back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

From: mina-s@net.hr   To: king-pislav@yahoo.com

Subject: Auto

 

Enzo,

sutra ću trebati auto, pa ključeve ostavi ili u autu ili u poštanskom sandučiću.

To je sve.

Minerva

 

- - -

 

Kata voli Matta Damona, Nensi se ne miče s Garyja Coopera još od svoje petnaeste, i to crno-bijelog, iz faze s Marlene Dietrich i Grace Kelly. Ja za svaki film izaberem svog miljenika. Cure kažu da to baš i nije fer, ali što se mene tiče, tako je najuzbudljivije, mijenjati filmske zvijezde kao stare hulahopke.

Četvrtak je dan za kino. Nije važno što igra, gledamo sve, čak i Disneyeve crtiće, naročito njih. Iako lažiraju povijesne činjenice kao u Anastaziji i uče djecu da su lavovi roza boje i da mogu pjevati, volimo se prepustiti patetičnim pjesmuljcima Eltona Trubadura Johna.

Jedino kino u gradu ima pokvareno grijanje, tvrde stolice i najuže prolaze na svijetu. Tako da nam noge stoje direktno do ušiju onih što sjede ispred nas, a mi za svojim leđima osjećamo koljena onih iznad nas. Kao da gledaš film iz boba četverosjeda. Kata još ima mota kupiti kokice i Fantu pa je glasno srče kao poluzačepljeni slivnik.

Ni ovaj put ne znamo što igra. Uvele smo običaj da prolazimo kroz hodnik kina s navučenim kapama i šalovima pazeći da ne gledamo u postere i najave. Jednostavno se dokotrljamo do blagajne i kupimo karte za predstavu u sedam. Sjednemo, čekamo, i trudimo se ne slušati što pričaju u sjedalima do nas da nam ne pokvare iznenađenje.

Kino je poluprazno, ipak svih nas tridesetk gledatelja sjedimo u sredini gdje se najbolje vidi. Ispred nas, na milimetarskom razmaku od naših koljena, trojica tinejđera pristojna izgleda. Nešto se došaptavaju. U takav sam se materijal zaljubljivala kao srednjoškolka. Visoki, šutljivi, lijepo razvijeni.

Snježa danas nije došla jer ima neki sastanak, a Žaklina ima predavanje.

I... zatvaramo oči i šapćemo da ne čujemo najave za sljedeće filmove. Kata priča viceve o plavokosim tipovima, sama ih izmišlja, kaže, to je njezina dužnost kao žene... Mrzimo reklame – one ubiju cijeli čar priče, za današnjeg gledatelja dovoljna su dva kadra da snimiš o čemu se radi, a čemu onda gledati film ako znaš što te očekuje. To je za ziheraše koji plate ulaznicu da bi gledali tu i tu glumicu za koju točno znaju u kojoj će minuti filma raskopčati bluzu i kada će glavni junak zamalo izbjeći smrt. Ako se ne dogodi nešto od toga, pa Brad Pitt slučajno pogine u prvom kadru, onda je graja i protestiranje.

Sudeći po glazbi, bit će neki akcioni triler. Nema poznatih imena, tu i tamo neka faca iz televizijskih serija.

Ops! Što se događa s mojim koljenom? Ne bih se mogla kladiti, ali čini mi se da sam osjetila dlan na njemu, ali samo na trenutak. Dečki, dečki!

Gledam cure. Kata mirno žvače svoje kokice, Nensi briše nos i netremice gleda u ekran.

Možda imam halucinacije. Za svaki slučaj privučem koljeno, koliko je to moguće. Nema veze.

Film se razvija predvidljivom brzinom američke akcije. Automobili, oružje, barovi... Evo rješenja za arapsko pitanje. Svi bi Arapi, Venecuelanci, svi oni koji trpe zbog američke gramzivosti za naftom i mi koji se solidariziramo s malima i slabima, trebali ne odlaziti u kino kada se prikazuje jeftina američka produkcija. Bojkot jedne od najznačajnijih USA industrija. To bi slomilo imperijalizam vladara svijeta, a filmofili bi u kinima konačno mogli gledati prave filmove, u kojima se ne propagira Coca Cola i Reebokice. Dobitak bi bio dvostruk, politički i umjetnički.

