Gdje se noga spaja s drugom nogom - Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen

From: Cinzia Betti     To: minerva-holidays@yahoo.com

Subject: Richiesta appartamento

Gentili signori,

Siamo una coppia da Torino e voremmo prenottare un appartamento per 2 persone nel periodo 17/11/2002 al 27/11/2002 ad un prezzo economico, vicino a Pola.

Abbiamo visitato le vostre pagine web e ci sono molto piaciute. Siamo interessati in un alloggio tipo ‘Mimosa’. Molte belle cose le abbiamo sentite d’Istria e vostra gente, e speriamo di poter' conoscervi al piů presto.

Se vi fosse possibile darci informazioni potete contattarci alla seguente
email: cbetti@tiscali.it oppure allo seguente recapito telefonico: 347-0640076
Distinti saluti
Cinzia e Mauro Betti*

- - -

Zlatno jesenje lišće što se drhtavo rasipa po asfaltu...

...predstavlja životnu opasnost za čovjeka, osobu, čilog humanoida suvremene civilizacije.

Pri tom su naročito ugrožene žene sa slatkastim zadahom iskusnih, (pre)zrelih tridesetih (muškarci su ionako mrtvi izbetonirani, žalibože zraka).

Zašto? Jer za aktivni, pulsirajući i ambiciozni mozak jedne takve samosvjesne gospođe, feminističke samice ili pak mršave heroine (s odjela pravne službe) u poslovnom «Armani» kompletiću, za tu prsatu vojsku kozmetički obrađenih Amazonki nema veće i pogubnije opasnosti od šuštanja lišća, šapata kiše i zalaza glavatog sunca za izbrijanim horizontom.

Priroda je glupa i zatupljuje, to jednostavno treba shvatiti. Širi zjenice u netransparentnost jednog nedoličnog sanjarenja i pobuđuje lažne nade. Ja sam najbolji dokaz za to.

Prvi znakovi su tu, pred mojim oteklim sinusima, već neko vrijeme; a tek mi se jučer upalila lampica, doduše treperava i umorna poput one na božićnom drvcu, ali ipak. Copland, Copland Copland. Kao film u kojem su Stallonea udebljali. Stewie Copland, dečko koji je redovito večeravao s Naserom, zeleni Nil u pozadini, njegov otac pijun CIA-e, gungula na kairskim ulicama.

Ne mogu vjerovati da mi je trebalo pola dana da se sjetim imena bubnjara kojeg sam obožavala kao klinka. Novinske postere «Police-a» držala sam među stranicama dnevnika kao sličice svetaca, a sada... sada moram uključiti internet da pronađem vlastita sjećanja.

Otkad redovno gledam kroz prozor, moje se pamćenje razlijeva poput vodenih boja, u neprepoznatljive oblike, u kiselu kašicu što je beba podrigne majci na ramenu. Demencija. Proces neumitnog starenja. Došla sam do granica vlastitog mozga i sada neke stvari jednostavno moraju van. Da bih upamtila broj telefona novog vodoinstalatera morala sam izbaciti dragog, obožavanog Stewarta. Golog dečka-jahača na zategnutim kožama bubnjeva za hrđave tuleće cijevi i naslage kamenca. Nema što, prava razmjena.

A sve samo zato što sam odlučila ispuniti životni san, tamo negdje prije dvije daleke, s vihorom prohujale godine. Ljudima bi zapravo trebalo onemogućiti da svoje životne snove pretvaraju u realnost. Neka snovi lijepo ostanu tamo gdje jesu, u lutajućem pogledu kroz prozor natiskanog autobusa, u hotelskoj sobi nakon mehaničkog seksa s kolegom iz ureda, u ugodnoj nervozi iščekivanja prije rođendana. Snove snovima, a stvarnost automobilima bez katalizatora i gužvama pred šalterima za nenamjenske kredite.

Nikakvi prizori s kamenim kućicama pored mora i egzotičnim malim mjestima punim dobrih ljudi. Nikakve brajde sa slatkom malvazijom i fritaje u pet u jutro pa hranjenje dvije koze i cukar za pulića. Nikakve barke po vlastitom nacrtu i srebrne lignje na udicu. Nikakvo sušenje ljekovitih trava, trputac za začep, kadulja za otčep. Ni čitanje Tolstoja s nogama podignutim pored ognjišća, ni skupljanje gljiva u pletenu košaru.

Jer Tolstoj je staromodan, a gljive vode ravno na Internu, bez mogućnosti protudržavne žalbe.

