back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

From: Cinzia Betti     To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: Data d'arrivo

 

Gentile signora Mina,

ci ha fatto molto piacere di parlare con lei per telefono.

Arriviamo a domenica 17/11, tra le ore 14 e 15.

Siamo molto felici di poter' spendere nostre vacanze da voi.

Tante grazie.

Arrivederci,

Cinzia e Mauro

 

ps: preghiamo di porgere i nostri distinti saluti al suo marito*

 

- - -

 

Ona je opet uzela auto. Neka joj ga.

Večer visi nad Selom kao stare mokre vunene čarape. I smrdi. Ovih se dana sve ranije mrači, cijeli dan bude progutan u zalogaj, dva, a sita se noć onda cijelu noć vuče naokolo, zlonamjerno i vlažno, bazdi po jugu kao pijanac i prdi od maneštre i kiselog kupusa.

Ali što se to mene tiče, i noć, i sitna rosulja koja kapa s neba, bolesno, venerično. U tri navrata ja prebacim u konobicu pola gajbice piva, tek ovlaš ohlađenog na stepenicama za kat, čipsa, «Pringlsa» zelenog i «Crunchipsa», onog u X rezanog s američkim vrhnjem, i male sendviče koje sam umjetnički radio najmanje dva sata od raznih narezaka (prešana šunka, suhi vrat, pureće sise, i mortadela, da ne fali) i sira, raznog (ementaler, gauda, dimsi, mozzarella), i majoneze, i senfa, i one dvokolorne majoneze s kečapom, a za salatu (jer ključ zdrave prehrane leži upravo u redovitoj konzumaciji povrća) kiseli krastavci.

U jednom naramku zatim unesem čokolade, ali samo one ozbiljne, za odrasle, «Snickers» i «Mars», i tome slično, i kazetofon koji odmah uštekam i na njemu potražim prvu stvar koja mi se svidi, nešto veselo i pocupkujuće, jer ovo će biti jedna vesela i pocupkujuća noć, bez obzira što je vani hladno kao u poreznoj upravi i vlažno kao iskorišteni «Allways Ultra» s krilcima.

Konačno, za finale, a bilo je i vrijeme jer me vjetar što se digao od mora već lagano išibao po ušima, na brzaka prebacim i naramak, dva drva što su nam preostala ljetos od roštilja, za sobom zabravim vrata, pa složim jednu zgodnu, malu vatricu, više za ugođaj, jer pravi posao zapravo radi stara termoakumulaciona preostala od bivših vlasnika.

Hranu posložim uokolo kompjutera, gajbu pod stolicu, bitno je da je sve nadohvat ruke, pojačam još malo radio, neki stari crnjo zapomaže - see the girl with the red dress on… - ja puckam prstima i cimam glavom kao retardiran, to je tulum, čovječe, pravi one-man-party, pa se uvalim ispred svetog ekrana monitorskog i startam ljutu mašinu, i čak uživam dok čekam da mi se opru «Brkuni», a one brojčice memory test i šta ti ja znam, samo šibaju, da je milina, i imam filing da sam ruski kulak (prije revolucije, naravno) i da tjeram trojku u saonicama do ušiju zamotan u samurovinu, a snijeg pršti, kao dostupna memorija!

Prva stanica: Široka Bjelosvjetska Paučina, «Malomeki Izgled» i ne dižem, mene nitko ne voli, a pukovniku nema tko da piše, nego ravno na «Međumrežnog Istraživača», adresa: šbp://goletetedajte.com.

Jedina stvar koju čovjek nauči u redakciji bilo kojih novina je kako da što brže i učinkovitije dođe do besplatne pornografije, i to od one vrste zbog koje bi ga policajci odmah uhapsili, samo kad bi znali koristiti računalo.

A tajna, kao i kod svake search-engine pretrage, tajna je u tome da znaš što tražiš, a da bi znao što tražiš, moraš prvo poznavati sebe samoga.

