back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Kad malo bolje promislim, čini mi se da se ni jutros ne osjećam najbolje, možda bih ako se stvarno jako koncentriram mogao dobiti gripu. Zapravo, osjećam se prilično loše, slično kao kad smo u osnovnoj morali subotom nadoknađivati sate - jednostavno bih ležao u krevetu što duže mogu i trudio se da se razbolim u sljedećih petnaest minuta. Samo što nikada nije upalilo. Pa sam jedini morao ujutro u osam iz kuće, ni majka ni otac nisu išli raditi, sestra je išla u popodnevnu smjenu, pa nije subotom imala nastavu, i ja sam se cijelim putem do škole osjećao kao izopćenik, kao da sam prevaren, pokraden… ali ne, ne i bolestan…

Možda bih si trebao skuhati čaj? Ali jesam li onda doista bolestan ako si mogu sam skuhati čaj?

Kladim se da Busta Rhymes ima nekog tko mu kuha čaj. Kladim se da ima i nekog tko mu pere leđa, i masira stopala. Ili Missy Elliot… TV je tako divna sprava, stvarno oraspoloži čovjeka, ako je gleda dovoljno dugo…

Na stolu je vrećica čipsa, možda bih je mogao dosegnuti ako… ne, ne, poslije bih samo bio žedan.

Na stolu je i Đina, prava pečenka od mačke, sjedi i prede, i dok ja gledam TV, Đina gleda mene, valjda sam joj zanimljiviji, i gleda me tako dugo i pomno da mislim da će mi ovoga puta zaista nešto reći, nešto u stilu:

- E, jesi jadan! - ali pretpostavljam da sam toliko jadan da joj se ne isplati da mi bilo što kaže. Jer, mačke govore, u to sam uvjeren, samo što su izrazito pametne, pa govore samo onda kad zaista imaju nešto za reći, no budući da su toliko nevjerojatno pametne, gotovo nikad i ne govore.

Ali zato ljudi neprestano govore mačkama (i ona stalno razgovara s Đinom) što pokazuje našu inferiornost, sama prisutnost tolike mačje mudrosti izaziva kod ljudi nervozu pa počinju blebetati bez veze, no ja sam pametniji, Đina šuti, pa i ja šutim.

Ma, ali čekaj, stani malo, zašto bih se ja zapravo trebao osjećati usrano, pa ja sam jučer bio bolestan, mislim još uvijek sam bolestan, i ona nema prava očekivati da ću ja skočiti i lupiti petama svaki put kada to njoj padne na pamet. Ista stvar je bila kad sam bio mali, šupci profesori bi se sjetili štrajkati da si malo produže zimske praznike pa bismo mi onda morali izgubljene sate nadoknađivati subotom. I, uostalom, zašto JA moram uvijek sve raditi i o svemu voditi računa, mislim, i ta ženska iz agencije, ta Silva, pa ne može samo tako dovoditi nepoznate ljudi drugima u kuću, mora biti nekakvog reda, mora se najaviti, dobro, poslala je mail, ali nije to samo tako… onda mora još jednom nazvati, dan ranije, da provjeri, mislim, netko se može razboliti, mislim, sve je moguće, gripa hara, danas te ima, sutra te nema, i šta, šta, šta da sam ja bio stvarno bolestan, dovukli bi te ljude ravno meni u krevet, da mi mjere temperaturu i da se znoje zajedno sa mnom, o, da, to bi bilo super, nakon toga bi sigurno kupili kuću, i još bi rekli, da’ ćemo duplo samo ako nam ostavite i njega, Ljubomira Kralja, da se s njim znojimo u krevetu, i da dijelimo Andole…

Uostalom, ‘ko ih jebe, bit će drugih kupaca, mislim, tko ne bi kupio ovu kuću?

Ja ne bih.

Sve i da imam novaca, a nemam ih, ne bih je kupio, ponovno. Umjesto toga potrošio bih pare na skupo, luksuzno putovanje, i onda bih ostatak života, svakome tko bi htio slušati, pričao o tome kako sam bio u Kini i Tunguziji.

Ali nisu svi ljudi glupi kao ja. Neki od njih čak kupuju i kuće. Neki su još i gluplji.

