| back to the main page |
Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen |
|
|
Štrukle?
Štrukle su dobre. Ako ih ima. A hrenovke? I hrenovke su dobre, naročito
one male, pileće, u pakovanju od pola kilograma, kao odrezani prsti,
pileći prsti. I pileći prsti su dobri. Ako ih ima. I riblji prsti. I
paštete, one šljakerske, o-čajne, i one šminkerske, od guščje
jetre i magarećih muda. Ako ih ima. Ali
nema ni muda i prstiju, ničega nema u ovoj jebenoj kući - to ja
govorim, a škrinja za zamrzavanje me tupo gleda širom otvorenih usta,
kao da ne zna da li bi me zažvalila ili progutala. TV
me trgne iz letargije, s nekim slatkim ritmom, od kojeg moje noge
jednostavno ne mogu ostati na mjestu, prvo malo cupkam, pa počnem
micati bokovima, kao da sam u zadnjem stadiju dječje paralize, ali ne,
ja sam kralj, suvereni vladar dance-podija, i ovaj ritam mi je u krvi, u
kostima i ja više ne mogu zanemarivati svoju pravu prirodu, gotovo je,
jebeš sve, ja spreman sam da se otisnem u svijet i zarađujem za život
vrteći svojom guzicom po najskupljim diskotekama planeta, ma koji
Richard Gere, čuvajte se, žene, dolazi Ljubomir Kralj, čovjek-guzica,
zakrvavljenih očiju, seksi-mašina, seksi-veš-mašina, seksi-aparat za
autogeno zavarivanje, seksi-brusilica i seksi-bušilica,
seksi-jebeni-ekspres-lonac i seksi-štednjak na kojemu se ne može spržiti
ni jedan pišljivi kordon-blu! I
kao da to nije dosta, TV mi makne onog poletnog Fat Boy Slima, i nabije
mi neku tamo Saru Connor, križanku između porno-dive i desetoplasirane
turske skladbe s Eurosonga, koja jeca li ga jeca, sve tužno i bolno da
ti se mošnje uozbilje, sve misliš, valjda je i ona gladna, nije ni čudo,
vidiš da nema šanse da zaradi ni za šamar, čuj je samo kako pjeva… O,
sunce mu kalajsano! - znam da je patetična psovka, ali Boga ne
spominjem u sličnom kontekstu, posljedica valjda, još uvijek prisutne
bračne dresure - što čovjek mora učiniti za jedan dobar sendvič sa
šunkom, onako od cijelog onog uskog, dugačkog, tamnog kruha sa
sjemenjem, i sa sirom, i samo malo senfa, i sa zdjelom salate pored
toga, i tamnim pivom, pola pivo, pola kola? Ne isplati se više ni
pjevati na MTV-ju, ne, nije ni to dovoljno, nego moraš biti predsjednik
uprave banke ili većinski vlasnik lanca… oko vrata. A
onaj oblak mi viri kroz škure i plazi mi svoj crni, vlažni jezik, i
kao pseto je već obišao pedeset puta oko kuće, i svaki put kada prođe,
zapiša mi vrata, i tamna mrlja se već širi unutra, svuda po tepisonu,
kao da ja nemam nekog da mi piša po kući, imam ja mačku, tu je negdje,
Đina, di si, odi, mic-mic, nema je, kurvetina odvratna debela, izdajica,
vjerojatno je opet kod nje, ma, uostalom, ‘ko je jebe, mogu si ja sam
pišati po stanu ako baš hoću. Baš
tada se na ekranu pojavi Shakira, i počne vrtjeti svim što ima, a ja
mislim, ona sigurno nema problema da nabavi sendviče i pivo, i osjetim
čudno meškoljenje u gaćama, pa pomislim, možda bih mogao, i izvadim
ga, ali umjesto da protrljam kožicu, gore-dolje, padne mi na pamet kako
sliči na one hrenovke. I već mogu zamisliti naslove u novinama: Muškarac
u najboljm godinama u deliriju od gladi skuhao vlastiti penis umjesto
hrenovke; najteže je bilo čučati onih pet minuta na štednjaku sa ručkom
umočenim u kipuću vodu, a kritičan trenutak dogodio se kada sam
otkrio da nemam senfa u kući, pa sam se svejedno morao obući i
skoknuti do trgovine, ali samo brzo, da se ne ohladi… Na
vratima još samo nadignem kragnu jakne, jer strašno ne volim kada mi
nešto hladno klizne za vrat, pa bacim pogled na Shakiru, jadna, ne može
