back to the main page

Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

Štrukle? Štrukle su dobre. Ako ih ima. A hrenovke? I hrenovke su dobre, naročito one male, pileće, u pakovanju od pola kilograma, kao odrezani prsti, pileći prsti. I pileći prsti su dobri. Ako ih ima. I riblji prsti. I paštete, one šljakerske, o-čajne, i one šminkerske, od guščje jetre i magarećih muda. Ako ih ima.

Ali nema ni muda i prstiju, ničega nema u ovoj jebenoj kući - to ja govorim, a škrinja za zamrzavanje me tupo gleda širom otvorenih usta, kao da ne zna da li bi me zažvalila ili progutala.

TV me trgne iz letargije, s nekim slatkim ritmom, od kojeg moje noge jednostavno ne mogu ostati na mjestu, prvo malo cupkam, pa počnem micati bokovima, kao da sam u zadnjem stadiju dječje paralize, ali ne, ja sam kralj, suvereni vladar dance-podija, i ovaj ritam mi je u krvi, u kostima i ja više ne mogu zanemarivati svoju pravu prirodu, gotovo je, jebeš sve, ja spreman sam da se otisnem u svijet i zarađujem za život vrteći svojom guzicom po najskupljim diskotekama planeta, ma koji Richard Gere, čuvajte se, žene, dolazi Ljubomir Kralj, čovjek-guzica, zakrvavljenih očiju, seksi-mašina, seksi-veš-mašina, seksi-aparat za autogeno zavarivanje, seksi-brusilica i seksi-bušilica, seksi-jebeni-ekspres-lonac i seksi-štednjak na kojemu se ne može spržiti ni jedan pišljivi kordon-blu!

I kao da to nije dosta, TV mi makne onog poletnog Fat Boy Slima, i nabije mi neku tamo Saru Connor, križanku između porno-dive i desetoplasirane turske skladbe s Eurosonga, koja jeca li ga jeca, sve tužno i bolno da ti se mošnje uozbilje, sve misliš, valjda je i ona gladna, nije ni čudo, vidiš da nema šanse da zaradi ni za šamar, čuj je samo kako pjeva…

O, sunce mu kalajsano! - znam da je patetična psovka, ali Boga ne spominjem u sličnom kontekstu, posljedica valjda, još uvijek prisutne bračne dresure - što čovjek mora učiniti za jedan dobar sendvič sa šunkom, onako od cijelog onog uskog, dugačkog, tamnog kruha sa sjemenjem, i sa sirom, i samo malo senfa, i sa zdjelom salate pored toga, i tamnim pivom, pola pivo, pola kola? Ne isplati se više ni pjevati na MTV-ju, ne, nije ni to dovoljno, nego moraš biti predsjednik uprave banke ili većinski vlasnik lanca… oko vrata.

A onaj oblak mi viri kroz škure i plazi mi svoj crni, vlažni jezik, i kao pseto je već obišao pedeset puta oko kuće, i svaki put kada prođe, zapiša mi vrata, i tamna mrlja se već širi unutra, svuda po tepisonu, kao da ja nemam nekog da mi piša po kući, imam ja mačku, tu je negdje, Đina, di si, odi, mic-mic, nema je, kurvetina odvratna debela, izdajica, vjerojatno je opet kod nje, ma, uostalom, ‘ko je jebe, mogu si ja sam pišati po stanu ako baš hoću.

Baš tada se na ekranu pojavi Shakira, i počne vrtjeti svim što ima, a ja mislim, ona sigurno nema problema da nabavi sendviče i pivo, i osjetim čudno meškoljenje u gaćama, pa pomislim, možda bih mogao, i izvadim ga, ali umjesto da protrljam kožicu, gore-dolje, padne mi na pamet kako sliči na one hrenovke. I već mogu zamisliti naslove u novinama: Muškarac u najboljm godinama u deliriju od gladi skuhao vlastiti penis umjesto hrenovke; najteže je bilo čučati onih pet minuta na štednjaku sa ručkom umočenim u kipuću vodu, a kritičan trenutak dogodio se kada sam otkrio da nemam senfa u kući, pa sam se svejedno morao obući i skoknuti do trgovine, ali samo brzo, da se ne ohladi…

Na vratima još samo nadignem kragnu jakne, jer strašno ne volim kada mi nešto hladno klizne za vrat, pa bacim pogled na Shakiru, jadna, ne može ona zadržati pravog muškarca, i za kaznu je ostavim da se vrti dok se ne vratim.

