back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Kiša kroz maglu na brdu Lu,

valovi što se talasaju u ....u....u.... fuck, kako se ono zove grad?

Misli, misli... prizovi iz mraka, iz dubine, iz moždanih tunela sivijeh, zaraslih u nabrekli korov mesožderačica.

Nešto kao Ča, Čo, memories! kvragu, kako ljudski mozak nema poštovanja prema umjetnosti, i najljepše stihove jednostavno zaboravi, glavno da smo zapamtili da se pjesnik zove Su Ši, to je jaaako važna informacija, da se možemo pohvaliti pred prijateljima informatičarima na večeri u japanskom restoranu. Nema veze što je Mr. Ši Činez. Čekaj, čekaj, pa da, Če, Če Čiang. Idemo ispočetka, dušica draga, vježbati, vježbati glavicu da nam se ne pretvori u travicu, a mi u tupavu kravicu koju nitko neće htjeti ni pogledati na «samnju» u Vodnjanu... Tri, četiri:

Kiša kroz maglu na brdu Lu,

valovi što se talasaju u  Če Čiangu –

dok još nisi bila tamo,

zacijelo si to često željela.

No kad si jednom bila tamo i krenula kući,

kako obično stvari izgledaju!

Kiša kroz maglu na brdu Lu,

valovi što se talasaju u Če Čiangu

A sad malo gospođe Nine Simone da nam oboji prostoriju u zvijezde.

I lagano rastezanjeeee. Čelom do koljena, tri-četiri, drži, drži, drži još malo.

Savij u desnu stranu, tri-četri.

Lijevu, tri-četiri.

Moram smršaviti pola kile. Pod hitno. Možda bih trebala postati anoreksična. Dvije muhe jednim udarcem. Mršavost i bolje pamćenje. Salo smeta mozgu, nema elektriciteta u malim sivim stanicama, nema trenja, samo sklizanje po masti, nema pronicljivosti i duha.

Voljela bih otići na nekakav tečaj drevnih borilačkih vještina recimo u Japan, ili ne, možda u Kinu, tamo je sve jeftinije.

Naučiti tijelo agresivnosti.

Doduše, veći fizički napor zahtijeva i više jela, znači više prostora u bokovima, znači duge majice preko stražnjice, znači gnjavažu.

Možda ipak samo na tečaj konfucijanizma.

Ponekad poželim biti trudnica, trudnica u recimo sedmom mjesecu trudnoće, ali samo na tjedan dana. Da se mogu prežderavati pomfrijem i čipsom. Izgleda da me zlatno žuta boja pali kod jela. Možda je to nekakva psihološka devijacija, Mida-kompleks, svaki zalogaj je zlato, zlato je novac, novac je bogatstvo, bogatsvo je sloboda. Znanstvenici me neprekidno nazivaju, Mina, želimo vas istraživati, taj vaš žut-kompleks, morate putovati od laboratorija do laboratorija, svuda po svijetu, ne brinite se za hranu, bit ćete smješteni u najboljim hotelima, za samo malo vaše pažnje vas molimo, i dobit ćete žutu pidžamu i zlatne tanjure...

Čovječanstvo me treba, treba moje gene, moju maštu, moje tijelo (i ne samo kao donatora organa).

Malo dublje s tim čučnjevima.

Moram promijeniti glazbu. Soundtrack iz «Flashdancea», recimo. To!

Dva-tri-četiri, dva-tri-četiri, diži tu enciklopediju malo više, ispruži ruke da se mišići propnu, taaako, kao voden-konjići u skoku preko škrape, dva-tri-četiri...

Ali stvarno, što ću ja, Mina Stipančić, godište 1970. religijska pripadnost: tolerancija, horoskopski znak vodenjkuša, u sedmom razredu osnovne bila zaljubljena u mrtvog Che Guevaru, što ću ja, sanjala da ću biti balerina, još prije kuharica, nešto poslije travarka, što ću ja učiniti čovječanstvu, što je ono meni i ja njemu da me upamti, da me ne zaboravi, da me spominje u TV-kalendaru, dogodilo se na današnji dan?