ona zadržati pravog muškarca, i za kaznu je ostavim da se vrti dok se
ne vratim. Ali
čim otvorim vrata, onaj mi oblak pljune u lice, i dok se se od smijeha
previja, e je mu fora, i drži za svoj trudni trbuh, ja mu odbrusim: -
Jebi se! - i odskakućem do auta. Okrenem ključ i već vidim, trebat će
mijenjati svjećice, ali se Hefest, to šepavo božanstvo svih strojeva,
smiluje i baci iskru, motor zaurla, dobro, zahropće i mi krenemo! Do
Sela sam za minutu, preko blatnjavog gliba koji od milja zovemo «Našim
putem», pa preko grubog asfalta, a ispred trgovine, dva starca kao
pokisli lešinari, cuclaju pivo i bulje, gledam kazaljku za gorivo, ona
ga je natankala, pa dam gas i sjurim se prema Puli. A
moj usamljeni oblak sada pronađe društvo i oni vise iznad obzora kao
kakav maligni karfiol, bolesni mozak oluje, a trava je tu još uvijek
zelena, iako je već debelo jesen, baš kao što je bila kada smo tu
prvi put došli. I
odmah smo se zaljubili u mjesto, čim smo ga vidjeli, bilo je ljeto, na
ulici nigdje nikoga, fjaka, mir, idila, teška pastorala, mukanje krava
i gakanje gusaka, more na dohvat ruke, Pula - dvanaest kilometara, savršeno
za kakvu malu slikarsku koloniju, ili za kakvu malu obitelj, malo
prometa, sigurno za djecu… Trebao
sam odmah znati, mislim, što se mene tiče to što mi nitko neće
pogaziti dijete koje nemam, i nije čudo da su nas svi blijedo gledali
kada smo se počeli useljavati, već prvi vikend, bilo nam je jasno, ovo
je mjesto gore od Novog Zagreba, tu ljudi samo spavaju, a život, život
je negdje drugdje, i sav taj mir i tišina i pjevanje ptica, to je samo
fasada, tu i ptice odlaze na Thompsonove koncerte ako žele malo zabave,
samo da se uvjere da postoji netko tko pjeva gore od njih; jedina stvar
koja ih sprječava da ne počine samoubojstvo. Ali
prvu godinu mi smo se vozili naokolo, upoznavali čudo zvano Istra,
obilazili svaku malu ruševnu crkvicu u nadi da će popovi bar jednu
ostaviti otključanu, divili se starim čvornatim murvama, i ne znajući
da su murve u drugim krajevima visoke i glatke, kao breze, ali su se
ovdje skvrčile i zgurile od dosade i usamljenosti. Jedini koji su nam
se veselili bili su mrtvi na zabačenim seoskim grobljima koji su se već
davno pomirili da ih više nitko neće posjetiti. I
jedini je problem bio što Istra nije barem tri, četiri puta veća, i
jednom, kada smo je potrošili, bili smo prisiljeni ostati u svom malom
selu, u svojoj maloj kući, sami, samo jedno s drugim. A
cesta je sada prazna, svi se boje mene, moje orandžaste grobljanske
makine i nevremena koje vučem na repu, i umjesto da upadnem u Pulu, ja
šibam po zaobilaznici, pa prema Labinu, a prve ozbiljne kapi padaju na
vjetrobransko staklo, ali ih ja ne jebem… Stara
cesta prema Labinu i Rijeci oduvijek je bila moja najdraža cesta, a
otkako su pokrpali onaj dio iza Labina, i iza Vozilića, svaki dan bi se
radije vozio tom cestom, draža mi je nego deset nabrijanih, maničnih
“Ipsilona”, serem se na onoga ‘ko ih je projektirao onako
konstipirane i psihodelične. I
jednom kada prođem Loboriku, pa Marčanu i njezin drvored, čini mi se,
bit će to ozbiljan izlet, čak se i sunce pojavi na tren, kao da mi
odobrava, a u stvari me samo zajebava - jer prije Filipane, stajem
mehanički, uz rub ceste, gdje je dovoljno široko, i čekam, kao
okamenjen, a uopće me ne tjera pišati, i ustvari, mene nikada ovdje
nije potjeralo pišati, ja uvijek izdržim duže, barem do OMV-ove
benzinske iza Labina, ne, ovdje bi uvijek nju… potjeralo… i poželim,
poželim da se sve, ali stvarno sve, nikada nije ni dogodilo. A