When thoughts

Of the last bitter hour come like a blight

Over thy spirit, and sad images

Of the stern agony, and shroud, and pall,

And breathless darkness, and the narrow house,

Make thee to shudder, and grow sick at heart...

                                     a ja još sam tako smart...

he, he... 

Još i ti turisti. Nikako da shvate da je na Jadranu – d o s a d n o.

Još i to. Koja gnjavaža...

Trebalo bi gospodinu poslati e-mail neka se malo mrdne iz svoje smrdljive jazbine, uostalom sve je to njegova krivica... glupavi, sebični.... ne! ne!

Mmmmm. Udahni duboko! Lijepa misao, lijepa misao, slobodna, lepršava, lebdi, lebdi, moćna, zapovijeda, da, da, strašna, ratnica. Flagelanti, coprnice, vampiri. Tijelo se grize, iznutra, zubi prodiru u meso, iznutra, zagristi u nokat na malom prstu i zatresti, jako, silovito, cijelom rukom, ssstruja, čista, snažna, nije bol, nije, to je energija, kovitlac, samokreiranje stanica.  

Trbuh mi je tako balonast.

Možda imam rak jajnika.

Kao napuhani mih, kao padobran u spuštanju.

A? Pa da, to su prvi znakovi: podočnjaci, daj, daj da vidim. Trebalo bi malo oprati to ogledalo. Pa da, pogledaj te mračne kolutove boje mošta. I bore. Strašne, strašne bore oko očiju, cijelo mnoštvo, košnica titravih crtica.

To je sve od svježeg zraka. Ne bih uopće trebala izlaziti. Imam lice kao pomoćni radnik na kočarici. Nemam lice, to su samo crte, linije, iglice, epizodna uloga u «Djeco, Ivica se zovem», vidi, kad se nasmiješiš – glibovi. Očaj.

Kad trebam dobiti, kad treba doći baba iz Rusije? (Osam mi je godina, imam mušku frizuru i želim biti špijun u hladnoratovskom Berlinu, ali ja nemam babu u Rusiji! pa to znate, crvenim iako ne razumijem, podrugljivi smijeh starijih sestrični, baba iz Rusije ti je menstruacija, glupačo!) Nikad redovito, nikad u dan, i prije i poslije, ali nikad kad treba. To je to, simptom. Rak ženskih organa. Rakovica. Užarena kliješta s bodljikavim izraslinama, u oklopu crvena, meka ikra što će se razliti po tijelu i pretvoriti u tisuće sitnih pinceta pa će štipati, bosti, parati, razdirati. Na sprovodu će svi plakati. Čak i… i… Ne, neće.

Lasciate ogni speranza voi che entrate.

Greenpeace-Ovce treba strpati u zatvor, potopiti njihove gumene čamce, uroniti im bradate glave u naftu na Atlantiku pred Galicijom. Stablima treba staviti čepove na pore da ne mogu izbiti listovi, travu ugušiti asfaltom. Borove zaplesti u paučinu. I udisati  londonski smog, moskovsku maglu i madridski srpanjski podnevni zrak. To mozak drži budnim. Priroda je zamka. Od nje nema bijega, ona je božanstvo koje traži žrtve: divljenje u očima i ispražnjenu glavu – pastire i pastirice, beživotne osmijehe, lagodnost. Priroda truje čovjeka, čini ga nesposobnim za promjene i poziva na predaju, sve četiri noge u zrak i veselo mahanje atavističkim, nevidljivim repom, koji će opet narasti, brzo, jako brzo.

Keith Jarret, klavir – kultura, zatvorene dvorane, škripavi parketi i ćurlikanje mobitela, ššššš!

Zašto me onda zvukovi na klaviru podsjećaju na šum mora, na kotrljave valove što ostavljaju tragove u pijesku?

Gotovo, predaja. Zatrovanje je potpuno. Dijagnoza: romantičarsko ludilo i opsjednutost naturom histricom. Ja sam ruralna sredovječna ženica, nevažna robinja u raljama čudovišta kojeg sam sama stvorila. A tako bi lijepo bilo popiti kavu u Greenwich Villageu ili pročitati novine na tokijskom glavnom kolodvoru. Nema se para, nema se s čim.

Ne, ne mislim da sam napravila grešku, jednostavno je vrijeme da se stvari promijene.