Ali čim otvorim vrata, onaj mi oblak pljune u lice, i dok se se od smijeha previja, e je mu fora, i drži za svoj trudni trbuh, ja mu odbrusim:

- Jebi se! - i odskakućem do auta. Okrenem ključ i već vidim, trebat će mijenjati svjećice, ali se Hefest, to šepavo božanstvo svih strojeva, smiluje i baci iskru, motor zaurla, dobro, zahropće i mi krenemo!

Do Sela sam za minutu, preko blatnjavog gliba koji od milja zovemo «Našim putem», pa preko grubog asfalta, a ispred trgovine, dva starca kao pokisli lešinari, cuclaju pivo i bulje, gledam kazaljku za gorivo, ona ga je natankala, pa dam gas i sjurim se prema Puli.

A moj usamljeni oblak sada pronađe društvo i oni vise iznad obzora kao kakav maligni karfiol, bolesni mozak oluje, a trava je tu još uvijek zelena, iako je već debelo jesen, baš kao što je bila kada smo tu prvi put došli.

I odmah smo se zaljubili u mjesto, čim smo ga vidjeli, bilo je ljeto, na ulici nigdje nikoga, fjaka, mir, idila, teška pastorala, mukanje krava i gakanje gusaka, more na dohvat ruke, Pula - dvanaest kilometara, savršeno za kakvu malu slikarsku koloniju, ili za kakvu malu obitelj, malo prometa, sigurno za djecu…

Trebao sam odmah znati, mislim, što se mene tiče to što mi nitko neće pogaziti dijete koje nemam, i nije čudo da su nas svi blijedo gledali kada smo se počeli useljavati, već prvi vikend, bilo nam je jasno, ovo je mjesto gore od Novog Zagreba, tu ljudi samo spavaju, a život, život je negdje drugdje, i sav taj mir i tišina i pjevanje ptica, to je samo fasada, tu i ptice odlaze na Thompsonove koncerte ako žele malo zabave, samo da se uvjere da postoji netko tko pjeva gore od njih; jedina stvar koja ih sprječava da ne počine samoubojstvo.

Ali prvu godinu mi smo se vozili naokolo, upoznavali čudo zvano Istra, obilazili svaku malu ruševnu crkvicu u nadi da će popovi bar jednu ostaviti otključanu, divili se starim čvornatim murvama, i ne znajući da su murve u drugim krajevima visoke i glatke, kao breze, ali su se ovdje skvrčile i zgurile od dosade i usamljenosti. Jedini koji su nam se veselili bili su mrtvi na zabačenim seoskim grobljima koji su se već davno pomirili da ih više nitko neće posjetiti.

I jedini je problem bio što Istra nije barem tri, četiri puta veća, i jednom, kada smo je potrošili, bili smo prisiljeni ostati u svom malom selu, u svojoj maloj kući, sami, samo jedno s drugim.

A cesta je sada prazna, svi se boje mene, moje orandžaste grobljanske makine i nevremena koje vučem na repu, i umjesto da upadnem u Pulu, ja šibam po zaobilaznici, pa prema Labinu, a prve ozbiljne kapi padaju na vjetrobransko staklo, ali ih ja ne jebem…

Stara cesta prema Labinu i Rijeci oduvijek je bila moja najdraža cesta, a otkako su pokrpali onaj dio iza Labina, i iza Vozilića, svaki dan bi se radije vozio tom cestom, draža mi je nego deset nabrijanih, maničnih “Ipsilona”, serem se na onoga ‘ko ih je projektirao onako konstipirane i psihodelične.