Od takvih misli odmah mi bude bolje pa virkam kroz prozor, nije li ono bila neka zraka i pol sunca. Možda bih mogao napraviti šta posla u vrtu. Ja uvijek koretno obavim svoj dio posla. A ne kao neki, tobože bi imali agenciju za nekretnine, a ne znaju ni da se treba provjeriti da prodavatelj nije slučajno bolestan.

Pogledam Đinu i ne mogu da se ne otmem dojmu da ta pretila beštija zna nešto što ja ne znam. Gle samo, nije ni taknula onu konzervu što sam joj sinoć otvorio, valjda sam je trebao servirati na porculanskom tanjuriću s listićem peršina za dekoraciju - mačke bi kupile «Whiskas» svaki dan, samo što ne moraju jer imaju glupe ljude da ga kupuju za njih, a fale im i prsti za otvaranje konzervi…

Mahnem joj, idemo van, Đina!

A vani, auto je tu, ali nje nema na vidiku, vrijeme super, samo malo oblačno, taman za vrtne radosti, ali čim zabijem motiku u zemlju, zapadnem u neko čudno, melankolično raspoloženje, koje bi se moglo nazvati i tupilom jer mi ništa pametno ne pada na pamet, i samo stojim tako, oslonjen na držalo motike kao da poziram za goblen.

Trava miriše teško, vlaga mi pada po kosi, i čini mi se da je sve na ovom svijetu – podnošljivo; i sve je kul, ako ne umreš odmah; lišću na voćkama se ne da pasti, ali bojim se da će morati; svi se mi moramo osušiti, požutjeti, otpasti, strunuti da bi bili švedski stol raznim mikroorganizmina, crvima i travi koja miriše teško od vlage što mi pada po kosi.

I razmišljam, što bi se dogodilo da mačke vladaju svijetom kao najnaprednija vrsta - ništa naročito, pretpostavljam - osim što bi onda one nas lovile po ulicama i gurale nam petarde u šupak, ili nas posluživale pod zečetinu u sumnjivim restoranima…

Nije ni čudo da je najveći broj samoubojstava u prevladavajuće poljoprivrednim krajevima; zdrav život, zdrava hrana i svjež zrak nisu za ljude, od puno rada ljudi žive dugo i nesretno, znoj koji liju čuva njihova tijela od propadanja, ali im duh trune u samoći pustopoljine. Jer ljudi nisu bića građena za besmrtnost, njima treba nešto da ih ubije, smog, jureći automobil, buka ili rak, jer inače moraju sami uzeti stvari i štrik u svoje ruke pa potražiti prvu šljivu…

A ja, ako sam rekreativni poljoprivrednik, znači li to da sam i rekreativni samoubojica?

Dok na koljenima čupam travu oko mladih oskoruša, Đina sjedi sklupčana na jedinoj mrlji sunca u krugu od pedeset kilometara, kao kakvo egipatsko božanstvo ili mačji apostol, i gleda me kao da sa mnom nešto nije u redu, a ja mislim, kad bi nas ovako zatekli vanzemaljci, sigurno bi s njom počeli pregovarati o uvjetima predaje…

Tada čujem kotače automobila kako melju tucanik na prilazu, jupi, bit će gosti, dobra stvar da sam sav usran od zemlje, oni to vole, da vide da si dronjavi Schiavo, scusi, Slavo koji drhtavom ručicom prosi njihove eure, da, eno ih, novi Fiat Stilo, tamno plavi, kao školska kuta. Nema druge, otarem ruke o hlače, pa idem pred njih, kako se ono zovu:

- Signora e signor Betti? Benvenuti!

A oni ispadnu iz auta, pravi mali nižerangirani korporativni Napolen i njegova Žozefina , pa se osvrću na sve strane i smiju kao dva vrtna patuljka, a ona uzdiše:

- Bellissimo!

- Lašate me voi dimostrare da vostro apartamento - ja već šepam pred njima kao Quasimodo, što turisti posebno cijene kao znak autohtonosti, isto kao i mukanje boškarina na radiju, ili dvadeset deka pršuta iz “Bille”.

A Đina bježi, ona ne voli goste, ali doći će ona opet kod mene, kad se zasiti njezinog brbljanja i dobre hrane.

 

- - -

 

From: Shocking News   To: King-pislav

Subject: King-pislav enlarge your Penis safely and naturally

 

Now You Can Have a Bigger Penis King-pislav!
This Doctor Approved Pill Will Actually Expand, Lengthen And Enlarge Your Penis Safely and Naturally
100% GUARANTEED!