A opet, ima mnogo čari i u gledanju novca na ekranu, tko može odoljeti raskoši i bogatstvu, gledaj, kad ne možeš imati!

Noga mi klizi, moram se ispraviti.

Da ja imam kino, stolice bi imale ugrađen masažer za stopala i ramena. Mogle bi se, naravno, pomicati tako da se film može gledati iz ležećeg položaja i obavezne trodimenzionalne naočale.

Glavni junak upravo je s pištoljem skočio u bazen. Bijeli zidovi vile i krvav trag na pločicama.

- Prestani, čuješ me!

Ne, to nije na platnu.

Nensi i ja se pogledamo.

Netko se izdiže u redu ispred nas. Točno ispred mene.

Glavni junak izranja iz bazena s nečim u ruci. Čini se kao policijska značka.

- Kučko jedna, dobro hoćeš li prestati!

Ljudi se došaptavaju. Glavni junak u sljedećem kadru hoda s ručnikom oko bokova u hotelskoj sobi, ne, nije James Bond.

- Ništa ona mene ne čuje!

Na svoj užas sada shvaćam da sam u središtu pažnje nevidljivih lica u polumraku dvorane. Jedan od one trojice klinaca ispred nas zakoračio je prema gore. Dok sam se osvijestila, on me već ščepao me za kosu i snažno me  povukao.

- Ej, ej! – Nensi i Kata ustaju u panici.

Polumrak je. Tek nejasna svjetlost s ekrana obasjava nasilnika koji se nadvio nad moje lice. Promuklim histeričnim glasom sikće:

- Pičko jedna, hoćeš da te razjebem ovdje, a? Šta se guraš, a? Misliš da se sa mnom možeš zajebavati! A? A? Šta je?!

Srce mi lupa u grlu, u ušima, u nosu. Što se događa? Čekaj, je li ovo stvarno?

Ali prije nego što uspijem domisliti, on zagnjuri licem u moja prsa. Ej!

Kata je gurnula nasilnika nogom u leđa, tako da je pao na mene.

Glava mi je sada slobodna, a rukama odgurujem divljaka od sebe.

- Govnarke jedne, glupe babe! – grakće primitivac dok se odmiče. Pri tom mi dlanom pritisne grudi oslanjajući se na moje od panike tvrde bradavice. Jauknem.

Sada se i ostala dvojica mafijaške trojke prijete. Jedan od njih vuče Nensi za jaknu koju ona bespomoćno stišće u rukama kao da će se tako zaštititi od psovki i galame.

Potući ćemo se. Ruke mi drhte spremne na obranu. Pofajtat ćemo se s klincima!

Srećom netko pali svjetlo u dvorani.

Redar u plavoj kuti ozbiljna lica, zadihan:

- Koga vraga tu izvodite?! – pogledom koji izjednačava i koji ne pravi razliku između napadača i napadnutoga gleda nas s nervozom i nestrpljivo zareži – Zašto prekidate predstavu? Kakva je to galama!

Obrazi mi gore od bijesa. Kosa mi je raščupana.

- Gospođice, pa barem ste vi zrelije od ovih mulaca! – dobijem ukor od redara, kao da sam jedina u cijelom kinu – 'Ajde van!

Na trenutak mi nije jasno kome govori, a čini se ni ostalima.

- Dečki, idemo, tornjajte se!

- Ali, zašto mi, one su prve počele – jedan od trojice protestira.

- Smeće jedno balavo, kako se usuđuješ! – grči se Nensi.

Ipak, balavurdija izlazi oblačeći jakne. Onaj glavni manijak okrene se i pljune redara u leđa.

Ovaj se zatrči za njima, ali delikventi su već vani.

Još sam uvijek u šoku. Film se i dalje vrti na platnu, iako je svima u kinu zanimljiviji live show.