I jednom kada prođem Loboriku, pa Marčanu i njezin drvored, čini mi se, bit će to ozbiljan izlet, čak se i sunce pojavi na tren, kao da mi odobrava, a u stvari me samo zajebava - jer prije Filipane, stajem mehanički, uz rub ceste, gdje je dovoljno široko, i čekam, kao okamenjen, a uopće me ne tjera pišati, i ustvari, mene nikada ovdje nije potjeralo pišati, ja uvijek izdržim duže, barem do OMV-ove benzinske iza Labina, ne, ovdje bi uvijek nju… potjeralo… i poželim, poželim da se sve, ali stvarno sve, nikada nije ni dogodilo.

A onda kiša pljusne da pojača dojam sjebanosti i čemera, i moram se polukružno okretati, a da od vode koja se slijeva niz stakla ne vidim ni ide li netko iz suprotnog smjera, i vozim natrag, jer nemam nikoga tko bi mi čitao kartu po ovom komadu zemlje na kojem su Iliri radije izumrli nego da ga zadrže.

Već se mrači, jebemu, što li mi je to bilo na pameti, ići van po ovakvom vremenu, a kiša tuče sa svih strana, auto se trese kao da je napravljen od kartona, kapi bubnjaju kao šake pobješnjele rulje demona, i više uopće ne čujem motor, tko zna možda je crkao još tamo kod Marčane, i sada samo jurim po inerciji od jeze i groznice, i kao da plovim sredinom ceste, ostatak svijeta više ne postoji, što sam to učinio, sve sam izbrisao, i sada je na meni da stvaram svijet iznova kratkim svjetlima svog narančastog Opela, kao neki psihotični bog, i bi svjetlo, i dvadeset metara asfalta, i red golih lipa, red sivih kuća, ovo je program kao torta, red muzike, a red sporta, a panika mi se uvlači pod kožu i pod nokte kao čađa, i čini mi se da nikada više neću vidjeti…

Odjednom, niotkuda, svjetlo potrošačkog društva u tunelu sasvim privatnog pakla u kojem su vragovi ostali bez goriva za svoje male petrolejke - sveti Merkator blista u noći kao spomenik prve kategorije. I ja kradem prednost jednom Stojadinu i ulijećem na parkiralište, jednom rukom po džepovima tražim pet kuna za kolica, drugom mijenjam brzine, a zubima vrtim volan - taman na vrijeme, sad se barem mogu ispišati kao čovjek.

Kada izađem iz wc-a koji je ogroman i svjetao, kao hram urinološke sekte pri svetoj stolici, i pri tome miriše na limune i ljeto, i podatne žene u oskudnim bikinijima, a ne kao moj koji samo smrdi, i to onako podlo, prizemno, kao da ga nikad nisam oprao, a jesam - dođe mi da zapjevam ariju iz neke herojske opere, Wagner mislim da bi naročito dobro odgovarao prigodi.

Jer svijet je moj, i jedino što me ograničava je veličina kolica, i debljina mog novčanika, ali ako bi ih povezao pertlama iz svojih cipela, možda bih mogao usporedo gurati dvoja kolica, a kreditna mi ima limit još iz nekih boljih vremena.

I zaista, kao da se cijeli svijet sklonio ovamo pred pederskom kišom. I čak se moram gurati u redu za nareske, i otimati s mladim majkama za posljednju teglu Nutele, ali mi ne smeta, naročito jer su mame mlade i lijepe, i zapravo svi kupci su lijepi, i zrak treperi od topline i svjetlosti koja se širi kao miris toplog kruha, sa zvučnika pjevaju anđeli, i traže da se čistačica javi na odjel higijenskih potrepština, a Pringlsi su danas na akciji; slatke, zamamne hostese nude ljubav i pivo u malim plastičnim čašicama na degustaciju, a grudi im podrhtavaju od reklamnih poruka i dobrote koja zrači kao radioaktivni otpad; i sve je lijepo, i svijet je lijep i sloboda i mir i blagostanje se tope kao čokolada u ustima. O, glori, glori, aleluja - osjećam se kao debeli Elvis u lasvegaskoj fazi kada mu se više nije dizao, blaženi eunuh, lišen svake želje, potrebe, egzistencijalnog nemira, kao maloljetna kurva na metadonskoj terapiji, kao krme u Teheranu, ptica na žici i televizor u svakom domu, smijem se od uha do uha, od Vukovara do Dubrovnika, od Vardara, pa do Triglava, moja moneta je veća od svijeta… dok se apaurin kupovine rastvara u mojoj krvi i lijeno mi i, kao ovlaš, blokira mozak.   