CLICK HERE

...

From: Cigarettesvi@elcheapcigarettess.com To: www.wicassette.com, www.wicassette.com...

Subject: You Can Afford Not To Read This 

 

You have been selected to receive the following wholesale information:
Wholesale Cigarette Price List
We have compiled a list of 10 Wholesale Cigarette Suppliers for you to order from.
These suppliers are ready to ship to you cigarettes for as low as $14.95 per carton.
We are talking about Name brand Cigarettes, Not generics.
Want to find out how to buy Marlboro Cigarettes for $14.95 per carton with Free Shipping?

 

- - -

 

Žaklina je danas kod mene. Došla je pokupiti nove radove za štand. Zapravo me ona potaknula na veći angažman oko mojih rukotvorina. Nemam iluzija da je to nekakva visoko vrijedna umjetnost, na kraju krajeva to su samo drvene statuice, noćne lampe, pepeljare, podmetači za čaše, vazice, jastučići za držanje igli i drugi upotrebni predmeti koje svaka odgovorna domaćica i još odgovorniji domaćin mora imati u svome domu. Čisto da zadive susjede kako potpomažu umjetnička strujanja, ili bolje reći, lahore u najbližoj okolini .

- Radiš li to zbog novca, ‘ajde? – podbada me Žaklina koja je sa svojim kolegama na likovnom odjelu Pedagoške akademije pokrenula prodaju njihovih radova i to na Giardinima, glavnom gradskom šetalištu. Djeca su donijela običnu drvenu tezgu s tržnice i dežuraju, u debelim vestama ako je bura, u kabanici ako je kiša. Tako studoši zarade džeparac za satudray night fever, a veterani poput mene mogu se nadati da će nas društvo nedavnijih naraštaja učiniti mlađima, poletnijima, sigurnijima.

- Naravno da ne – smješkam se, dok završavam malu drvenu tacnu s izrezbarenim Bilbo Bagginsom onako kako ga ja zamišljam, tubast nos, debele usne – Mislim, nemoj me krivo razumijeti, s tim džeparcem se hranim duže od pola mjeseca...

- Dakle, ako ne radiš za novac, mora biti umjetnost, zaključak izvučen, gotova rasprava – Žaklina se vrti po sobi s rukama na leđima poput kakvog devetnaestostoljetnog dendija, visoko izbacuje noge dok hoda i lagano trese glavom – Volim dodirivati tvoje radove, zapravo sve stvari, jer svaka nosi neku posebnu energiju. Osjećam to u dlanovima. Svaki je predmet živ, nema sumnje u to...

- Ne znam, ali rad s rukama me oduvijek privlačio... Već neko vrijeme imam ideju da napravim seriju životinja, recimo morskih životinja, što bi odgovaralo podneblju, beštija iz literature. Od Moby Dicka do galeba Jonathana, a? Misliš li da bi bilo interesa za to. Probala bih unijeti i nove materijale, recimo plastiku, imam hrpu boca od vode, ne znam što bih s njima...

- To! – Žaklina temperamentno zamahne rukama – Mislim da bi to moglo biti jako dobro, da, životinje, toplina i pokret, to moraš prenijeti, ne znam za plastiku, ali ako ti treba gline, to ti mogu nabaviti! I nemoj se opterećivati figurativnošću, oslobodi pokret koliko ti odgovara...

- Ali onda nitko neće shvatiti o čemu se radi, kako ćeš to prodati? – ja sam umjetnik svjestan obaveze prema svom agentu i publici.

- Daj, Mina, pa ne ovisi nam život o tome, važno je da se dobro zabavljamo, zar ne?! – Žaklina je uvijek dobre volje, ne prskave, zarazne radosti, čak bi se moglo reći da je u njoj podosta cinizma i jetkosti, ali je zadovoljna i to se vidi.

- Times, Frankfurter Allgemeine, La panorama, šta ti je to, ženo draga, i to sve noviji brojevi, nemoj mi reći da te zanima svjetska politika? – Žaklina se zapiljila na naslovnicu «Newsweeka» koja prikazuje nekoliko nasmijanih iranskih djevojaka ispod naslova: Konačno slobodne!

Spremam joj u vrećicu dovršene figurice. Umatam ih u papir, zatim polažem jedne na drugu:

- To je za održavanje forme.