Kad bi bar nazvali iz agencije. Ćao, Mina, Silva ovdje, imamo kupca, oslobađamo te, skidamo lance, razmičemo zavjesu, Plava Ptica je spremna za rolanje po jezeru, jedino ograničenje: izbjegavati svako mjesto s brojem stanovnika manjim od sto tisuća.

Morala bih otići u Selo i kupiti mlijeka. Obući džins ili samtene hlače, kosu svezati u rep ili spustiti? U rep i bez šminke – prodavačice to poštuju, nema foliranja dok si u dućanu, asketski izgled i onda dobiješ i osmijeh uz kusur.

Opet ima zatvorene škure. Već i zidovi mora da smrde iznutra. Monster.

Jedva čekam da odem odavdje.

Taj glupi mail, još i to, još i to.

Zauvijek.

- - -

Otvorim oči i prvo potražim treperavo svjetlo televizijskog ekrana ne bih li po programu zaključio koliko je sati - ako ne prepoznam o kojoj se emisiji radi, znači da je prerano.

Film u pet ujutro, pa makar bio i repriza, odraz je blagostanja i napretka, i čovjek naprosto poželi naviti budilicu na tri u noći samo da bi ponovno pogledao epizodu E.R.-a koju je gledao večer ranije i tako se uvjerio da smo zaista ušli u zapadni civilizacijski krug i, jebeš posao, svaki dan je razlog za slavlje kada uključiš televizor, a na njemu se ne pojavi onaj mrski socijalistički snijeg, i pri tome ti je jasno da su bile potrebne i neke žrtve jer se Lolek i Bolek sada zovu Jim i Jam.

Kroz poluspuštene škure klizne sjena istog onog oblaka koji se još od jučer šulja oko kuće čime smo odmah dobili i vremensku prognozu i jedina stvar koju ne treba provjeravati je mjesto radnje, jer jednostavno nisam te sreće da se jednog jutra probudim - negdje drugdje.

Vještim pritiskom na gumbić daljinskog upravljača prebacujem na MTV. Kada na svijetu bude dovoljno lijenih i besposlenih ljudi možda će i baratanje daljinskim upravljačem postati olimpijska disciplina, a programa će biti toliko da će te spravice postati veće od samih televizora, nešto poput onih harmonika, kako ih zovu - gumbetare?

Barem se imam čemu nadati.

Oko kauča nigdje ni jedne boce s vodom. Kola, vino, boca kole u kojoj je vino, boca kole u kojoj je bila kola, pa je bilo vino, pa više nije ništa, boca s tajanstvenom žućkastom tekućinom koja može značiti samo jednu od dvije stvari - da sam sinoć opet bio previše pijan da odem do wc-a, ili da sam greškom popio pola boce benzina za kosilicu…

Odjednom se sjetim da sam jučer nabavio novi «Need for Speed» od Elvisa i isti tren se jedna zraka sunca pojavi kroz prozor, ali je odmah zatim onaj oblak napadne poput bijesnog psa i ne preostaje mi ništa drugo nego da slušam kako je trga i jede, i znam da zapravo mene vreba i isto tako znam i da je vrijeme doručka.

Vani se zalupe vrata, energično i sasvim nenamjerno, baš kao što samo ona umije.

- Jebi ga! - opet me je preduhitrila, ali to me ne sprječava da skočim do prozora i pratim je kako nestaje prema konobici s vrećicom smeća. Dok čekam da se vrati, navlačim hlače, ali prije nego ih zakopčam, ona se pojavi s metlom u ruci i jasnom namjerom da mi upropasti jutro.

Nakon toga više nisam ni gladan, i tek onako, iz dosade, u prolazu iz hladnjaka dohvatim one zgodne male kobasičice, ne zato što su zdrave, već zato da joj se osvetim, jer na poleđini pakovanja jasno piše: «sastav: goveđe meso…» i još neka druga sranja koja sasvim sigurno izazivaju rak ako ih se konzumira u pogrešnom stanju duha.

Ali što se to mene tiče, ako već mogu birati, radije bih bio lud kao krava nego lud kao ja, jer već neko duže vrijeme sumnjam da sam zaista lud, ali na jedan potpuno blijed, uobičajen, nezanimljiv način i da od mene nitko neće poželjeti napraviti kobasice kada umrem. 