 

- - -

 

From: Silva_Zilli@hizza.hr    To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: novo u vezi kuće

 

Dragi Minerva i Ljubomire!

 

Nadam se da ste dobro. Htjela sam vam javiti da za kuću ima dosta interesa. Doduše, cijena je za mnoge prepreka, ali to je na neki način i dobro, budući da tako odmah eliminiramo neozbiljne kupce. Javila mi se jedna obitelj iz Zagreba. Muž, žena i troje djece. Gore imaju restoran i htjeli bi se preseliti negdje na more. Čine se jako zainteresirani. Dosta su se podrobno informirali o svemu. Najviše ih je zanimala mogućnost da otvore restoran, a vaša konoba s ognjištem i šankom zapravo je idealna za tako nešto. Otac je rekao da su djeca oduševljena što je more na samo 500 m. Roditeljima se uz to sviđa što je teren relativno velik i što nema susjeda u blizini, valjda su ljudi imali negativna iskustva. I oni planiraju držati turiste – vidjeli su vašu web-stranicu i misle da bi se uz postojeća četiri moglo dograditi još nekoliko apartmana. Pitali su i koliko ste kompjuterizirani. Ja sam im rekla za taj jedini kompjuter koji imate u konobi, ali budući da mi međusobno nismo razgovarali o njegovoj prodaji nisam im u vezi toga rekla ništa konkretno, ali to je doista manja stvar oko koje ćemo se lako dogovoriti. Jedina je mana s njima što nemaju još sređene sve papire, a planiraju uzeti turistički kredit s tim da, valjda, koliko sam shvatila, već imaju jedan na svom objektu kojega bi pokušali prodati u međuvremenu. Rekli su mi da bi rado došli pogledati, ali se još ništa konkretno nismo dogovorili.

Ako bude što novo, javit ću vam se na vrijeme.

U svakom slučaju, želim vam ugodan dan.

Silva Zilli

manager, Hiža nekretnine

 

- - -

 

Ja stvarno nemam ništa protiv ove kuće. Kako i bih kad sam je vlastitim rukama pretvorila u damu kakva je sada. Modre škure boje neba za očne kapke bile su naravno moja ideja, a njihovo lakiranje zna se, također, čiji ručni rad. Sa svojih osam očiju na pročelju od sivo-bijelog istarskog kamena izgleda poput žive kuće iz bajke, od onih što govore i pomiču voltama kao obrvama. Terakotni jarkocrveni krov kao bobice ribizla, zastori od bijelog konca što se, kad zapuše bura, izviju kroz prozorske okvire raskošno lepršajući poput dušica davnih stanara.

A bilo ih je mnogo, bosonoge djece u košuljicama; znojnih žena što peku zlatni kukuruzni kruh i hrane blago, meko, glatko na dodir; muška tvrda lica što se klanjaju zemlji, vladarici bez obrisa. Stari Matteo, od kojeg smo hižu kupili, mogao se sjetiti svoje rodbine tri koljena unatrag. Sve je nekada pripadalo velikoj težačkoj obitelji koja je u prizemlju, naravno, imala štalu, dok su ljudi živjeli na katu, od životinja odvojeni drvenim daskama kroz koje je zimi zračila ugodna toplina, ljeti je doduše bila manje ugodna, ali tada se ionako spavalo i na livadi, pored šutljivih krava što su pod mjesečinom požudno srkale rijetke kapljice kolovoške noćne rose. Zatim su se braća jednog dana, kada se nije imalo što pametnije za raditi - grožđe je bilo pobrano, a uvele sadnice karfiola pobodene u crljenicu; odlučila podijeliti. Jedna kuća podijeljena zidom na dva jednaka dijela; kasnije su to na primjeru Berlina kopirali Ameri i Sovjeti, Židovi i Arapi u Jeruzalemu, a Srbi, Muslimani i Hrvati u Sarajevu. S tom razlikom što se secesija ovdje izvela miroljubivo, jedina trzavica – redovita rasprava između dviju kunjada koje se nisu mogle dogovoriti na koju će stranu vući žicu za sušenje rublja, crveni obrazi i mahanje bijelim rukama što se tresu kao razvučeno tijesto; sve bi se međutim redovito izgladilo pokajničkim zdravomarijama jednom godišnje u seoskoj crkvi, na uskršnjoj ispovijedi.