- Od toga ti mišići neće baš narasti, bolje bi ti bilo da podižeš ove antologije svjetske lirike, te su barem teške!

- Čitam malo na stranom jeziku, da ne zahrđam, samo to... – ali kako bih skrenula temu kažem joj da mi doda sprej za brisanje prašine. Treba umiti glavu šumskog duha s razjapljenim ustima, držač za kemijske – Tu je, gdje jesi, samo gurni ruku malo dublje, još, da... pazi da...

Ali prije nego sam uspjela dovršiti, na Žaklinu se strovali gomila papira.

- Jesi živa? – skidam fascikle i dokumente s nje.

Stenje:

- Evo ti tvoj glupi sprej, zašto ga ne držiš na nekom normalnom mjestu, daj, pusti to, ja ću vratiti na mjesto...

Poslušam je i vraćam se poslu. Kroz prozor vidim vikend-šetače kako se gegaju prema plaži.

- Vlasnički list kuće, jel' ti bitan redoslijed s ovim, šta je to… konstatira se razvod braka između Minerve Stipančić Kralj, sada Minerve Stipančić i Ljubomira Kralja... – Žaklina se sjeti da možda ne bi trebala gurati svoj lijepi pravilni nos tamo gdje mu nije mjesto – Oprosti, nisam htjela...

- ‘Ajde, šta si se smrzla, pa nije da ne znam da sam razvedena... – pokušavam biti duhovita.

Žaklina šuti. Slušamo Johna Lee Hookera kojeg mi je donijela na posudbu. Hrapavi glas starog gospodina donosi slike nepoznatih predgrađa, oronulih autobusnih stanica...pohabane cipele masnokosih lutalica...

- Vidim da imate goste – Žaklina leži na tepihu listajući «Time» kojeg sam prije dva tjedna kupila u gradu.

- Da, mladi par iz Torina, čine se simpatični ...

- I zaljubljeni, rekla bih!

Gotova sam s pospremanjem, idem skuhati kakao. Žaklina ne pije kavu.

- I, reci, može se preživjeti? Mislim tako s gostima, mnogi bi rezali žile da imaju ovo što vi – Žaklina se zagrcne, ona je takvo dijete – mislim što ti imaš, ti!

- Kad ne bi bilo kredita za vraćanje, kad bih imala restoran i dva zaposlena čovjeka, moglo bi se živjeti sasvim pristojno.

Dok podgrijavam mlijeko, Žaklina se dovukla do dovratka kuhinje pa me promatra:

- Nemoj se ljutiti – govori tiše, kao komandos u akciji koji se obraća drugovima, ovdje baciti bombu, tamo eliminirati stražu – Ali mi smo stvarno mislili da će među vama uspjeti.

Gleda me, ali kako ja ne razbijam čaše i ne čupam kosu, misli da je u redu da može nastaviti:

- Došli ste tako puni energije, mi smo očekivali nakon devet mjeseci... znaš, a umjesto djeteta, ono... razvod. Pa kako to da nije išlo? – direktno, iskreno, neprijetvornički, pa neka se sada ja izvlačim kako znam i umijem, i nema da ne umijem.

- Slušaj, Žak – uvijek pocrveni u obrazima kad je se tako zove, ali po načinu na koji se smiješi dok skuplja oči, vidi se da to zapravo voli – Nema se tu što puno pričati. Jednostavno nije išlo. Ni prvi ni posljednji kojima se to dogodilo.

- Razmijem, oprosti – okrene se natrag, traži daljinski upravljač.

Izvlači kolica s televizorom koji je gurnut u kut, iza polica s knjigama. Ne volim dizajn televizora – zato ga skrivam iza stvari, tako prijeteći, poput velikog ogledala, ja ću ti pokazati da nisi najljepša, i da je zabava negdje drugdje, i da se novci kapom i šapom dijele tamo gdje nisi ti, i da je najbolja hrana ona koju ne možeš ni opipati ni kušati.

Žaklina prtlja oko antenskih kablova, šutke, poput krivca.