Simon Birch je bio heroj i spasio djecu od utapljanja, Nikola Tesla je izumio struju, Janica Kostelić me ubija – ona je sve napravila već u dvadesetoj...

Čak i jedan prodavač magle, prevarant i drugoligaški nasilnik Goebbels ima internet stranice svojih obožavatelja.

Koji je smisao postojanja ako nitko ne zna da postojiš.

Ili bi mi to možda trebao biti izazov. Kako postati i ostati najanonimnija osoba na kugli zemaljskoj. Iskušenje doista zahtjevno: i nema toleriranja nikakvih neuroza, svađanja s prodavačicama zašto drže kekse s istekom trajanja na polici, ni pokazivanje srednjeg prsta za volanom, ništa ekspresivno, očito i nametljivo. Samo redovito plaćanje režija, pozdravljanje susjeda, tiho oblačenje u jutro prije posla, još tiše svlačenje nakon večernjeg filma, i ne zaboraviti ugasiti svjetlo u kupaonici... Drago mi je, ja sam Mina, Mina A. Stipančić, M. A. Stipančić, Mina Anonimus Stipančić. Nitko i ništa.

Kvragu, kako me bole leđa, trebala bih se manje rastezati. 

Nitko i ništa.

Ova me kuća stvarno guta.

Možda bih trebala upaliti televizor.

Ili bolje ne, televizijski ekran zrači, a to izaziva rak mozga.

Nensi je rekla da bih trebala malo više izlaziti, njezin Dorijan ima rođendan u petak. Bit će kolača. Ne smijem jesti dezert ni piti kavu sljedeća dva dana.

Trebala bih prozračiti kuću.

A baš mi se jede jedna recimo mješavina švarcvaldice i zaherice. Da uronim usne u meki šlag i osjetim hladnu višnju na nepcu.

Može li se se od miješanja torti dobiti proljev?

 

 - - -

 

Dobra ideja je pola usranog dana. Samo što je čistiti oluke od lišća bila loša ideja. Dovoljno je bilo da vidim da nema auta pa da odmah istrčim van po ljestve koje su ležale iza konobe toliko dugo da se kojekakva gamad nakotila ispod njih - sve neke prethistorijske beštijice koje će nadživjeti i mene i planinskog gorilu. Fala bogu, pa sam imao rukavice, inače je ona zadužena za sve oblike dezinsekcije i deratizacije, dovoljno je da se smrkne na nekog pauka pa da se ovaj sklupča i padne mrtav sa štrika koji je rastegao u npr. kuhinji - ali jednom kada sam se popeo tu gore, sav trud se isplatio.

Vidi tamo Selo, kako je zgodno i nevino, kao sa razglednice, kad ga gledaš izdaleka čini se tako dražesna mala vukojebina, ali kad siđeš dolje u njega više nije tako dražesno, a ni vukova nigdje nema.

Ali odavdje, čini mi se da bih ga mogao kupiti za sve što imam u džepu (što je otprilike, jedan veći šrafciger, pola metra špage, špahtla, njuška od šlaufa, i još desetak drugih stvari koje počinju na “š”, kao šišarka, štrudla, šmajser, šladoled i šiše Pamele Anderšon).

Cijeli svijet bi stao u moj dlan, samo da mi je dlan malo veći, a svijet da je malo manji - možda je u tome tajna, možda bih se trebao svako jutro ispeti na ljestve da dobijem bolju prespektivu na život, možda bih mogao patentirati to kao legitimnu psihijatrijsku terapiju, tjerati narkomane i pedofile na ljestve, ako netko padne, ‘ko mu je kriv, možda ionako nije vrijedan da živi. I debele ljude i anoreksične tinejđere, njih bih stavio na klackalicu i davao im elektrošokove sve dok se klackalica ne uravnoteži. A grandomanima bih davao odgovorna mjesta u javnim službama i u državnoj upravi i svi bi me zvali Dr. Enzo, Spasitelj Svijeta I Šire, i Oprah bi me svakako malo zvala u svoj šou umjesto onog nadrkanog doktora Fila.

