back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Sjedimo u «Dvi salpe», Elvis, Dino i ja. Jutros smo trebali ići na barku, ali je vrijeme bilo loše, bilo je prerano. Još jutros sam bio u redu, a sada mi se čini da bi najpametnije bilo umrijeti.

Dogovor je bio krenuti u pet, ali kada sam u šest stigao do “Dvi salpe” tamo je bio samo Elvis koji je pomagao barba Uliju da otvori konobu.

- Ča si bija do porta?!

- Ne, a ti?

- Ma, baš san pensa pojti, ali san doša najprvo na jeno kafe.

Pa smo sjeli na barba Ulijevu termoakumulacionu veliku poput trolejbusa i čekali da on starta kafe-aparat. Gusti mulj prvog espressa još nije ni procurio, a na vratima se pojavio Dino:

- Ča ste bili do porta?!

- Ne, a ti?

- Ma, evo, baš san pensa pojti… - pa nam se pridružio na peći koja je sad već počela ugodno žariti, a toplina se dizala iz dna kralježnice sve do mozga i polako otapala teški omotač od sna u udobnu maglicu lijene obamrlosti.

Uskoro smo se našli za našim stolom, pred šalicama iz kojih se dizao vruć, zamaman miris koji nam je grlio lica i tjerao nas da se cerimo jedan drugome kao budale. Ribe su se, mislio sam, izvukle - za danas.

A onda je barba Ulio pred nas iznio po bisku i jedan sasvim poslovan prijedlog:

- Čujte, dica, a kako bi bilo da vi meni pomorete nasići drva. Jučer san hi nabavija za grill. Dobijete marendu, užinu i večeru i sve ča morete za popit, ali morate finiti danas, jer san susedu blokira ulaz u garažu.

Na to smo se mi samo pogledali - sve ča moremo za popit?! - pa smo umjesto bilo kakvog potpisa na ugovor o radu, iskapili one biske, stresli se od zime koja nam je pobjegla iz kostiju od ljute rakije, a Ulio nas povede iza konobe gdje je stajao pravi mali brežuljak ispiljenih drva.

Nije da nam koljena nisu lecnula pred leševima cijele jedne šume, ali smo se sjetili onoga - sve ča morete popit - pa smo Ulija poslali po još jednu bisku, jutro je bilo prilično friško, a mi smo se bacili na posao.

Kako je Ulio imao samo dvije sjekire, dogovor je pao - Dino i ja ćemo cijepati, a Elvis će cjepanice slagati pod stepenice gdje je barba Ulijo držao drva za roštilj.

Nakon prva dva zamaha sjekirom odmah sam uočio nekoliko problema.

Prvi je bio u tome što nisam imao radne rukavice. Elvis svoje uvijek nosi sa sobom, jer automehaničari, baš kao i koncertni pijanisti moraju čuvati ruke. Čak je to za automehaničare možda i bitnije, jer nitko nije poginuo od loše izvedbe Schuberta, ali bi loše podešene kočnice nekog mogle stajati glave.

Dino je ribar, koža njegovih ruku tvrda je poput dijamanta i on ponekad, iz šale, čavle zakucava golim šakama, ponekad, kada popije stvarno previše, to radi i glavom i ja sam se uvijek pitao što bi se dogodilo kada bi popio stvarno, stvarno previše, i pokušao šakom zabiti čavao u vlastitu glavu, tko bi se pokazao tvrđi - šaka ili glava.

Ali ja, ja sam najeb’o - postalo mi je to jasno nakon prvih pola sata, kada su mi bijeli mjehuri poiskakali na dlanovima, ali mi je barem neku utjehu predstavljalo to što sam koliko, toliko uspješno održavao korak s Dinom.

Do marende smo obavili dobar posao, ali sam do marende iscrpio sve svoje zalihe snage, i zato sam samo sjedio i gledao one fuže sa šalšom, i nisam mogao razumijeti kako će mi oni pomoći da ponovno uzmem sjekiru u ruke, a pivo koje je išlo uz njih dao sam Dinu i Elvisu da podijele između sebe.