Ali ne volim melodramu, uostalom nema tu nikakve romantike, nema se zbog čega prešućivati, žalovati u tišini i preskakati teme pa se trudim objasniti, logično, ležerno, uz put:

- Previše očekivanja i sasvim nerealni snovi, to je razlog. Jedino što mogu reći je da mi je drago da se dogodilo na početku, a ne kasnije – Žak me gleda nestrpljivo, kao da joj nešto gori pod guzicom - Doduše, da nismo ulazili u nikakve investicije, sve bi bilo lakše – možda me želi pitati nešto za sebe, nešto kao savjet iskusne žene u hormonalnoj zrelosti, vidim da joj je na vrhu jezika, ipak dat ću joj vremena da se sabere, bolje da promisli dva puta prije nego kaže, ne želim imati na savjesti njezinu neugodu - Ali to je zamka tih nekakvih osjećaja, uvijek moraju biti pretjerani i nikad sami sebi dovoljni, a između Enza i mene, uvijek je bilo pretjeranosti. Uz to, osjećaji uvijek dolaze u paketu s predvidljivom scenografijom kao što su kuća na moru, miris borova, cvrčci, to zapravo pokvari cijelu stvar...

- Mina! – konačno je smogla hrabrosti i ja sam sva uho, spremna za prosipanje mudrosti i tapšanje ramena:

- Da, reci, slobodno, sve što te muči!

- Mislim da mlijeko kipi!

 

- - -

 

From: Berny@Nagliritam-naklada.hr    To: mina-s@net.hr

Subject: halo, halo, Zagreb ovdje!!!

 

Pa di si, Mina?

Ništa se ne javljaš, kako ti je tamo u provinciji?

Barem se stalno kupaš, kaj ne?

Kod nas je sve standardno, osim što nam jako fališ, a meni fališ još više.

A da se vratiš? Samo zbog mene? - šala, nego, u prosincu je kod vas, u Puli, sajam knjige, pa ću najvjerojatnije doći, bili smo dosta zaposleni zadnjih godinu dana, pa je red da to malo i pokažemo.

Sajam traje nekih tjedan-dva dana pa bih jako volio kada bi se mogli naći, ima nekih stvari oko kojih bi mi tvoje ideje dobro došle, osim ako ne smatraš da je ispod tvog nivoa da se družiš sa starim kolegama iz branše - šala, nego koliko si ti ono uopće daleko od Pule, nikako da zapamtim ime tog tvog sela, nešto na -njan, kaj ne?

Anyway, svi ti ovdje šalju pusu, a ja ti šaljem dvije i daj se javi, pa da se i vidimo, moram priznati da sam te se već jako uželio.

Pusa i budi dobra.

Zauvijek tvoj,

Bernard L.

 

- - -

 

Probudim se rano, prije bilo kakvog svjetla dana, oko mene svuda mrak kao crna vreća za smeće, zurim u prazno kao da mi je netko britvom zgulio kapke, osjetim smrad, pomislim, aukurac, umro sam u snu i raspao se, a nitko nije ni primijetio da me nema, kao onaj čovjek iz Rijeke od kojega je ostala samo masna mrlja na parketu gdje je trunuo više od pola godine, i nitko nije primijetio da ga nema, i nitko nije primijetio da me nema - jebote, čak ni ja nisam primijetio da me nema.

Brzo dohvatim daljinski, televizor se uključi uz zvuk sličan otvaranju kišobrana, i srebrna svijetlost se razlije po sobi i natjera strah da mi s leđa skoči iza kauča i sakrije se tamo u mračnom kutu punom prašine i paučine.

Ali za njim ostaje miris truleži, kao opomena, kao obećanje - umrijet ćeš… i još nekoliko trenutaka nije mi ni do čega, i mislim, ako već moram umrijeti, daj da onda to obavim čim prije, no smrad je sve jači, guši, ne da mi da progutam zrak, i onda se sjetim - trebao bih oprati suđe, a onda, nakon toga, onda mogu i umrijeti.

Samo usput, na putu do kuhinje, bacim pogled na sat, kaže: 03:00, a ja njemu kažem: jebi se! i hrabro zavrnem rukave.

Nakon petnaest minuta više ne mogu izdržati i pada mi na pamet, možda bih ipak mogao prvo umrijeti pa tek onda nastaviti s kućanskim poslovima…

Najžešće smrdi tava u kojoj sam možda prije tjedan dana radio umak od četiri sira. U međuvremenu, četiri sira su se dobro upoznala, podijelila u parove i izrodila djecu, koja su također dobila svoju djecu i četiri sira su postala dvadeset i četiri sira od kojih je svaki tako intenzivnog bouqueta, da bi prema njima kozja gorgonzola mogla konkurirati za novi after shave Huga Bossa.