Ta podijeljenost kuće dobro nam je došla za organizaciju naša četiri apartmana: Ladonje u kojoj živim, Lavande koja je iznad imene (simpatičan apartman za 4 do 6 osoba), Mimoze koja je također na gornjem katu i Murve koja je, na žalost i bojim se, najmanje mojom krivicom, postala bunker.

Namještaj smo uglavnom kupili na rasprodajama pazeći da svaki škabelić, škafetin, škanjet... svaka stolica i armeron odišu vremenom, sjećanjima i sviješću, da, baš kao da stvari žive svu puninu vlastite egzistencije. Jeftine fotografske reprodukcije starih jedrenjaka, napukle bukalete, čak i jedan Dobrilin molitvenik «Otče budi volja tvoja», deseto izdanje. No, naravno, kuća nije muzej pa smo se potrudili da bude maksimalno funkcionalna, da svi vodokotlići dobro drže vodu i da svaki stan ima radijatore.

Turisti jednostavno obožavaju dolaziti ovamo, škripa drvenih podova i pogled na more kao da ih dovode u neku vrstu transa, počinju se ponašati neodgovorno, gotovo pijano, hodaju bosi i beru poljsko cvijeće pri tom držeći širom otvorena usta (srećom pa uboda pčela nije bilo mnogo), kažem, ta kuća je živa.

Matteo je s vremenom ostao sam u prevelikoj kući. Kad je upoznao Fumu, preselili su se k njezinim roditeljima u drugom dijelu Sela, a kuća je ostala čekati potomke. Sve dok nije postalo jasno da ih nikada neće biti. I onda su odlučili.

Prodati je nekome tko će kući donijeti budućnost. Svi turistički krediti i sanjarenja o mediteranskom vječnom ladanju, svi bijegovi iz zoološkog vrta sterilnog zagrebačkog Prekosavlja, svi bračni zavjeti na vječnu ljubav i duhovne potrage za iskonskim, ne mogu se usporediti sa snovima koji su Matteo i Fuma vezali uz tu kuću, čak i onda kada su umjesto njezinih hladnih šutljivih zidova mogli opipati tek hrpu šuštavih novčanica.

U prvoj godini, uvijek kada bi prošao traktorom pored imanja, Matteo bi obavezno svratio da nam po šezdeset i osmi put objasni očite stvari kao na primjer kuda prolazi cijev za vodu i koliko često treba lakirati stolariju. Pri tom je redovito, a to je značilo, najmanje dva puta tjedno donosio kolače: prhke fritule, medom natopljene biskvite, vrpčaste kroštule, tortice sa smokvama, debele pince i uopće sve što je imalo količine šećera, dovoljne cijelom izviđačkom odredu da prezimi na snijegom zatrpanoj Učki.

Nadam se da će Silva uspjeti nešto napraviti. Nema razloga da novi stanari ne budu upravo ono što su Matteo i Fuma oduvijek željeli.

Otkad se saznalo da prodajemo, Fuma više ne šalje kolače, a Matteo samo izdaleka mahne ako me vidi da metem ispred vrata.

Treba shvatiti da život nisu stvari i kuća i predmeti i materija. Stari ljudi to ne mogu jer su nekad davno bili gladni i naučili da je prazan želudac najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi, a ta je praznina i te kako opipljiva. Međutim, oni ne razumiju da život dolazi iz onog jasnog osjećaja zadovoljstvu u grudima koji kad se izgubi, jednostavno treba krenuti dalje, u ponovnu potragu.