onda kiša pljusne da pojača dojam sjebanosti i čemera, i moram se
polukružno okretati, a da od vode koja se slijeva niz stakla ne vidim
ni ide li netko iz suprotnog smjera, i vozim natrag, jer nemam nikoga
tko bi mi čitao kartu po ovom komadu zemlje na kojem su Iliri radije
izumrli nego da ga zadrže. Već
se mrači, jebemu, što li mi je to bilo na pameti, ići van po ovakvom
vremenu, a kiša tuče sa svih strana, auto se trese kao da je
napravljen od kartona, kapi bubnjaju kao šake pobješnjele rulje demona,
i više uopće ne čujem motor, tko zna možda je crkao još tamo kod
Marčane, i sada samo jurim po inerciji od jeze i groznice, i kao da
plovim sredinom ceste, ostatak svijeta više ne postoji, što sam to učinio,
sve sam izbrisao, i sada je na meni da stvaram svijet iznova kratkim
svjetlima svog narančastog Opela, kao neki psihotični bog, i bi
svjetlo, i dvadeset metara asfalta, i red golih lipa, red sivih kuća,
ovo je program kao torta, red muzike, a red sporta, a panika mi se uvlači
pod kožu i pod nokte kao čađa, i čini mi se da nikada više neću
vidjeti… Odjednom,
niotkuda, svjetlo potrošačkog društva u tunelu sasvim privatnog pakla
u kojem su vragovi ostali bez goriva za svoje male petrolejke - sveti
Merkator blista u noći kao spomenik prve kategorije. I ja kradem
prednost jednom Stojadinu i ulijećem na parkiralište, jednom rukom po
džepovima tražim pet kuna za kolica, drugom mijenjam brzine, a zubima
vrtim volan - taman na vrijeme, sad se barem mogu ispišati kao čovjek. Kada
izađem iz wc-a koji je ogroman i svjetao, kao hram urinološke sekte
pri svetoj stolici, i pri tome miriše na limune i ljeto, i podatne žene
u oskudnim bikinijima, a ne kao moj koji samo smrdi, i to onako podlo,
prizemno, kao da ga nikad nisam oprao, a jesam - dođe mi da zapjevam
ariju iz neke herojske opere, Wagner mislim da bi naročito dobro
odgovarao prigodi. Jer
svijet je moj, i jedino što me ograničava je veličina kolica, i
debljina mog novčanika, ali ako bi ih povezao pertlama iz svojih cipela,
možda bih mogao usporedo gurati dvoja kolica, a kreditna mi ima limit
još iz nekih boljih vremena. I
zaista, kao da se cijeli svijet sklonio ovamo pred pederskom kišom. I
čak se moram gurati u redu za nareske, i otimati s mladim majkama za
posljednju teglu Nutele, ali mi ne smeta, naročito jer su mame mlade i
lijepe, i zapravo svi kupci su lijepi, i zrak treperi od topline i
svjetlosti koja se širi kao miris toplog kruha, sa zvučnika pjevaju anđeli,
i traže da se čistačica javi na odjel higijenskih potrepština, a
Pringlsi su danas na akciji; slatke, zamamne hostese nude ljubav i pivo
u malim plastičnim čašicama na degustaciju, a grudi im podrhtavaju od
reklamnih poruka i dobrote koja zrači kao radioaktivni otpad; i sve je
lijepo, i svijet je lijep i sloboda i mir i blagostanje se tope kao čokolada
u ustima. O, glori, glori, aleluja - osjećam se kao debeli Elvis u
lasvegaskoj fazi kada mu se više nije dizao, blaženi eunuh, lišen
svake želje, potrebe, egzistencijalnog nemira, kao maloljetna kurva na
metadonskoj terapiji, kao krme u Teheranu, ptica na žici i televizor u
svakom domu, smijem se od uha do uha, od Vukovara do Dubrovnika, od
Vardara, pa do Triglava, moja moneta je veća od svijeta… dok se
apaurin kupovine rastvara u mojoj krvi i lijeno mi i, kao ovlaš,
blokira mozak. -
- - From:
Silva_Zilli@hizza.hr
To: minerva-holidays@yahoo.com Subject:
novo u vezi kuće Dragi
Minerva i Ljubomire! Nadam
se da ste dobro. Htjela sam vam javiti da za kuću ima dosta interesa.