Koja ti je osnovna orijentacija? Hetero, homo, bi? Boja kože? Boja kose? Dob? Što ti pritišće prave botuniće u glavi i niže? Oralno, analno, normalno, banalno? Ista stvar kao kad ideš u mesnicu, meso je tamo, leži u rashladnoj vitrini, samo moraš znati kako se koja vrsta zove, junetina, teletina, svinjetina, piletina, koji dio, od buta, kremenadle, od vrata, plećka, šunka, šnicla, mljeveno, mljeveno miješano, i konačno, količina. S druge strane, ako se baš ne razumijete u materiju, možete čika mesaru objasniti da vam na ručak dolazi društvo, pa da vam on izabere nešto fino, tko zna, možda vas i ne prevari.

By the way, please, brush up on your English! Terms you might find useful are: blow job, hardcore, porn, pic, nude women, sex, sex with animals, tits, blondes, ass fuck, mind fuck - u svim mogućim kombinacijama kao npr: fuck, it’s hard job finding a woman who wouldn’t mind having sex with me!

No, nakon par znojnih sličica na kojima ljepotice s maturalnih plesova odrađuju dug zemalja trećeg svijeta u naturi, nađem se pred tipično muškom dilemom - zašto bi mi se digao kad imam sendviče i pivo?

Uostalom, vrijeme je za «Age of Empires», jedina igra u kojoj se vidi tko je pravi muškarac, a tko je skinuo cheatove s interneta - dok vani zavija orkansko jugo, u impotentnom pokušaju da mi utjera led u kosti, zalogaji šunke i sira pune usta milinom, a želudac podnošljivom težinom probavljanja, i pivo klizi kao planinski potok, i šumi i kolokoće i gasi žeđ, baš kao na reklami.

A ja sam kralj Mezopotamije i gazim divlje narode sa sjevera, istoka, zapada i juga, tjeram male seljane da za mene cijepaju drva, love slonove, klešu kamen, kopaju zlato i grade carstvo, slažem vojske od ravnomjernih dijelova pješaka, strijelaca i konjice, pa sijem užas i čemer, žanjem krvave glave dušmana…

Tako to traje do duboko u noć, na ognjištu tek ostaci žeravice tinjaju kroz lug (hvala dobrim ljudima na termoakumulacionoj), a ja nisam trepnuo, evo ima već sigurno četiri sata, slijepo pipam ispod stolice za novim pivom, ali miša ne ispuštam iz ruke, jer je upravo odlučujući trenutak, stisnuo sam Feničane između dvije vojske pa ih savjesno gazim i samo me jebu oni svećenici koji mi non-stop preobraćaju najbolje jedinice, pa šaljem strijelce da ih našpikaju…

Tada kroz prozor uđe trak svjetla, čujem kotrljanje guma po šljunku. Došla je.

Ma, zaboli me gdje je do sada, čujem, lupa vratima auta, zvecka ključevima, lupa vratima stana, samo buku stvara…

A na radiju trešte «Queens of Stone Age», dobra im je ta stvar, i mene nitko ne tjera da idem spavati.

 

- - -

 

Jutros se nisam odjenula nego špartam gola po stanu odjevena samo u jednostavnu bijelu košulju koja jedva prekriva kukove. Kako se krećem, osjećam strujanje zraka u mom od vlažnosti slijepljenom međunožju. Radijatore sam pojačala na maksimum tako da mi nije hladno, a osim toga imam i crvene cipele na nogama, one sa visokim petama od kojih dobivam visinu Michaela Jordana i koje nikad nisam obula za van. Čuvam ih za ovakve svečane prilike.

Čitam Llosine «Don Rigobertove bilježnice» pa moje tijelo intenzivno proživljava svaku erotsku sliku.

To mi je ostalo još od najranijeg tinejđerstva. Knjige su me oduvijek uzbuđivale, neke u granicama normale, a neke su neobuzdano prelazile tu granicu. Nije to imalo puno veze s kvalitetom čitanog štiva. Nekad sam mogla mrtva hladna proći kroz najsenzualnije stranice što ih je ljudska besramnost raskošno nudila očima svakog stranca na uvid, u pravilu me jedna, na primjer, Marguerite Yourcenar ostavljala potpuno hladnom, možda i zbog toga što se na neki način od njezinog teksta očekivalo da pobuđuje određena maštanja, a možda je jednostavno bila predirektna. S druge strane, romani koji s erotikom nisu imali veze, ali bi autor uspio isplesti usputnu, gotovo nevažnu tjelesnu scenu, bacali su me u delirij.