Cijeli svijet stane u moj dlan, i da sam dolje, mogao bih i sebe strpati u vlastiti dlan, i Selo, kao Legoland. Čak i naša kuća odavdje izgleda kao da je od lego-kocaka, sva mala i smiješna, čovjek misli da će, kad je podigne, kroz prozor ugledati malog Enza i… malu Minu kako sretno nacrtanih osmijeha sjede za loncem lego-maneštre.

Kao mali sam se jako volio igrati lego-kockama, možda je to razlog što sam sada tako sjeban, što mi sve izgleda kao igra koja je programirana tako da koliko god da zasereš, na kraju uvijek pobijediš, kao one igre za djecu od 3 do 5, koje moraju biti edukatvine i ne smiju bedirati dječicu i učiti ih da su mali krebili koji nikada neće pobijediti…

O, jebemu, pa tu je odgovor, svi smo mi programirani za neuspjeh, jer, pogledajte u igri za četiri ili više igrača uvijek samo jedan pobjeđuje, i, OK, on nauči kako pobjeđivati, ali što je sa ona tri ili više mala šupka koji popuše; oni nauče pušiti i nauče da je to prirodno stanje stvari, i da je prirodno da gledaju onog jednog kako im se samozadovoljno ceri, i onda taj jedan postane bankar i daje ljudima kredite da npr. kupe ruševno zdanje na penisu Istre i od njega pokušaju napraviti turistički raj. A on cijelo vrijeme zna da oni nemaju šanse, jer je samo on taj koji pobjeđuje, a njihova uloga u životu je da puše i time njemu osiguravaju pobjede…

A mali luzeri se grizu kao zvijeri u kavezu, i što je kuća veća i ljepša oni su sve nesretniji, samo što misle da je ono drugo krivo za to, a u stvari je kriv onaj kreten koji im je dao kredit s kojim su od ruševne kuće napravili turistički raj da bi ga onda banka preuzela nakon što se male životinje podijele u vlastite male kaveze i više se ne grizu, čak niti ne razgovaraju…

Ali znao sam to, onog trenutka kada smo ušli u banku znao sam da je to greška, barem sam mislio da znam, i nakon te prve večeri kada smo izašli u restoran da proslavimo kredit, nijednu noć nisam usnuo a da mi se nije činilo da je taj kredit s nama u postelji. Imao je sivo odijelo i krvavo crvenu svilenu kravatu sa značkom banke, ali su mu noge bile hladne kao led, i cijelo vrijeme dok bih ležao, disao mi je u uho.

A sada, on mi je sve što mi ostalo, mala lego-kuća sada je tamnica, ona je… tamničarka, a ja i dalje dijelim kauč sa hladnim nogama kredita, i ne mogu se oteti dojmu da sam izvukao deblji kraj, ne mogu se oteti dojmu da sam ja dobio svu brigu, a ona sve gušte, i kada svi odu, kada nema ni narančastog Opel Kadet karavana ispred kuće jebeni kredit mi je jedino društvo…

Onda se sjetim, treba pokositi travu, da vrt ne zaraste, jer ‘ko će to onda kupiti, pa treba okopati, orezati voćke, ofarbati škure, pošpricati plijesan onim sranjem što guši i smrdi na klor da se ne bi proširila dalje po zidovima, uključiti bojler, isključiti bojler, provjeriti tlak u bojleru, ozračiti radijatore, naručiti plin, naručiti fonjera… očistiti oluke!