Doduše, cijena je za mnoge prepreka, ali to je na neki način i dobro,
budući da tako odmah eliminiramo neozbiljne kupce. Javila mi se jedna
obitelj iz Zagreba. Muž, žena i troje djece. Gore imaju restoran i
htjeli bi se preseliti negdje na more. Čine se jako zainteresirani.
Dosta su se podrobno informirali o svemu. Najviše ih je zanimala mogućnost
da otvore restoran, a vaša konoba s ognjištem i šankom zapravo je
idealna za tako nešto. Otac je rekao da su djeca oduševljena što je
more na samo 500 m. Roditeljima se uz to sviđa što je teren relativno
velik i što nema susjeda u blizini, valjda su ljudi imali negativna
iskustva. I oni planiraju držati turiste – vidjeli su vašu web-stranicu
i misle da bi se uz postojeća četiri moglo dograditi još nekoliko
apartmana. Pitali su i koliko ste kompjuterizirani. Ja sam im rekla za
taj jedini kompjuter koji imate u konobi, ali budući da mi međusobno
nismo razgovarali o njegovoj prodaji nisam im u vezi toga rekla ništa
konkretno, ali to je doista manja stvar oko koje ćemo se lako
dogovoriti. Jedina je mana s njima što nemaju još sređene sve papire,
a planiraju uzeti turistički kredit s tim da, valjda, koliko sam
shvatila, već imaju jedan na svom objektu kojega bi pokušali prodati u
međuvremenu. Rekli su mi da bi rado došli pogledati, ali se još ništa
konkretno nismo dogovorili. Ako
bude što novo, javit ću vam se na vrijeme. U
svakom slučaju, želim vam ugodan dan. Silva
Zilli manager,
Hiža nekretnine -
- - Ja
stvarno nemam ništa protiv ove kuće. Kako i bih kad sam je vlastitim
rukama pretvorila u damu kakva je sada. Modre škure boje neba za očne
kapke bile su naravno moja ideja, a njihovo lakiranje zna se, također,
čiji ručni rad. Sa svojih osam očiju na pročelju od sivo-bijelog
istarskog kamena izgleda poput žive kuće iz bajke, od onih što govore
i pomiču voltama kao obrvama. Terakotni jarkocrveni krov kao bobice
ribizla, zastori od bijelog konca što se, kad zapuše bura, izviju kroz
prozorske okvire raskošno lepršajući poput dušica davnih stanara. A
bilo ih je mnogo, bosonoge djece u košuljicama; znojnih žena što peku
zlatni kukuruzni kruh i hrane blago, meko, glatko na dodir; muška tvrda
lica što se klanjaju zemlji, vladarici bez obrisa. Stari Matteo, od
kojeg smo hižu kupili, mogao se sjetiti svoje rodbine tri koljena
unatrag. Sve je nekada pripadalo velikoj težačkoj obitelji koja je u
prizemlju, naravno, imala štalu, dok su ljudi živjeli na katu, od životinja
odvojeni drvenim daskama kroz koje je zimi zračila ugodna toplina,
ljeti je doduše bila manje ugodna, ali tada se ionako spavalo i na
livadi, pored šutljivih krava što su pod mjesečinom požudno srkale
rijetke kapljice kolovoške noćne rose. Zatim su se braća jednog dana,
kada se nije imalo što pametnije za raditi - grožđe je bilo pobrano,
a uvele sadnice karfiola pobodene u crljenicu; odlučila podijeliti.