Vraća se redar bezuspješno maramicom pokušavajući pobrisati pljuvačku nasred leđa. Njegovo izborano lice uokvireno sjedinama sada je potpuno iskrivljeno.

- Gasi svjetla! – naređuje razjareno i dodaje, da nam ne ostane dužan:

- Drage moje gospodične ili gospođe, što već jeste, ne bi se čovjek tome od vas nadao!

I dok izlazi mrmlja obraćajući se drugim gledateljima:

- Danas nema granica, to je, sve se miješa, žensko, muško, mlado, staro, prokleta mlađarija...

Konačno se gase svjetla.

Sjedamo da dođemo do daha.

- Što je bilo? – pita me Nensi šapatom.

- Što je bilo?!! – odgovara Kata – Klinci se pomamili, gamad pubertetska, to je bilo! Tri puta mi je jedan od njih majmuna taknuo nogu! Nisam htjela raditi scenu, mislila sam, djeca, proći će ih... A oni krenuli u ofenzivu.

Izađemo prije nego je film uopće završio.

Ruke mi drhte, od straha, od nervoze i bijesa - sakrijem ih u džepove, uostalom, prilično je svježe. Osjećam se čudno golo, kao kornjača koju je netko na silu izvukao iz njezinog oklopa, zebe me, zebe me ta ranjivost, izloženost.

I sve tri znamo ono što najviše boli. Da smo bile u muškoj pratnji nikad nam se to ne bi dogodilo. Prokleta muška solidarnost. Oni se boje jedan drugog, a mi smo im samo lijepe igračke.

I mrzim njihove mame i sestre, glupače koje ih uče da budu takvi, neodgojeni, nasilni, da ne spremaju i ne čiste za sobom, koje ih uvjeravaju da su gospodari svijeta i koje robuju njihovim hirovima. Glupače!

Vozim cure kući. Šutimo gotovo cijelo vrijeme.

Imam dojam kao da u ustima žvačem živu, prljav, otrovan osjećaj. Mrzim biti nemoćna, mrzim razmišljati da mi uopće treba obrana. Život je takva usrana džungla u kojoj neprestano treba hodati s nožem za pojasom i očnjacima koji ti vire iz usta. I nikad sam ne možeš određivati kako će ti dan izgledati, uvijek se nađe nekakav seronja koji će se pobrinuti da zagospodari tvojim slobodnim vremenom, da se nametne svojom nasrtljivošću i primitivnošću.

Mrzim ljude.

- Buona sera, signora Mina! – iz mraka dopre glas čim sam zalupila vratima Opela.

Stresem se.

Oprostite, nismo vas mislili prestrašiti! Cinzia maše ručnom svjetiljkom, jedinom krpom svjetlosti u mračnom dvorištu.

- Buona sera! – prisilim se biti ljubezna. Noć je vlažna, hladno mi je i želim se što prije zavući u krevet, da ne mislim više, da ne dišem.

Tako je lijepa večer, nadamo se da vas ne smeta što smo pogasili sva svjetla na ulazu, objašnjava Mauro dok petlja oko nekakve tubaste cijevi. Iz drugog pokušaja shvaćam da je to teleskop.

Gledamo zvijezde, oblačno je, ali smo uspjeli vidjeti Orion, objašnjava Cinzia, ovdje je tako mirno, božanstveno!

Božanstveno!

Hoćete li probati pogledati, dođite, lijepo se vidi, nudi mi Mauro već namještajući stalak tako da ne mogu odbiti.

Saginjem se i predajem zjenicu leći. Svjetlucave prskalice na gustoj tamnoj pozadini.

Zvijezde. Filmske ili svemirske, uvijek jednako ravnodušne prema sitnim životima ovdje dolje.

 

- - -

 

From: chrispn336@your.com  To: Valued Customer

Subject: You've Got A Friend In Me  

Real girls real dates real FUN..

...