Možda otvoriti vlastitu izdavačku kuću, pa šta, vratiti se na početak ako treba! Uostalom nije li život jedno veliko heliocentrično kretanje – stremiš, ideš, žudiš, prema Suncu, vidiš ga, opečeš se i brišeš natrag, u siguran ledeni mrak svemira. Znao sam ja da nećeš izdržati, da ćeš nam se vratiti, vidiš, baš kako sam prognozirao, rekao bi Bernard. Njega bih svakako zvala za urednika, šteta bi bilo ostaviti ga da trune u «Mozaiku», on je preveliki talent za puke pregovore o prijevodnim pravima i uređivanje geografskih atlasa.

Recimo, neka bude... Biblioteka «Pospani svjetovi»! Ne znam zašto, ali to mi se ime uvijek sviđalo, ima onu potrebnu dozu lakoće i neobaveznosti, sanjarenja ali i ambicije kakvu jedna dobra knjiga treba pobuđivati. Ja bih se osobno bacila na prevođenje domaćih autora na engleski i recimo njemački, možda uz to otvorila literarnu agenciju. Za početak mogla bih iznajmiti stan, možda negdje u Dugom Selu ili Velikoj Gorici, tamo su najamnine jeftinije, a i cijeli bi posao mogao krenuti odatle. Pa da, malo rada za dobrobit nacionalne književnosti, žrtve za druge, prosvjetiteljske samopožrtvovnosti, to treba ovom sebičnom eskapističkom društvu. Svjetli primjer optimističke homofilije bez unutarnjih krvarenja i rana, tek rad za čovjeka i opće dobro, i biskupa Bozanića, amen.

Silva, Silva, Silva... ako to sredi, recimo u sljedećih tjedan dana, evo, povećat ću joj postotak, samo s moje strane, naravno, ne treba škrtariti, ako ti se daruje, daruj...

Samo da skinem ovu kuglu oko gležanja. Dobro, to mi je i trebalo, poštena kazna za počinjenu brzopletost, lakomislenost i koje sve druge riječi služe da prikriju običnu glupost.

Kako bi divno bilo opet biti slobodan, bez zidova s kojih treba skidati paučinu, bez pločica koje treba dezinficirati, bez trave koju treba kostiti, bez računa koje treba plaćati, bez bivših vlasnika kojima se prešutno treba ispričavati, bez tepiha koje treba usisavati, već samo sjesti na njegove masne perzijske šare i otputovati u zagrljaj Aladinu – dobro, dobro, pazeći naravno da se u Bagdadu zaobiđe Sadamova palača i američki obavještajci.

 

- - -

 

- Šta ćeš?

Elvis uđe u «Dvi salpe» u svom kombinezonu od ulja i nafte, opet je danas «dela», pa privuče stolicu našem stolu, hvata prvu koja mu padne pod ruku pa je vuče preko cijele sale, i da sa zvučnika ne trešte Vesna Križić-Kružić, i Nelio Vrisak, od struganja aluminijskih nožica po pločicama pukle bi sve čaše barba Ulija.

- A, biru - samo slegne ramenima, a barba Ulio mu je odmah donese, bez da ga moramo zvati, baš kao da je u telepatskoj vezi sa svakom svojom mušterijom. A i meni donese još jedno, jer ja čekam da se netko pojavi još od pet.

Elvis i ja strateški se razmještamo oko stola, da uhvatimo što bolji pogled kroz veliki prozor što gleda na cestu, to je naše omiljeno mjesto, odavdje se vidi cijelo selo kad prolazi, a mi sjedimo kao u izlogu, kao da nas netko prodaje, kao u onim skupim dućanima gdje su prefini da istaknu cijenu. I osjećamo se fino, sve dok imamo za pivo, toliko fino da ni ne želimo istaknuti cijenu, iako bi se prodali prilično jeftino, kada bi nas netko htio uzeti, tko nas ne zna skupo bi nas platio; jedini je problem što nas svi znaju.