Nakon toga sve je bilo kao u snu; jednom kad su žuljevi pukli, držalo sjekire kao da mi je sraslo s dlanovima, i ja sam mlatio i mlatio, Elvis i Dino su stali za ručak:

- Za večeru imamo slane srdele i sira i njoke sa srnetinom - Ulio nas je obavijestio, sav ozaren zbog sve manje hrpe pred susjedovom garažom, ali sam ja samo cijepao ta drva kao nikada do tada, i jedino što sam mogao svakoj cjepanici reći, prije nego što bih je lupio po glavi, bilo je da će mene to boljeti više nego nju.

I boljelo je, ruke su mi postale dva broja duže, a ramena se ovjesila, i nisam bio siguran da li ću se više ikada moći ispraviti ili će me morati pokopati u zakrivljenom lijesu, znoj mi se cijedio niz lice, srce mi je tuklo sporo, i visoko u sljepoočnicama, tum… ta-dum… tum… hvatajući ritam prema mojim udarcima o panj.

A cjepanice su frcale oko mene i s njima i posljednji fragmenti moje zdrave svijesti, dok na kraju nije preostala samo šuplja ljuštura bola koju je Dino na kraju morao spriječiti da ne iscijepa i sam panj.

No, koliko sam se osjećao loše dok smo radili, još gore mi je bilo kada smo konačno sjeli za naš stol na koji je barba Ulio posložio slanih srdela i sira, maslina i ukiseljenih lučica, i tri bukalete svog najboljeg vina, dovoljno velike da Veli Jože u njima opere noge.

Sjedimo tako, Elvis, Dino i ja. U toplini konobe rastalio se onaj oklop od mraza koji je moje izmučeno tijelo držao na okupu, i svaki mišić bolno pulsira i bubri i samo oči mogu pokretati amo, tamo, po tanjuru, baš kao da su dva zrna graška koja pokušavam nabosti na viljušku.

Ruke ne mogu ni podići iz krila gdje leže krepane, kao pregaženi galeb, i samo se nagnem naprijed i srknem malo vina, sve ča moren popit, a taj jedan gutljaj, umjesto da ode u moj želudac, sune ravno u moj mozak i zada mu odlučujući udarac.

Jedan… čujem suca kako odbrojava… dva… okrenem se Elvisu kojem iz usta visi rep slane srdele, on me gleda zbunjeno, a ja mu samo šapnem… tri… da me kad završe odvedu kući kako znaju i umiju… četiri… ključ mi je u vanjskom lijevom džepu jakne… pet… a sad… šest… ja ću tu malo odrijemati… sedam… a ako umrem… osam… želim mali sprovod, bez popa, a limena glazba neka svira onu pjesmu: I sold my soul to the company store, ma znaš onu, ide nešto, m-m-m, and what do you get, another day older and deeper in debt… devet… klasičan knock out!

I tada mi glava padne na tanjur kao glavno jelo, i još sam samo par trenutaka na ovom rubu svijesti, i dok tako teško dišem, sjetim se uzrečice koju je moj otac često koristio:

- Od rada, sine, još nitko nije umro! - i padne mi na pamet, jebiga, kakve sam ja sreće, bit ću prvi.

 

- - -

 

From: 123Greetings.com  To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: Got Plans tonight?

 

...

From: dgfh135@freenet.com  To: mina-s@net.hr

Subject: Get discount Halloween masks and costumes now!

 

- - -

 

Kiši cijeli dan, cmizdri, uporno. Zamaglilo prozore pa sam sama sa sobom u svojoj arci, baš me briga što se događa vani.

Jedino mi društvo pravi Toni Morrison i dobro mi je. Neka se zna.

U kuhinji se malo nahvatalo plijesni po uglovima. Vlaga je da je možeš grabiti zaimačom pa su se sitne plavičaste grudice ugnijezdile nepozvane. Nakon sprejanja, moram ostaviti otvoren prozor da se raziđe smrad klora. Sreća pa vjetar puše u drugom smjeru.

Listam kuharicu Sestre Vendeline i tražim neki specijalni recept.