I onda se čudim što stojim tu na ljestvama s plastičnim crijevom za vodu kao kakav bizarni dječarac-fontana i pišam hladnu vodu u oluk da sperem svo lišće i sranje, da ne bi slučajno dragocjeni oluci zahrđali, zbog čega je onda nikako ne bismo mogli prodati…

… ja, koji sam se zarekao još davno u pubertetu da neću u životu podići ništa teže od žlice i olovke, sveden na jednog običnog sebra, mlačnokrvnog kmeta koji naokolo šeta i pita imate li kakvog posla za mene, o, velemožo, predostojanstveni, na što mi on kaže, na, idi tamo, kopaj govna!

E, pa nije li to vrhunac domaćeg nam humora, takvo što ni Laponci ne bi mogli smisliti, i moj život osim što je smiješan, nije uopće duhovit, kao npr. «Prijatelji», ili «Will i Grace», ili «Kafić Uzdravlje», ili «Treći kamenčić od kurca»!

I tako, da se oraspoložim, padne mi na pamet da si ispričam jedan pravi američki vic. A on ide ovako:

Odluči mama patka sa svojim pačićima prijeći prometnu ulicu, pričeka da se upali zeleno, pa krene polako se gegajući, a za njom, jedan po jedan krenu i pačići. Kvak, kvak, kaže mama patka. Kvak, kvak, kažu pačići. Na pola puta preko ceste, svjetlo se promijeni u žuto, grme motori automobila koji čekaju, mama patka je već prešla, evo dolaze i pačići. Kvak, kvak, kaže mama patka. Kvak, kvak, kažu pačići. Odjednom svjetlo za pješake se mijenja, skoro svi su pačići prešli cestu. Kvak, kvak, kaže mama patka. Kvak, kvak, kažu pačići. A što kaže zadnji pačić. Quick, quick! Oh, fuck! Quack!

Dobar vic, ali samo se ja smijem, a onda mi od smijeha ispadne crijevo za zaljevanje iz ruke:

- Jebi se! - sad moram dolje po njega. 

 

- - -

 

Sve smo mi, cure pomalo zaljubljene u Dorijana, njegov promukli glas i izazovna plivačka ramena čiju erotičnost ne mogu sakriti ni vuneni džemperi širokog kroja ni paperjaste jakne s izgužvanom kapuljačom. Iako mu se već sada u tirkiznim zjenicama može vidjeti sjeme one tipično muške samouvjerenosti koja će za koju godinu prerasti u besramni prezir prema svemu što nije on sam i njegova sjena, još ga uvijek sve nekontrolirano volimo.

- I što ćeš biti kad odrasteš? – pita ga Žaklina dok mu pomaže pregledati ratničke figurice iz Rizika.

- Ovo je baš super, teta Žaklina – novopečeni dvanaestogodišnjak sopće u uzbuđenju dok prevrće po tek otvorenoj kutiji.

Mali deran uopće ne skriva svoju ravnodušnost prema ostatku rođendanskog ulova. Snježina «Encarta» leži na stolu nedirnuta, pozdravljena tek jednim suspregnutim: Hvala. To doduše ne treba ni čuditi budući da je Snježa ravnateljica Dorijanove škole pa je ukočenost u komuniciranju između njih dvoje nekako pedagoški opravdana.

Ali Kata mu je napravila cijelu astrološku kartu: analizirani svi važniji momenti u budućih 70 godina ovog predpubertetskog šmrkljana, čak i upozorenja od mogućih oboljenja i preporuka za prehranu. Za sve to dobila je tek blagonakloni komentar: Baš dobro crtaš te mitske likove, a i linije su ti pravilne, imaš čvrstu ruku! Kad mu je Kata rekla da je to ispisao kompjuter, ni ne trepnuvši, Dorijan je samo ispalio: Još bolje, imala si manje posla!

- Prasac mali – Kata, navikla na duboku mušku nezahvalnost poljubi ga u obraz glasno, kao da pucaju tisuće balona.