Takvu knjigu namjerno bih čitala danima, nekad i tjednima, a budući da taj tip štiva uglavnom nije spadao u školsku lektiru, tete u gradskoj knjižnici pokazivale su više razumijevanja. Naročito ako bi na koricama bio nekakav ekspresionistički labirint ili kubistička žena u zrcalu, što je moglo pobuditi samo strahopoštovanje i osmijehe simpatije. Tete u knjižnici nisu mogle znati da mala mudra glavica ispod suknjice s tregerima zadnjih dana uopće u jutro ne oblači gaćice. I vozi se u tramvaju gdje je guraju nepoznati muškarci i žene, i jede sendvič na gradskom trgu lagano podignuvši nogu na mramornu klupicu, ponekad čak i zapuše blagi povjetarac.

Sreća je za moje nezaštićene, tek stasale jajnike bila što su se te nagle erotske inspiracije i samozadovoljavanja uglavnom odvijala u proljeće, kad su ružičaste nosnice, tada još bez dlačica, direktno upijale miris bademova cvijeta u gradskom pregrađu, a grudi nadraživao nježan dodir laganih pamučnih majica s ruskim ovratnikom.

Tada sam bila uvjerena da to rade i druge cure pa sam se neko vrijeme zabavljala pokušavajući odgonetnuti kariku koja nedostaje, kroz obrise na cvjetnim haljinama i promatrajući nabubrene, pune linije hlača. Vrlo brzo moju su pažnju potpuno okupirali sirovi dječaci, sramežljivi dečki i nesigurni muškarci, ali do tada je radosno eksperimentiranje prešlo u nešto imperativniji vid socijalnog kontakta i sjećanje na prva uzbuđenja zasjenile su hormonalne eksplozije na stražnjim sjedalima ljetnog kina.

Da sam Lolita...

... to je sve tako moglo biti.

Ali nisam. I kao i onda, i sada sam sama sa svojim uzjogunjenim tijelom između četiri zida. S jedinom razlikom što sada ne nosim zubnu protezu.

Već neko vrijeme razmišljam da kupim jedan od onih umjetnih falusa u jedinom gradskom sex-shopu. Ali nekako se užasavam dodira te mrtve stvari, bojim se da dok bih vječnog erektusa držala među prstima, onakvog s ispruženom glavicom, bojim se da bih pukla od smijeha.

Sasvim nestvarni Lukrecijini i Justitijini položaji pobuđuju puno ozbiljnije efekte na mojim bradavicama.

Kroz sobu struje bijeli vjetrovi Andreasa Vollenweidera.

Sjela sam u fotelju i lagano raširila noge. Listovi su mi napeti zbog visokih peta. U međuvremenu sam našla jednu staru kravatu na pruge oker boje i prebacila je oko ovratnika. Košulju sam zakopčala samo s dva gumba. Žice harfe netko trza ravno ispod mog trbuha, sviraču bubre sitne kapljice znoja na licu uronjenom u... vlažno meso melodije.

Vrt je ošišan u krugove, kao u Miramareu ili na dvorovima europskih kraljevskih obitelji. Sjenica od bijelog platna leluja na vjetru. U košulji i crvenim cipelama s paperjastom boom oko vrata. I pet-šest ljubavnika od kojih svaki zabavlja jedan dio mog tijela koje se već pomalo dosađuje. Svađaju se za moju pažnju. A ja sam okrutna. Ponekad volim samo jednog, ponekad zanemarujem samo jednog. Ali poput strogog i pravednog gospodara, dozvoljavam ih da se opet uključe u igru u kojoj je jedini cilj kako zadovoljiti gospodaricu, kako uzbuditi njezino tijelo i dovesti je do vrhunaca ugode.

Ili sam na primjer odvjetnica, vraćam se u svoj mali stan na pauzu za ručak. I tamo me čekaju moji vjerni kućni ljubimci, Atlasi moćnih mišića i mekih svjetlih vlasi. Jedan u kecelji preko golih bokova, drugi me skida, treći me sladi oštrigama. Ali, dečki, nemam puno vremena, imam ročište za pola sata. Oni cvile i mole da ne odem, a ja im se prijetim da, ako ne budu dobri, večeras neću doći kući.

Da sam bogata kupila bih si četiri-pet muškaraca. Pošten dil. Ja njima mirovinsko, zdravstveno i sve što treba, a oni meni užitak.

