|
|
|
ELEANOR
RIGBY
Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen
Jednom
će vrijeme baciti u more sve preostale dane staroga kapetana Rigbyja.
Bit će to na nekoj dugoj plovidbi bez pristajanja, njega će samo
pustiti niz dasku u valove, zašivenog u vreću od grubog platna. Nad
tim će mjestom još nekoliko trenutaka nastajati i nestajati koncentrične
kružnice i možda će nekoliko galebova nadletjeti čuperak jute. On
sam, kapetan Rigby, ne mari kada će se to dogoditi, tek najveća mu je
želja da valovi, posljednji valovi koji se sklope nad njim, budu zeleni,
zeleni kao bokovi njegove Marte, kao zelene oči riđokosih koje je
ljubio, kao bronca na blagoslovu lučkog sveca što stoji tik ispred
vezova. Kapetan
je za svog dugoga i čudnog života čuo toliko tlapnji o plavome moru,
mada takvo što nikada nije vidio i siguran je kako će mu se ovaj inat
ostvariti. Kapetan Rigby nema lijevu nogu. Dao ju je za nešto, sad se
više ne sjeća za što i zauzvrat dobio metalnu pločicu na šarenoj
vrpci. Kapetan Rigby nema desnu ruku, što njemu ne znači previše, s
obzirom na to da je stari momak ljevak. Nitko ne zna gdje je i kako
izgubio ruku, ali se na njegovu licu vidi, kada ga tko upita, da je to
duga i bolna priča. Kapetan Rigby nema desno oko. Zapravo ga ima, ali
je ono stakleno. Po načinu na koji reagira kada ga za oko pitate, vidi
se da je i to duga, bolna priča, možda čak priča istovjetna onoj o
izgubljenoj ruci. Kapetan na ramenu nema veliku šarenu pticu iz
tropskih krajeva, koja bi znala sve mornarske psovke. On ne voli ptice
jer je alergičan na perje. Kapetan puno pije. Pije pivo. On ne podnosi
rum i duhanski dim, no rado se sjeća dana kada još nije imao ženu i
djecu, ali je imao ruke, i noge, i oči. Bio je mlad i sam. Plovio je
samo da brodolomom završi na pustom otoku. Godine su prolazile, tonuli
su brodovi na kojima on nije bio, otoci su se naseljavali. Onako, usput,
skupila se i obitelj, zaplela mu užad u mrtvoj luci, na mirnome moru
oko njegova broda mnogo se toga skupilo. Sada,
kada plovi još samo na jedrenjacima iz boca, najradije sjedi na
sjenovitoj strani trijema u staroj stolici za ljuljanje, drijema
otvorenih očiju, plaši svoju unuku Eleanor. Starac
je sjedio na trijemu u sjenci stare smokve. Sijeda se kosa sjajila,
sjajile su se dvije, tri boce piva kroz hladnu vodu, na dnu drvena kabla
pokraj stolice za ljuljanje. On je spavao, ili se bar tako činilo.
Ponekad bi samo zaškripjela povijena koljena stolice i daske drvenog
trijema. Na vratima, dva-tri koraka od stàrine, pojavila se mala
smeđokosa djevojčica u bijeloj haljinici. Bila je bosonoga, bijele je
sandale držala u jednoj ruci. Djevojčica u bijelom trebala je prijeći
pokraj kljastog mornara u stolici za ljuljanje. To je bio jedini put do
vrta pokraj kuće, Sunca i njenog malog vranca, konjića u šarenoj štalici.
Džepovi su joj bili puni bijelog šećera i crvena joj se jabuka
znojila u drugoj ruci. Tiho,
kao lopov, krenula je mala. Polako, pogledom je već bila tamo. Prošla
je kraj stabla, kraj sjenke, kraj kabla… Starac
se prene, osmjehne, uhvati curicu pod ruku i posadi je sebi u krilo. –
Hej, Eleanor! Ona
ne reče ni riječi, prestrašena, tražeći nekakav način da se izvuče. –
Što je bilo, mala moja brodska?! – ljubazno pokuša kapetan Rigby. Djevojčica
razrogačenih očiju pogleda oko sebe za pomoć, još potpuno nijema.
Kako bilo što kazati kada je promatra strašno stakleno oko? Stakleno
oko ne razumije strah. Kako govoriti kada je sakata ruka u kratkom
rukavu na praznom koljenu drži? Strašne, divlje obrve i morske nemani
nacrtane na mišici. –
Pusti me, djede! Glasan
plač zbuni starca. Što je učinio, prestrašio dijete, prestrašio
sebe? Pušta je, ona bježi na sunce, ka konjskim odajama. Za njom se
kotrlja jabuka, a rasut se šećer na daskama se bijeli. Sjedi djed u
sjenci, niz obraz mu curi suza, još malo pa će glasno zajecati. U vrtu,
u toploj tami konjskog stana, crna se griva sjaji, crne se vlasi pletu s
djetinjim uvojcima, na vrančevu vratu plače Eleanor Rigby… Stari je kapetan umro u svojoj stolici za ljuljanje bez dovoljno ljubavi. Pokopali su ga u tvrdu zemlju gradskoga groblja. Njegova posljednja želja nije poslušana. Tko nema sreće u životu, nema sreće – rekao bi on. Ni u smrti. Kasnije, nakon pogreba, kada su svi odrasli sjedili u kuhinji, otac je dugo govorio o njegovu životu. Djevojčica je slušala sjedeći na podu susjedne sobe, leđima oslonjena na vrata…
iz zbirke UTJEHA JUŽNIH MORA, ISTARSKI OGRANAK DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA, PULA, 2009.
|
|
|