From: dr_medshl622@yahoo.com  To: mina-s@net.hr

Subject: Lose 10 pounds this month     

 

- - -

 

Iza kuće smo, tek malo dalje od sjene koju baca stara smokva - senilno staro drvo koje uporno lista svake godine, ali koliko smo tu još nije dalo ploda - imali mali vrt sa začinskim biljem. Moja ideja je bila da iza kuće posadimo pet, šest biljki marihuane, čisto za domaću upotrebu, za nas i naše prijatelje, ali ona nije htjela ni čuti; misliš da bismo postali previše popularni među turistima, sjećam se da sam je pitao, a ona je rekla, ne, samo mislim da bismo postali previše popularni među policijom.

Pa je tako vrt sa začinskim biljem ispao kao nekakvo kompromisno rješenje, pa smo ga imali neko vrijeme, a sada ga imam samo ja.

Tu dođem kada mi se zapravo ne da ništa raditi, ali imam snažnu potrebu da izgledam zaposleno. Mislim, te biljke me zapravo i ne trebaju, čak mi se čini da im idem na živce. Sve ih se može naći i u prirodi, samonikle, ali sam ih ja posijao tu, jedne uz druge, u geometrijski pravilne gredice, pa im redovno svratim da sjedim među njima na malenoj klupici i čupkam korov i sitnim zemlju malim grabljicama koje izgledaju kao proteza za šaku iz prvog svjetskog rata ili nekog horor filma.

I ne znam jesam li možda kao malo previše čitao Carlosa Castanedu, ali čini mi se da ponekad komuniciram s tim bosiljkom ili anisom, ali mi se isto tako čini da mi oni uglavnom pokušavaju poručiti da im smetam i da bi bilo bolje da odem u anus.

Odjednom:

- Buon giorno, signor Enzo! - niodkuda bane gospođa Betti sa onom vrstom razdraganosti i entuzijazna kakva se obično može naći na Rai Uno, u njihovim maratonskim nedjeljnim programima koji počinju prije nego što pijetlu zazvoni budilica, a traju sve dok Mjesec od umora ne padne s neba, vođeni uvijek istim parom voditelja od kojih je on mali, crn, ako je moguće i ćelav, ali zato ludo samouvjeren, a ona visoka, plava, prsata i ako je moguće, u posjedu još nekog talenta, kao što su pjevanje visokih nota, i bacanje vitkih dugih nogu visoko u zrak.

- B’đorno… - ja zaustim, ali Cinzia ne čeka, već ona skakuće između gredica, i čupka moje biljčice, jednu njuši, drugoj listove mrvi među prstima, bez straha žvače grančicu peršina, i ispituje me, što je ovo, a što ovo, a ovo je dobro za ovo, a ono za ono drugo, i sama odmah odgovara, da, ružmarin, da, mažuran, da, stolisnik…

A onda:

- Piantaggine*? - pita ona, i saginje se nisko prema meni, valjda da mi ponudi bolji pogled u svoj dekolte, a ja samo slegnem ramenima, pa joj ponudim univerzalni odgovor, klimnem, gore, dolje, zatim za svaki slučaj, lijevo, desno…

U tom trenu u vrt dokaska i signor Betti:

- Buon giorno, signor Enzo! - pa zagrli svoju gospođu kao da se nisu vidjeli najmanje tjedan dana, a u stvari nije prošlo ni petnaest minuta otkako je iz nje izvukao svoj penis da, umjesto u nju, svrši po njezinom oblom trbuhu i posteljini koju ću ja poslije morati stavljati u veš-mašinu.

Pa se njih dvoje malo pohvataju kao da mene i nema, ali me on ponovno spazi, taman prije nego što bi se stvari mogle zakomplicirati, pa se nasmije, široko i blesavo, raširi i ruke i udahne glasno, i zbrza nešto o ariji, a ja pomislim, u jebote, pa neće valjda sad još i pjevati.