Rad prstiju, migoljenje jezika, lako gibanje u bokovima – toliko tijela u glazbi, tako neopipljivoj. Dugom rukom hvatam kutiju kazete, tražim ime stvari. «The Play of The Five Balls». 

 

- - -

 

Probudiš se usred noći, TV zvrlji, pipaš, pipaš, nađeš mobitel, čvrkneš ga, on zasvijetli i kaže:

- Koji ti je kurac, tek su četiri sata, daj odi spavat!

Ali ti ne možeš spavati, a vani je tišina progutala svijet i čisto iz straha da ne proguta i tebe tareš krmelje iz očiju, pojačavaš ton i pokušavaš se ufurati u to kako veliki lav jede malu gazelu. Polako, dok gledaš kako lavu krv kaplje iz ralja, postaje ti jasno koliko si sjeban, ali s druge strane - imaš cijeli dan da ga upropastiš po vlastitoj volji.

Nije li to sjajan način da se čovjek probudi!

Od tog trena počinje akcija, zajebi lava, u rekorder gurnem «Opasne i vezane», koji sam nabavio u trenutku iskrenosti prema sebi, prije sam imao «Vježbajte sa Cindy Crawford», ali ovo je mnogo bolja kazeta za jutarnju gimnastiku, i nema veze što još nije jutro, jer ni ovo baš nije gimnastika, a i radnju znam već na pamet, evo, sad će prsata policajka od pijanog vozača zatražiti da puše u balon, a nakon toga će ona njemu uzeti uzorak… - i to je to, uh, nije bilo loše, vrijeme: 2 minute, 43 sekunde i 15 stotinki - i novih 150 korisno utrošenih kalorija.

A «Opasne» u playeru zamjenjuje neki napeti triler s Morganom Freemanom, od kojeg odmah ogladnim i poželim gledati «Iskupljenje u Shawshanku». Zato, dok on traga za nekim tamo manijakalnim ubojicom koji kontrolira prirodni prirast među američkim tinejđerima, ja tragam za pravom vrstom mislija za doručak. A prava vrsta je ona čija kutija nije prazna, i nastavljam isljednički posao informativnim razgovorom o moralnoj i inoj čistoći zdjelica i žlica, nakon čega slijedi konačni obračun u kojem se otkriva da je glavni krivac mlijeko - istekao mu je rok trajanja - ali nema veze, na kutiji mislija piše da idu i s jogurtom.

Kako sviće, tako je i Morganu sve jasnije da je ubojica u stvari ona agentica FBI-aja, no ja nemam vremena pratiti razvoj njegovog spoznajnog procesa, dužnost zove, a kada dužnost zove onda i car ide pješice.

Na vodokotliću «Needful Things» Stephena Kinga, zabavno toaletno štivo, cijela knjiga ima nekih sedamsto, osamsto stranica. Računam, ako čitam dvije, ajde, dvije i pol stranice u svakoj velikoj nuždi, koliko će mi vremena trebati da je dovršim? Tristo, tristo dvadeset, tristodvadest dana i tristodvadeset odlazaka u wc. Nevjerojatno, koliko je truda potrebno uložiti da bi se konzumiralo jedno umjetničko djelo, koliko puta je potrebno sjesti na hladnu dasku zahodske školjke, koliko odricanja, koliko muke, naročito kada prorade hemeroidi… a tek koliko govana?! Zato je tu moj dragi prezimenjak - bolji od parfimiranog troslojnog.

Ja se vratim, a Morgan još traga-li-ga-traga, što me toliko razljuti da odmah zaspem, taman dovoljno dugo da prespavam kraj - nadam se da je bio sretan.

Da vidimo, što imamo još, «Ima li stjuardese u avionu?» - klasik, ali jutros smo već vježbali; «Srat Drek: Khanova osveta» - gledao sinoć; «Happy Gilmore»? - mmm, vidiš, vidiš, nisam gledao, ove godine, no čim krene, odmah se smijem, dobar je taj Sandler, ali bih radije gledao «Wedding Singera», pa zato malo kunjam, malo se smijem, a malo gledam i film, sve dok - ready or not - ne dođe vrijeme ručka, moje najdraže.