Jedna kuća podijeljena zidom na dva jednaka dijela; kasnije su to na
primjeru Berlina kopirali Ameri i Sovjeti, Židovi i Arapi u Jeruzalemu,
a Srbi, Muslimani i Hrvati u Sarajevu. S tom razlikom što se secesija
ovdje izvela miroljubivo, jedina trzavica – redovita rasprava između
dviju kunjada koje se nisu mogle dogovoriti na koju će stranu vući žicu
za sušenje rublja, crveni obrazi i mahanje bijelim rukama što se tresu
kao razvučeno tijesto; sve bi se međutim redovito izgladilo pokajničkim
zdravomarijama jednom godišnje u seoskoj crkvi, na uskršnjoj
ispovijedi. Ta
podijeljenost kuće dobro nam je došla za organizaciju naša četiri
apartmana: Ladonje u kojoj živim, Lavande koja je iznad imene (simpatičan
apartman za 4 do 6 osoba), Mimoze koja je također na gornjem katu i
Murve koja je, na žalost i bojim se, najmanje mojom krivicom, postala
bunker. Namještaj
smo uglavnom kupili na rasprodajama pazeći da svaki škabelić, škafetin,
škanjet... svaka stolica i armeron odišu vremenom, sjećanjima i sviješću,
da, baš kao da stvari žive svu puninu vlastite egzistencije. Jeftine
fotografske reprodukcije starih jedrenjaka, napukle bukalete, čak i
jedan Dobrilin molitvenik «Otče budi volja tvoja», deseto izdanje.
No, naravno, kuća nije muzej pa smo se potrudili da bude maksimalno
funkcionalna, da svi vodokotlići dobro drže vodu i da svaki stan ima
radijatore. Turisti
jednostavno obožavaju dolaziti ovamo, škripa drvenih podova i pogled
na more kao da ih dovode u neku vrstu transa, počinju se ponašati
neodgovorno, gotovo pijano, hodaju bosi i beru poljsko cvijeće pri tom
držeći širom otvorena usta (srećom pa uboda pčela nije bilo mnogo),
kažem, ta kuća je živa. Matteo
je s vremenom ostao sam u prevelikoj kući. Kad je upoznao Fumu,
preselili su se k njezinim roditeljima u drugom dijelu Sela, a kuća je
ostala čekati potomke. Sve dok nije postalo jasno da ih nikada neće
biti. I onda su odlučili. Prodati
je nekome tko će kući donijeti budućnost. Svi turistički krediti i
sanjarenja o mediteranskom vječnom ladanju, svi bijegovi iz zoološkog
vrta sterilnog zagrebačkog Prekosavlja, svi bračni zavjeti na vječnu
ljubav i duhovne potrage za iskonskim, ne mogu se usporediti sa snovima
koji su Matteo i Fuma vezali uz tu kuću, čak i onda kada su umjesto
njezinih hladnih šutljivih zidova mogli opipati tek hrpu šuštavih novčanica. U
prvoj godini, uvijek kada bi prošao traktorom pored imanja, Matteo bi
obavezno svratio da nam po šezdeset i osmi put objasni očite stvari
kao na primjer kuda prolazi cijev za vodu i koliko često treba lakirati
stolariju. Pri tom je redovito, a to je značilo, najmanje dva puta
tjedno donosio kolače: prhke fritule, medom natopljene biskvite, vrpčaste
kroštule, tortice sa smokvama, debele pince i uopće sve što je imalo
količine šećera, dovoljne cijelom izviđačkom odredu da prezimi na
snijegom zatrpanoj Učki. Nadam
se da će Silva uspjeti nešto napraviti. Nema razloga da novi stanari
ne budu upravo ono što su Matteo i Fuma oduvijek željeli. Otkad
se saznalo da prodajemo, Fuma više ne šalje kolače, a Matteo samo