Ali umjesto toga on me obavijesti koliko su se puta on i njegova gospođa uspješno parili otkako su došli tu kod Mine i mene, na što ona pocrveni do ušiju, a on za sve optuži svjež zrak i sol, a ja pomislim, da mi ta informacija baš i nije trebala, naročito jer zidovi u kući i nisu baš idealno izolirani, a i stara bračna postelja u njihovom apartmanu škripi, čak i kada se u nju stavi mrtvaca, pri tome ne mislim da smo ikada imali mrtvaca u njoj, to je više tako, figurativno…

Onda ona među mojim biljkama primijeti i celer, debele stapke što strše iz zemlje sasvim erektivno, pa se sjeti da je i on afrodizijak, ali joj nije bilo dosta njezino vlastito sjećanje, nego je informaciju htjela provjeriti i kod mene:

- Č vero? - što sam ja skoro shvatio kao poziv na grupni seks, i već sam smišljao izgovor u stilu, bi’ ja, ali sam siguran da Mina neće biti zainteresirana, kad signor Napol-leone, a napol Mauro, baci jedan brz pogled na sat pa obavijesti svoju ženicu da su planirali ići na plažu i da im je bolje da krenu, ako misle napraviti malu šetnju prije mraka, na što ja pomislim, da, da, bolje je da krenete, i oni odu.

Kasnije, dok sam bio pod tušem, pokušao sam zamisliti sebe u sendviču između gospođe i gospodina Betti, i moram priznati da je zamišljanje išlo prilično dobro dok sam se zadržavao na Cinzii, sve dok, odjednom, nisam na svojoj stražnjici osjetio Maurov dlakavi trbuh i ukrućeni alat, i učinilo mi se da mi je na uho šapnuo:

- Caro…

Već sljedeći tren onom telefonskom slušalicom tuša panično sam mlatio po slavini i došao sam k sebi tek kada sam se greškom udario po prstu, pa sam gol, mokar i isprepadan izjurio iz kupaonice… 

Ostatak dana proveo sam zamotan u četiri deke, jedući sladoled koji mi je preostao u zamrzivaču od prošlog ljeta i pregledavajući crtane filmove iz svoje kolekcije. Bambi, Pinocchio i Snjeguljica su me vratili u nevino doba djetinjstva, ali tek nakon što sam pogledao i animiranog «Gospodara prstenova» uspio sam zaboraviti da sam tek jedan običan seksualno opterećen, vrlo vjerojatno ugrožen, sasvim sigurno poremećen, isfrustriran, jadan, izgubljen, usamljeni luzer…

Ali nismo li svi?

 

- - -

 

From: donner marcus     To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: buchungsvoranfrage

 

Sehr geehrte Damen und Herren,

falls dieses mail doppelt ankommt, dann bitte ich um Entschuldigung. Wußte nicht, ob es geklappt hat.

Also ich würde gerne anfragen, ob in der Zeit vom 24.12.02 bis 03.01.03 eine Ferienwohnung frei wäre. Wir sind 10 Erwachsene im besten Jahre und möchten unsere Weihnachtsferien in Istrien verbringen.

Wäre Ihnen sehr verbunden, wenn ich baldmöglichst Bescheid bekommen würde.

Mit freundlichen Grüßen

Donner Marcus*


Babys Komplett-Ausstattung bei eBay. Ob der erste Kinderwagen, Babybekleidung, Kindermoebel, Hochstuhl, Babys Pflege oder Babys erstes Spielzeug.

Hier finden Sie neue und gebrauchte Babyprodukte zu gunstigen Preisen. eBay, der weltweite Online-Marktplatz! http://www.freenet.de/tipp/e-bay

 

- - -

 

Valovi zajahali na škrape pa ih rasute u srebrnim kapima vlažni vjetar raznosi prema oranicama na obali, u zrak, prema nebu. Trstike raspuštenih vlasi drhture pod naletima juga, i šušte, kao da međusobno razmijenjuju dugo skrivanu tajnu.

Skupljam naplavljene predmete na obali, daske, plastiku, ostatke ribarske mreže, sipine kosti, čak i jednu grill-tavu, darove ljudi ljudima preko bezvoljnog posrednika mora.