Ulje na tavu, a tavu na vatru - a na ulje - panirani odresci od puretine (na kutiji piše: pri izradi ovih odrezaka nijedna pura nije bila ozlijeđena) - jelo je gotovo čim kristali leda nestanu s prezli, služi se toplo uz dodatak umaka iz bočice na kojoj piše: pri izradi ovog umaka nijedan šampinjon nije bio ozlijeđen.

Mmmm, izvrsno, kao da jedem čokoladu s velikom žlicom Vegete!

No, nakon obilatih objeda film me nekako više nije sposoban zadržati u stanju nepodijeljene pozornosti, ali umjesto da zaštitu svog lika i djela potražim unutar institucija pravne države, ja zaspem.

 

- Mina, šta ti tu radiš?!

 

Probudim se. Otvorim oči, a ono kao da ih i nisam otvorio. Pipam, pipam i napipam. Mobitel kaže: Vrijeme je. A kad mobitel kaže da je vrijeme, ja ne pitam koje je vrijeme, nego skačem na noge lagane, pa pod tuš.

Vruća voda spire svaku misao s vrha moje glave, dio se vrtloži pa nestaje u dlakama začepljenom odvodu, a dio se u obliku pare spusti na zrcalo da po njemu pišem, a parola dana je smajli koji ima moje oči i njene zube - male i naoštrene.

Obučem se dok kažeš: keks! od integralnog brašna dobivenog od biranih sorti žitarica uzgajanih ljubavlju i pažnjom na najplodnijim poljima Panonske nizine, uz dodatak emulgatora E212 i B52.

Vani me zima odmah uštipne za guzicu, pa požurim do «Dvi salpe» trčećim korakom, ne bih li se ugrijao, ili barem skratio agoniju.

Tamo, ispred birtije, one, male seoske harpije, čekaju autobus za grad i što već, sve jedna više ne loša od druge, ali, avaj, sve jedna mlađa od druge, i ja mislim, hajde, odrastite već jednom, pa ćemo se družiti, i ujedno usporavam korak da ne ispadnem šupak koji bježi od hladnoće, već kul tip, zreo, iskusan muškarac i ljubavnik.

No, baš me i ne primjećuju, briju one svoje, uostalom, sad su najviše tražene, već sljedeće godine njihova cijena na tržištu će opasti i pola od njih će razmišljati kako da se što prije udaju i obave to - i zato nemaju vremena za matorog konja kao što sam ja.

Ali jedna zuri, primijetim joj oči, velike, a u njima kava, hladna, bez trunke šećera, i ja se trznem kao da mi je netko viknuo: BU! u uho i jedva uspijem uletjeti u birtiju, a da se ne spotaknem o vlastite noge.

I dok idem do našeg stola gledam Elvisa i Dina, raspravljaju o nekom novom ulju za vanbrodske motore, i gledam Dina i sjetim se - pa to je bila njegova sestra, Dalila!

I u trenutku kao da sam ostario najmanje deset godina i mislim, uhhhh, večeras se moram napiti.

A sutra? Sutra će biti predivan dan.

 

- - -

 

From: Silva_Zilli@hizza.hr   To: minerva_holidays@yahoo.com

Subject: u vezi kuće opet

 

Ćao društvo!

 

Sjećate se onih Zagrepčana? E, pa ljudi bi došli vidjeti to, recimo, za tri dana. Dovest ću ih u jutro, oko 11. Ako slučajno vrijeme ne odgovara, javite. Vidimo se.

Silva Zulli

manager, Hiža nekretnine

- - -

 

From: fiasco2g@yahoo.com  To: Undisclosed Recepients

Subject: Order Medication without seeing a doctor

...

From: reisweb wenst je een goed 2003   To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: Avontuurlijke zonvakantie – Korting vakantiebeurs

Bij het vertrek uit Nederland treffen we het wel: ’s nachts -7o C!! Op maandag zijn de eerste wedstrijden schaatsen op natuurijs gepland. Het vooruitzicht op 30o C en een zeewatertemperatuur van 28o C maakt het gekleum ’s ochtends al goed. Met de ICE naar Frankfurt en daarna kan de vlucht beginnen. Na ca. 11 uur vliegen komt de cultuurshock…

...

From: trishgirl4421@netscape.net    To: ..