Zapravo bolje znaju Elvisa, on je lokalni dečko, s tendencijom da postane vječiti dečko, prenizak da bi bio zgodan, previsok da bi dobio posao u cirkusu, predobar da bi bio kriminalac, nedovoljno dobar da bi mu netko dao ruku svoje kćeri, prepametan da bi se dao uhvatiti u bračnu klopku, preglup da bi znao što je dobro za njega, nezavršeni automehaničar s diplomom niškoristi.

A mene, mene i ne znaju najbolje, još sam im nov, i vjerojatno ću zauvijek čudno govoriti, ali sam s Elvisom, pa sam i ja najvjerojatnije niškoristi.

Ali dok sjedimo u toplom, s pivom u ruci, u «Dvi salpe», a cijelo selo prolazi pred nama, to «niškoristi», to mi se čini kao titula, nešto između baruna i grofa, i jedini je problem što baš ovog trena nitko ne prolazi, pa moramo razgovarati.

- Kako je?

- A, evo, ide, a ti?

- Evo, gre, gre - kaže Elvis, i odjednom smo dvije žabe na lopoču, samo što ne reklamiramo «Budweiser» nego «Favorit», «Ravnovrit» čuo sam da ga zovu purgerski klinci kad se spuste ovamo na ljetovanje, jer umjesto u glavu udara u guzicu:

- Gre, gre…

- Posla ima?

- A najde se…

- Nije dobro kad ga nema, a još gore kad ga ima, a?

- Jušto govoriš.

- Nego, Need for Speed ću ti vratiti sutra, nisam ga još stigao presnimiti…

Ali me odjednom on više i ne sluša, nego zuri van, smrznut, kao lovački pas kad nanjuši fazana u guštiku, a vani Dino, s Katom, gurnuli si jedno drugome jezik u usta sve do krajnika.

Brižan Elvis, ne bih mu bio u koži, slab je na Katu, ali je Kata slaba na sve što nosi hlače, pa im je veza na ledu, zbog nepomirljivih razlika.

Jedino što mislim da Kata baš i ne zna da je u vezi s Elvisom, čak ni on sam nije siguran da je u vezi s njom, ali ga to ne sprječava da se uozbilji kao da je pred sucem za prekršaje, svaki put kada je vidi s nekim drugim.

A trenutno, ako je vjerovati ovoj iznimno vatrenoj laringoskopiji, Kata je s Dinom, što će reći da joj je dosadno i da je opasno napaljena, jer je Dina već šutnula par puta, samo koliko ja znam, ali je on jedan vrlo sportski tip, visok, skoro pa plav, sav opaljen od sunca kakvi su već ribari od one vrste koja ulovi više zjaka nego ribe.

U stvari, čovjek ne može a da se ne divi Kati, ona je jedna suvremena žena, koja jako dobro zna što želi, i još bolje zna kako da to dobije. Sa svojom plameno crvenom kosom koju nosi u raščupanoj grivi, i razbludnim tijelom utegnutim u crne, vještičje krpe, za stare žene u selu ona je oličenje samog Sotone: gle je, govore, kurvetina, jednog je već pokopala! Za stare muškarce ona je hodajući srčani udar, a za mlade varljivo obećanje da život nije baš čista pušiona.

Kada smo tek bili došli ovamo, Kata je bila prva «suseda» koja je svratila da vidi što ti čudaci «makiniraju» oko stare kuće stare Fume i starog Mattea. Već sljedeći put kada smo se sreli u selu ponudila mi je puno više od pogleda u svoj bujni dekolte, ali sam ja, više napolkolebljivo nego nepokolebljivo, odbio, jer sam nekako ispravno stekao dojam da joj u stvari i nije stalo do mene, već je više imala namjeru da me isproba, a meni je jako stalo do toga da nekome bude stalo do mene ako već odluči da me izjebe.