I ja bih poput sestre Vendeline htjela biti časna sestra. Ponekad. Bez pritiska imovine i materije, tek predanost ideji, posvećena samopromatranju i edukaciji. Časna sestra u aleksandrijskoj knjižnici, recimo. Meditiranje i naučavanje. Potraga za znanjem kao svetim gralom. Hladni samostanski zidovi, prašnjavi spisi, ponekad u posjetu svrati fratar Seann Connery sa svojim pomoćnikom Christianom Slaterom.

Tikvice s patlidžanom - nemam sve namirnice, mesni složenac sa špinatom – previše mesa, možda zelje s krpicama? A za dezert jabučna zmija.

Danas slavim važan datum. Dan spoznaje, dan kada smo davno prije nekoliko tisuća dana napravili jedan nesmotreni korak i prozborili odlučno da, kao da nas svi đavli na to tjeraju. Ali nema razloga za zabrinutost. Svi su potpisi povučeni, sve vječnosti svedene na razumnu mjeru, čak smo se fino uklopili u statistiku da svaki drugi brak završava razvodom. I jest. A ja sam nakon svega ozbiljna žena s iskustvom. Da sam pisac, mogla bih napisati bestseler. Da sam glumica, konačno bih mogla dobiti karakternu ulogu, jer one sitne bore oko očiju, i one nešto krupnije između obrva – one su svjedočanstvo; da smo u okršaj ušli s poštenim namjerama, više ili manje se časno borili, te na kraju izašli kao prekaljeni ratnici. Godišnjica braka. Ili razvoda, čega ono?

Znam, što ću, kombinacija pšeničnih klica i špinata. OK? Dil!

Sestra Vendelina mi se smješka dok plešem po kuhinji. Mi smo žene zakon. Da su muški najbolji kuhari? Još jedna šovinistička fabrikacija. Oni se samo lakše kreću među loncima i špaherima, jer nemaju grudi i bokova.

Zašto smo se vjenčali u doba godine kada su Mrtvi dani? Zar to nije bio dovoljan znak? Miris krizantema i rastopljenih stalaka za svijeće.

Napustit ću svoje tijelo i promatrati se, recimo sa tavana. Čisto da vidim što radim, sjesti na drvene grede i izbuljiti svoje energetske lemurske oči. Ovdje mi jednostavno nedostaje perspektive.

Bubnjanje po crijepovima. Možda vani padaju žabe, možda je danas početak smaka svijeta, a da ja o tome pojma nemam. Možda imam tek nekoliko dana života pred sobom, i to je sve. Možda je ova kuća sa svojim šutljivim stoljetnim zidovima zapravo moja grobnica, i nebo je zapravo samo vrh pokrova, iza njega tek nakupina zemlje koju su nekad davno tu natisnuli polupijani grobari praćeni histeričnim smijehom danskog princa.

I što ako je Shakespeare govorio istinu, ako je sve što je napisano u literaturi istina, ako svi pisci u stvari ne maštaju nego pripovijedaju događaje koji su bili ili jesu zbilja. Što ako su pisci zapravo jedina lucidna bića na ovoj ludoj planeti. Ako je njihova mašta zapravo prozor svijesti, mala rupa svjetlosti kroz koju u naše mozgove prodire stvarna slika svijeta, ali je mi zbog egocentričnosti, sebeljubivosti i opće šizofrenosti ne želimo prihvatiti. Radije sjedimo kraj kamina, radijatora ili termoakumulacione (ovisi kako su nam zvijezde financijskog uspjeha naklonjene) i tješimo se da vampiri ne postoje i da lovac nije mogao izvući Crvenkapicu i njezinu baku žive, nakon što je vuku rasporio trbuh... Jer ako smo neku literaturu imenovali realističnom, budući da opisuje slijed događaja koji se mogao ili se može dogoditi u stvarnosti, onda je cijela literatura takva. Ako pri tome uzmemo u obzir da je centar za maštu, svojstven svakom čovjeku, a naročito razvijen kod pisaca, zapravo odraz naših sjećanja iz bivšeg života, recimo, na način na koji se Platonova duša prisjeća svojeg idealnog postojanja prije postojanja, onda je jasno da su upravo pisci jedini govornici prave istine, nikakvi lašci. Prema tome je Platon sam sebi skočio u usta.