- Čuješ, što te pitala Žaklina? – mama Nensi se trudi euforiju držati pod kontrolom. Ona je zaslužna za srebrnu spravicu što je Dorijanu za pojasom zataknuta s jednakom kočopernosti kakvom je nekad Boško Buha nosio ručne bombe.

- Za jednu zaposlenicu HT-a dugo ti je trebalo da mu nabaviš mobitel – šapće joj Snježa na uho. Ona zna da je Dodo vjerojatno zadnji dečko u školi koji još nema mobitel. Ironija je tim veća što njegova, inače liberalna i posve tolerantna mama radi u firmi koja se ne bavi ničim drugim nego prodajom tih dosadnih stvarčica koje nastavnike u razredima dovode na rub živaca.

- Za jednu samohranu majku i ovo je prerano – Nensina je glavna briga da ne razmazi svog sina i do sada joj to dobro ide, međutim za svaki ekstra poklon, ona se mora opravdati - Ali ovog ljeta obećao je raditi na pumpi pa budući da ulazi u svijet biznisa, bolje da ga imam pod kontrolom.

Čuje se prodorni zvuk zvona na vratima.

- To su dečki, koliko je sati? – Dorijan se požuri obući jaknu i zatim juri prema vratima.

- Čim završi film, doma, jesmo se dogovorili? – prijeti se Nensi.

I mali spajdermen je već u hodniku ostavivši tetama da se slade rođendanskom tortom od kestena i šampitama i slanišima raznih oblika i dezena.

Ali prije nego što se potpuno raskomotimo, Kata je već počela skidati patike, Dorijan doleti natrag.

- Ja ću biti Čarli! – provali zadihan i nasmijan.

- Dorijane, što to buncaš? – Snježa trenira strogoću.

- Kad odrastem, ja ću biti Čarli, a vi moji anđeli!

Lažljivi mali perfidni slatki laskavac. Žene u prostoriji pokošene. Gotovo djevičansko rumenjenje u obrazima. Uzdisanje. Hihot.

- Znate ona stara serija, na televiziji, kad ste bile mlade, sad se opet reprizira – djetinjasto preobjašnjavajući, Dodo nam zadaje posljednji udarac.

- ‘Ajde, biži vanka, dosadnjakoviću! – tjera ga Nensi, njezini duboki podočnjaci omekšani, istopljeni u polumjesece - Kad ste vi bile mlade, da ne bi!

DJ na radiju najavljuje petnaestominutnu pauzu uz «Buena Vista Social Club».

Uz zvuke toplih kubanskih gitara i metlica na činelama u ustima se topi čokolada.

- Put oko svijeta u 80 dana! – Žaklina podiže sa stola moj rođendanski dar koji je u žestokoj konkurenciji hametice potučen – To bih ja htjela napraviti, ne, ustvari, to ću ja i napraviti.

- Kako to misliš? – Snježa se zagrcne pa joj duga kaplja cedevite s brade padne na bijelu košulju s plavom vrpcom. Snježa se oblači kako se od direktorica škole i očekuje, zakopčana do grla u obaveznoj kombinaciji štofane suknje preko koljena plus kožne čizmice. Tako zabarikadirana izgleda tri kile deblja i pet godina starija od svojih 65/35.

- Čekaj, donijet ću ti krpu da to obrišeš! Zato ja, vidiš, uvijek nosim tamna odijela! – ovaj Nensin komentar obara s nogu. Nensi gotovo da nije sposobna obući ništa što je svjetlije od tamno plave boje hrvatske putovnice. U kombinaciji s njezinim suhim licem i koščatom figurom, djeluje poput asketskih srednjovekovnih svetica. Ta crnina vuče korijene iz njezine darkerske, “Sonic Youth” faze, ali je vjerojatno utvrđena kao zaštita prije dvanaest godina kada ju je nepredviđena trudnoća bacila u neželjeni prvi plan seoskih spletkarenja. Crnina se pokazala kao dobro rješenje: nenametljiva je, a osim toga, uvijek može poslužiti kao dobar izgovor na nezgodno pitanje o darivatelju sjemena, bolje poznatom kao velikom giljatoru Dorijanu Senioru.