izdaleka mahne ako me vidi da metem ispred vrata. Treba
shvatiti da život nisu stvari i kuća i predmeti i materija. Stari
ljudi to ne mogu jer su nekad davno bili gladni i naučili da je prazan
želudac najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi, a ta je praznina
i te kako opipljiva. Međutim, oni ne razumiju da život dolazi iz onog
jasnog osjećaja zadovoljstvu u grudima koji kad se izgubi, jednostavno
treba krenuti dalje, u ponovnu potragu. Možda
otvoriti vlastitu izdavačku kuću, pa šta, vratiti se na početak ako
treba! Uostalom nije li život jedno veliko heliocentrično kretanje –
stremiš, ideš, žudiš, prema Suncu, vidiš ga, opečeš se i brišeš
natrag, u siguran ledeni mrak svemira. Znao sam ja da nećeš izdržati,
da ćeš nam se vratiti, vidiš, baš kako sam prognozirao, rekao bi
Bernard. Njega bih svakako zvala za urednika, šteta bi bilo ostaviti ga
da trune u «Mozaiku», on je preveliki talent za puke pregovore o
prijevodnim pravima i uređivanje geografskih atlasa. Recimo,
neka bude... Biblioteka «Pospani svjetovi»! Ne znam zašto, ali to mi
se ime uvijek sviđalo, ima onu potrebnu dozu lakoće i neobaveznosti,
sanjarenja ali i ambicije kakvu jedna dobra knjiga treba pobuđivati. Ja
bih se osobno bacila na prevođenje domaćih autora na engleski i recimo
njemački, možda uz to otvorila literarnu agenciju. Za početak mogla
bih iznajmiti stan, možda negdje u Dugom Selu ili Velikoj Gorici, tamo
su najamnine jeftinije, a i cijeli bi posao mogao krenuti odatle. Pa da,
malo rada za dobrobit nacionalne književnosti, žrtve za druge,
prosvjetiteljske samopožrtvovnosti, to treba ovom sebičnom eskapističkom
društvu. Svjetli primjer optimističke homofilije
bez unutarnjih krvarenja i rana, tek rad za čovjeka i opće dobro, i
biskupa Bozanića, amen. Silva,
Silva, Silva... ako to sredi, recimo u sljedećih tjedan dana, evo, povećat
ću joj postotak, samo s moje strane, naravno, ne treba škrtariti, ako
ti se daruje, daruj... Samo
da skinem ovu kuglu oko gležanja. Dobro, to mi je i trebalo, poštena
kazna za počinjenu brzopletost, lakomislenost i koje sve druge riječi
služe da prikriju običnu glupost. Kako
bi divno bilo opet biti slobodan, bez zidova s kojih treba skidati paučinu,
bez pločica koje treba dezinficirati, bez trave koju treba kostiti, bez
računa koje treba plaćati, bez bivših vlasnika kojima se prešutno
treba ispričavati, bez tepiha koje treba usisavati, već samo sjesti na
njegove masne perzijske šare i otputovati u zagrljaj Aladinu – dobro,
dobro, pazeći naravno da se u Bagdadu zaobiđe Sadamova palača i američki
obavještajci. -
- - -
Šta ćeš? Elvis
uđe u «Dvi salpe» u svom kombinezonu od ulja i nafte, opet je danas
«dela», pa privuče stolicu našem stolu, hvata prvu koja mu padne pod
ruku pa je vuče preko cijele sale, i da sa zvučnika ne trešte Vesna
Križić-Kružić, i Nelio Vrisak, od struganja aluminijskih nožica po
pločicama pukle bi sve čaše barba Ulija. -
A, biru - samo slegne ramenima, a barba Ulio mu je odmah donese, bez da
ga moramo zvati, baš kao da je u telepatskoj vezi sa svakom svojom mušterijom.