Ovo je, mislim, jedna od najljepših plaža u Istri i što je najbolje, samo na 10 minuta hoda od moje kuće. Moje, vlastito, vlasništvo, imanje, posjedovanje, kako to neuvjerljivo zvuči u ovoj širini. Plaža se proteže kilometrima, nepredvidljiva, karakterna, čas pitoma – obluci valjani valovima, čas zgužvana, namrštena – škrape u čijim se šupljinama skrivaju rakovi, puževi, priljepci; kozice u toplim bazenčićima u kojima se miješaju more, kiša i pljuvačka vikend-šetača. Ali ima tu i visokih napetih šiljaka što savijaju tabane i dube đonove mojih cipela. Pejzaž tada podsjeća na satelitske snimke nekog od pustih planeta Sunčeva sustava. Mogla bih tako hodati satima, fakirski odlučna da se podvrgnem iznenađenjima – jer iza niza grozda stijena odjednom se stvori usjeklina, i ispod se mreška more, tamno, neprobojno, ulovljeno u liticu kao u školjku.

Onda opet predvidljivo skakutanje s hridi na hrid. Pokoja mesnata biljka pripijena uz kamen, blaga na dodir, glatka, gotovo pitoma.

Pa me okruže galebovi, pregovarači, brbljavci, pravi napasnici. Tamo preko, kojih četristo metara zračne linije od obale je otok Levan, isprepleten gnijezdima tih gospodskih ptica boje snježnih oblaka. Njihova krupna, flekava jaja u proljeće prekriju tisuće divljih narcisa koje samonikle rastu na otoku; i sve se pretvara u bezbroj puta ponovljenu malu epopeju o ružnom pačetu koje samouvjereno prerasta u jednu sebeljubivu, ponosnu letačicu. Levan je ljeti prepun jahtaša koji dolaze ovamo zbog pješčane plaže, jedinog finog tkanja za izležavanje bakrenih tijela stranaca u ovom moru kamenja i soli. Tada galebovi moraju s otoka. Možda su zato tako ljuti kad vide čovjeka. Zimi je otok njihov, i tjeraju me, ne žele ni da ga promatram. Ljudske su oči kradljivice, dok gledaju, mogle bi uhvatiti otok u svoju mrežu i sakriti ga na nekom nedostupnom mjestu, samo za sebe.

Volim dodir vjetra na licu, tada znam da je priroda živa, da je sve živo, i da je sve u međusobnom djelovanju, u bezgraničnom kolanju neugasive, vječne energije.

Kad smo tek došli ovamo, izluđivala me ta neprestana vlaga u zraku, u kući, u postelji, imala sam dojam da spavam u vodi, sve mokro, znojno, ljepljivo. Ali s vremenom sam naučila da je to neka vrsta životne otopine koja nam omogućava da opstanemo, koja daje okus jelu i miris emocijama. Znatno manje koristim sol otkad sam ovdje, u salatu je uopće ne mećem, nema potrebe.

Moj se vrećasti ruksak na leđima pomalo puni. Oblačno je već tjednima, nema sunca da zaklanja horizont pa mogu nesmetano gledati u daljinu. Na pučini tanker s titanskim dimnjakom, ispred mene dvoje ljudi. Hodam. Muškarac i žena zamotani u debele kapute kao da su na sjevernom polu. Ona sagnuta prebire po kamenju, a on se uhvatio za njezine bokove, naslonio se svojim preponama na njezinu izbočenu zadnjicu i stoji uspravno, poput svjetionika.

Možda je to rješenje. Prestati skupljati i prepustiti se elementima. Poput svjetionika svoje svjetlo darovati noći, naravno, bez da guziš nekoga ili netko tebe. Prestati se brinuti za stvari, one samo opterećuju. Biti ribar. Ne, i on ima barku kojoj mora svako proljeće strugati kobilicu, pa lakirati, pa kupovati nove dijelove, pa ješke, pa mreže...ne... treba biti lovac, svaki se dan koncentrirati minimalno, samo zato da bi se uhvatilo jelena, oradu ili papalinu za objed, spavati pod nebesima, i umrijeti mlad i iscrpljen, potpuno ožet.