Špinat je ispao malo bljutav, možda sam ga prenaglo otopila. I kolike količine! Zašto ne naprave pakiranja za samce, kao da svi moramo imati sretne debele obitelji sa sedmoro djece. Treba se žaliti udruzi za zaštitu potrošača, mislim, to je direktno ugrožavanje prava s obzirom na broj. Ja se sad ili moram prejesti s odmrznutim zelenjem kao da sam nekakva preživačica ili pak baciti u smeće ostatak, zapravo veći dio, što je isto kao da bacam u smeće dvadeset ili trideset kuna. Tako je uvijek. Frižider mi je prepun otvorenih i na pola ispražnjenih paketića, bočica, čašica.

Ovaj je svijet čista diktatura, diktatura neznanja i bezosjećajnosti. Mrzim ga.

A ako svaka moja misao ima posljedicu u svemiru, nekakvom paralelnom ili okomitom vremenu, baš kao što svaki moj čin ima vidljivu posljedicu ovdje? Recimo ta mržnja, teoretska i neopipljiva, ali ipak promišljena, ipak izbubrena iz elektriciteta u mome mozgu, što ako je ta misao upravo nekog ubila tamo negdje gdje još ne znamo da uopće ima života, a kamoli posljedica. Možda svaka naša ideja, bez obzira da li bila promišljena, napeta i duboka ili pak slučajna, usputna misao, možda sve one ubijaju i uskrsavaju egzistencije negdje drugde. Ili moju vlastitu? Ako se ovisno o tome što mislim, mijenja moj horoskop? Da, Kata bi rekla da je to istina. Treba samo pogoditi koje misli misliti.

Što trebam misliti da, recimo, sada odjednom bude ljeto?  Zašto uopće želim da bude ljeto usred jeseni? Zašto uvijek želim nešto što nemam? Možda jednostavno nikad nisam odrasla. Tako sam beznadno razmažena. Da mi sad dopliva, kroz ovu srebrnu kišu jedna zlatna ribica ravno iz priče, i kaže mi da poželim tri želje, ja bih se vjerojatno žalila da su tri želje puno i previše...

Jest ću pred televizorom. Danas je takav dan, nema se što pametnije raditi. Uostalom, sutra ću se baciti na čitanje Fausta, pa da malo odmorim vijugice prije zaleta...

Da vidimo što ima... Na «Kabel 1» japanski akcioni s neuvjerljivim, mehaničkim čudovištima.

U kući je tiho. Osluškujem.

Čini se da sam sama.

Nisam gladna, ali jedem, mehanički, da ne postanem anoreksična, da ne postanem anoreksično čudovište, neuvjerljivo.

Taman kad se Godzilla sprema repom spljoštiti glavnog junaka u azbestnom odijelu, cak! Nema struje.

Vani grmi.

Vjerojatno je Elektroistri opet iskočio kakav osigurač.

Stvarno grmi.

Možda se to Bog ljuti na mene? Tko će ga samo znati zašto?

 

 

- - -

 

From: minerva-holidays@yahoo.com     To: donner marcus

Subject: Buchungsbaestetigung

 

Sehr geehrte Herr Marcus!

 

Vielen Dank fuer Ihre Anfrage. Ja, wir haben freie Unterkuenfte fuer 10 Personen fuer Ihren gewuenschten Termin – vom 24.12. bis 3.1. Wie Sie auf unseren Web-Seiten gelesen haben, die Buchungsprozedur is naechstens:

Wenn sie unseres Angebot akzeptieren (der Preis plus Kurtaxe und Anmeldungstaxe ist in der Preisliste – auch am Internet, wie Sie wahrscheinlich schon angesehen haben) senden Sie uns eine Buchungsbaestetigung mit der Zeit Ihrer Ankunft. Dann werde ich Ihnen noch eine E-mail mit Wegbeschreibung senden – damit Sie sicher sein koennen das die Wohnung Sie und Ihre Freunde warten will.

