit će i sve će opet biti kao prije!

*** Da? A zašto bi trebala zaboraviti, a?

<<< natrag dalje >>>

- 10 -