- Salve, signora Mina, come va?

Mauro i Cinzia, svjetioničari u eskimskim odijelima dočekuju me ozareni, u licu crveni od jugovine.

Objašnjavam zašto sam ovdje, kao da uopće trebam razlog. Ljudi porazno djeluju na mene – uvijek traže dodatne razloge za to što netko jest; kako, odakle, s kim u rodu, u vezi s poslom, koga poznajete, ja ne glasam za njih, on posjeduje hektare, prodajemo...

Htjeli bismo razgledati vaše figurice, možda i kupiti koju, nudi se Mauro, a Cinzia se već dala na posao. Pomoći će mi da sakupim što više materijala.

I u trenu saznajem više nego što sam mogla poželjeti. Cijelo rodbinsko stablo Bettijevih, materijalne prilike koje uključuju uređenje planinske kuće u Alpama i obećano nasljedstvo od stare Maurove tete u Rimu. Cinzia je vrlo aktivna u svojoj župi pa je bila jedan od organizatora za dovođenje Humanitarne pomoći za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u vrijeme rata. Mauro misli da je Berlusconi mafijaš, ali onda mi gorko-slatko namiguje: A tko nije! I još:

- Tutti insieme in Europa unita!

Ali kupovati britansku govedinu bilo bi pravo samoubojstvo, i... zatim, gotovo sažalno, solidarizirajući se s mojom nevidljivom domovinskom tugom, stvarno nam je žao što Hrvatska nije ušla u Europsku uniju sad, u prvom krugu!

- Va bene questo? Guarda Mauro, guarda che bello! – Cinzia mi pokazuje napuštenu, vretenastu kućicu nekog izbjeglog račića. Pa, poslužit će.

Turisti su djeca po profesiji. Svatko tko je odlučio putovati u neku nepoznatu okolinu, bez obzira da li je to susjedovo dvorište ili Zabranjeni grad u Pekingu, ponaša se po određenom nepisanom, ali postojanom kodeksu. Turistički manuelni priručnik uključuje nekoliko obaveznih pravila od kojih je vjerojatno najvažnije slijedeće: Svemu se čudi i divi kao da je najveća znamenitost koju si do sada vidio. Time postižeš dva vrlo važna zgoditka. Prvo, daješ domaćinu mogućnost da iskaže svoje znanje (što je predmet jednostavniji, to je veća mogućnost da domaćina nećeš dovesti u neugodnu situaciju), a drugo, daješ na značaju samom sebi jer si, eto, u svom kratkom životu na zemlji uspio upoznati još jednu novu, važnu stvar, biljku, životinju, pojavu, riječ...

Mauro već lupa kamenom po jednom uspaničenom priljepku koji se, što ga ovaj energičnije napada, još više priljubljuje uz stijenu. To samo ako ćeš pojesti! objašnjavam Mauru koji se čudi kako ne mogu iskoristiti jednu tako zgodnu školjkicu kao što je priljepak. A kad im kažem da se to može pržiti ili jesti u brudetu, Cinzia se hvata za želudac. Valjda je ovo ipak malo previše čak i u odnosu na puževe i žabe.

Neko vrijeme su pod šokom od mojih kulinarskih prijedloga pa to koristim da zaključim moju potragu za danas. Onaj tanker se stopio s horizontom, a oblaci se sve više saginju prema tlu. Mjesec je još uvijek blijed, ali će se uskoro i on početi sjajiti poput kolača prekrivenog šećernom caklinom.

Cinzia i Mauro me prate u stropu dok prepuštamo valove njihovim tajnovitim razuzdanim plesovima.

Šutimo i koračamo uzbrdo. Crvena zemlja zaudara po ostacima nepobranih kupusnjača. Zvuk traktora - kao da netko pročišćava promukla grla puhačkih instrumenata u orkestru.

Cinzia gleda Maura, uzima dah, a zatim se obraća meni.

Mislim da vi i signor Enzo radite pravu stvar.