Dei Bezahlung macht man im Bahrgeld (im Kunas oder Euro).

Ich freue mich Sie und Ihre Freunde bald kennenzulernen.


Mit freundlichen Gruessen!

Mina Stipančić*

 

- - -

 

From: Anglea  To: ejlhwqa@alltel.net

Subject: Las Vegas wants you!

You have been selected by BestFree to win one of the following fabulous prizes!

 

- - -

 

Više ne idem baš često u Pulu. Ne znam u čemu je stvar. Valjda me veći broj ljudi deprimira. I stalno ono, kiša pada, a svi idu u suprotnom smjeru od tebe. Oni žure na posao, ti žuriš u videoteku, oni se vraćaju s posla, ti ideš u videoteku, djeca idu u školu, ti ideš u birtiju, i iako ti je drago; misliš, ja sam drugačiji, jedan jedini, neponovljiv; poželiš da je gužva i u tvom smjeru i da ne moraš stalno lomiti valove ljudi koji naviru iz brodogradilišta; kao nekakva jadna, sjebana, usamljena stijena.

I onda uđeš, u gluho doba dana, oko npr. četiri u birtiju i konobar te jednostavno ne vidi, on nikoga ne očekuje u ovo doba, i njegov mozak ne registrira tu anomaliju koja bi naručila kavu ili šta-ti-ja-znam, i ti postaješ nevidljiv kao onaj čovjek H. G. Wellsa, s jedinom razlikom što bi ti da nešto pokušaš ukrasti ipak završio u zatvoru.

Ali nevidljivi čovjek konačno dobije svoju kavu i mineralnu, i to tako da konobaru izmakne ruku na koju se ovaj podbočio i kunja, pa onda potraži zgodno mjesto gdje može, neprimijećen, promatrati ljude. A u stvari, to nevidljivi čovjek samo promatra sebe, svoj odraz u prozorskom staklu i misli, čudna stvar, ali čini mi se da sam se promijenio, i moram priznati da nisam siguran da se radi o promjeni na bolje.

Mislim, vidi samo onu malu, srednjoškolka, cijelo ti njezino dupe stane u dlan, takve sam prije desetak godina sanjao, mlade, vrckave, neiskusne, dok sam bio njihovih godina nisu me šljivile ni pet posto, ali sam znao, kad odrastem, nađem dobar posao, kad se obogatim, kupim svoj vlastiti stan, samo ću takve kupiti naokolo, pa ih voditi u svoj stan i tamo ih nemilice trošiti, svaku večer drugu, ili možda jedan tjedan jednu, drugi tjedan njezinu najbolju prijateljicu, no sada kada o tome razmišljam padne mi na pamet, čovječe, pa ja sam još kao klinac planirao postati pedofil!

Ali, nekako, na sreću, taj plan mi je propao, i iako sam se uvijek potajno nadao da ću mu se vratiti, s vremenom sam shvatio da je za mene život bal na kojem dame biraju, i osim jedne površne veze s kolegicom iz redakcije, koja bi se prije mogla nazvati nesporazumom nego vezom, jedina dama koja me izabrala… je skužila da baš i nisam nekav poseban plesač.

A sada kada ponovno imam svoj stan i kada sam ponovno sam, sve te srednjoškolke izgledaju potpuno drugačije, i, hvala bogu, još uvijek nisam dovoljno star da bilo kojoj od njih budem otac, ali me obuzme čudan osjećaj kad pogledam njihova lica, glatka, sjajna, glave lake i prazne, od fine tanke plastike, imam osjećaj da bi se samo ulubile kada bi ih malo jače pritisnuo, a ako bi ih polegao na postelju oči bi im se automatski zaklopile, kad pogledam njihova lica…