A i meni donese još jedno, jer ja čekam da se netko pojavi još od
pet. Elvis
i ja strateški se razmještamo oko stola, da uhvatimo što bolji pogled
kroz veliki prozor što gleda na cestu, to je naše omiljeno mjesto,
odavdje se vidi cijelo selo kad prolazi, a mi sjedimo kao u izlogu, kao
da nas netko prodaje, kao u onim skupim dućanima gdje su prefini da
istaknu cijenu. I osjećamo se fino, sve dok imamo za pivo, toliko fino
da ni ne želimo istaknuti cijenu, iako bi se prodali prilično jeftino,
kada bi nas netko htio uzeti, tko nas ne zna skupo bi nas platio; jedini
je problem što nas svi znaju. Zapravo
bolje znaju Elvisa, on je lokalni dečko, s tendencijom da postane vječiti
dečko, prenizak da bi bio zgodan, previsok da bi dobio posao u cirkusu,
predobar da bi bio kriminalac, nedovoljno dobar da bi mu netko dao ruku
svoje kćeri, prepametan da bi se dao uhvatiti u bračnu klopku, preglup
da bi znao što je dobro za njega, nezavršeni automehaničar s diplomom
niškoristi. A
mene, mene i ne znaju najbolje, još sam im nov, i vjerojatno ću
zauvijek čudno govoriti, ali sam s Elvisom, pa sam i ja najvjerojatnije
niškoristi. Ali
dok sjedimo u toplom, s pivom u ruci, u «Dvi salpe», a cijelo selo
prolazi pred nama, to «niškoristi», to mi se čini kao titula, nešto
između baruna i grofa, i jedini je problem što baš ovog trena nitko
ne prolazi, pa moramo razgovarati. -
Kako je? -
A, evo, ide, a ti? -
Evo, gre, gre - kaže Elvis, i odjednom smo dvije žabe na lopoču, samo
što ne reklamiramo «Budweiser» nego «Favorit», «Ravnovrit» čuo
sam da ga zovu purgerski klinci kad se spuste ovamo na ljetovanje, jer
umjesto u glavu udara u guzicu: -
Gre, gre… -
Posla ima? -
A najde se… -
Nije dobro kad ga nema, a još gore kad ga ima, a? -
Jušto govoriš. -
Nego, Need for Speed ću ti vratiti sutra, nisam ga još stigao
presnimiti… Ali
me odjednom on više i ne sluša, nego zuri van, smrznut, kao lovački
pas kad nanjuši fazana u guštiku, a vani Dino, s Katom, gurnuli si
jedno drugome jezik u usta sve do krajnika. Brižan
Elvis, ne bih mu bio u koži, slab je na Katu, ali je Kata slaba na sve
što nosi hlače, pa im je veza na ledu, zbog nepomirljivih razlika. Jedino
što mislim da Kata baš i ne zna da je u vezi s Elvisom, čak ni on sam
nije siguran da je u vezi s njom, ali ga to ne sprječava da se uozbilji
kao da je pred sucem za prekršaje, svaki put kada je vidi s nekim
drugim. A
trenutno, ako je vjerovati ovoj iznimno vatrenoj laringoskopiji, Kata je
s Dinom, što će reći da joj je dosadno i da je opasno napaljena, jer
je Dina već šutnula par puta, samo koliko ja znam, ali je on jedan
vrlo sportski tip, visok, skoro pa plav, sav opaljen od sunca kakvi su
već ribari od one vrste koja ulovi više zjaka nego ribe. U
stvari, čovjek ne može a da se ne divi Kati, ona je jedna suvremena žena,
koja jako dobro zna što želi, i još bolje zna kako da to dobije. Sa
svojom plameno crvenom kosom koju nosi u raščupanoj grivi, i
razbludnim tijelom utegnutim u crne, vještičje krpe, za stare žene u
selu ona je oličenje samog Sotone: gle je, govore, kurvetina, jednog je
već pokopala! Za stare muškarce ona je hodajući srčani udar, a za
mlade varljivo obećanje da život nije baš čista pušiona. Kada
smo tek bili došli ovamo, Kata je bila prva «suseda» koja je svratila
da vidi što ti čudaci «makiniraju» oko stare kuće stare Fume i
starog Mattea. Već sljedeći put kada smo se sreli u selu ponudila mi
je puno više od pogleda u svoj bujni dekolte, ali sam ja, više
napolkolebljivo nego nepokolebljivo, odbio, jer sam nekako ispravno