Subject: 12 CD'S for the price of 1

 

- - -

 

Ne mogu vjerovati da mi je to učinio! Od svih udaraca, ovo je daleko najpodliji! Taj sebični, dešperantni, luzerski gad!

Jer nema nikakvog opravdanja! Svi e-mailovi za minerva-holiday@yahoo se vide i na njegovom Outlook-u, prema tome nije mogao ne znati, nije mogao ne vidjeti, nije mogao ne biti upozoren, bilo je dovoljno vremena da se pripremi i psihički i fizički i kako bilo!

Uostalom, i ja sam jadna. Od svih solucija najprije mi padne na pamet da ga branim, da opravdavam tog ego-manijaka! Taj čovjek, on je obični terorist i lopov! Da, kradljivac, otima mi iz usta moje novce, zarađene s ove dvije moje krvave i znojne ruke!

Jer tko je snosio najveći teret oko preseljenja, a? Pa ti znaš bolje s ljudima, lakše komuniciraš, i slične gluposti koje sam ja kao najnaivnija primitivka tako lako popila! Tko mu je omogućio da besplatno živi u kući koju tako bezobrazno sabotira! Da, da, to je hvala, velika, štampana, sa zlatnim slovima i bršljanovim viticama.

Ne mogu vjerovati, pa ja nikad neću odavdje otići! Ostat ću zauvijek vezana lancima za najveću grešku mog života i svaki dan, poput provalnice, šuljati se po vlastitoj kući da ne gledam njegovu napornu sebeljubivu facu. To je kao konstantno izlaganje radioaktivnosti. Naizgled, nevidljiva, ali izjeda nezaustavljivo, smrtonosno.

Moram se smiriti, ovako ne mogu ni disati. Još i štucavica.

A Silva se lijepo najavila tri dana unaprijed. I ljudi su stvarno bili zainteresirani. Lijepa, solidna obitelj, vidi se da su prizemljeni i radišni. Mama je mala i debeljuškasta, tata je visok i debeljuškast, pogrbljen vjerojatno od stalnog zurenja u lonce, djeca su inteligentna i dobro odgojena. Ukratko, još jedni naivci koji vjeruju u čaroliju Mediterana i da se preko noći može postati sretan. Ja osobno mislim da jedino što se preko noći može jest izgubiti pamet, i možda shvatiti koliko je život zapravo jedna velika klopka.

Ali ljudi izgledaju zadovoljni. Rekli su doduše da još uvijek nisu sredili one papire u vezi kredita. Ali način na koji su razgledali kuću, detaljno se raspitivali oko svega; da, kuća ima četiri apartmana, da svi su potpuno uređeni, ne, mi ne kuhamo gostima jer... to je doduše bio početni plan, ali ... crvenim, osjećam se kao krivac, ja? ja se osjećam kao krivac?! jednostavno se ponekad ne mogu razumijeti.

Uglavnom dajem sve od sebe da ih zaintrigiram. Ukoliko budete kuhali, pretpostavljam da ako ste iz Zagreba... Dalmatinac, drugo koljeno? a još bolje, onda znate sve i o primorskoj kuhinji. Agroturizam je jednostavno u modi, i ukoliko se za vas pročuje, moći ćete sasvim dobro živjeti i od domaćih gostiju.

Da, domaći, oni su najpouzdaniji, smješka se mama dok zakopčava jaknu najmlađoj djevojčici duge tamne kose.

Ovi turistički krediti su dosta povoljni, pa se s njima čovjek može upustiti u malu veću avanturu, objašnjava tata.

Zagrijani su, vidim, obitelj dobrih duhova. Puni trbusi, gledanje dnevnika u 7.30, štednja za školovanje djece... sviđaju mi se.

Da, točno, smještajni kapacitet je 22 osobe u četiri apartmana, Mimoza, Lavanda, Murva i Ladonja. Da, zgodni nazivi, trebalo ih je nekako razlikovati, a i zbog web-stranica, da se ne pogubimo.

Stabla, autohtona, to daje poseban draž. Mimoza je ljepota, proljeće mladost, duma tata Dalmatinac, sada već saznajem iz Dugava, Ladonja je je mudrost, raskošna hladovina ljeti, duboki korijeni, stabilnost i zrelost. Lavanda je prijelaz, metamorfoza, od grma do cvijeta, ona je produkcija, od zemlje do pšenice, od komada drva do ormara u sobi, novac, bogatstvo. Da, sviđa mi se. A murva? Ne znam to stablo.