Ali u tome je upravo problem, jer prije nisam gledao njihova lica, dvadeset i pet godina sam učio gledati ženska tijela i, naročito ljeti, kada nisam imao pametnijeg posla, ili kada moji starci nisu imali para da me pošalju na more, jedina zanimacija mi je bila sjediti na zidiću i promatrati cure, njihove noge, stražnjice, grudi, i zanimljivo bi bilo kada bi se našao netko iz društva, pa bismo onda komentirali, a komentari su se uglavnom svodili na, joj, šta bi joj radio, a tek ovoj, vidi koje sise…

A sada, isto tako, sjedim naokolo, gledam, vječiti promatrač, ali mi moje znanje ženske anatomije slabo koristi, jer mi se pogled neminovno digne sa njihovih dojki na njihova lica, koja mogu biti i lijepa i ružna, i simpatična, i nadrkana, ali su sva jednako strana i nikako mi ne uspjeva da nađem to što tražim, to neko poznato lice..

I u tome je zapravo problem, što tako sjedim, i ništa se ne diže osim mog pogleda, i što se s vremena na vrijeme izgubim, moj se pogled izgubi pa lice srednjoškolke kao po pravilu odluta na lice penzionera koji kopa nos, s njega na gospođu koja preko usta drži papirnatu maramicu da joj, jamačno, hladan zrak ne bi pozlijedio bolan zub, pa na dijete u kolicima koje izgleda kao lice kakvog metuzalema, svo sivo i zeleno od smrti, i baš kao da sam progutao nekakav opak acid, otkrivam veliku tajnu - mala djeca dolaze sa istog onog mjesta kamo odlaze ljudi nakon što umru, i sve je to ista lokva energije u svemiru iz koje duše kaplju u obliku novorođenčadi, ili se u nju cijede kao mrtvi, i siva, zelena boja na obrazima djeteta je tek razmazani pečat svemirske agencije za kontrolu kvalitete života, baš kao što su ljubičasti pečati veterinarske inspekcije na svinjskim polovicama…

I kao što sam jednom prije mogao cijele dane sjediti i gledati djevojke, tako sada mogu po cijele dane sjediti i gledati ljude, da bi mi na kraju od svih lica najzanimljiviji bio mali pas, koji pokušava sjesti na pločnik, ali mu je prehladno za guzicu…

… ili se možda pokušava posrati, ali ga rijeka ljudi što se vraćaju s posla, ili idu na posao, ometa u koncentraciji.

I mislim, čudna je to stvar, dvadeset i pet godina čovjek nešto traži. I onda to nađe i tek što je to našao, ponovno to izgubi, pa ponovno traži. No ovoga puta zna što traži, ali jednom kada zna što traži, jednom kada zna čije to lice želi prepoznati u gomili, potraga nije ni malo lakša, zapravo sve postaje neusporedivo teže i kompliciranije…

A konobar mi donese pelinkovac koji sam naručio i ja podignem čašu prema svom odrazu u staklu i prema svim tim ljudima koji se gube po ulici, a vjetar ih gura s jedne strane ceste na drugu kao suho lišće…

Sretna godišnjica, Mina!

 

- - -

 

Selo je ustvari čarobno lijepo mjesto. Kiša je na čas prestala pa šetam u prozirnoj kabanici i čizmama pazeći da zaobiđem lokve. Tiho je i pospano. Uz rivu projuri tek neki stari automobil pretrpan željezarijom ili ribarskim mrežama. Barke u uvali, glatke i bijele, poput školjaka. More je mirno kao razliveno ulje, neprozirno, mračno.

Mahnem Dinu i Elvisu koji čiste brod. Plastičnom posudom izlijevaju kišnicu u more.

- Ča je, dečki, čemu preša, pa još će padati! – pokazujem na oblake što nam vise nad glavama kao namotaji šećerne vune.

- Je, će, vjerojatno... – glupavo se ceri Dino dok rukavom briše nos.

- Ali nimamo niš pametnijega za delati! – Elvis odgovara ozbiljno poput đaka koji ne smije propustiti priliku za jednu laku peticu.

Čekam trenutak da vidim hoće li još nešto reći. Ali kako se i dalje samo glupavo gledamo, poput pripadnika suprotnog plemena, mi i vi, objasnim da idem, što nam svima izazove olakšanje.