Dok sjedim na kauču s hlačama palim oko gležnjeva izgledam veličanstveno, poput nekog istočnog kralja spremnog da ga zadovlje pohotne ropkinje, no upravo kada se moja kobasičica od ludog mesa počne buditi - zakašnjela jutarnja erekcija - na TV-u se počne vrtjeti neki spot Herberta Gronemajera u kojem je on preobučen u polarnog medvjeda…

Lijevom rukom grozničavo mijenjam programe - kada sam bio klinac moji su heroji bili metalci, oni su uvijek znali toplim silikonima natrpati kvadratni metar spota, danas, to su raperi, sa crnim ženama koje nabavljaju u lokalnom diskontu - no uzalud, svuda su samo besmisleni lutkarski showovi i crtani filmovi s bespolnim akcionim junacima koji svojim ženkama ne mogu otkriti ni vlastiti identitet, a kamoli alatljiku.

Istovremeno, moja se desna ruka bavi također potencijalno olimpijskom disciplinom, i doista, dolje se nešto počinje događati, no nakon onog početnog oduševljenja spoznajom da sam još uvijek muškarac u onom krutom, formalnom smislu riječi, mašta me ne vodi dalje od pozlaćeih stepenica imaginarnog harema, i neophodno mi postaje potreban bilo kakav vizuelni podražaj.

U panici bijesno bacam u stranu daljinski za satelitsku, i prebacujem na prvi program, gdje hvatam…

Željku Fattorini kako iznosi detalje svog posebnog recepta za punjene lignje!

Ali sada više nema vremena, i jedino što mi preostaje jest da se sjetim kako je ona jednom bila najljepša žena na televiziji, i ujedno sastavni dio svih mojih nedozrelih fantazija, tim više što sam u osnovnoj imao profesoricu iz kemije koja je nevjerojatno sličila na nju, a možda je bila čak i zgodnija, bila je supruga školskog pedagoga, plave kose i punih, magnetičnih grudi što su vrištale iz ružičastog dekoltea, od kojih su se ruke na njezinim satovima same dizale, i još se štošta dizalo, ali su se, na opće zaprepašćenje, rastali, ona i pedagog, nakon čega sigurno nisam bio jedini koji se potajno nadao da će seksi kemičarka potražiti novog ljubavnika baš među nama osnovcima.

Nenadan povratak u doba kada je masturbacija predstavljala vrhunac mog spolnog života kao da je bio upravo ono što se čekalo, i jedva sam imao vremena ispod jednog od jastuka iščupati skorenu papirnatu maramicu, prije nego što sam eksplodirao, i sva ona bijela, ljepljiva tekućina koju sam izmuzao kao da je do maloprije ležala na mom mozgu prekrivajući centar za sram - neophodan sastojak svakog tajnog užitka.

Ono što osjećam dok mi trnu nožni prsti sasvim je pristojna doza gađenja, ali sam svjestan, to je moj život, a život ide dalje; i jedino se ne mogu odlučiti da li da prije promijenim program jer Željka Fattorini izgleda… hm… ili da odem u kupaonicu oprati svoje balavo spolovilo, ili da možda ipak, prije svega, odgrizem još jedan zalogaj čajne kobasice.

Oprostite, profesorice, oprostite, gospođo Fattorini i… dobro jutro, Hrvatska, ali sve su žene žrtve prljavih muških fantazija, i jedina im utjeha može biti da su i svi muškarci žrtve vlastitih prljavih fantazija. A masturbacija i danas predstavlja vrhunac mog spolnog života, i jedina utjeha mi može biti što nikada nisam radio u pilani, jer s mojom srećom, bio bih izgubio obje šake.

Dok ugoda polako hlapi iz mojih udova, postajem bolno svjestan zvuka koji dopire izvana - ona mete, i baš kao da struže po goloj površini mog mozga, monoton, hipnotički ritam, osjećam suhu metlu kako mi bode misli i u sitnim grudicama grebe dragocjenu sivu tvar, sve dok ne preostane čist i blistav mjehur žuči koji samo što ne prsne.

Tek tren razmišljam o tome kako bi bilo da izađem van i kažem joj kamo da si zatakne… Konačno, metla utihne i ja odem ponovno do prozora, ali je ovoga puta brža od mene, i samo je čujem kada zalupi vratima.

Sad je prilika za akciju!

U žurbi prevrnem jebenu zdjelicu s mlijekom za mačku, ali sam za nekoliko sekundi odjeven, CD strpam u džep trenerke,  taman onoliko koliko treba za trk do konobe gdje odmah palim radio - da označim svoj teren, baš kao što psi to rade mokraćom, da zna da sam tu - pa palim i peć, za šankom tražim nešto hranjivo, ali jedina hranjiva stvar tamo je liker od oraha, no u ladici radnog stola nađem čokoladicu-bananicu, prvo provjerim, da, to je moja ladica, pa pojedem čokoladicu.