Murva ima slatke bobice koje ljeti privlače muhe, objašnjavam.

E, sad za to ne znam. Morao bih vidjeti. Studirao sam znate filozofiju i povijest umjetnosti, jednu godinu. Ali nije išlo, uz ugostiteljstvo. Zato će djeca, sve se ovo za njih radi...onda odrješito, vojnički, jel' da Marko? Ivo? Jasna? A? Klinci koji su se rastrčali po travnjaku, okreću se poput dresiranih pasa na poznati strogi bariton. Mama uskače u pomoć zbunjenoj mladeži i odmahuje rukom, samo se vi igrajte!

Naši su domaćini jako vrijedni, ubacuje se Silva da razbije neugodnu šutnju koja je nastala prisjećanjem na životne propuste. Sve su u kući skoro sami popravili, doradili, obojali...

A ovo vi izrađujete? Mama gleda moje čemprese i dodiruje ih. Zelena boja ostaje joj na prstima.

Sviđa im se ugodna hladnoća zidova konobe. Tu par pršuta i kobasica, i da vidiš, kuhar se već priprema za skore gozbe, a ognjište, zašto ga ne ložite, šteta je to tako ostavljati, tako... tata traži pravu riječ.

Prazno, ponudim se, ali i ne osvrćem.

Da, to je taj jedini kompjutor.

S prljavim tipkama koje se gospodin nikada ne bi sam sjetio obrisati, nevjerojatno, non stop visi ovdje, jedva uspijem pogledati mejl a da ne naletim na njegovu drogiranu facu, vjerojatno gleda pornografiju i igra one svoje tupave igrice po cijele noći, a ne bi se potrudio obrisati tragove, ma kakvi, poput psa koji bilježi svoj teritorij, gle, ekran je potpuno mastan. Prvi višak novaca, i kupujem si leptop – svoj kompić, bez šifri, dvostrukog ekrana, sakrivanja...

Vodim ih gore po stepenicama. Iznad konobe terasa, zatim ulazimo u gornje apartmane: Mimozu i Lavandu.

Sad već postajem nervozna. I Silva pita, gdje je gospodin Ljubomir? A, vaš muž?, pitaju mama i tata. Ljubomir je tu negdje, sad će on, psujem ga u sebi. Po običaju sve prepusti meni.

Dok ih ostavljam da razgledaju vrt, i dok im Silva opisuje gdje je more, na traktoru prođe Matteo i mahne mi. Ja mu otpozdravim.

Sad više ne mogu izdržati i moram ga zvati. Znam ja dobro da je to njegov cilj, da si dokaže kako ga trebam, kako je božanstvo bez kojega se ne može.

Lupam na njegove vječno zabarikadirane škure. Ništa.

- Čuješ, došla je Silva s kupcima!

Ništa. Ni glasa.

- Halo, znam da si unutra, molim te, otvori vrata, ljudi su sve pogledali, trebaju razgledati samo još ovaj apartman.

Ništa. Udarim nogom o vrata.

Zrak je prazan, ni ptice se ne čuju, udarac odzvanja.

- Čujte, gospođo Mina, sve je u redu, ne moramo to, ako vam nije zgodno, mislim dobili smo pravu sliku – mama viri iza ugla kuće i pokušava sakriti moju i svoju neugodu.

- Ma ne, on je vjerojatno u WC-u, pa me ne čuje! – objašnjavam, a onda sasvim diskretno prošapćem kroz zaključana vrata:

- Čuj, jadniče, ako ne izađeš, platit ćeš mi moj dio, a onda se sam snalazi oko prodaje.

- Ne mogu.

- Mooliim? – glas mu je tih, kao da je pojeo kredu. Možda je pijan, mislim, koliko ja znam nije alkos... ali tko ga više poznaje.

- Ne mogu. Nisam spreman.

Osjećam kako mi nestaje daha. Krv mi izbija u lice, i ja sam neizmjerno zahvalna Silvi što je Zagrepčane odvela podalje da im objasni što je to oskoruša i kako se jede.