Asfalt se lijepi za đonove, zrak je slatkast, prepun mirisa što se s bjeličastim dimom pare valjaju iz otvorenih kuhinjskih prozora. Salpe u brudetu, dinstani kupus, maneštra... Nosnice mi se nadimlju kao da sjedim pred prepunim tanjurom.

Na pješačkoj stazi što vodi prema hotelskom naselju trče mršavi atletičari u trenerkama na kojima piše Portugal. Dosta sportaša dolazi u Selo na zimske pripreme, ali oni se uglavnom drže sportskih terena u zoni autokampa i zapravo gotovo da ne dolaze među nas, civile. Za njima u brzom hodu, ljuljajući se u kukovima poput lutka na koncu brza Livijo. Livijo u svojoj nepodšišanoj bradi, u ušima iz kojih vire dlake, na debeljuškastom trbuhu i pogurenim ramenima nosi legendu, baš kao i svi lokalni čudaci svijeta. Bio je najbolji bubnjar u okolici, svirao na zabavama, oduševljavao djevojke i izazivao ljubomoru mladića s tamnim naočalama i briljantinom u kosi. Bilo je to u vrijeme kad je rock'n'roll bio mlad. Ali jedne večeri, mogla je biti kristalna Mjesečina na zvjezdanom nebu, ali i nije morala, dok se Livijo sa svojim instrumentom vraćao kući, umoran i zadovoljan, ispunjen onako kako to samo potpuno sretan čovjek može biti, noga je stala na nešto tvrdo, nepredviđeno, neprobojno, nešto što je zacvililo pod stopalom i već sljedeći trenutak vrisnulo u dimu. Bila je to mina zaostala još od Drugog rata.

Nekoliko posjekotina liječnici su zašili bez većih problema. Međutim, njegove su uši izgubile oštrinu sluha. I, a da to nitko u prvi mah nije primijetio, dok su ga u bolnici svi tapšali po leđima, a stare žene mu suhim prstima iscrtavale znak križa na čelu, nešto se dogodilo s njegovim očima. Kao da je netko na njih navukao duboke zastore i sakrio one sjajne iskrice što su razgaljivale maštu histeričnim mladim djevojkama. Bubnjanje nije prestalo. Nikada. Samo se preselilo negdje duboko u Livija.

Taj ritam i dalje tuče u njemu. Očito je to zbog toga što je neprekidno u pokretu. On stalno hoda, nekad sam, nekad se prikrpi turistima ili slučajnim prolaznicima, bez obzira na kišu ili sunce ili buru, obično uvijek u kratkim rukavima, lica otvrdnulog i grubog, Livijo udara ritam cijelom Selu i okolici, cijelom Svemiru. Jen-dva, uhvati me ako možeš…

Sve su suvenirnice na obali zatvorene. Čekaju ljeto pospane, oblijepljene papirima i zaštićene lokotima. Terase su prepune otpalog lišća koje nitko ne mete. Uredi malih turističkih agencija s požutjelim reklamama za vožnju glass-bootom. Samo u «Dvi salpe» uobičajena luzerska ekipa seoskih dokoličara.

Ovdje je život kao na Kapuralinovoj slici, ulje na platnu. Jednostavno nije stvaran. Kristalno jasni potezi: kamene kućice s crvenim krovovima, visoki zvonik sa srebrnim križem što siječe nebo na pola, gole ladonje, ulične lampe koje gore i po danu. Sve je tako glatko, ispeglano, magličasto, sjetno, bez velikih ambicija, bez svjetle budućnosti, nema vatrometa, nema blještavila, tek svakodnevica.

To sam htjela, zar ne? Nekad davno, ni sama se ne mogu sjetiti kada. Ni zašto.

Klinka na skuteru bez kacige. Nekoliko trenutaka kasnije za njom jure još dva skutera koji se utrkuju. Zuje dosadno kao muhe što mahnito udaraju u prozorsko staklo.

- ‘Ajde, curo, šta se vučeš kao da je cijeli svijet propao! – prepoznajem Snježin glas za leđima.