- Non capisco, scusi, che vuol...* – zbunili su me.

Ali sada uskače Mauro:

- Noi pensiamo che avvete una addatta strategia, lei e il suo marito**.

- Voi non siete quasi mai insieme, durante il giorno!***

Mislimo da je to super! To, što se držite po strani jedan od drugoga. Znate, mi smo ovamo došli zbog preporuka. Naši prijatelji, svatko tko je bio u Istri, vratio se dobro raspoložen, osnažen, čak dva para začela su ovdje djecu, znate... Govore gotvo uspuhani, iako uzbrdica nije tako impresivna. Trpak miris borovine uvlači se u nosnice.

- Anche noi, come tutti abbiamo avuto i problemi, lei capisce, non e vero? Be, quando si ha una carriera, c' T lo stress quotidano, sa com' T ****.

Tako da smo došli ovamo s velikim ambicijama, da poradimo na sebi i da uspijemo.

Nisam više sigurna pripovijeda li ovo dvoje simpatičnih ljudi moju ili svoju životnu priču.

- Siamo sicuri che la vostra vita sessuale ha molto piů senso e piů vigore!*****

Treba pobuditi želju u tijelu, govori Cinzia oslobođeno poput kakve hipijevke, glasno, uplašit će ćukove na granama, klima je ovdje idealna, treba još samo iznaći načina za ljubavnu igru tijela. Privremena odvojenost preko dana u uvjetima kada nema stresa, napora, napornih misli, idealan je afrodizijak.

A onda shvaćam da su u velikoj zabludi. Oni misle da Enzo i ja igramo nekakvu uvrnutu erotsku igru, u kojoj preko dana skupljamo sokove da bismo noću... uh, uh, uhaa...

Ali ne znam što da im odgovorim. Moju šutnju razumiju kao potvrdu. Htjela bih im pojasniti, reći da je sve prijevara, da je sve lažno, da su ova stabla tek nakupine molekula i atoma i da u njima nema ničeg čarobnog. Da je sve laž ili nije, ovisi kako se gleda. I da čovjek uvijek na kraju ostane sam. I da mi nije jasno zašto ljudi uopće pokušavaju živjeti u parovima. Za par godina, djeca će se uzgajati u laboratorijima i neće biti nikakve potrebe za dijeljenjem bračnih postelja. Erotske potrebe zadovoljavat će se na puno higijenskiji i sigurniji način.

Žalim vas, djeco moja, vaše ručice što se drže zajedno, vaše užarene oči...

Smješkam se, kako drukčije da reagiram?

Pitam ih jesu li vidjeli Arenu, i Augustov hram, i Nezakcijum... Mauro kaže da su bili u zološkom vrtu na Brijunima. Cinzia se žali da je htjela jahati na devi, ali joj nisu dali...

I istina je, bilo bi se lijepo ponovno zaljubiti, osjetiti mreškanje u želucu... ali u nekom drugom vremenu, ne sada, ne ovdje...

Bolje da uđemo u kuću. Već je noć.



* bokvica

* Subject: upit za rezervaciju... Poštovani dame i gospodo, u slučaju da ovaj mail stigne u dva navrata, molim za ispriku. Naime, nisam bio siguran je li sve u redu. Dakle, htio bih pitati imate li slobodan apartman u razdoblju od 24.12.02. do 03.01.03. Nas je 10 odraslih u najboljim godinama i željeli bismo Božićne blagdane provesti u Istri. Bio bih vam vrlo zahvalan za najbrži mogući odgovor. Srdačni pozdravi...

* Ne razumijem, oprostite, što želite...

** Mi mislimo da vi i vaš suprug imate dobru strategiju.

*** Vas dvoje nikad niste zajedno preko dana!

**** I mi smo kao i svi imali problema, razumijete, zar ne? Kad imaš karijeru, stalno si pod stresom, znate kako je!

***** Sigurni smo da vaš seksualni život ima puno više smisla i bujnosti!

 

<<< natrag dalje >>>

- 8 -