- Kad diplomiram, znači tamo negdje na proljeće, prtim ruksak na rame i idem, ne mora naravno biti u 80 dana, što se mene tiče, i godina je malo! – Žaklina gricka štapiće koncentrirano i energično poput kakve gušterice koja sređuje vlastite pandžice.

- Profesorica Šarić ide u penziju i ostavlja mjesto nastavnice likovnog prazno baš na proljeće, ja sam mislila da si zainteresirana, a novci... za to tvoje lutanje treba novaca, znaš... – Snježa crvena u licu protestira.

- Imam ja svoju ušteđevinu, osim toga prodala bih onu zemlju od bake... Umorna sam od škole, htjela bih malo udahnuti zraka – Žaklina je mlada, i nas četiri jako joj zavidimo na njezinih dvadeset i pet, i njezinoj kratkoj dječačkoj kosi koja nijednom još nije bila pod frizerskom haubom, i njezinoj samouvjerenosti koja graniči s muškobanjastoću – Mjesta u vlaku ima naravno dovoljno, sve ste pozvane!

Ali više je ne čujemo. Svaka od nas zna koliko nam je zapravo nemoguće čak i samo razmišljati o tome. To dovodi depresiju u budoar, a ona je večeras strogo zabranjena. I budući da se zbog stavova Julesa Vernea osjećam direktno odgovorna, pokušavam izgladiti stvar mehaničkim pitanjem:

- Kada počinje «Seks i grad», mislim da su opet radili neke rošade u programu!

Svaki petak cure prate «Seks i grad», tako smo se zapravo i počele susretati. Kati je jedan petak na večer, tik pred početak serije riknuo televizor pa je nazvala Nensi, koja joj je najbliža susjeda i za koju je mogla biti sigurna da nema društvo. Tu su se večer dobro zabavljale zajedno komentirajući Carrieinu odjeću i Samanthine poze horizontalne rekreacije za koje je Kata pokazivala najviše interesa. Sljedeći petak Nensi je došla kod Kate ostavivši Dorijana u krevetu – grickalice i indijski jastuci na podu obećavali su pravi kino-ugođaj. Uskoro se krug proširio na Nensinu bivšu školsku kolegicu, Snježu. Kata je zatim dovela mene, a nekoliko tjedana kasnije otkrila nas je Žaklina. I pakleni krug je zatvoren.

U početku je bilo urnebesno, budući da ja seriju nisam pratila što je curama dalo mogućnost da iskažu svoje znanje i komentare o voćnim dezertima u newyorškim restoranima i metlicama za pseće izmete i temperaturi u Big Appleu i koječemu drugom.

Kad bi netko odlučio izdati album sa sličicama iz serije, ja znam društvo koje bi se potuklo oko sličica Face br. 1 i Face br. 2.

- U devet i pol je večeras, kad ti se mali vraća iz kina? – Žaklina zaklopi TV-vodič zadržavajući pogled na naslovnici.

- U jedanaest, imamo vremena! – utješi nas Nensi.

- Tko je to? – Snježa se nagne prema Žaklini.

- Bokovi Carle Gugino su totalna predstava! – promrmlja Žaklina.

- A, pazite ovo! Elvis mi je rekao da sam nepristojna i da bih se mogla malo suspregnuti! – Kata nesvjesno popravi grudnjak.

- Opet mali Napoleon! – nasmije se Nensi, što međutim Katu uopće ne smete:

- Rekao mi je da se ne bih trebala javno žvaliti s ljudima nasred Rive, neki dan... ničim izazvan!