- Slušaj me, Enzo, slušaj me dobro, ako sad ne izađeš, ovog istog trena – to nikad nisam mogla razumijeti, kako taj čovjek u meni izaziva refleks zaposlene majke koja se dere na klince što lupaju loptom o zid kuće, on je tako nezreo, djetinjast, uvijek je bio, stvarno ne znam što sam našla u njemu, čak ni na njemu, budući da je unutra očito prazan – ako te nema vani za sekundu, mi više nemamo ništa zajedničko!

- A sad imamo?

Kako se usuđuje, cinična jedna p...

- Izlazi, izlazi, izlazi! – lupam objema šakama po vratima.

Ništa.

Silva se okrenula da vidi što je sa mnom, ali sam prisiljena gubitnički slegnuti ramenima, pa ona samo kaže da će me nazvati.

Rukujem se s ljudima koji me gledaju kao da su upravo otkrili da mi iz stražnjice viri šećerna repa.

Taj bestidni, nastrani frik!

Tako me osramotiti. Na kraju krajeva nisu tu samo naši novci u igri. I Silva je majka dvoje djece, muž joj je nezaposlen...

Ja ću stvarno poludjeti, jednostavno se više neću moći kontrolirati.

Mogla bih ga izubijati, kao običnu strunjaču, izgaziti ga, smrviti. Tako bih ga opalila u prepone. A onda bih uzela bejzbol palicu i boksačke rukavice!

Taj me čovjek upropaštava. Svi su to vidjeli od prvog dana, svi osim mene.

 

- - -

 

From: mina-s@net.hr   To: king-pislav@yahoo.com

Subject:

 

Prvo što ti mora biti jasno je da nisi napakostio meni, nego SEBI, prema tome, ako si mene mislio dovesti u neugodnu situaciju, to ti nije pošlo za rukom. Iz jednostavnog razloga što mene ništa, ama baš ništa što si ti u stanju napraviti, ne može iznenaditi. Ali trebao bi biti barem toliko iskren pa ne raditi stvari protiv SEBE.

Ponavljam, za svaki slučaj, ako preskočiš neki paragraf: mi nismo tim, MI ne postojimo, mi nismo nikakvi partneri, prema tome TI MENE ne možeš sabotirati, ne možeš me dovesti u opasnost, a povrh svega, NE MOŽEŠ me ucjenjivati, u svakom slučaju ne više nego što JA mogu TEBE.

Dogodi li se ovakvo što ponovno, ne trebam ti naglašavati posljedice: otplatu kredita preuzet ćeš na sebe, prodaju ćeš obaviti sam, a meni u određenom roku moraš isplatiti moj dio novca. I nemoj misliti da je to nemoguće. Danas sam imala, koliko, šest svjedoka da si odbio obaviti svoj dio obaveze, šest ljudi je vidjelo da kršiš pravila, prema tome, na sudu neće biti teško dokazati tko je u pravu, a tko u krivu. I nemoj si umišljati da ti prijetim. Ne dolazi u obzir. Ovo je sam prijateljsko podsjećanje na obavezu koju si preuzeo, slobodnom voljom, nitko te na nju nije tjerao. Prema tome, čuvaj ovaj e-mail ako hoćeš, snimi ga, ako hoćeš, kao dokaz ne znam čega, moje agresivne prirode i netolerantnosti, ali, znaj, da ću ga i ja sačuvati i ne samo tu u kompjutoru, ne, ne nadaj se, nego i na disketi, i isprintat ću ga. Kao dokument koji pokazuje da sam učinila sve što je u mojoj moći da te upozorim na vrijeme. Na vrijeme! Ni dana prije, ni dana kasnije!

A sad se toplo nadam, za tvoje dobro, da si razumio. I nemoj mi molim te slati nikakva objašnjenja zašto si to napravio.

Ne zanimaju me.

Minerva



* Subject: datum dolaska… Draga gospođo Mina, bilo nam je jako drago čuti se s vama telefonom. Stižemo u nedjelju, 17.11. između 14 i 15 sati. Radosni smo što ćemo naš odmor moći provesti upravo kod vas. Puno hvala. Doviđenja. Cinzia i Mauro... P.S: Molimo da proslijedite naše pozdrave vašem cijenjenom suprugu.

o

<<< natrag dalje >>>

- 6 -