Dok se dižu Windowsi, koristim priliku da se ispišam u wc-u. U malom umivaoniku perem ruke i penis od zalijepljenih komadića maramice i pokušavam se sjetiti zašto smo ono ovdje stavili slavinu za samo hladnu vodu. Gledam se u malom ogledalu iznad umivaonika, ne, nisam to sanjao, još uvijek sam lijep muškarac. Sigurno sam još uvijek i jako pametan, iako ogledalo to ne pokazuje.

Prije nego instaliram igricu, padne mi na pamet da pogledam mail.

- - -

From: king-pislav@yahoo.com         To: mina-s@net.hr

Subject: imamo talijane

dobili smo mejl od nekih talijana

ne znam da li bi ti da ih uzmemo

pare nam trebaju, ali ono

kako hoćeš

meni je svejedno

ali trebamo odlučiti čim prije da sve sredimo na vrijeme, treba provjeriti koliko imamo plina i naručiti ako fali, ne mogu se ljudi smrzavati

ljubomir-enzo

- - -

Đina! Uđi, uđi, ljepotice! Ovamo, kraj prozora, na svjetlo, da ti pokažem što radim. Molim? Ne sviđaju ti se moje skulpturice?

A-ha. Kužim. Pa daj se posluži, tu ti je mlijeko. Pa kad pojedeš... Ne odgovara? Razmaženka moja. Evo ti Kit-kat, s novim okusom prženog štakora. Šalim se, 'ajde, šta se mrštiš. Uaaa! Ma smo debeli, gospodična, mački slična. Pruge su ti se rastegle kao mornarska majica na pivskom trbuhu kakvog lučkog radnika. Opet se mrštiš? Vi, mačke, sve shvaćate preozbiljno. Hranu, ljenčarenje, šutnju. Kod tebe je, draga moja, sve tako svečano, a opet nonšalantno i bez ikakve strasti. Kao da sve radite s pola snage, kao da ste sigurne da vas cijelo vrijeme snima skrivena kamera pa morate ispasti cool.

To je, naravno, sasvim realna mogućnost ako se uzme u obzir da je Zemljina orbita zakrčena satelitima kojima Europljani i Ameri mašu ratoborno kao srednjovjekovnim štitovima. Što kažeš, Đina? Da mahnemo nekom zgodnom astronautu tamo gore. Ako bolje pogledaš tim svojim kristalnim očima možda ugledaš i nekog mačora u svemirskom odijelu.

Vidiš, dobra ideja. Mogle bismo se baciti na dizajniranje svemirskih odijela za kućne ljubimce. Ako se već prodaje zemljište na Mjesecu, zašto ne razmišljati na vrijeme? Svakoj šapi azbestna čizma, svakom kljunu poklopac – trebalo bi pronaći neki savitljivi materijal koji bi sadržavao čvrstoću staklenog vizira i savitljivost recimo, prezervativa.

Ionako će nas uskoro početi križati. Ti ćeš progovoriti hrvatski, ja ću dobiti tvojih devet života. Buniš se? Molim, ljudi su prvi smislili genetsko modificiranje, dakle, dok nam ne ukradete tehnologiju, nemate pravo glasa.

A sada dolazi ovamo da ti pokažem. A? Sviđa ti se? To su naši čempresi na ulazu. Svih šest. Pogledaj kroz prozor. Vidiš, svi isti.  A kako tek mirišu.

Po moru doduše. Ovo sam drvo našla prije tri mjeseca dolje na plaži. Bilo je sakriveno ispod plastične kašete i gumenog dinosaurusa bez glave. I kad ga poližeš, još uvijek možeš osjetiti sol. Najradije ih ne bih prelakirala.

I da umjetnost nema nikakve veze s modernom znanošću. To je prava genetska modifikacija. Čempresi čiji listovi mirišu na valove. Vodeno drvo. Dinamika razigranog mora u statičnoj energiji jednog gotovo uštogljenog stabla.

Ono što mi se naročito sviđa kod čempresa je njihova sabranost i gotovo higijenska dosljednost. To su diskretna bića koja se ne razbacuju naokolo nikakvim otpalim listovima što bi u promatraču trebali izazvati kojekakve metaforne čemere i lirske prispodobe. Ne, oni su nenametljivi, pouzdani i uvijek isti, u bilo koje godišnje doba. Jedan od razloga zašto mi se na prvi pogled svidjela ova kuća bili u upravo oni. Moćni vitezovi-stražari iza kojih je imanje djelovalo zaštićeno i sigurno od svih vanjskih utjecaja. Tada nisam mogla predvidjeti da će siloviti prepad, sabotaža, podmukla prevara doći upravo iznutra.