Pomažem joj nositi vrećice teške kao da je kupila cijeli dućan.

- Spremaš se na kampiranje?

Ona crveni i šuti. Snježa uvijek crveni, ispod svoje široke, staromodne odjeće, sva od čipkastih kragni, vrpci, ukrasnih botunića i volančića, sliči na upraviteljicu kakvog ženskog konventa.

- Neki private party, a? – ne dam joj mira, ali ona i dalje uporno šuti, gleda ispred sebe i hoda, odrešito, dok joj se ramena tresu od udaraca peta o pločnik.

- Kako je na poslu? – zapravo i ne želim znati,  jer, kako može biti u školi?

- Dobro je, danas smo dobili termin za nastup na Turbo Limač Šou pa je cijela škola na nogama. Igramo u četvrt finalu, znaš – Snježa se hvali.

- Znači, sutra se vidimo? – petak je i vrijeme za sastanak.

- Bojim se da ne, nisi gledala program? Nensi te treba danas nazvati, tako je rekla. Nema serije. Stavili su neku izvanrednu političku emisiju, nekakve gluposti o vojsci i porezima, uglavnom Seks i grad tek sljedeći tjedan...

Uuuu, to loše podnosim. Zaista. Došlo je iznenada i nemam pripremljen nikakv rezervni plan.

- Izgleda da je tako dobro i ispalo. Jer Nensi ide s malim k svekrvi, Kata ima dejt...

Snježa me skroz dotukla i najradije bih joj naredila da me pozove na kavu, ali vidim da joj se žuri.

Odjednom nam netko trubi za leđima.

To lokalni manijaci... okrenemo se, Snježa sa u rukavu spremnim ukorom pred isključenje, ja, totalno rastrojena, i gotovo bijesna...

- Ciao, signora Mina! – Cinzija izviruje iz automobila – Come va?

Mašem glavom s umjetnim instant osmijehom prilijepljenim na lice.

- Senta, Mauro e io abbiamo pensato di preparare una bella cenetta per noi quattro, domani sera, che ne pensa? Allora potremo anche pagare per l'allogio. Cuciniamo noi!*

Prije nego se uspijem snaći, Cinzia već zatvara prozor Fiata. Još je čujem kako samouvjereno, ozarena lica dovikuje:

- Alle sette, la dove c'č il camino, ci vediamo!**

Mauro već starta i još jednom stisne trubu kao da pozdravlja cijeli izviđački odred.

- Evo, sad i ti imaš posla da izabereš toaletu! – smješka se Snješka dok se oprašta sa mnom i otvara ulazna vrata svog dvorišta. Prozori na njezinoj kući su osvijetljeni, iako znam da stanuje sama. Sada sam sigurna da me neće pozvati na kavu.

To moram curama ispričati.

Čekaj, šta je ono Cinzia rekla? Per quattro? Četiri čega? Ne misli valjda da...



* Subject: potvrda rezervacije... Poštovani gospodine Marcus! Zahvaljume na vašem upitu. Da, imamo slobodan smještaj za 10 osoba za vaš željeni termin – od 24.12. do 3.01. Kako ste mogli pročitati na našem web-sajtu, procedura rezervacije je sljedeća: Ukoliko prihvaćate našu ponudu (cijena s boravišnom pristojbom i prijavom je u cjeniku – također na internetu, kako ste vjerojatno već primijetili), pošaljite nam potvrdu rezervacije zajedno s vremenom dolaska. Tada ću vam poslati još jedan e-mail s opisom puta – kako biste bili sigurni da će apartman čekati vas i vaše prijatelje. Plaćanje se vrši u gotovini (u kunama ili eurima). Bit će mi drago uskoro upoznati vas i vaše prijatelje. Srdačni pozdravi...

* Mauro i ja smo razmišljali o jednoj lijepoj večerici u četvero, sutra na večer, što kažete? Tada možemo riješiti i plaćanje smještaja. Mi kuhamo!

** Vidimo se u sedam, tamo gdje je kamin!

<<< natrag dalje >>>

- 9 -