No sada, dok gledam Elvisa kako grize usnicu do krvi i krivi vrat ne bi li što bolje pogledom dokumentirao sablazan, i gledam Dina kako bez i najmanje grižnje savjesti što Kati nije stalo do njega mijesi to njezino fantastično dupe, i pomamno joj guta jezik, osjećam se pomalo retardirano, jer to sam mogao biti ja, tamo dolje, s njom, na ulici, i jasno mi je da sam «pofuma» i da je ona ponuda bila jednokratna, i da sada, sam, Kati više nisam zanimljiv, ha, jebi ga, nisam siguran da mogu reći da sam uopće samome sebi zanimljiv… ne, zapravo, siguran sam, nisam si zanimljiv, uopće, ni najmanje…

Konačno, ono se dvoje sijamskih blizanaca spojenih u preponama razdvaja i Dino žuri unutra, kod nas, da nam sve u detalje ispriča, a Kata ide, vjerojatno kod…

- Di ste ekipa! - Dino se ceri kao svjetionik, i samo što ne prevrne stol sa svojom glupom erekcijom, ali ga Elvis ignorira, njegova je patnja uzvišena, on je mladi Werter, Othelo, mladi Indiana Jones…

A Dinu kao da nije dosta što je raspizdio Elvisa, nego još pokušava antagonizirati i mene:

- Di si Bobi? - od čega se meni odmah dogodi kratki spoj u glavi, nevjerojatno, čovjek ne bi povjerovao da sam se gotovo trideset godina odazivao na taj nadimak, prije nego što sam došao ovdje. Ljubomir je svima uvijek bilo preslužbeno, a Ljubo je bilo više ime za nekog drvosječu i «komandira» partizanske čete. Bobi je bilo savršeno. A onda sam skužio da je tu Bobi omiljeno ime za psa, štoviše, ljudi tu svakog nepoznatog psa zovu: Bobi, Bobi, baš kao što se za Amerikance svaki neidentificirani leš preziva Doe. Ali što očekivati kad tu baku zovu imenom noćne posude - nona. Uglavnom, kako bilo, gotovo sam se morao potući sa cijelim selom, prije nego što mi je Elvis smislio lijepo ime Enzo, skraćeno od Lorenzo (što je usput bilo jedino lokalno ime koje je najbliže nalikovalo onom mom: Ljubomir), a koje sada volim više nego svoje vlastito, jer je kul, miriše na Mediteran i strankinje ga puno lakše izgovaraju, što mi daje nade da ću i ja možda jednom postati galeb, kad odrastem.

Zato Dinu, da mu ne ostanem dužan samo kažem:

- Nategne ti Bobi sestru! - a Dinu se oči instant podliju krvlju, i već bi skočio da me tuče, da tu ne uleti barba Ulio pokupiti prazne boce:

- More još po jena?

Svi klimamo glavama, samo što Elvis mrko, ispod oka gleda Dina i misli, ti ćeš to platiti, a Dino mrko, ispod oka gleda mene, naročito je osjetljiv na svoju sestru, gimanzijalku, prvu u obitelji koja će završti fakultet i tome slično, i kao djevica se udati za doktora, ili pilota, i misli, ti ćeš to platiti, a ja mrko, ispod oka mjerkam svoj novčanik, i mislim, ti ćeš to platiti, opet.

No, dobra stvar kod piva je što s njim odmah poteče i razgovor, i istina, isprva kapa, kao kamencem začepljen mokraćovod, i čini ti se u tom trenutku da bi radije da ti ga odrežu, nego da i dalje trpiš tu nelagodu i bol, ali jednom kada krene odmah ti je lakše, i toplina se diže sve do srca, i čini ti se da si ponovno malo dijete, i da bezbrižno puniš pelene neobaveznim glupostima…

- Greš na barku jutri?

- Mmm.

- Enzo je pensa da gremo skupa.

- More, ali ako on vesla.

- Zašto, koji kurac, ja moram veslati?!

- Ča ne vidiš da je Elvis premali.

- Je, a ti?

- Ja san kapetan, ne more kapetan veslati.

- Je, vero.

- A, dobro, ‘ko ti vesla kad nemaš mene za budalu?

- A nika druga budala, ča ne?

o

<<< natrag dalje >>>

- 3 -