Obje polovice sudopera prepune su tanjura i jedaćeg pribora koji ratoborno strši stražareći nad najšarolikijim izborom plijesni, gljivica, bakterija, promućurnih jednostaničnih organizama i ostalog genetičkog materijala iz kojega bi u samo nekoliko stotina tisuća godina nastao potpuno novi oblik života, u svakom pogledu superioran u odnosu na ljudski rod, a koji bi u udžbenike prirode i društva ušli pod imenom “Ljubini mali kuhinjski monstrumi”.

No u samo četiri sata, nakon potrošene dvije boce Likvija, dvanaest Vileda spužvica, dvadeset kubika vruće vode i jednog ljudskog bića, sudoper je ponovno zatrpan, ali ovoga puta čistim tanjurima, lonci se cijede svuda po štednjaku i frižideru, čaše se suše na radnim plohama kuhinjskih ormarića, zdjele za salatu po podu, šalice za kavu po prozorima, žlice, viljuške i noževi po radijatorima, a ja se sušim na kauču i mislim  kamo je nestala moja mladost, a onda se sjetim, slučajno mi je kliznula niz slivnik, dok sam kroz zaštitnu mrežicu prstima gurao ostatke meko kuhanog jajeta, i vlastitog tvrdo kuhanog mozga.

I ne može me oraspoložiti ni Christina Aquillera dok mi s ekrana pokazuje svoje nove crvene gaćice koje jedva pokrivaju njezino vragolasto, minijaturno dupe, i čini mi se da bih u trenutnom stanju i s Tracy Lords mogao biti samo dobar prijatelj i da bih tek prilegao na njezine tvrde grudi i rekao joj da me ne budi dok ne dobije Oskara za glavnu žensku ulogu.

I taman sklopim oči, kad odjednom s kata začujem korake, lupanje vratima (zašto svi osim mene uvijek moraju lupati vratima), pa nove korake niz stepenice i novo lupanje vratima automobila.

Unatoč posvemašnjoj tjelesnoj iscrpljenosti dovučem se do prozora, i vani vidim malu Talijanku, Cinziu, kako se vrti oko svog auta nestrpljvo premještajući pletenu košaru i jednu kariranu deku, sa stražnjeg sjedala u prtljažnik, iz prtljažnika na stražnje sjedalo.

I osim što je odlična organizatorica, korpu na kraju stavi na krov automobila, Cinzia nije ni tako loš primjerak suprotnog spola, dok naokolo trčkara, za njom trčkara i njezina prpošna stražnjica, a grudi joj pocupkuju tako neobuzdano i divlje, da mi se čini da bi mogle skočiti meni u ruke. I sva se nekako zaneseno smješka, sva puna iščekivanja, i već razmišljam o tome kako bih mogao, ako mi slučajno pokuca na vrata, otvoriti odjeven samo u gaće koje bi više otkrivale nego skrivale moju iznenada probuđenu, nabreklu muškost.

I uopće ne registriram novo lupanje vrata na katu (zašto svi osim mene lupaju vratima), i strašno se iznenadim kad se okruglasti Mauro dokotrlja do svoje ženice pa joj udijeli jedan strastveni, filmski cjelov, usput gurajući svoje okrugle mekane šake pod njezinu majicu, od čega se moja muškost objesi, baš poput mog nosa i ja u trenu od potencijalnog vatrenog ljubavnika postanem jedan sasvim prosječan voajer.

Sve što mi preostane je da obučem trenerku i pokunjeno se odvučem do kauča, dok njihov Fiat veselo bruji away.

Na TV-u Anthony Kiedis iz podivljalog taksija skače u pick-up kojim upravljaju Flea i John Frusciante, a stan unatoč svi mojima naporima i dalje zaudara, i ja razočaran svojim životom i svim stvarima u svemiru uopće, zarijem lice u svoj stari upljuvani jastuk i tren prije nego što bih trebao zaridati padne mi na pamet da u stvari smrt ne smrdi ni upola toliko kao život, a onda u trenutku lucidnosti podignem jastuk i ispod njega otkrijem hrpu čarapa koje sam prije desetak dana ponio staviti u veš-mašinu, a onda je baš na TV-u počeo “20 000 milja ispod mora”, stara verzija s Kirkom Douglasom i Jamesom Masonom.

 

<<< natrag dalje >>>

- 7 -