stekao dojam da joj u stvari i nije stalo do mene, već je više imala
namjeru da me isproba, a meni je jako stalo do toga da nekome bude stalo
do mene ako već odluči da me izjebe. No
sada, dok gledam Elvisa kako grize usnicu do krvi i krivi vrat ne bi li
što bolje pogledom dokumentirao sablazan, i gledam Dina kako bez i
najmanje grižnje savjesti što Kati nije stalo do njega mijesi to
njezino fantastično dupe, i pomamno joj guta jezik, osjećam se pomalo
retardirano, jer to sam mogao biti ja, tamo dolje, s njom, na ulici, i
jasno mi je da sam «pofuma» i da je ona ponuda bila jednokratna, i da
sada, sam, Kati više nisam zanimljiv, ha, jebi ga, nisam siguran da
mogu reći da sam uopće samome sebi zanimljiv… ne, zapravo, siguran
sam, nisam si zanimljiv, uopće, ni najmanje… Konačno,
ono se dvoje sijamskih blizanaca spojenih u preponama razdvaja i Dino žuri
unutra, kod nas, da nam sve u detalje ispriča, a Kata ide, vjerojatno
kod… -
Di ste ekipa! - Dino se ceri kao svjetionik, i samo što ne prevrne stol
sa svojom glupom erekcijom, ali ga Elvis ignorira, njegova je patnja
uzvišena, on je mladi Werter, Othelo, mladi Indiana Jones… A
Dinu kao da nije dosta što je raspizdio Elvisa, nego još pokušava
antagonizirati i mene: -
Di si Bobi? - od čega se meni odmah dogodi kratki spoj u glavi,
nevjerojatno, čovjek ne bi povjerovao da sam se gotovo trideset godina
odazivao na taj nadimak, prije nego što sam došao ovdje. Ljubomir je
svima uvijek bilo preslužbeno, a Ljubo je bilo više ime za nekog
drvosječu i «komandira» partizanske čete. Bobi je bilo savršeno. A
onda sam skužio da je tu Bobi omiljeno ime za psa, štoviše, ljudi tu
svakog nepoznatog psa zovu: Bobi, Bobi, baš kao što se za Amerikance
svaki neidentificirani leš preziva Doe. Ali što očekivati kad tu baku
zovu imenom noćne posude - nona. Uglavnom, kako bilo, gotovo sam se
morao potući sa cijelim selom, prije nego što mi je Elvis smislio
lijepo ime Enzo, skraćeno od Lorenzo (što je usput bilo jedino lokalno
ime koje je najbliže nalikovalo onom mom: Ljubomir), a koje sada volim
više nego svoje vlastito, jer je kul, miriše na Mediteran i strankinje
ga puno lakše izgovaraju, što mi daje nade da ću i ja možda jednom
postati galeb, kad odrastem. Zato
Dinu, da mu ne ostanem dužan samo kažem: -
Nategne ti Bobi sestru! - a Dinu se oči instant podliju krvlju, i već
bi skočio da me tuče, da tu ne uleti barba Ulio pokupiti prazne boce: -
More još po jena? Svi
klimamo glavama, samo što Elvis mrko, ispod oka gleda Dina i misli, ti
ćeš to platiti, a Dino mrko, ispod oka gleda mene, naročito je
osjetljiv na svoju sestru, gimanzijalku, prvu u obitelji koja će završti
fakultet i tome slično, i kao djevica se udati za doktora, ili pilota,
i misli, ti ćeš to platiti, a ja mrko, ispod oka mjerkam svoj novčanik,
i mislim, ti ćeš to platiti, opet. No,
dobra stvar kod piva je što s njim odmah poteče i razgovor, i istina,
isprva kapa, kao kamencem začepljen mokraćovod, i čini ti se u tom
trenutku da bi radije da ti ga odrežu, nego da i dalje trpiš tu
nelagodu i bol, ali jednom kada krene odmah ti je lakše, i toplina se
diže sve do srca, i čini ti se da si ponovno malo dijete, i da bezbrižno
puniš pelene neobaveznim glupostima… -
Greš na barku jutri? -
Mmm. -
Enzo je pensa da gremo skupa. -
More, ali ako on vesla. -
Zašto, koji kurac, ja moram veslati?! -
Ča ne vidiš da je Elvis premali. -
Je, a ti? -
Ja san kapetan, ne more kapetan veslati. -
Je, vero. -
A, dobro, ‘ko ti vesla kad nemaš mene za budalu? - A nika druga budala, ča ne? o |
||
| <<< natrag | ![]() |
dalje >>> |
|
- 3 - |