- Ničim izazvan? – pitamo u glas. Kupinovo vino koje je Nensi nenametljivo stavila na stol uzburkava.

- Pa da, skoro, mislim, sve što sam napravila je da sam se ljubila s Dinom, samo malo, nevino, više ustima nego jezikom... – Kata i opet podigne ruke prema grudnjaku, spontano i polusvjesno, onako kako to rade trbati muškarci kad podižu pojas da ih ne pritišće na puni želudac.

- Kato, znaš pravilo, ništa o iks-ipsilonima večeras! – Snježa je odvezala vrpcu ispod košulje i sada joj se na ramenu nazire tanka traka potkošulje.

- Ali to je samo Elvis! – pokušala se opravdati Kata.

- Ja sam čula da u Selo dolazi Gerard Deperdieu! – pospano primijeti Žaklina.

- Ne, nego Pierce Brosnan! – uvjerena sam ja.

- Ne, nego Michael York – sipa Nives kao iz rukava – i Nasstassja Kinski. Snimaju neku historijsku dramu. Ovdje će valjda napraviti par scena, a onda će ih za svaki objed helikopterom prebacivati na večeru u Opatiju. Neki su se ljudi u Selu ponudili za statiste. Plaćaju 100 kuna po danu. Tako da su već dobili pijance ispred «Dvi salpe»!

- Ništa od toga, jer će Selo kupiti Bill Gates, piše u Glasu – Žaklina komentira zatvorenim očima – i onda će on tu proglasiti državu, Istra će postati još jedna zvjezdica na američkoj zastavi, a mi ćemo dobiti pasoše sa znakom Windowsa umjesto pečata. A onda će nas Hrvatska tužiti sudu u Haagu za otcijepljenje od matice zemlje. A mi ćemo samo odmahnuti rukom jer ćemo preko Učke prevući magnetski štit. I onda ćemo još od Kineza naručiti laser pa ćemo odmah na obroncima Učke prema Rijeci napraviti rez i odvojiti se od kopna. Kao lutajuća država-polis Istria Nobillissima plovit ćemo po svim morima svijeta, kuda nas vjetar nanese. Ponekad se priključivati kopnu, da popunimo rezerve hrane i vode, ali kad kopno postane preposesivno odmah ćemo se odvajati i kretati dalje. Bit ćemo prva pokretna država na svijetu i budući da će se to pokazati odličnim rješenjem za mnoge međunarodne probleme, veliki broj zemalja slijedit će naš primjer. Aljaska će otploviti prema Ekvatoru da se malo naužije sunca, a Etiopija će otploviti prema evropskim poljima žita da opskrbi svoje stanovništvo. Putujuće zemlje pokretat će se na nevidljiva elektromagnetska vesla i cijeli će planet sličiti na ringišpil. Svi će imati sve i svi će biti sretni.

- Ja bih voljela vidjeti oživljenu Amazoniju, državu žena! – zaguguće Snježa na što Žaklina znatiželjno otvori oči.

- Ja bih voljela imati dućan koji prodaje sudbine – vračarica Kata nikad ne igra na male uloge – Uđeš kao jedna osoba, izađeš kao netko sasvim drugi. Da imam nekakav napitak koji ljude pretvara u što god požele, daje im još jednu šansu... uh!

- Kompjuterske igrice i umjetna inteligencija su bolja rješenja za to – Nensi se rasteže.

- Da, ali to je tek iluzija, ja bih htjela stvarnu mašinu...

- Vremenski stroj za mene, to sam oduvijek željela – Nensi je sigurna, ali joj Žaklina ne da gušta:

- Ti ili Dorijan?

Skoro će devet sati. Hvatam se za daljinski. Soba miriše po osvježivaču zraka i dječjoj pasti za zube.

Cure me gledaju u iščekivanju.

- Mislite ja? – pravim se važna - Ja bih... još jedan komad torte!

o

<<< natrag dalje >>>

- 4 -