Da sam opsjednuta, rekla bih da podsjećaju na erektivne faluse, ali to je takav klišej, Freudov duh ionako u zadnjih dvadeset godina luta po gradskim knjižnicama i spaljuje svaku knjigu svog bivšeg tjelesnog vlasnika; uostalom ja nisam opsjednuta.

Đina, morat ćemo uskoro opet do plaže, nestaje mi materijala. A trebamo biti spremne za novu Žaklininu narudžbu. Kaže da se dobro prodaje. Patuljčeve kapice – svjetiljke otišle su po 200 kuna komad. U jednom tjednu, ha!

Nema tajne, zapravo, treba raditi i raditi. Uz to, ljudi vole prirodne materijale, drvo, kamen, staklo, treba samo malo mašte i odmah dobijete cijelu galeriju šumskih duhova, morskih sirena, pepljara u obliku ptičjih gnijezda s cigaretom od jasenovog drva za odvikavanje od pušenja. Novinarka, napudrani nos, u brzini zaboravljena dlačica ispod brade:

- Dakle, stalo vam je da pošaljete i humanu poruku preko svojih radova?

- Povrh svega.

Opa, ima još jedna na desnom obrazu prema uhu, ta je kratka i tamna, čvrsta, s malim crvenim prištem oko sebe, vidi se da je otkrivena, ali opet i da nije bilo vremena da joj se zavrne vratom:

- Kao na primjer?

Znam taj osjećaj, vjerujte, kad izbijaju nesmiljenom brzinom. Svaki dan shvaćate kako je to jedina stvar koja na vama još uvijek raste mladalačkom odlučnošću. Samo kosa tvoja još je bila živa. I te kako. Probijaju posvuda, ispod brade u onom dijelu gdje je koža najuvučenija pa ju je teško centrirati i najoštrijom pincetom. Male, čvrste, gotovo gumene, pa one paperjaste umišljene što se pretvaraju da su prirodne plavuše. Uporne, žilave poput drače na Trnoružičinom dvorcu, samo što ovdje princ ne bi bio zainteresiran za ljubljenje, osim ako žilet, kosilica i brijačnica nisu obavili posao prije njega. Živjela Frieda Kahlo! Vunu na lice, drage moje, da nam ne bude zima od hladnih prezrivih pogleda.

Jednom rukom drži diktafon, drugom traži po licu u smjeru mog pogleda praveći se da popravlja svoj dugi pramen, novinarka bolje lješnjaka. A-ha, napipala ju je. Vrhovima noktiju. Taman je okružila malu crnu travku. Uspjet će je izvući. Samo da ja spustim pogled.

- Treba raditi u životu ono što čovjek voli. To je moja poruka.

Trzaj ruke. Uspjela je. Kraj intervjua.

- - -

Ako je on sirovina, ja imam svoje dostojanstvo, prema tome barem neka osnovna uljuđena pravila komunikacije imaju se poštovati, dakle...

From: mina-s@net.hr    To: king-pislav@yahoo.com

Subject: Re: imamo talijane

Zdravo, Enzo!

Ne, to je preprisno! DELETE…

From: mina-s@net.hr    To: king-pislav@yahoo.com

Subject: Re: imamo talijane

Dobar dan!

Preblesavo… DELETE… Treća sreća. Za koga je, dobro je kako je, bitno je da je, prema tome...

From: mina-s@net.hr    To: king-pislav@yahoo.com

Subject: Re: imamo talijane

Naravno da nam trebaju novci. Barem meni trebaju, jer ja svoju polovicu deal-a mislim odraditi kako je i dogovoreno.

Uglavnom, ljudi traže Mimozu, pa je u redu da je i dobiju. Ti napravi krevet i pospremi kuhinju – sve je čisto, trebaš samo pogledati da li nedostaje nešto od pribora. Ne bi trebalo, ali ako slučajno nešto fali, prenesi to iz svog apartmana. Kad budeš gotov, prije nego odeš, otvori prozor pa ću ja doći pobrisati prašinu, pomesti i proći pod s Legno pulitom. Ključ ću vratiti na uobičajeno mjesto u konobu pa neka im otvori tko ih prvi ugleda.

To je sve.

Minerva

- 2 -